Darovi melankolije

I.

Kad se 1918. u izdanju »Književnog juga« u Zagrebu pojavila prva Andrićeva zbirka Ex Ponto1, odmah je bilo jasno da je hrvatska književnost obogaćena osobitim lirskim glasom. Čak je i Miroslav Krleža, inače škrt na pohvalama, napisao o knjizi vrlo afirmativnu (doduše nepotpisanu) bilješku.2 Čitamo u njoj da se Ivo Andrić već jasno izdvojio među pjesnicima koji su se javili u almanahu Hrvatska mlada lirika kao jedan od »prvih naših verslibrista«, da njegovi stihovi zvone i »imadu svoju boju i svoj oblik primaran i iskren«. U zbirci Ex Ponto Andrićev se stih »razlio i posve oslobodio spona«; u njima se osjeća »mutna patnja kaotičnih prilika«. Krleža ponavlja misli Nike Bartulovića – Andrićeva prijatelja, ideološkog istomišljenika i pisca predgovora zbirci – da su ti stihovi »dokument stradavanja jedne čitave generacije« i da ih treba pročitati »drugi, treći i deseti put«.

Pisan u tamnici i internaciji, dakle u posve specifičnom raspoloženju, Ex Ponto je bio logična etapau Andrićevu traženju sebe, svoga egzistencijalnoga i umjetničkoga prostora, ali ujedno i uvod u uzbudljive umjetničke i misaone raspone. Kierkegaardov utjecaj dominira zbirkom: danski filozof očaja i strepnje, ali i kritičar službene Crkve, najbolje je odgovarao turobnoj zatvorskoj atmosferi – tamnici i tijela i duše. Kierkegaardovu knjigu Ili-ili u njemačkom dvosveščanom prijevodu3 Andrić je nekako uspio prokrijumčariti u zatvor i ona mu je bila – kako svjedoči Niko Bartulović u predgovoru Ex Pontu – u teškim trenucima jedina duševna hrana čitava dva mjeseca. Kierkegaardovski strah i tjeskobu Andrić izrijekom spominje već u svome nekrologu Matošu (Andrić 1914: 89-91). U referencijalni okvir zbirke treba pridodati i Schopenhauera s njegovom antinomijom aktivni život↔kontemplacija, a vidljiv je i utjecaj S. S. Kranjčevića, bliskost s idejama F. M. Dostojevskoga, kao i s tezama iz Unamunova eseja O tragičnom osjećanju života.

Tugujući nad svojom tamničkom sudbinom i gorkim iskustvima u represivnom ambijentu, Andrić u naslovu svoje zbirke s razlogom priziva Ovidijeve elegije odaslane iz prognanstva na crnomorskoj obali (Epistulae ex Ponto). Mala soba s rešetkama na prozoru i zatvorenim vratima postaje za pjesnika simbolični prostor ropstva, očaja i napuštenosti. Ona generira užas duše kao dominantno raspoloženje u zbirci. No već ovdje Andrić metaforu tamnice (»vlažne jazbine«) širi na sve oko sebe pa je i čitav život viđen kao zatvor i grobnica, a čovjek kao utamničenik, krivac i prokletnik:

Dani mi prolaze uzalud. Najljepši izvori dušini presahnuše. Izgubio sam dodir sa svima koji me vole i razumiju, taj spasonosni dodir koji nas krijepi i drži, koji djelima daje poticaj i snagu i življenju našem smisao. Posve sam otcijepljen. Tonem u zaboravu. Prikriva me žalost. Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba. (EP: 57)4

Ekspontovski motiv tamnice Andrić će varirati u brojnim kasnijim novelama (Iskušenje u ćeliji broj 38, U zindanu, U ćeliji broj 115, Poručnik Murat), a s osobitom ekspresivnošću i alegorijskim potencijalom u kratkom romanu Prokleta avlija.

Ex Ponto je duboko osobna knjiga, svojevrsni lirsko-refleksivni dnevnik čovjeka »okružena samoćom«. Ukupno 140 lirskih fragmenata, raspoređena u tri cjeline, nude nam uvid u krajolik jedne ispaćene duše i u misaone raspone egzistencijalno ugrožena subjekta koji je svoja traumatična iskustva spreman podijeliti sa svim stradalnicima, s braćom svojom u bolu i nadi:

Svima, širom cijelog svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi. (EP: 21)

Na početku Kierkegaardove knjige Ili-ili (1843.) pjesnik se određuje kao »nesretno biće«. Pjesnik je »nesrećnik koji krije duboke bolove u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kada jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lepa muzika« (Kierkegaard, 1979: 21). Difuzan, kapriciozan i povodljiv, Kierkegaardov estetski subjekt ispunjava vlastitu prazninu pustošnom ljepotom dok su njegova egzistencijalna stanja određena karakterističnim signaturama: samoće, tuge, melankolije, dosade, sjećanja, žaljenja, autoironije. Njemu je suprotstavljen etički subjekt: društven, odgovoran, samostalan, ravnodušan prema nestalnostima nesreće, s usklađenim odnosom između unutrašnjega i vanjskoga svijeta. Treća i najviša kategorija u kvaliteti egzistencije za Kierkegaarda je religiozni čovjek koji u svome biću pomiruje i estetsko i etičko. Umjesto beskonačne samorefleksije nudi umjetnost življenja, vanjsku nevolju pretvara u unutrašnje iskušenje i drži na okupu konačno i beskonačno u paradoksu utjelovljenja (Eagleton, 2011: 183).

U svojim refleksijama o sebi i svijetu Andrić slijedi kierkegaardovske kontrapunkte između estetskoga, etičkoga i religioznoga subjekta. Sva tri egzistencijalna modusa prisutna su u melankoličnim zapisima Ex Ponta, iako ne do kraja osmišljena, a donekle i misaono reducirana, što je i razumljivo s obzirom na autorovu mladenačku dob (prve zapise napisao je u 22. godini). Ipak, utjecaj danskog filozofa ne treba precjenjivati: prije je riječ o duševnoj srodnosti, podudarnosti nekih shvaćanja i načina kako su ta shvaćanja transponirana u tekst (Vučković, 1974: 114). Osim toga, bez obzira na jasno iskazanu potrebu povremenog filozofskog konceptualiziranja, Andrić u Ex Pontu, ali ni kasnije, nije težio izlaganju koherentnoga misaonog sustava. Kod njega se može govoriti o eklektičkoj misaonosti koja je poticaje crpila iz različitih izvora. Mladenačka radoznalost (još) ne selekcionira nego samo akumulira.

II.

Pjesnikova osobna drama u zbirci Ex Ponto razvija se kronološki. Prvi dio sadrži zapise i refleksije nastale za vrijeme boravka u mariborskoj tamnici. Posrijedi je svojevrsni psihogram čovjeka koji se zatekao u graničnoj egzistencijalnoj situaciji. U drugom dijelu – nastalom u kućnom pritvoru u Ovčarevu – nastavljaju se razgovori s dušom, ali introspekcija se sve više »nadograđuje« impresijama i meditacijama o svijetu, ljudskom jadu, premoći zla i mržnje, uzaludnim naporima duha, nestalnoj čovjekovoj prirodi. Treći dio sastoji se od impresija, doživljaja pejzaža, naknadnih razmišljanja o doživljenom i novih analiza subjektivnih stanja.

Od prvih dana u tamnici pa do fragmenata nastalih na slobodi moguće je rekonstruirati složeni mehanizam rada lirskoga ja na sebi sa željom da sve proživljeno, imaginirano i osmišljeno estetizira, da za sva svoja proturječja, krize i boli nađe primjeren umjetnički izraz. Lirski subjekt sklon je stanjima i ugođajima koji ulaze u inventar neoromantičarske poetike: osamljenost, čežnja, jad, defetizam, tjeskoba, fatalizam. Već je Niko Bartulović u predgovoru zbirci prepoznao melankoliju kao bitnu polugu Andrićeva duševnoga gibanja: »Temeljna nota ove, sadržajem i oblikom neobične poezije jest jedna duboka melankolija« (Bartulović, 1918: 8). No ona se, smatra Bartulović, ne da objasniti samo piščevim dugim tamnovanjem i »samotovanjem«, jer »ni najteži slučaj ne bi mogao da ucepi nešto ovako intenzivna i duboka u jednu dušu« (ibid.). Posrijedi je nešto što je u duši bilo od samog početka, nešto »urođeno«: Andrić je došao na ovaj svijet već malko umoran. Bartulović prepričava kako je sâm Andrić svoju melankoliju pripisivao atavizmu: kao posljednji potomak stare sarajevske obitelji, nježan i nejak u tijelu, sa sanjarskim i zamišljenim očima, osjećao je na sebi »umor mnogih pokolenja«. Hereditarnoj komponenti treba pribrojiti i tradicionalnu bosansku sklonost melankoliji pa pisac predgovora zaključuje: »Ti napevi njegova kraja, sva ona meka moll-intonacija i nije drugo, do jedna velika tuga i neodređena čežnja« (ibid.: 9).

Na sličnom je tragu u svojoj kritici i Branimir Livadić koji smatra da je bol imanentna pjesničkoj naravi autora Ex Ponta. Andrićeva fina i oštra zapažanja najdublje dopiru do »skrovišta ličnoga«. No melankolija, po Livadiću, označava tek osnovno raspoloženje pjesnikove duševnosti, a zapravo je ona jedan »kulturni fenomen«, jedan »brižno odnjegovani artizam«: »To je neka vrsta psihološke poezie (sic!), koja ima svoje posebne efekte« (Livadić, 1921: 116). Livadić ističe i opasnosti i potencijale koje krije takav tip lirike: »Kadgod ona omane, njegovi su zapisci promašen sentimentalizam i postaje opasnom manirom. Naprotiv, kad uspije, oni su vrhunac naše moderne poezije i po stihu i po emotivnom sadržaju« (ibid.).

Mnogo godina kasnije Celia Hawkesworth vidjet će u melankoliji ‒ koja podrazumijeva izolaciju i introspekciju, destrukciju i kreaciju – temeljnu crtu Andrićeva karaktera (Hawkesworth, 1984).

III.

Kao »bolest volje«, melankolija je u Andrića izazvana gubitkom životnog elana i slomom svih ideala, što je u Ex Pontu izraženo bolnim vapajima: Kako su brzo ugasli zanosi! Ocvale sreće! Pali planovi! Sve je prošlo kao brza noćna vožnja na mjesečini (EP: 89). I upravo se na primjeru ispovjednog subjekta u Ex Pontu može primijeniti Freudova analiza afekta koji se nalazi u podlozi melankolije.U svom eseju Žalovanje i melankolija iz 1917. godine Sigmund Freud razlikuje dva međusobno isključiva odgovora na gubitak: žalovanje (Trauer) i melankoliju (Melancholie). Ta oštra distinkcija već se odavno tumači kao jasno razlikovanje između normalne i patološke reakcije na gubitak. Melankolija se ponaša kao »otvorena rana« i u duševnom smislu odlikuje se duboko bolnim poremećajem raspoloženja, gubitkom zanimanja za vanjski svijet, gubitkom sposobnosti za ljubav, inhibicijom svih aktivnosti i opadanjem samopouzdanja; to se očituje osjećajem krivnje i samopredbacivanjem, a može eskalirati do sumanutog iščekivanja kazne.

I žalovatelj i melankolik polaze od negiranja svoga gubitka i odbijanja da ga prihvate. Ali ubrzo žalovatelj, koji reagira na nepatološki način, prepoznaje i reagira na zov stvarnosti da pusti izgubljeni voljeni objekt i oslobodi svoju libidinalnu želju. To je točka odvajanja od melankolika koji ostaje uronjen u svoj gubitak, nesposoban da prepozna i prihvati potrebu da se odvoji od izgubljenog objekta te u svojoj autodestruktivnoj lojalnosti prema izgubljenom objektu taj isti objekt internalizira u svoj ego i tako sukob vezan uz gubitak još više (raz)ograničava. Izgubljeni objekt nastavlja postojati, ali kao dio potištenog subjekta, koji više nije sposoban jasno razgraničiti vlastitu subjektivnost i postojanje izgubljenog objekta u njoj. Strukturu melankoličnog odgovora na gubitak Freud tumači kao antitezu temeljnoj dobrobiti ega, čije je preživljenje time ugroženo (Freud, 1992).

Melankolija je šifra za razumijevanje Ex Ponta. U temelju Andrićeve lirske ispovijesti nalazi se osjećaj gubitka nečega neodređenog, neuhvatljivog, nekog »neizrecivog objekta« koji obuzima subjektivnost (Buci-Glucksmann, 1988: 245). Taj osjećaj proizvodi stanja beznađa, neopisive boli, osjećaj umora, propadanja, bezdane tuge, sve do želje za smrću. Okružen samoćom, prepušten neredu povijesti, Andrićev homo melancholicus već u prvim fragmentima Ex Ponta u povišenom ispovjedno-afektivnom tonu posreduje registar osjećaja, stanja i misli u rasponu od straha, jadanja nad svojom sudbinom (Najteže je čovjeku kad sam na sobom osjeti samilost. EP: 57), samooptuživanja, priviđenja, idiličnih sjećanja na roditeljski dom, preko autodestrukcije praćene pomišlju na samoubojstvo pa sve do buntovničkog nezadovoljstva i bijesa:

Ima časova kad se u meni duša pjeni i baca, i moje dvadeset i tri godine dižu svoj glas, i moja luda želja bije čelom o uski udesni krug, kao ptica o staklo (EP: 31).

Ex Ponto je zbirka koja svoje izvore značenja crpi iz velike napetosti, iz igre krajnostima i proturječjima. Njezine uporišne figure su kontrasti i oksimoroni. Da bi se izbavio, Andrićev lirski subjekt izmišlja za sebe sve strašnija mučenja i boli. To je strategija mazohizma, dijalektika boli i užitka: što je bol veći, veća je i naslada. Očajan, izmoren tugom, opijen »crnom žuči«5 melankolije, Andrićev lirski subjekt izražava osnovnu proturječnost u sebi ovako: Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro (EP: 24) ili: Sam, prognan, bolestan. Ali dobro je i ovako (EP: 47). Istodobno taj je bespomoćni stvor i te kako svjestan da očaj i patnja omogućuju snažnije uvide u zbilju i dublje spoznaje o svijetu i izvorima života, da se u njima krije i potencijal za kreaciju pa gotovo priziva melankolično stanje duha i hrabri se u stalnom kolebanju strasti: Gle, gdje je jad što me malo prije tištao? Za čim bih to da tugujem? (EP: 78).

Melankoliju karakterizira pojačana svijest o sebi i ambivalentan, miltonovski osjećaj radosti u žalosti odnosno žalobne radosti: »duša uživa u svojoj usamljenosti, no u tom zadovoljstvu biva iznova još svjesnija svoje samoće« (Klibansky-Panofsky-Saxl, 2009: 200-201). Ex Ponto obiluje pjesničkim zapisima o otrovu samoće, povlačenju pred ljudima, o stajanju pred zatvorenim vratima, o samovoljnoj izolaciji: Sva tragika mog sadanjeg života se može stegnuti u jednu riječ: samoća (EP: 59).Ili: Muka i neplodnost mog života potiču od ove strahovite duhovne izolacije u kojoj se ledim i kamenim i propadam kao napuštene kuće u koje niko ne dira, ali one – baš zato jer niko u njima ne stanuje – propadaju i ruše se stalno i polagano kao da ih nevidljiva ruka kida. (Ibid.)

U središtu Ex Ponta je izgubljen, prestrašen, napušten i tjeskoban čovjek izložen djelovanju kaotičnih sila. Bez spona s okolinom, ispunjen crnim ponosom (EP: 42), a nasuprot nečemu višem, premoćnom, stranom, lirsko Ja očajava zbog svoje sudbine i ne nalazi izlaz iz bolne izgubljenosti. U osami vidi rizik da se pretvori u biće koje živi u vakuumu, izvan vremena i prostora:

Opkoljen svijetom, koji mi je tuđ i malo dobrohotan, ja se sabirem u sebi i osjećam sâm i napušten, sâm pod velikim ravnodušnim nebom, van svake cjeline, van svakog društva /.../ (EP: 47).

Kazivač u Ex Pontu i sâm, u autoreferencijalnom fragmentu, opisuje svoju melankoliju kao bolesno, izglobljeno (Zbogom ravnotežo! EP: 36), febrilno stanje, kao »hipetrofiju duše« obuzete crnim slutnjama, zlim mislima, tajnama smrti:

Zle misli i crne slutnje jednog melanholika imaju svoju strašnu tačnost pa ma koliko izgledale zdravu čovjeku apsurdne i netačne. Melanholici su kao jasike, koja drhti i onda kad druga stabla i ne osjećaju vjetra. Kao glumac koji, dok još stoji za kulisom, baca sjenu na pozornicu, tako se javljaju događaji u snovima i slutnjama melanholika.

U zdrava čovjeka je centar mišljenja: život i njegova pitanja, a u melanholika: smrt i njene tajne. Oni boluju od hipertrofije duše. Oni su kao goli spuž kog objesna djeca bace u trnjak pa se grči i previja, ali kud god se makne udari na trn. Oni su živa disonanca ovog borbenog i krutog planeta (EP: 50).

Za zbirku Ex Ponto Ljubomir Maraković napisao je da je knjiga sveljudskog bola, himna stradanja, apoteoza patnje (Maraković, 1929: 25). Ona je sva u znaku očaja, tjeskobe, ugroženosti, osjećaja grijeha i krivice. U trenucima beznađa, u neprijateljskom svijetu, u trenucima kad su presahnuli »najljepši izvori dušini«, ispovjedni subjekt traži utjehu u samosažaljenju: O, izgubljeni, lijepi slobodni živote, tek malo na istok ili daleko na zapad, o teško meni, na suhom ukletom prudu, slušajući tvoj daleki šum (EP: 44). Pred nama se nižu etape u mračnom putovanju duše prema potpunoj deziluziji. Putovanje kulminira u fatalističkoj spoznaji: I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol (EP: 108). Ili: Ma šta činio ja se bola svog osloboditi ne mogu; tu nema bijega i nema povratka, jer on je uvijek poda mnom kao beskrajan ocean pod umornom pticom (EP: 79).

IV.

No iako »zarobljenik svojih osjećaja« (Kristeva, 1987: 8), melankolični lirski subjekt postupno pronalazi i u užasu samoće i u praznini duše nekakvu mogućnost djelovanja. Oni ga potiču na kreativnu kontemplaciju, samoanalizu, solilokvije, estetizaciju proživljenog: Drage moje nekazane želje i carski noćni snovi, ostanite sa mnom da u pustim noćima vodimo duge razgovore, da budete kraljevska baština meni siromahu, da me tješite u sužne godine i da mi budete jedina nagrada za sve probdjevene noći i samotne i gorke dane (EP: 60). Isto je i s drugim osjećajima bliskim melankoliku: umoru, razočaranju, posrtanju pod teretima života. Subjekt i te »zle minute« svakojakih iskušenja nastoji premostiti približavanjem ljudima, trpljenjem, ustrajnošću, prepuštanjem vremenu. Subjektivnu dramu projicira na širi plan pa ona postaje dijelom općeljudske drame. Najbolje se to vidi u lirsko-refleksivnom fragmentu realiziranom u obliku dijaloga u kojem ugroženi melankolični subjekt niže teška pitanja kako svladati bolesno stanje duše. Na njih dobiva (majčinske) pouke, jednostavne riječi utjehe koje sugeriraju kako izdržati teret i prikupiti životnu snagu:

Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim, kad na mene naiđe umor i želja smrti?
Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu, potrpi i život će proći.
Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli mjeseci?
Pomisli da je bilo i gorih i da će doći bolje i pretrpi; godine brzo prolaze.
Mjesec je dug i težak, kako da ga preživim kad mi otežaju brižni dani bez kraja?
Mjeseci se izmjenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuži?
Dani teku brzo. Potrpi! Donijeće radost i odnijeti bol.
Sati su dugi neveseli, kako da ih prometnem kad donesu strah i žalost sa sobom?
Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaćeš miran san i radosno buđenje.
Minuti su dugi i bolni, ko će ih izdržati kad se jave gorke misli i kajanje?
Da, moli Boga, sine, da ti u zloj minuti dade utjehu (EP: 77-78).

Ali, kao što smo istaknuli, izmučena, hipertrofirana, tugaljiva duša u Ex Pontu otvorena je uzvišenim vidovima ljepote. »Melankolični imaginarij«, koji je analizirala Julia Kristeva (1987: 5-18), vrlo je složen; njega određuje upravo subjektova dvojnost, život u znaku koegzistencije suprotnosti, djelovanja čas destruktivnoga čas kreativnoga pola, s mogućnošću brze transformacije iz jedne krajnosti u drugu. Već je Aristotel tumačio melankoliju kao »oblik životne snage« smatrajući da su vodeći ljudi u filozofiji, pjesništvu, umjetnosti i politici bili melankolici. Na istom je tragu i Thomas Mann koji je u Doktoru Faustusu melankoliju smatrao »darom genija«, a svoga junaka Adriana Leverkühna opisao kao ingeniozna čovjeka koji na sebi nosi »patnju epohe« (Mann, 1989: 61).

Mehanizam identifikacije pokazuje melankolika kao rascijepljeno, fragmentirano biće nestabilnog, fluidnog identiteta: više se bića krije u jednom. I dok jedno pati, drugo se raduje; dok jedno uživa u samoći, drugo žudi za društvom, dok jedno govori »da«, drugo sve negira... Melankolija po Kierkegaardu vara pomoću maske i veselja: biti drugi i uvijek drugi, mnogostruk i maskiran (Buci-Glucksmann, 1988: 245). Poput Keatsa u Odi melankoliji i hipersenzibilni protagonist Ex Ponta doživljava svoje osjećaje boli i misli o prolaznosti mogućnošću da se prihvati živa ljepota. Štoviše, u Andrićevoj dnevničkoj ispovijesti stanje tjeskobnog nezadovoljstva smatra se privilegiranim, posebnim Božjim darom, jer se tek iz proživljene muke, trpljenja i iskušenja rađa ne samo estetska profinjenost nego i samosvijest i punina života:

O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema? Čemu mi ovaj strašni dar: ljubav za raskoš, užitak i promjenu? Čemu vječni oganj nestalna srca? Čemu zanosi koji se kaju i osvećuju? O, Bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog: j a? (EP: 64).

Kad govori o sebi, protagonist Ex Ponta kao da priziva Kierkegaardova estetskog subjekta jer prepoznaje nestalnost, neodlučnost, nesnalaženje, nemir i stalne oscilacije kao bitne crte svoga bića:

Ja, čovjek nestalna srca, koji živim, bez mira i radosti; gorak život o tuđem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti, šiban strastima, potresen događajima i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom i borbom proti grijehu /.../ (EP: 49).

To je stanje stalne mijene sa samo povremenim mistično-religioznim smirenjima. Lirski subjekt Ex Ponta biće je dvostrukosti i traje u stalnim oprekama: duša-tijelo, čistoća-grijeh, život-smrt. Svjestan proturječja, svjestan da živi u znaku njihanja između ekstrema, kaže za sebe da mu je strano »stiliziranje života duše«, »ljubav za red« i »nasilno traženje simetričnosti« (EP: 72).

Ni misao o ženi nije lišena melankoličnih stimula i ambivalentnih osjećaja. Žena se javlja u različitim obličjima: kao eterično, spiritualno biće, čista čežnja i poetska slika, ali s konkretnim imenom (»Kuda ćeš, Jelena?«; »Jelena, Jelena!« EP: 30) koje će kasnije postati provodnim motivom i simbolom Andrićeva stvaralaštva6, zatim u obliku talasanja »bijelih tjelesa«, pokreta i glasova, raspjevane ljepote, besane žudnje. No žena je i zla kob, strašna vizija koja »uživa u tuđim mukama« i od koje se »mudračeve oči mute i svetačke usne blijede«:

Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo – gle! – na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta (EP: 43).

Ipak, na nekim mjestima taj tankoćutni estetski subjekt Ex Ponta želi se osloboditi narcističkih okvira i uzdići do etički osjetljivog i odgovornog čovjeka. I u tom naporu da pokaže kako i slabi mogu postati jaki dolazi do spoznaje da u patnji nije sâm nego se osjeća dijelom velikog ljudskog bratstva. Težeći približavanju Drugom i etosu zajedništva, onom ujevićevskom »pobratimstvu lica u svemiru«, lirsko Ja razvija tezu po kojoj čitavo čovječanstvo preko patnje »ide istini i dobru u susret«. Teza se varira na više mjesta u Ex Pontu:

Svi koji stradaju i umiru za svoje istine jedno su s Bogom i čovječanstvom, i baštinici su vječnosti koja postoji samo za one koji vjeruju i pate, ugaoni su kamen u budućoj zgradi novog čovječanstva, koja će se, nakon svih muka i zabluda, ipak ostvariti kao misao božja na zemlji (EP: 82).

Ili:

I moj rođeni bol i patnja dođoše mi kao nešto što nije besmisleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali dijelak velike tragedije čovječanstva koje se bori (EP: 46).

Izlaz vidi u empatiji, u identifikaciji s drugim ljudima, u jednostavno izraženoj sućuti: Žao mi je čovjeka (EP: 76). Upućuje svoju blagu riječ malim ljudima: rudarima koji silaze s obronaka s malim svjetiljkama, sirotinji (Sirotinju ja volim i siromaštvo slavim i one koji imaju tihe, čedne radosti i nadu u patnji. EP: 106), majci koja ne može nahraniti svoje troje djece, ranjenom vojniku, pognutom težaku, švelji koja šije bez prestanka, nepoznatom studentu kemije koji uči kraj plinske lampice, svima koji rade, otiru znoj i muku muče za koricu kruha. U tim se katarzičnim trenucima u melankoliku ‒ koji je mislio da je prekinuo svaku vezu sa svijetom i ljudima – budi iskra humanosti i vjere u čovjeka pa se i sâm osjeća dionikom i sveljudske radosti i golgotske patnje u našoj dolini suza:

Osjećam veliku ljubav za ljude, za njina djela, za sreću i nesreću za grijeh i strast i sav jad što iz njih izlazi, za borbe i posrtanja, za zablude i patnje i žrtve, za sve što je čovjekovo na ovoj planeti.

Osjećam časovitu, ali neizmjernu sreću da i ja pijem kap iz nepresušivog izvora radosti ljudske, da i ja na čas ponesem dijelak velikog krsta, što ga nosi čovječanstvo (EP: 108).

Pruživši ruku prema drugom, nezadovoljnik dobiva novu energiju koja mu pomaže da prevlada očaj i iziđe iz solipsizma. Sanja »dobrotu bez granica«, pjeva o budućim ljudima koji će živjeti u radosti i izobilju, slavi dolazak proljeća jer ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti (EP: 99). Žaleći za rasutom snagom, bodri samoga sebe i potiče na aktivnost: U ime božje, valja početi! (EP: 90).

V.

Melankolija u Ex Pontu ne samo da nije bogohulna nego upravlja subjektov pogled »prema gore« i jača svijest o transcendenciji. No i u tom segmentu osjeća se interakcija suprotnih sila. Osjećaj tjeskobnog nezadovoljstva budi obrambene mehanizme. Kao biće mogućnosti, protagonist Ex Ponta ljudsku egzistenciju shvaća – opet na tragu Kierkegaarda ‒ kao život unutar paradoksa ljudskoga i božanskoga. Dvojbe ne pokušava prevladati filozofskim sustavima nego povratkom vjeri, religioznoj etici, kršćanskim vrijednostima, »baštini djedova« koja mu daje duševnu snagu za životnu borbu:

I gle, kao uvijek u časovima najvećeg iskušenja, ja vidim, da mi u dnu duše, pod tvrdom korom i svim talogom praznih riječi i izvitoperenih pojmova koji tako brzo iznevjere, žive vječne, nesvjesne i blagoslovene baštine djedova, koji su tijelo svoje položili u stara rasuta grobišta, a jednostavne vrline svoje u temelje naših duša (EP: 34).

Tako se i stanje rezignacije preobražava u svoju suprotnost, u neku vrst »religiozne predanosti« (Vučković, 1974: 119):

Ne, život nije istrgano povjesmo kako se čini oku našem kratka vida. U Bogu je svršetak misli koja nam se gubi u očajan beskraj (EP: 26).

Mada se lirskom subjektu u bolnoj izgubljenosti ponekad čini da Bog »vječno šuti«, ipak je Andrićev prvenac pun zazivanja Boga kao utočišta i jedine izvjesnosti. Za razliku od iduće zbirke Nemiri, u kojoj je kršćanskoga Boga zamijenila panteistička vizija i pjesnički kult prirode, u brojnim lirskim fragmentima Ex Ponta prisutna je kršćanska misao o smislu križa i žrtve, tj. da »Bog putem križa spašava i pomoću poteškoća otkupljuje i jača« (Šimundža, 2004: 493):

Znam da Bog na nas šalje strahote kad mu se sažali nad dušom našom i kad odluči da je izbavi (EP: 84).

Teško se za Andrićeva uznika može reći da se vlada kao »dobar vjernik« (Marinković, 1984: 79). No iako ispunjen pesimizmom, on je nesumnjivo homo religiosus. Prošavši i kroz estetski i kroz etički stadij, rješenje vidi u religioznom egzistiranju kao vrhuncu samoostvarenja što ga pojedinac može dostići. U samoći, u patnji, u nevolji pronalazi smisao u intenzivnoj pobožnosti, u povratku Bogu, što dakako ne treba dovoditi u vezu s institucionalnom religijom. Krepka snaga zrači iz toga povratka Bogu »duše naše« jer ona ga spašava ne samo od nemoći, očaja i poniženja nego i od estetskih iluzija. Kako bi iskusila trenutke spokoja i radosti, duša se mora osloboditi svega svoga samodopadnoga i samodovoljnoga što je sputava ili odvodi na pogrešan put:

Neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve m o j e u meni, neka ispali ognjeno j a kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i maštanja. Sve, sve što me sputava i što se zove: m o j e neka iščezne da budem čist, jak i slobodan, a na dnu duše neka ostane samo ovaj jedini i veliki osjećaj koji mi daruje razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov, i moćna ljubav koja ublažuje bol i stupa, svijetla i prekaljena, putem stvaranja (EP: 86).

O intenzivnom religioznom osjećaju ne govori samo frekvencija kršćanskih motiva i simbola (križ, žrtva, grijeh, iskušenje, praštanje, Isus Krist, Gospod, Gospina slika, molitva, procesija, Veliki petak) nego i unutrašnja logika u razvoju teme. U kritici je točno uočeno da se Ex Ponto zapravo razvija kao barokni plač u tri dijela s epilogom (Solar, 1979: 450):

1. Zatvor je shvaćen kao kazna. Za što? Lirski subjekt posebno izdvaja oholost i prepotenciju: Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala duša nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah. Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nadbijaju po dolinama (EP: 22).

2. Kazna vodi u contemplatio, u duboke uvide o sagrješenju (Bio sam žrtva muka koje sâm sam sebi zadavao. Po sto puta sam prešao sve skale duševnih patnja. Pohodile su me sve nesreće koje samo može zamisliti jedna mašta. Grijesi, sumnje i kajanja (EP: 61). Tek kroz svijest o grijehu i kroz proživljenu patnju subjekt dolazi do

3. pokajanja, odnosno očišćenja koje ga vraća utočištu: Nemoguće bi bilo podnijeti život sa svim varkama, nesporazumcima i zabludama, da čovjeku nije dana misao o Bogu naše duše, koji je utočište, istinito, pravedno i čisto (EP: 96).

Ipak, Epilog donosi neočekivan misaoni obrat. U završnim akordima, u duhovnom razgovoru sina s ocem/Bogom, pjesnik uznosi život. Nakon naporne potrage za smislom i mučnih »etapa« u sazrijevanju spoznaje konačni smisao svoje egzistencije u prihvaćanju životne realnosti sa svim njezinim proturječjima:

Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da ž i v i m (EP: 109).

VI.

Lirsko-kontemplativni subjekt Ex Ponta očito teži obuhvatiti istodobno i dnevne brige i metafizička pitanja, zemlju i nebo, skrušenost i religioznu groznicu, smirenost i nemir, posvećenost smrti i čežnju za životom, očaj i nadu. To brzo »prebacivanje« iz jednoga semantičkog polja u drugo ostavlja kod čitatelja dojam difuznosti i neusklađenosti. Ipak, zbirku na okupu drži melankolična duša ispovjednog subjekta kojoj je sve podređeno, ali i činjenica da tekstovi obiluju sintaktičkim paralelizmima i da se često variraju isti ili slični motivi (Marinković, 1984: 61) pa se može govoriti o postupku ulančavanja fragmenata. No brza izmjena sekvenci i mozaično komponiranje (Vučković, 1974: 109) mogu se shvatiti i kao objektivni korelativ koji pjesnik koristi kako bi sugerirao svoja promjenjiva duševna raspoloženja, nesiguran misaoni tijek i dinamičnu izmjenu raspoloženja.

Kako funkcionira »mehanizam« Ex Ponta? Na početku svakoga lirskog fragmenta stoji neka lapidarna konstatacija, »jezgra« smisla iz koje se zapis može razvijati u različitim pravcima:

− prema oblikovanju refleksije (npr. Posljednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja je – šutnja; Svi bolni napori da se uzdigne iznad sebe i izvan sebe nisu nego jedna muka);

− prema deskripciji unutrašnjih doživljaja (Dvadeset i četiri sata je bio u meni haos; Dalo mi se na plač);

− prema razvoju priče (U nekom društvu; Prema meni je sjeo Sudija);

− prema razradi dojma, sjećanja ili evokaciji pejzaža (Kiša u septembru; Jedno jutro; Sunce zađe);

− prema stilizaciji imaginarnoga i prividnoga (Često mi se pričinja; Ali tu za mojim vjeđama);

− prema fiksiranju stanja i ugođaja (Često moja soba naliči na grobnicu; Veoma su česte noći kad nemir ne da usnuti).

Takva strategija »otvaranja« omogućuje brze izmjene planova i korištenje različitih tipova diskursa – od feljtonističkih zapisa i dijaloga do patetičnih zaklinjanja i molitava:

O, Bože, nemilosrdni stvoritelju, koji me svjetlom svojim budiš na muku dana, oprosti mi i budi milostiv prema meni koji, evo, hulim.

Daj mi u ovaj dan kameno srce koje ne zna samilosti, koga neće taknuti slabosti ni pomjeriti udarci.

Daj mi u ovaj dan tvrdu, ponosnu dušu, da niko ne vidi ni moju časovitu nježnost, ni moj vječiti bol.

Daj mi čelično tijelo bez strasti i potreba da mogu od svanuća do noći ostati u svojoj nepomućenoj samoći, da ništa ne trebam od ovih ljudi i da im ništa ne moram dati.

Bože, ne prezri molitvu napaćenog, gordog grešnika! (EP: 98-99).

Postupno u Andrićeve fragmente prodire naracija pa su neke cjeline ili posve oblikovane priče (npr. sprovod težaka Nikole Balte) ili narativni nukleusi s potencijalom priče. Primjetna je težnja prema »zgušnjavanju« izraza, što će kasnije postati i bitnom estetskom odrednicom Andrićeva stila: punina misli izražena je konciznošću izričaja. Lirsko-meditativni fragmenti često završavaju univerzalnim iskazom, misaonom poantom ili aforističnim zaključkom:

Čudno je, kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije: kako često nam baš to malo nedostaje (EP: 65).

Ili:

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo (EP: 24).

Odabir lirsko-meditativnog fragmenta pokazao se sretnim poetičkim rješenjem. Taj je oblik fleksibilan, otvoren, dade se lako transformirati, nadograđivati pa i ugrađivati u druge tekstove.Čak i kad se potpuno priklonio prozi, kad je objektivirao svoja raspoloženja i misli rasporedivši ih po figurama u romanima ili novelama, kad je izbacio »izdajničko ja«, to bitno obilježje subjektivnosti i intime, Andrić je zadržao lirsko-meditativni fragment kao prepoznatljiv oblikotvorni element u svojem stvaralaštvu. Dobri poznavaoci Andrićeva djela lako će se složiti da se meditativni lirizam nalazi u »dubinskoj strukturi« njegove proze i da je lirska, ispovjedna komponenta trajno prisutna u njegovu cjelokupnom literarnom opusu. Ako se već u pjesmama i lirskim fragmentima »ranoga Andrića« jasno osjeća tendencija prema naraciji i oblikovanju priče, vrijedi i obrnuto: kod zreloga Andrića često je prisutna lirska refleksija i evokacija, a neke priče ili dijelovi romana doimaju se kao proširivanje ili detaljnija »razrada« motiva iz mladenačkih lirskih dnevnika.

Na tu je osobinu Andrićeve poetike upozorio i Miroslav Krleža u pregnantnom tekstu pisanom u povodu piščeve smrti. Uz nekoliko kurtoaznih rečenica, Krleža je svoj nekrolog zaključio poentiran pitanjem: »Hoće li se naći neko pero da ovoga klasičnog simbolista oslobodi od dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?« (Krleža: 1988: 203-204). U međuvremenu napisano je više analitičkih tekstova koji su usmjerili pozornost na Andrića kao »skrivenoga pjesnika« i na lirski potencijal kao konstantnu u njegovu stvaralaštvu (Palavestra, 1981).

VII.

Protagonist Ex Ponta kao da je skupio u sebi tugu i patnju čitavog razdoblja i dao joj izraz: Je li kad bilo naraštaja i u naraštaju pojedinca na kom bi počivale ovako teške baštine i neminovna prokletstva rase i krvi? (EP: 37). U Andrićevim uzničkim iskustvima, u elegičnim varijacijama na temu tjeskobe, gorčine, ugrožene egzistencije i uskraćene mladosti, prepoznao se izmučeni i dezorijentirani naraštaj kojemu je rat uništio budućnost. Hrabrost generacije nije mogla prikriti strah i očaj pojedinca. Zato su mnogi u toj nevelikoj knjižici, obilježenoj intimističkim individualizmom i solipsizmom, vidjeli puno više od obične pjesničke zbirke.

Slijedilo je njezino nekritičko uzdizanje, hvalospjevi u brojnim kritikama. Stanko Tomašić napisao je da su kritičari postavili Ex Ponto na zasebno mjesto kao »ikonu« i »najbolju knjigu svojega vremena« (Tomašić, 1921: 148).

Izdvojimo Miloša Crnjanskog koji je u »Književnom jugu« slavio Andrićev profinjeni pejzaž i liriku koja donosi »našu žicu slavenske duše«. Po Crnjanskom još se nikad u nas »po versu« nije tako široko razlivala duša kao u Andrića i možda je samo »tuga Kranjčevićeva imala u sebi toliko ljubavi prema bolu«. Ističući da je knjiga Ex Ponto pisana »jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti«, Crnjanski patetično najavljuje: »No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arivée« (Crnjanski, 1919: 367).

I Dragutin Prohaska u »Hrvatskoj njivi« pozdravlja Andrićevu poeziju »osobite duševnosti« koja rađa specifičan aristokratizam: »Njezina aristokratičnost ne stoji u bljesku stila, nego u nijansiranosti i osjetljivosti stila, njena aristokratska poezija nije u preziranju mase, nego u ljubavi prema njoj kao gomili, koja stradava« (Prohaska, 1918: 851). Kritičar točno uočava da je Andrić prvi bosanski pjesnik koji je baštinio sve kulturalne slojeve kojom se Bosna kroz vjekove formirala: duhoborsku, bogumilsku, orijentalnu čulnu sevdalinsku i noviju katoličku s čudesima Bogorodice koja mu stoji na stolu. Andrićeva »melankolija rodne kuće« Prohasku podsjeća na muku umiranja, bez riječi i bez gesta, u Osman-Azizovu romanu Bez nade. No Prohaskina kritika odjednom skreće u ideologiju pa autor ponosno ističe da je Andrić iskupio pisce okupljene oko časopisa »Književni jug« jer je knjiga Ex Ponto »prerasla provincijalno pa i separatno hrvatsko i srpsko raspoloženje, i reprezentira se kao jugoslavenska od davnine« (Prohaska, 1918: 853).

Andrićevu knjigu su pozdravili i Janko Ibler, Krešimir Kovačić, Milica Janković, Milan Bogdanović, Andrija Milčinović, Stanko Tomašić i – vidjeli smo – Miroslav Krleža. Nešto kasnije oglasio se i već spomenuti Branimir Livadić i opet svratio pozornost na pjesnikovu dušu kao vrelo umjetničkih zanosa: »U njoj mi proživljavamo, što nismo nikad osjetili (...). Osjećamo njezinu krajnju osjetljivost, i postajemo po njoj i sami osjetljiviji« (Livadić, 1921: 114).

Neumjerene kritike izazvale su i razumljive protureakcije, među kojima je zasigurno najradikalnija bila kritika, po nekim elementima i pamflet, Antuna Branka Šimića u »Vijavici« 1919. godine. Andrićevo pisanje Šimić je nazvao lirskim feljtonizmom, »smjesom od običnih opservacija i običnih aforizama i običnih refleksija, od čega nastaju stilizirani retci i idu sve dotle dok se ne nađe kakav efekat za poentu« (Šimić, 1998: 123). Umjesto »sunca dragocjenih kasnih spoznaja« Andrić u svojoj »lelujavoj prozi« nudi ulomke »sitne psihologijice«. Ex Ponto je za Šimića »knjiga diletantska, koju je nemoguće doživjeti«. A evo i onog bitnog što joj nedostaje: »Nigdje jedan krik duše koju muče. Nigdje neposredan izraz jednog doživljaja gola i krvava« (ibid., 125). U trenutku kad piše kritiku o Andriću Šimić je već posve pod utjecajem Waldenova ekspresionističkog časopisa »Der Sturm«, dok se metamorfoza njegovih shvaćanja o umjetnosti odvijala i pod snažnim dojmom Worringerove knjige Apstrakcija i uživljavanje (Abstraktion und Einfühlung, 1908). Priklonjen poeziji asketske redukcije lišene svakog ukrasa, avangardistu Šimiću nije mogla biti bliska Andrićeva bujna retorika, egzaltiranost i kićenost pa stoga zaključuje: »A izoštrena opažanja, stare neriješene misli i turobna razmišljanja daju joj utisak kakvog starinskog mozaika u crkvama, gdje su stari majstori s mnogo pobožnosti i čestitosti brusili i slagali svoje kockice od emalja, ebanovine i zlata« (ibid., 125).

Ako su drugi kritičari pretjerivali u fascinaciji, Šimić je otišao predaleko u podcjenjivanju Ex Ponta. Dakako, ne treba upasti u zamku neke – kako bi to nazvao Umberto Eco – nadinterpretacije (overinterpretatiton) u pokušaju (pr)ocjenjivanja vrijednosti Andrićeve zbirke, osobito s obzirom na pritisak budućega djelovanja i cjeline piščeva opusa. Ex Ponto, a ni njihov nastavak Nemiri, nisu velika lirika, ali u kontekstu onodobnih kretanja na hrvatskoj odnosno jugoslavenskoj književnoj sceni sigurno spadaju u gornji dio vrijednosne ljestvice. Pa čak i kad bismo se, poput C. Milanje, zapitali što bi bilo da Andrić nije kasnije napisao ništa osim Ex Ponta i Nemira (Milanja, 2000: 165), odgovor bi bio isti: ne bi bio zaboravljen jer bi mu te zbirke osigurale solidno mjesto u književnoj povijesti.

Uporaba lirsko-meditativnog fragmenta pokazala je potentnost pa čak i eksperimentalni žanrovski potencijal ranih Andrićevih djela, osobito u mogućnosti da se filozofska misao artikulira u obliku liriziranih proznih zapisa. Razgovori s dušom, započeti u Ex Ponutu i Nemirima, nastavit će se i kasnije da bi u maestralnim Znakovima pored puta (1976.), kao dodanu vrijednost, dobili još i intelektualno zrenje, nataloženo iskustvo, životnu mudrost.

Literatura:

1. Andrić, Ivo. 1914. A. G. Matoš. »Vihor« 5, str. 89-91.2. Andrić, Ivo. 1918. Ex Ponto. Zagreb: Izdanje »Književnog juga«.
3. Bartulović, Niko. 1918. Razgovori s dušom. U: Ivo Andrić, Ex Ponto. Zagreb: Izdanje »Književnog juga«, str. 5-15.
4. Buci-Glucksmann, Christine. 1988. Melankolični cogito suvremenosti. »Quorum«, 4, 245-247.
5. Crnjanski, Miloš. 1919. Ivo Andrić: Ex Ponto. »Književni jug«, 8, 361-367.
6. Eagleton, Terry. 2011. Nevolje sa strancima. Etička studija. Preveo M. Perožić. Zagreb: Algoritam.
7. Freud, Sigmund. 1992. Trauer und Melancholie. U: Das Ich udn das Es. Metapsychologische Schriften. Gesammelte Werke, 13. Frankfurt: Fischer Verlag.
8. Hawkesworth, Celia. 1984. Bridge Between East and West. London-Dover: The Athlone Press.
9. Kierkegaard, Søren. 1979. Ili-Ili. Preveo M. Tabaković. Sarajevo: Veselin Masleša.
10. 10. Klibansky, Raymond – Panofsky, Erwin – Saxl, Fritz. 2009. Saturn i melankolija. Studije iz povijesti prirode, religije i umjetnosti. Prevela M. Kralik. Zagreb: Eneagram.
11. Kristeva, Julia. On te melancholic imaginary. 1987. »New Formations« 3, 5-18.
12. Krleža, Miroslav. 1988. Svjedočanstva vremena. Književno-estetske varijacije. U: Zapisi i eseji 2. Sabrana djela Miroslava Krleže. Sarajevo: Oslobođenje.
13. Livadić, Branimir. 1921. Knjige Ive Andrića. »Nova Evropa« II/1921, 3, 114-116.
14. Mann, Thomas. 1989. Die Enstehung des Doktor Faustus. Roman eines Romans. Frankfurt/Main: Fischer Verlag.
15. Maraković, Ljubomir. 1929. Ivo Andrić. U knjizi: Novi pripovjedači. Zagreb: Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima.
16. Marinković, Dušan. 1984. Rano djelo Ive Andrića. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.
17. Palavestra, Predrag. 1981. Skriveni pesnik. Prilog kritičkoj biografiji Ive Andrića. Beograd: Slovo ljubve.
18. Prohaska, Dragutin. 1918. Ljudima, koji nijesu našli svoga mjesta. »Hrvatska njiva« 51-52, 851-853.
19. Solar, Milivoj. 1979. Odnos poezije i proze u ranim djelima Ive Andrića. U: Zbornik radova o Ivi Andriću. Beograd: Srpska akademija nauka.
20. Šimić, Antun Branko. 1998. Lirski feljtonizam. Posvećeno Ivi Andriću. Sabrana djela, sv. II, Zagreb: Dom i svijet.
21. Šimundža, Drago. 2004. Bog u djelima hrvatskih pisaca. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.
22. Tomašić, Stanko. 1921. Književnost Ive Andrića. »Kritika« 4, 148-149.
23. Vučković, Radovan. 1974. Velika sinteza. (O Ivi Andriću). Sarajevo: Svjetlost.