Esejističko nizanje asocijativnih bljeskova

Zadnjih nekoliko godina svjedočili smo čestim lamentacijama o navodnom odumiranju književne kritike u Hrvatskoj, iako to zapravo nije točno. Pojavom elektroničkih medija književna kritika je brojnija nego ikad, iako je manje prisutna u dnevnim novinama. Međutim, i oni kritičari koji o tome lamentiraju – npr. Zdravko Zima – laćaju se pera pišući političko-komentatorske kolumne i eseje, a pritom zanemaruju pisanje književne kritike, premda je političkih komentatora u našim medijima i previše. I Dario Grgić, osim književnih kritika i recenzija, piše i eseje. No, on političke komentare izbjegava, a književnost je u njegovim esejima iznimno zastupljena, čemu se možemo uvjeriti i čitajući njegove eseje objavljene u knjizi Romantika je roba iz uvoza. Inače, u toj knjizi Grgić je okupio neke od esejašto ih je pisao za emisiju »Riječi i riječi« koju na 3. programu Hrvatskog radija uređuje Irena Matijašević.

Dario Grgić ovu svoju knjigu, logično, otvara tekstom o prapočetku svega, o nastanku planete Zemlje i suncu kao začetniku života. A spasonosnoj, životodajnoj zraki sunca on sup(r)otstavlja i crno sunce, o kojemu je pjevao Victor Hugo: Strašno crno sunce iz koga noć zrači. Naslanjajući se na taj Hugoov stih Grgić dalje piše o metaforičnim crnim suncima skrivenima duboko u svima nama: Crno sunce je ona točka u vama iz koje ste jadni, jalni, savijeni, zapljuvani, opasni i gmizavi. Ono nije iskušenje nego već unaprijed potpisana kapitulacija. U pakao se silazi pomoću njegovih gravitacijskih sila. Tu se već na samome početku otkrivaju dvije osnovne karakteristike načina na koji Grgić piše svoje eseje. Kao prvo, postupkom asocijativnih bljeskova on otvara jednu temu za drugom, načinom vrsnog erudita brodi nepreglednim tematskim poljem i zahvaća širok dijapazon temâ i problemâ. A njih, što je druga karakteristika njegova esejističkog rada, obrađuje uz mnoštvo citata, referencija i meandrirajućih digresija. Tako sam u 24 u ovoj knjizi sakupljenih eseja uspio izbrojati čak 73 različita, citirana ili spomenuta autora.

Svoje teze Grgić plete oko tuđih iskaza, citiranom autoru nekad tek suflirajući, ali mu se nerijetko i suprotstavlja, kako on voli reći – sparinguje, pobijajući ga lucidno i duhovito. No, kod »sparingovanja« uvijek se radi i o partnerstvu, tako da su Grgićeva razmišljanja lišena autorske arogancije. Štoviše, njegovo autorsko ja najčešće je neprisutno, neprimjetno, a upravo tolikom množinom citata on naglašava kako svoje mišljenje ne želi smatrati jedinim mogućim, ili isključivo ispravnim. Dapače, njegove su tvrdnje često tek poveznica koja spaja suprotstavljena tuđa mišljenja, dovodeći ih u koherenciju, ali i dalje ostavljajući prostora za nadogradnju, pobijanje ili skepsu.

Uz iznimnu erudiciju, te odlično poznavanje književnosti, povijesti umjetnosti i filozofije, važan sastojak Grgićeve esejistike svakako je i humor. I to humor koji igra na kartu iznenađenja. Ozbiljnu temu on poput na opruzi nakalemljenog harlekina koji iznenada iskače iz kutije garnira neočekivanom doskočicom, humornom poantom, odnosno lucidnošću začinjenom duhovitom opaskom koja je često u kontradiktornosti s ranije izrečenim. Pritom je upravo to proturječje izvorom komike. No, proturječne tvrdnje on uspijeva na logičan način obrazložiti, pa nešto, naoko nelogično, postaje samorazumljivo i nepobitno.

Grgićevi eseji, naslovljeni jednom riječju, ostavljaju dojam improvizacije, mentalne akrobatike. On kao da je na papir (ili ekran kompjuterskog monitora) nabacio jednu riječ i prepustio se toku svijesti, zapisujući meandrirajuća razmišljanja potaknuta zadanom riječi, često i sam nesvjestan u kojim će ga pravcima početna riječ odvesti. Otud zapravo i tolika množina digresija i asocijativnih ekskursa. Pritom je važno istaknuti da se ne radi o esejističkom pokušaju definiranja naslovnog pojma, niti lingvističkom ili filološkom istraživanju slojeva tog pojma, već je uistinu riječ o struji svijesti, premda ne o tzv. automatskom pisanju.

Osobno smatram da je Dario Grgić trenutno i naš najbolji književni kritičar, a njegove kritike zapravo su vrlo fina književnost. Uz to, teško je naći pisca koji tako vješto barata riječima. Zato je, nimalo slučajno, on jedan svoj esej posvetio i blebetanju. Kao možda i najvećoj posveti književnosti – tvrdnji da je Bog svijet stvorio pričajući – Grgić suprotstavlja osudu da čovjek svijet razgrađuje blebečući. Pritom ne misli samo na političke, od smisla ispražnjene solilokvije, već upozorava i na neproduktivno blebetanje u okvirima strukturiranih diskursa, u priči, romanu, pjesmi, filozofskoj raspravi. U blebetanju on vidi inertno udaljavanje od autentičnog življenja kao anamnetičkog pribavljanja riječi kojima je Bog, izgovarajući ih, stvarao svijet.

Tako, u blebetanju, Grgić ne samo da prepoznaje svojevrsnu sklerozu života, već je to čin koji zapravo vodi razgradnji svijeta. Oruđe kojim se to postiže autor naziva svojom zgodnim neologizmom – blebovi. Ali u blebetanju, kao samodostatnoj praksi, Grgić vidi simptom patologije suvremenog društva – egoizma i nedostatka empatije. A stalni suputnik egoizma, neprestanoga guranja svoga maloga ja u prvi plan, jest zavist. Jer čovjek, sam sebi najvažniji, sebe i svoje stanje i imovinu neprestano uspoređuje s drugima, pri čemu se rađa zavist, osjećaj koji je kod modernog čovjeka uzurpirao sve druge osjećaje. Odnosno, kako autor veli: zavist je mutirala u samosvojan entitet koji preuzima kompletnu čulnu sirovinu svijeta, a zauzvrat po cijelom biću brizga i precizno raspoređuje otrov na koji smo se u međuvremenu navukli.

Grgić zapravo u knjizi donosi anamnezu suvremenog društva i čovjeka, dijagnosticirajući patologiju modernosti. Pritom, naizgled paradoksno, politiku svjesno ostavlja izvan fokusa, jer i suvremena je politika zapravo odraz oboljenja, koliko uzrok toliko i simptom. No, uz patologiju, Grgić pokazuje i na moguće načine rješenja, ili bar drukčijeg promišljanja života i svijeta, radi smirenije i zadovoljnije egzistencije, udaljenije od kaljuge tvarnog. Tako, pomalo neočekivano, početni ciklus od osam tekstova velikim dijelom obrađuje i temu misticizma, predočavajući primjere ljudi iz prošlosti koji su živjeli apartno čak i u odnosu na tadašnje, a kamoli na današnje društvo. Naravno, tekstovi su to onkraj bilo kakvih self-help tendencija, ali poticajni za daljnje istraživanje.

A da ima dara i za fikciju, i to izrazito duhovitu, Dario Grgić dokazuje u najdužem tekstu knjige. Esej naslovljen »Kompleks« on je napisao u obliku konfabulacije susreta Edipa, Lacana, Sloterdijka i Hansa-Jűrgena Heinrichsa u jednoj hotelskoj kavani. Susretu prethode izmaštane, taštinom i narcisoidnošću ispunjene kontemplacije svih nabrojenih subjekata priče, a okončava se, naravno, u nasilju. I sve pofutreno obilnim dozama simbolike, ali ironije još i više, te uz neočekivanu parafrazu Štulića, kao efektnu zaključnu poantu.

U eseju posvećenom čitanju Grgić donosi iznimno lucidnu definiciju čitatelja, ne zaboravljajući osnovnu osobinu svakog istinskog prijatelja pisane riječi – radoznalost. Pritom i skromnost prispodobljuje kako čitatelju tako i piscu. No, to je osobina koje su lišeni grafomani koji su, među onima koji se vole smatrati piscima, uvijek u većini. Pišući o čitanju Grgić ne zaboravlja sastaviti i malu odu u slavu samoće. Jer, moći se skloniti, katkad je u tome sve – što jako dobro zna svaki pravi čitatelj.

Kao što svojim izoštrenim kritičarskim okom razlučuje bitno od nebitnog u tuđim tekstovima, Grgić je i podjednako pažljiv promatrač svoje svakodnevne okolice, što dokazuje u tekstu »Zid«. U tom mikro-eseju on piše o grupici uličnih mačaka iz svoga dvorišta koje, antropomorfizirajući ih, sve duhovito karakterizira, detektirajući u svakoj od njih drukčiju inačicu dvonožnih im sustanara. Zapravo, poslužimo li se autorovim rječnikom, možemo reći da on u tim mačkama vidi stilske figure življenja. Na koncu, neizostavno, neke ga od tih mačaka podsjete i na pojedine likove iz književnosti.

Radi se dakle o »razbarušenim« tekstovima, nalik kakvoj sinkopiranoj jazz improvizaciji, šarmantno začinjenima blagim, ali razbuđujućim dozama konfuznosti. Dario Grgić jest esejist kojemu je artikulacija jednako važna kao i argumentacija. Jer, osim što inzistira na stavu, veliku pozornost pridaje i načinu prezentacije svoga mišljenja. Čitatelj tako, uz to što biva nagrađen novim uvidima i spoznajama, može uživati i u iznimnoj Grgićevoj stilistici, razgranatoj, krivudavoj i lepršavoj rečenici, koja nije docirajuća, niti je anemična, akademski suhoparna ili anestezirana, već strastvena, bujna i sočna. Ukratko, Romantika je roba iz uvoza preporučljiv je odabir za svakog čitatelja željnog pametne, intelektualno poticajne i dobro napisane literature.