Intrigantan roman višestrukih završetaka

Autoricu Jasnu Horvat u kontekstu najnovije hrvatske književnosti više i ne treba posebno predstavljati – u posljednjih pet godina objavila je čak četiri romana za odrasle (Az, Bizarij, Auron, Vilikon, sve izdanja Naklade Ljevak) te roman za djecu Krijesnici (Algoritam). Najintenzivniju recepciju pri tome je nesumnjivo doživio prvi od navedenih romana, Az, dobitnik Akademijine nagrade za 2010. godinu, no i ostali romani u svega nekoliko godina postojanja polučili su zapaženu čitateljsku, te, osobito, znanstvenu pozornost. Razlog navedenom u prvom redu jest prepoznatljiva poetika Jasne Horvat, određena netipičnim konceptualnim pristupima, intrigantnim strukturama te zanimljivim civilizacijskim temama (fenomenologija glagoljskog pisma, matematički principi, marginalne i nedovoljno poznate povijesne ličnosti, mitološke i folklorističke teme, i dr.), što joj priskrbljuje sasvim osebujno mjesto u okviru recentne hrvatske književne produkcije, ali i šire.

Iako nas u roman Alikvot uvode rečenice koje kazuju da se karte »ne otvaraju prije igre«, da se u igri »ne odaju aduti«, te da »govorenje o pisanom umanjuje igru čitanja«, govor o romanu Jasne Horvat započet ću upravo tako – navođenjem podužeg niza ‘aduta’ koji ovom izvanserijskom romanu daju pravo na priču, pravo na vidljivost. Prije svega, radi se o tekstu koji dotiče neke od trajnih enigmi ljudskog života: sreću (pripovjedački je glas određuje kao »fenomen kratkih epizoda, kontrasta i nepostojanosti«), upućenost na druge, životne prisutnosti i odsutnosti, nepredvidivosti kojima ne možemo umaknuti, potrebu za odlascima i odmicanjima, te osobito, potrebu za odgovorima, za potvrdom pretpostavki, pronalaženjem sličnosti – među pojedincima i njihovim pojedinačnim sudbinama, ali i među idejama i načinima bivanja kojih se čovječanstvo doticalo u ponekad sasvim različitim etapama svog povijesnog života.

Roman Alikvot Jasne Horvat duboko, gotovo filozofski, propituje temu praslike – jedinstvene jezgre osobnosti koja određuje bit svakoga od nas, a koja u više ili manje sličnim inačicama živi ili je živjela i u drugima – ta je tema izražena kolopletom različitih motiva koji, uklopljeni u konkretnu priču, ujedno dotiču konstante postojanja, problematiku običajâ i prirodom zadanih ulogâ, istosti i različitosti, ravnoteže i neravnoteže, reda i nereda.Roman propituje i igru sagledavajući je presudnom u oblikovanju čovjeka i njegova života, ali i fenomen pogreške koja je u temeljima svijeta kakav poznajemo. Više od svega, međutim, na svim diskurzivnim razinama, Alikvot propituje (ne)matematičnost svijeta: »Daješ, a druga strana uzima. Primaš i ne znaš da si otimao. Zbrajaš se i u zbrajanju shvatiš, cijelo vrijeme si oduzimao. Očekuješ, a ne dobivaš. Ne očekuješ, još se i ismijavaš, rugaš, a dobivaš. Bez traženja. S mjesta na koje nisi posijao dar.« Dijeljenje i primanje, konstante postojanja, prezentirane su kao topos kojim su određene civilizacije, »zakoni i postulati življenja«, ali i kao lajtmotiv u okviru dviju temeljnih priča u romanu. Te su priče – od kojih je jedna suvremena, smještena u Osijek početkom 21. stoljeća, a druga povijesna, smještena u Portugal i Indiju krajem 15. i početkom 16. stoljeća – ujedno odgovor na pitanje čemu dijeljenje, zašto bez ostatka te moraju li se ostvariti želje kojima smo se predali potpuno.

Nositelji obje priče, koje se spiralno omataju jedna oko druge, jesu odvažni pojedinci koji su se bez ostatka predali svojim vizijama, svojim bližnjima i dobu u kojem su se zatekli. Povijesni i suvremeni sloj pri tome pratimo naizmjence, čas jedan, a čas drugi. Protagonist prve priče jest Dane Puljiz, 40-godišnji Osječanin, poduzetnik i pustolov, dok je druga, povijesna priča dana kroz dva ključna protagonista: moreplovca Vasca da Gamu i njegova suvremenika, porijeklom Dubrovčanina, Jašu Dalmatina. Obje priče prikazuju glavne protagoniste u točkama njihovih životnih prijeloma, u razdobljima intenzivnih unutarnjih previranja, osobnih i općedruštvenih pothvata te složenih odnosa s ljudima s kojima dijele život i svakodnevicu. U slučaju Dane Puljiza riječ je o složenoj obiteljskoj situaciji potaknutoj njegovim gotovo dječačkim pokušajem odlaska u Indiju, što naknadno prouzročuje razvod braka, propitivanje vlastitih postupaka, te, osobito, osjećaj krivnje i odgovornosti prema malodobnoj kćeri Danici. Pripovijedanje ne oblikuje jedinstvenu linearnu fabulu, već se principom reflektora zaustavlja na pojedinim licima koja se trenutačno i djelomično osvjetljavaju. Epizodnim predočavanjem svakodnevnih situacija upoznajemo i druge osobe koje čine Danin život – bivšu ženu (mataforički uopćeno prezentiranu kao Ona), ostarjele roditelje, prijatelja Luku, marginaliziranog bivšeg branitelja i zaljubljenika u šah te, prije svega, Daninu sadašnju ljubav, znanstvenicu Ružicu.

Povijesna priča romana nešto je složenija i za čitatelja možda teže prohodna, već i zbog činjenice njezine dokumentarističke utemeljenosti koja projicira veću količinu povijesnih podataka, naziva, datuma, činjenica. Ipak, zanimljivo je da je i ona prezentirana sličnom metodom kao i suvremena romaneskna priča – ne kao linearan niz događa koji oblikuje jedinstvenu nit radnje, već također premještanjem fokusa (s fokalizatorskim uranjanjem) od jednog do drugog lica. Pri tome je nekoliko likova, psihema, koje upoznajemo prvenstveno na taj način, kroz fragmentarne dionice njihovih samopromatranja i solilokvija: ključni među njima jesu Vasco da Gama, slavni portugalski moreplovac, i Jaša Dalmatin, uspješan graditelj i namjesnik sultana Mahmudbega u Indiji, koji mu je i dodijelio počasni naslov ‘melek’ i primorsko područje poluotoka Gudžerat. Osim njih još je nekoliko povijesnih figura (Gaspar da Gama, Alfonso Veliki, Seid Alija...) čijim se periodičnim osvjetljavanjem konstruira ova, znanosti zapravo slabo poznata priča o odlascima, žrtvama i ratovanjima za indijsku obalu. U njoj, kao bitan sloj koji ispripovijedanom daje karakter osobnog i subjektivnog, rasvjetljavaju se ljubavi, brakovi, obiteljski odnosi, tuge, bolesti, emotivni i materijali gubitci navedenih protagonista. ‘Jake’ povijesne ličnosti (iako Jašu takvom možemo smatrati tek uvjetno, s obzirom da i danas njegov lik prebiva na rubnim područjima između legendarnog i historiografskog), tako su, prije svega, zahvaćene u svojoj ljudskoj dimenziji i svojoj svakodnevici – kroz intimne unutarnje monologe, ili monološke dionice onih s kojima su bili bliski (primjerice, Vascove žene Katarine ili Jašine žene Nihade), kroz dokumentarno-autobiografske zapise koje su o sebi pisali (Vascovo izvješće portugalskom kralju Emanuelu I.) ili, primjerice, kroz razgovore sa slugama (osobito je zanimljiv Vascov odnos s mudrim slugom Ahmadom, znalcem astronomije, ljekarstva i islama).

Vremenski odsječci zahvaćeni pripovijedanjem u okviru jedne, odnosno druge priče pri tome su potpuno različiti i u njihovu se međusobnu odnosu naglašava princip kontrasta: razdoblje cjeloživotnog vijeka Jaše Dalmatina i njegovih suvremenika pripovjedno se supostavlja uz jedan jedini dan, nazvan tzv. ‘praznim danom’ u životu Dane Puljiza. Na taj način, odnos Dane Puljiza i Jaše Dalmatina, za kojeg Dane vjeruje da je njegova praslika i čiji ga život intrigira, i na metanarativnoj razini romana stavljaju se u suodnos, pokazujući da su plod svjesno zauzetog koncepta koji u sadašnjem nazire prošlo, relativizirajući vremenski kriterij kada je riječ o onome što je za ljudsku jedinku bitno. Govoreći o konceptu, posebno je potrebno naglasiti da je i ovaj roman kompatibilan od ranije zauzetoj autorskoj poziciji Jasne Horvat, koja redovito poseže za tzv. ikoničkom konceptualnošću, spajajući idejno romanesknu formu i sadržaj pod istom semiotičkom oznakom. U ovom slučaju to znači da se problematika brojeva i brojevnih odnosâ – točnije, problematika dijeljenja (emocija, vizija, odnosa itd.), na strukturalnoj razini ostvaruje na alikvotskom principu (odatle i naslov romana), pri čemu je alikvot pojam kojim se označuje poznati dio nekog većeg broja u kojem je ovaj sadržan bez ostatka. Primjerice, broj 3 alikvot je broja 9, broja 15, broja 21 i, recimo, broja 27; broj 5 alikvot je broja 10, 15, 25 i ostalih brojeva djeljivih s 5, itd. Roman je tako strukturiran od deset poglavlja određenih numeracijom po složenim brojevima (15, 21, 27, 45, 35, 81, 49, 63, 25, 9), umnošcima neparnih brojeva, ujedno i numeracijom koju je moguće očitavati iz pridruženih glagoljskih znakova. Primijeni li se postupak faktorizacije na brojeve poglavlja, čitatelju se na izbor nude mogući epilozi – podijele li se (bez ostatka) brojevi kojima su označena poglavlja uporabom tri prosta broja (3, 5 i 7) i jednog složenog (broja 9), dobiveni kvocijent upućuje pripovjedačku nit na jedan ili više mogućih epiloga svakog poglavlja. Time autorica ostvaruje tzv. roman s višestrukim završetkom, formu poznatu postmodernističkoj poetici, no gotovo sasvim neiskorištenu u hrvatskoj književnosti.

Također, kada je riječ o postmodernističkim oznakama, svakako je potrebno spomenuti likovni intertekst romana kojemu je autorica također već otprije sklona. Umećući ručno oslikane glagoljske grafeme, autorske ilustracije pojedinih motiva (npr. svjetionika u luci Diu, Vascovih brodova, ruže vjetrova i sl.), dokumentarističke fragmente (isječke iz novina, stručnih tekstova), matematičke tablice (Ulamova mreža, Eratostenovo sito), autorica i ovim romanom, osim fikcijske priče, ostvaruje i roman-album, roman-muzej, sklonost čemu je pokazala i u svojim prethodnim romanima.

Ono što je posebice zanimljivo, ali i važno, jest duboka intertekstualna kodiranost romana. Naime, već u uvodnom dijelu naslovljenom Podijeljeno s Vladimirom apostrofiraju se dva Vladimira kao temeljni izvori za semantičku substrukturu romana. Prvi Vladimir jest Vladimir Mažuranić, autor povijesne studije o meleku Jaši Dubrovčaninu (Melek »Jaša Dubrovčanin« u Indiji god. 1480.-1528. i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća, Rad JAZU, 1925.), koja je poslužila kao intertekst za ustrojstvo povijesne fabule romana, dok je drugi Vladimir – Vladimir Lendić Ranko, zbiljska osobnost upisana u autoričin autobiografski kontekst, Osječanin preminuo 1993. godine, koji je prema autoreferencijalnim iskazima djelomice poslužio kao predložak za lik Dane Puljiza. Dva Vladimira upisana su tako u temeljni kôd romana zasnovan na broju dva i potrazi za parnošću, prezentiram kroz dvije različite priče koje se međusobno odnose kao slika i praslika.

Upravo iz računske operacije dijeljenja, kao što je već rečeno, izvode se i mogući završetci romana, što pak korespondira s Tolstojevom misli istaknutom kao moto na početku romana – o čovjeku kao razlomku, pri čemu je brojnik ono što on jest, a nazivnik ono što misli o sebi. Stalnim preplitanjem dviju priča različitih kronotopa s jedne strane kao da se izbjegava neravnoteža, neparnost na razini globalne strukture, no s druge strane, na razini semantičke dimenzije i jedne i druge priče, čiji protagonisti uzaludno tragaju za stanjem harmonije i ravnoteže, zapravo se oksimoronski potvrđuje neparnost čovjeka i svijeta upravo kroz ovisnost o parnosti. Povijesna i suvremena priča najsrodnije su upravo u tome što njihovi glavni protagonisti teže ispravljanju »neke nepodnošljive osobine svijeta«, na način da prirodom zadane uloge »žele aranžirati drukčije, po legendi neke naše unutarnje pravde«.

Osobitost svih romana Jasne Horvat, što im i daje iznimnu teorijsku potentnost, jesu njihovi paratekstualni i metatekstualni dijelovi. I u Alikvotu su takvi dijelovi vrlo bitni, što osim temeljnog – književnog čitanja – omogućuje i velik broj drugih, specifičnih čitanja (književnoteorijsko, historiografsko, folklorističko, matematičko, paleoslavističko, likovno...). Paratekstualni dijelovi ovog posljednjeg* autoričina romana jesu brojni i različiti. Osim nekoliko književnih citata u uvodnom dijelu romana nalazi se i nekoliko stručnih i znanstvenih ulomaka o alikvotu, omjerima i harmoniji u likovnoj umjetnosti te ‘mjerenju’ bez ostatka, čime se i takvim fakcijskim diskursom, već na samom početku ostvaruje naznaka problematike koju će roman, što izravno što neizravno, doticati. Nadalje, na mnogim mjestima donose se objašnjenja pojmova i pojava u fusnotama, što, zapravo, odgovara metodologiji pisanja znanstvenih i stručnih tekstova, no glavnina takvih dijelova nalazi se pri samom kraju. U završnim dijelovima romana nalazimo tako dio naslovljen kao Dodatak, koji sadrži Bilješku o autorici, s pridodanim Manifestom aksiomatske književnosti, Bilješku o tekstu, s detaljnijim uvidom u tijek izučavanje teme i njezina uobličavanja u roman, te Priloge u kojima pak se nalaze tablica glagoljičkih znakova, karta s iscrtanim putom plovidbe Vasca da Game i crteži izgleda paukovih mreža pod utjecajem različitih opijata, napravljeni prema relevantnim znanstvenim izvorima. Na koncu je i pogovor urednice Anite Peti-Stantić.

Od svega je možda najzanimljiviji, a za promišljanje i teorijsko propitivanje pisanja Jasne Horvat i najznačajniji dio Manifest aksiomatske književnosti u kojem autorica, sasvim programatski konkretno, taksativno iznosi svoje shvaćanje književnosti, tj. donosi književni manifest u osam točaka. Osim što je sama manifestna književnost svojevrsna anakrona pojava, jer je postmodernizam redovito izbjegava – a osobito sami autori – ovaj je ulomak svojevrstan kuriozitet i zbog samog shvaćanja književnosti koje se u njemu prezentira. Iznoseći temelju tezu o književnosti kao ‘tezaurusu informacija’ koji je rezultat osviještenog i aksiomatskog pristupa koji uz ostale karakteristike, odražava i odlike internetskog doba, autorica je, čini se, napisala najsvježiji manifest u hrvatskoj književnosti (nesumnjivo prvi u 21. stoljeću), ali ‘podmetnula’ intrigantnu i provokativnu temu suvremenim teoretičarima i kritičarima književnosti, jer se o tezama njezina manifesta može, a vjerojatno i treba, itekako promišljati i raspravljati, s različitih strana, i na različitim razinama razmatranja.

Zaključno, potrebno je reći da je najnoviji roman Jasne Horvat netipičan, originalan i, već uobičajeno za ovu autoricu, hibridan postmoderni roman koji izmiče klasičnim tipologijama sjedinjujući velike i univerzalne teme kojima je kodirana civilizacija s nedovoljno poznatim temama iz hrvatske prošlosti i kulture. Svevremenske teme prelamaju se kroz aktualni društvenopovijesni trenutak, što tekstu priskrbljuje zanimljivost i protočnost. Posebno pak je zanimljiva činjenica da je ovo drugi roman o Jaši Dalmatinu u hrvatskoj književnosti (prvi, Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata, objavila je Ivana Brlić-Mažuranić još 1937.), no ujedno i prvi dovršen – roman Ivane Brlić-Mažuranić, rađen prema istoj povijesnoj studiji koju je koristila u Jasna Horvat 80-ak godina kasnije; naime, prema nacrtima koje je autorica ostavila, nije sasvim dovršen. Možda će ova, nova književna verzija priče o sposobnom i intrigantom Jaši Dalmatinu biti poticaj i za nova i svježa čitanja romana iz 1937. godine, a možda bi zapravo najbolji i najintrigantniji način bilo upravo komparativno čitanje dviju nadarenih autorica, međusobno udaljenih gotovo cijelo stoljeće.