Ideja potrošenosti

Nova zbirka pjesama Na otvorenom kraju (2014.) Nikice Petraka sadrži pedesetak pjesama raspoređenih u četiri neimenovana ciklusa, koja, uzgred, nisu u sadržaju naznačena, pa se ne zna je li to namjerno ili je riječ o korektorskom previdu. U svakom slučaju se sadržajno i ne daju strogo ciklusno razlikovati, pa čitava zbirka djeluje »poemično«, jer su pjesme okupljene oko sličnih motiva i tema. Prva pjesma (Pjesma redovnika) djeluje gotovo manifestno upravo kad je riječ o semantičkom opsegu zbirke. Njen podnaslov (Iz jedne stare kineske antologije. Prepjev) kao citat može biti doslovan a može biti i fingiran. Citatan jest u onoj mjeri u kojoj Petrak koristi intertekstne elemente i u drugim pjesmama zbirke (Matoš, Vojnović, Ujević, Kaštelan, Vico/Nietzsche), a doslovan je u mjeri mudrosnosti, koji element inače odlikuje zbirku. I to onaj mudrosni koji »svodi račune«, rezimira, s ironijom i zabrinutošću, životna stanja, put tih stanja, narav i svrhu njihovu. Zato se zbirka, načelno, karakterizira određenim stupnjem kontemplativnosti, ne gnomskih nego misaonih »pozicionalnih« zaključaka. A navedena ironičnost nije samo negdje eksplicitna nego i strukturna. U slučajevima, naime, kad se koriste određeni banalni klišeji iz repertoara narodnih uzrečica (»Kad na samoći, na svom rodnom tlu...«), potom šlagerskih (Arheologija, starinarstvo), ili prepoznativi intertekst (Nazorov – »Suši se, suši cvrčak na nekoj tihoj grani...«).

Dakle, da se vratimo »uvodnoj« pjesmi, ona nam otvara tematski svijet zbirke, a, rekao bih, i središnju autorovu ideju svijeta i života. Kako dostići čistoću, riječ je jamačno o ontološkom statusu, u svijetu koji ne korespondira tom zahtjevu, jer je taj svijet suprotnost tomu. Takvom svijetu je primjerenija onakva narav čovjeka koja je opterećana prihodima čiji je izvor i podloga pojedinačna egoistična korist koja, zatravljena time, i ne misli niti računa na »starost, bolest i smrt«, kako kaže pjesnik, dakle kontingentnost, relagtivnost i kratkovječnost. Navedeno (egoistična singularnost) je do te mjere prevlasno da ni kozmogentske snage niti transcendencija ne posjeduje pravoga odgovora. One su dakle nijeme.

Riječ je o ideji potrošenoga svijeta, o postojanosti ljudskog (biblijskoga) »tu sam«, »nasuprot« čemu stoji ne/moć pjesničke riječi koja ima svoju svrhu. U najmanju je ruku to nominalizam, čime se oživljuje svijet, ili je trošiva repetitivnost, čime se u stanovitom smislu poništava oboje (i svijet i pjesma), ili je pak riječ o nužnosti znakovne geste. No, evolja je u tome što je znak ravnodušan na dobro ili zlo, pa je u tom smislu etički indiferentan, a ljudsko biće bi trebalo biti etički konstitutivno definirano. Druga je stvar što znak, iskustveno, postaje svoja intencionalna suprotnost. U horizontu takva stanja pjesnik propitkuje slobodu, ontološki status, i bit riječi (znaka), pa dakle i pjesničke riječi. A kako je on u poziciji zrele iskustvenosti, koja sukladno svojemu stanju osluškuje zbivivost svijeta, on dolazi do zaključka o ideji potrošenosti (svega) kojoj može (životno) parirati određenom mjerom ironije, koja bi trebala biti strukturno ugrađena, pa je dakle riječ o ironiji prema svemu.

Na prvi pogled se čini kako je uglavnom riječ o spoznajnim radnjama, opisnim iskazima, »svjedočanstvima« na temelju tuđih iskustava (nekog starca ili nekog kulturnog aktera, pa i likova iz književnosti), no lirski subjekt nerijetko progovara također iz vlastitoga iskustvenog habitusa, bilo u registru događajnosti, bilo pak u registru memorabilno prizvanih radnji, stanja i ponašanja. Iz ovoga se namire pitanja sposobnosti osluškivanja transcendencije ne kao nekog spoznajnog propitivanja, nego više kao naslućivanja iskustvenih nagnuća bića sposobnog i određenog da se prisloni tom prostoru kao mogućnosti što njegovu malost i neznatnost uvećava na stupanj bitkujuće postojanosti, što znači određenog i istinskoga telosa.

Zato, primjerice, čak i toponimski prepoznata mjesta, ili ideja zavičajnosti ne odnosi se na nešto što je kronotopski markirano, i kao takvo mimetizirano, nego najprije kao zavičajnost bića u heideggerovskom smislu riječi čija je najveća opasnot zaborav bitka (»Možda te ništa neće tako udariti...«). Zato se u Petraka kategorije istine pojavljuje kao očitost zbivivosti, kao ona kategorija koja ontološki potvrđuje jestost nečega (bića) u njegovoj bitkujućosti (»da smo to Jedno o kojemu se ipak sanja«), a ne možda u lošoj događajnosti. A kako je navedeno u pitanju zajamčenosti, pjesniku ostaje ironija, ponekad i rezignacija, kao spasonosno pravdanje takovrsne očitosti (»Savjet vam dajem sad«).

Da je Nikica Petrak bar dijelom na heideggerovskom tragu svjedoči kategorija Ničega spram koje čovjek stoji u poziciji radosti (»Odvojen od svega što sad ljude« – inače filozofemske i pojmovne pjesme), jer ta kategorija, kao i jezik, postaje »kuća bitka« (Heidegger). Pitanje je samo je li u zagrljaju istrošenosti čovjek, koji se ne miri time, postaje biti smion i pripravan da »zauzme« to mjesto, naime mjesto kao svoju zavičajnost. Zato se uz tu kategoriju »lijepi« i pojam vremena kao »ophodnje«, kao zbrinutosti. A kao nepovrativo ono se može jednokratno koristiti, što znači da je potrošeno, u dobrom ili lošem smislu u neponovljivoj pojedinačnosti svakoga bića (»I kaže Gospodin starcu...«). Time je ono ontološko najrelevantnije.

Umjesno je upitati se – nudi li pjesnik neku svoju varijantu koja se ipak odupire takvoj ideji koja preteže u zbirci. Zadnja pjesma zbirke (Budi novorođenče) izgleda da to čini, ne samo motivom novorođenčeta, što je njena eksplicitna poruka, nego i motivom vjernosti vlastitoj čovjekovoj autentičnosti, u smrtnosti i životu, u obilju svijeta. Sve to daje mogućnosti himničnosti živoga života, te čini da oči budu otvorene upravo za ponudu svijeta, života i čovjekovih mogućnosti.

Ako se ranije Nikica Petrak pitao o »ispadanju iz povjesti« sada se jamačno pita o potrošenosti svega (»Sve se otrca i troši« – Arheologija, starinarstvo; »Sad, pak, sve živi neku vrstu propasti« – Za tebe i mene šale više nema). Međutim, obje se te pojavnosti mogu u biti svesti na samo jednu ontološku premisu i njenu kategorijalnu važnost, u singularnosti i općosti.

(Prosinca 2014.)