Čudnovati gospodin Kubitschek

Poglavlje prvo, u kojem se pojavljuje neobični gospodin Kubitschek, traži se Mitzi, a ide se i na gospodski obrok.1

U početku se činilo da sve što se događa doživljavam sasvim jasno, kako se često govori: kristalno jasno, činilo se da se svaki poticaj na takav način, tako precizno utiskuje u moja osjetila i razum.

Možda je to bio čisti slučaj, a možda i nije. Teško je reći što čovjeka navodi da mokri na travnjaku pred vašom kućom.

»Trebate nešto?« upitao sam.

»Pišam.«

Kada je završio, pružio mi je ruku i rekao:

»Kubitschek.«

Malo sam se ustezao, a on je dodao:

»Držao sam ga drugom rukom.«

»Jeste li za čaj?« upitao sam.

»Nemate pivo?«

»Mislio sam da ste Englez«, rekao sam. Nisam imao ni čaja, ali to se dade nekako smuljati. Bitna je vruća voda. Iza kuće bilo je i kopriva. Čaj od koprive mogao se sasvim logično povezati sa situacijom, opravdati: lijek za prostatu. Ako ga to ne bi uvrijedilo?

»Pretpostavljam da Englezi mokre po travnjacima, po engleskoj travi...«

»Nisam ih imitirao. To je jedna od malo stvari u kojima tražim pravo na slobodu. Zašto bi nas bilo kakve ograde, civilizacijske, ili kako ih god možete nazvati, zašto bi nas sprečavale da u takvoj, sasvim bezazlenoj, fiziološki uvjetovanoj situaciji ne reagiramo sasvim prirodno. I slobodno. Samo je onaj čovjek slobodan koji se ponašao slobodno.«

»To ne bih ovom prilikom htio osporavati«, rekao sam, »a možda bi upravo neki Englez slično rezonirao. Oni stalno piju čaj.«

»I Englezi piju pivo«, rekao je odlučno gospodin Kubitschek.

Pomislio sam da se tako kategorična tvrdnja, izgovorena takvim tonom može odnositi samo na Irce, ali nerado se suprotstavljam, pogotovo čovjeku kojeg sam tek upoznao... Iako bi se moglo reći da su okolnosti pod kojima sam ga upoznao mogle upućivati na određenu dozu prisnosti.

»Ako nemate pivo, idemo u Ritz«, rekao je gospodin Kubitschek. »Imate li psa?«

»Ne, mačku.«

»Nadao sam se da je pas. Mačku ćete morati nositi.«

»Zove se Mitzi«, rekao sam.

»Prikladno ime«, rekao je gospodin Kubitschek. »Uzmite je.«

Raširio sam ruke i možda zagrizao donju usnu. Ne znam je li se to vidjelo. Sasvim sam malo zagrizao usnu. Čovjek se ne želi povrijediti. Ali koliko se to moglo vidjeti, ne znam – nisam glumac.

»Potražit ćemo je«, rekao je gospodin Kubitschek.

Susjeda je bila u kućnom ogrtaču. Nije sasvim otvorila vrata. Nije ni odzdravila. Umjesto toga mrmljala je nešto o mužu, ili partneru, učinilo mi se da je izgovorila i riječ nevjenčan, ali je u njezinu izgledu bilo nešto puteno što me je zbunjivalo, čak je i mirisala tako, puteno, pa smo oboje bili zbunjeni, i tako smo se pogledavali, a ona je isprekidano objašnjavala nešto vjerojatno neugodno, nešto ne sasvim jasno što je završavalo riječima: »...pa je otišao... s njima... naravno...«

Nisam shvatio je li je muž napustio ili otišao po cigarete. Neki odu po cigarete – zauvijek, pomislio sam. Gledao sam u razrez svilenog ogrtača. Gornja dugmad nije bila zakopčana. Susjeda je bila mlada i debela, glatke, napete kože. Zapravo – ne debela, nikako baš debela, ali punačka svakako, onako s oblinama; to nije teško zamisliti. Valja samo pomisliti na svježe kajzerice. Mislim da muškarci ne mogu ostati smireni kada se nađu pokraj takvih žena. Ja sam je pozdravljao u prolazu, onako na brzinu ‘Br’dan, i ubrzavao bih korak. Nisam želio da vidi kako uvijek pocrvenim. Pretpostavljam da sam se crvenio, ali ne mogu to tvrditi s punom sigurnošću. Kao što sam rekao, nisam glumac. Jedino oni znaju kako izgledaju nekome drugom.

»Tražimo gospodinovu mačku«, rekao je gospodin Kubitschek i ušao.

»Već su gledali, mislim, oni... shvaćate?« promucala je žena, ali se poslušno odmaknula s puta.

U spavaćoj sobi bio je nered: posteljina razbacana, odjeća na stolici ispred ormarića s ogledalom. Gospodin se Kubitschek sagnuo i pogledao pod krevet.

»Kao da skrivam ljubavnika«, rekla je susjeda.

Osmjehnula se. Ne znam zašto pretpostavljam da se osmjehnula jer sam je gledao u ogledalu, a bila je okrenuta leđima.

Gospodin Kubitschek uhvatio me za rukav i odveo prema vratima. Kimnuo je glavom, blago me gurnuo i zatvorio vrata sobe za mnom.

Sjedio sam na stepenicama pred kućom kada je izašao. Pogladio je kosu i popravio kravatu, kao u filmu. Kao u filmu podigao je ruku i povikao: Taksi! Ali je ulica bila sasvim prazna. Pokraj susjedne kuće stajala su smetlarska kolica. Gospodin je Kubitschek izvadio metlu iz kante u prednjem dijelu i istresao smeće. Ušao je u kantu, još jednom popravio kravatu i pogladio kosu, i rekao:

»Znate valjda voziti bicikl. Uostalom, ovo je trokolica. Ne možete izgubiti ravnotežu.«

Konobar u fraku donio je jelovnik i pitao kakav aperitiv želimo. Gospodin Kubitschek zaustavio ga je podignutim dlanom, i ne gledajući jelovnik, naručio je kao predjelo kanelone s puževima – izgovorio je to na francuskom: ...avec les escargotes gascognes – kao glavno jelo biftek u sosu od zrelog sira s crvenim vinom, a kao desert kremu bavaroise. Konobar u fraku s odobravanjem je kimnuo glavom i rekao da će odmah donijeti vinsku kartu, iako bi on uz ovaj izbor odmah mogao preporučiti Fébus, Château de Morlanne de Gaston Fébus en Béarn.

»Berba? Godište?« upitao je gospodin Kubitschek, ali je odmah zavrtio glavom i dodao: »Ne! Mi bismo pivo.«

Konobar je bio u neprilici. Prvo se zbunjeno naklonio, a onda rekao da imaju pivo, dakako, nekoliko najboljih belgijskih sorti, štoviše i ono sa sokom od jagoda.

»Točeno!« rekao je gospodin Kubitschek.

»Ali...« zaustio je konobar.

»U Grandu imaju i točeno«, rekao je gospodin Kubitschek. »Lager!«

Pivo su donijeli u velikom vrču, a pjena je imala rupice.

»Počela je kiša«, rekao je gospodin Kubitschek. »Ubogom pikolu nisu dali ni kišobran kada su ga poslali u gostionicu preko ceste.«

Na kraju smo popili i zeleni charteuse i gospodin je Kubitschek zatražio račun. Konobar se naklonio i udaljio

»Sada bi bilo najbolje da slijedimo njegov primjer, da se udaljimo«, rekao je i ustao.

Ali je natkonobar, s pobjedonosnim smiješkom, velikim koracima prišao stolu i pružio račun.

»Za bavarsku kremu«, rekao je gospodin Kubitschek, »žumanci i šećer morali bi se miješati s konjakom, a ne s rumom. Molim vas prenesite to kuharu.«

»Svakako, gospodine«, rekao je natkonobar i dalje se pobjedonosno smješkao.

Gospodin Kubitschek pipao je džepove izvana, zatim je zavlačio dlanove jedne i druge ruke u svaki džep, a onda je ustao i ponovno je počeo opipavati džepove sakoa i hlača. Nagnuo sam se i prošaptao mu na uho da imam kreditnu karticu.

»Ne dolazi u obzir«, rekao je gospodin Kubitschek strogo. »Ponos bi nam trebao biti ideja vodilja. Ja sam zvao. To je moja odgovornost. Inače je među nama kraj!«

Kraj? Naravno, to nisam mogao prihvatiti.

Natkonobar nas je otpratio do kuhinje. Čovjek ne bi povjerovao kolika se gomila prljavih tanjura ondje može skupiti. Mislio sam da takve hrpe prljavih tanjura postoje samo u reklamama za deterdžente. Gospodin Kubitschek zahtijevao je da dobijemo pregače. Pomoćni kuhar koji je pazio na nas rekao je da su pregače samo za osoblje. I on se pobjedonosno smješkao. Gospodin Kubitschek pružio mu je neki ključ i rekao:

»Jako bih cijenio ako biste uredili da se moj auto premjesti na mjesto za hotelske goste. Parkirao sam lijevo od ulaza. Plavi cadillac escalade. Ah, da, sada sam se sjetio, tamo mi je i novčanik, na sjedalu, ako biste bili tako ljubazni... Naravno da neću škrtariti s napojnicom.«

Pomoćni je kuhar potrčao prema stražnjem ulazu, a gospodin je Kubitschek pošao na drugu stranu. Slijedio sam ga, naravno. Natkonobar u fraku bio je na suprotnoj strani dvorane. Mjerio je očima udaljenost između nas, a onda se nadmoćno nasmiješio.

»To je SUV«, rekao je gospodin Kubitschek.

»Tko?« upitao sam.

»Nije tko nego što. Taj cadillac koji sam spomenuo. Znate li što je SUV? Dakako da ne znate. Nitko to ne zna. Svi govore es-u-ve, a ne znaju što je to. To vam je Sport Utility Vechicle.«

»Dobro, ali odakle vam auto? Zar nismo ovamo došli...? Kako da kažem...«

»Možete to nazvati provizornim prijevoznim sredstvom. Ali nije u tome stvar. Nisam ja njemu dao auto nego ključ. Uvijek pokupim ključ koji leži na cesti. Vele da to donosi sreću. Kao potkova.«

Šutio sam i s naporom držao korak s njim.

»Nemojte da vas ova zgoda muči«, rekao je gospodin Kubitschek. »To je jednostavno borba protiv iskorištavanja. Vlasnici Ritza bogati su kapitalisti, a mi se na ovaj način borimo protiv eksploatacije. A i bilo je vrijeme večeri, malo ranijoj večeri, zar ne?«

»Da, ali kada bi svi tako postupali, ne bi uopće bilo hotela, ni restorana, ni...« Bio sam suviše zadihan da bih dovršio rečenicu.

»Jeste li čitali Guliverova putovanja?« upitao je gospodin Kubitschek.

Kimnuo sam glavom.

»A Put oko svijeta za osamdeset dana? I tako dalje. Vjerujete li da je istina ono što piše u svim tim knjigama? Naravno da nije! Ništa nije istina u knjigama! A ljudi ih ipak čitaju! Zašto?«

»Pa... možda zato da dožive ono što ne mogu doživjeti u stvarnom životu?

»Mudra misao!« rekao je gospodin Kubitschek.

Bilo mi je drago što mi povlađuje. Gospodin Kubitschek je nastavio:

»Ali koja nam je koristi od te mudrosti? I od one prethodne mudre misli? Kad bi svi tako postupali, i tako dalje. Mislim u smislu kategoričkoga imperativa.«

Slegnuo sam ramenima, onoliko koliko se već može pri brzom hodu.

»Nikakva!« rekao je gospodin Kubitschek. »Tako vam je to sa svim mudrostima. Kantov kategorički imperativ! Molim vas lijepo! Kad bi svi ljudi i tako dalje. Koji svi? Mi smo cjelina koja se sastoji od pojedinačnog. Kategorički imperativ, ma nemojte! Besmislica. Jesmo li dobro večerali? To je bit stvari.«

»Ali... ipak to nije pošteno...«

»Jest!« odsjekao je gospodin Kubitschek. »Borba protiv eksploatacije – i gotovo. Nemam volje dizati revoluciju. Jednom sam vam već to objasnio i ne namjeravam ponavljati. Osim toga, sve ovo treba shvatiti kao neku vrstu školovanja, možda čak – mentalna i duhovna pročišćenja. Učenje istine. Jer što je zapravo istina? Što je ona i u pragmatičnom, svakodnevnom smislu i u filozofskom smislu? Etička kategorija per se? Nešto što ne služi ničemu. Ne! Istina je spoznaja onog što jest. Istina je učenje o činjenicama. Učenje iskustvom. Da to morate platiti, skupo bi vas koštalo, a ovako...«

Nemoćno sam raširio ruke. Onako pri brzom hodu to je moralo izgledati još nemoćnije.

»Gestikulirate kao glumac«, rekao je gospodin Kubitschek. »Kao glumac amater.«

Poglavlje drugo. Vrane, elektroni. Gdje je zapravo majka gospodina Kubitscheka? Kako smo spriječili kriminalni čin.

»Vrane su jako pametne ptice«, rekao je gospodin Kubitschek. »Corvidae. Ona se crna latinski zove Corvus Frugilegu. Ove sive zovu se Corvus coroike cornix. Znate li da i šojke spadaju u porodicu vrana? Imate šlaga na brkovima.«

Pogladio sam gornju usnu. Malo sam se zamislio, možda čak namrštio čelo, i rekao:

»Znate li vi da jedan elektron može u isto vrijeme proći kroz dva otvora na membrani? »

»Previše mudrovanja za prvu jutarnju kavu. Ali znam. Dvostruka priroda elektrona: kada se sudaraju, onda su čestice, a u vašem slučaju smatraju se valovima. Ali niste me impresionirali. To vam je bio neuspješan pokušaj!«

»Što?«

»Da se pravite važni.«

»Pa, nisam se baš...« rekao sam. »A ovo vaše s vranama? Latinska imena, i to...«

»Dragi moj gospodine«, rekao je gospodin Kubitschek, »u našem se tandemu ja ne pravim važan. Ja jednostavno stojim čvrsto na svojim nogama, a moje noge na tlu. Ja mogu i smijem sipati mudrosti, razbacivati se sa znanjem. Čitali ste valjda i Conana Doylea. Možete me smatrati Sherlockom. Uvjetno i privremeno.«

»Oprostite, ali ja ne pristajem biti Watson.«

»Da se vama nije od pretjeranog čitanja pomračio um?«

»Koješta! Priznajem, pročitao sam dosta toga. Mnogo zanimljivih knjiga, ali ne vidim da bi mi to škodilo. Naprotiv. Knjige doživljavam i kao vrijedno iskustvo. Dakle, sasvim sam svjestan što znači kada kažem da ne pristajem biti Watson.«

»Ni ja«, rekao je gospodin Kubitschek, »ne pristajem biti Watson. Ali postoje i drugi književni parovi.«

»Koga imate na umu?«

»Ne bih to htio izgovoriti. Znate, kada se nešto izjavi, onda to obavezuje. Obavezuje vas da to potvrdite, ili opovrgnete, svejedno. Ako bude imalo smisla, postat će to jasno i samo! I nisam se pravio važan! Nisam, nisam, nisam!«

Bilo mi je žao. Shvatio sam da sam pretjerao. Tražio sam riječi kojima bih popravio štetu.

»Živimo u konfuznom vremenu«, rekao je gospodin Kubitschek. »Danas nema jednostavnih odgovora. Istina je uglavnom jednostavna, ali put do nje nije. Gdje li su ona zlatna vremena kada je neki književni par, ili samo jedan na dijalog spreman mudroslovac, makar i na dijalog sam sa sobom, mogao doći do nekih važnih odgovora, ili bar postaviti prava pitanja! Jesmo li mi dio prirode, naprosto dio prirode? I jesmo i nismo. Mi smo u svojim odijelima izvan nje, izvan svojih iskonskih krzna ili ljuštura, ali baš kao i lavovi moramo jesti meso, meso koje postoji kao život, kao priroda, prije nego što ga prilagodimo obliku pogodnijem za naše zube, za naš želudac. Možemo u svojoj tobožnjoj etičnosti u odnosu na prirodu odabrati i biljnu hranu. Ali tko nam kaže da uništavajuću biljke, svojim zubima i želucima, ne uništavamo barem podjednako sofisticirani živi svijet?«

»To su ozbiljne teme«, rekao sam. »Nisam očekivao, ili nisam bio spreman...«

»Naravno da niste. Nitko nije. Ali eto mi jesmo odmetnuti dio prirode, mi jesmo društvene jedinke, mi jesmo dio nekog misaonog, intelektualnog, poviješću, namjerom i nenamjerom stvorenog sustava, mi jesmo racionalna bića, mi jesmo bića koja se uglavnom ponašaju neracionalno, zapravo je to bit oportunizma. Mi smo i zamišljeni pojedinac koji je spreman slijepo vjerovati pa se u svijetu snalazi kao šišmiš, ili je spreman dosljedno sumnjati, što mu uz intelektualno zadovoljstvo pruža osjećaj da zapravo ne zna ni što je niti gdje je, a uza sve to mi smo i etična bića, od prilike do prilike, eventualno u okvirima solidnijih društvenih ili filozofskih sustava, ili sve to ide jednostavno mimo nas – i mi smo to što se u ovom trenutku nalazi tu, ili smo ono što jedemo, ili ono u čemu uživamo, ili ono što nam se čini da je trenutak sadašnjosti, zar ne?«

»Nisam baš bio spreman na tako ozbiljno razmatranje, slojevito. Nekako ste na to došli iznenada, izvan konteksta.«

»Ne baš izvan konteksta, ali iznenada možda. Počeo sam s vranama, pokušao početi, zapravo. Htio sam napraviti ozbiljan uvod«, rekao je gospodin Kubitschek. »Istina je esencijalno činjenično stanje u određenom prostoru i vremenu. Moja je baka tvrdila da vrane simboliziraju spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pa sam...«

»Baš je to lijepo od vas«, upao sam. »Aludirati na svoju pokojnu baku kao na anđela...«

»Bez veze!« rekao je gospodin Kubitschek. »Nije pokojna, i nije anđeo, nego vještica!«

Opet sam izletio. »Izgovorili ste moja baka i pokazali prema gore«, rekao sam, »prema nebu.«

»Prema gore. Da, naravno. Kada je djed umro, udala se za nekog probisvijeta i svjetsku skitnicu, deset godina mlađeg od sebe, koji si je umislio da je nalik na Hemingwaya pa su otišli na Kilimandžaro. Zato sam pokazao rukom prema gore. Neodređeno prema gore. Žive u planini, prave se avanturistima i turistima prodaju suvenire. Čista poezija.«

Čekao sam da nastavi, ali je on šutio. Podigao je ponovno dalekozor k očima i gledao dolje prema parkiralištu. Bio sam razočaran.

»Oprostite«, rekao sam. »Vi ste htjeli nešto reći. Možda ste htjeli spomenuti neku svrhu, neki cilj?«

Gospodin je Kubitschek odmahnuo glavom i opet približio dalekozor očima.

»Rekli ste da vrane simboliziraju dodir prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zar ne?«

»Aha.«

»Aludirali ste na ovo. Zato ste me pozvali ovamo u robnu kuću na kavu?«

»Danas to više ne zovu robna kuća«, rekao je gospodin Kubitschek, buljeći i dalje u dalekozor. »Ovo je hipermarket!«

»U redu. Hipermarket. Znači da razgovaramo o bitnoj temi suvremenoga društva. Htjeli ste reći crkva sadašnjosti. Ono što su u prošlosti bile katedrale, danas je hipermarket, zar ne? A budućnost?«

Gospodin je Kubitschek šutio i buljio u dalekozor.

»Oprostite, ali vi ste mene pozvali ovamo s određenom namjerom, a sada impertinentno šutite.«

»Namjera, namjera! Svrha. Cilj. Koje su to besmislice«, otresao se gospodin Kubitschek. »Vi ste, gospodine moj, pretjerani idealist. Uzročno-posljedične veze! Molim vas! Ali nije sve baš tako povezano. Naravno, ako puhne vjetar pa nastanu valovi, onda je to sasvim tako. Samo što ni tada ne znate jesu li valovi nastali od toga vjetra koji upravo puše ili od nekog prethodnog. Ili ih je čak izazvao neki prethodni tsunami, neki potres na dnu mora. Znate, kad kažem idealist, mislim na to da ste vi skloni u svemu vidjeti ideje, možda čak i ideale... raznolike, i svakako maglovite... Vi ste idealist, ali ne pristajete biti avanturist. Prava je avantura vidjeti ono što jest, doživjeti ono što jest, biti ono što jest, ono što jesmo. Nisam imao nikakvih zadnjih namjera! Kakve uzročno-posljedične veze! Gospodine moj, to su banalne stvari! Kada bi sve imalo nekakav unaprijed zadani smisao, ne bismo mogli ništa otkriti, ništa saznati. Znate li da se do fundamentalnih otkrića dolazi tako da koračate u nepoznato? Za postizanje znanstvenih otkrića neophodne su pogreške. To vam je kao s onom igrom otkrivanja mina.«

»Pardon!« rekao sam. »Vi ste me pozvali ovamo zbog filozofske rasprave ili zbog znanstvenih otkrića, a sada kroz dalekozor promatrate vrane.«

»Kakva znanstvena otkrića! Osim toga, ne promatram vrane«, rekao je gospodin Kubitschek, »nego ženske kako izlaze iz auta. Kada misle da ih nitko ne vidi, ponašaju se kao gazele kojima ne prijeti nikakva opasnost, graciozno, opušteno, nemarno. Obožavam žene, one su jedan od najljepših proizvoda prirode, i još – stvaraju nam dojam, barem tu i tamo, da im je potrebna naša zaštita... A vrane, vrane... to su vam posljednje vrane na onom travnjaku. Prošlost, sadašnjost, budućnost – to vam je prošla zima, ovo proljeće i buduća jesen. Shvaćate? Došlo je proljeće, vrane će otići, a suknje će se još više skratiti.«

»Banalno. Malo zamršeno, ali iznad svega banalno!« rekao sam.

»Stvarnost je takva«, rekao je gospodin Kubitschek. »Osim ako je ne probodete kopljem. Ali i to se događa. Može to učiniti i netko drugi umjesto vas.«

Čuo se tresak, nešto je palo s nekog stola, a netko je viknuo: »Hej, vi! Ma, ljudi! Usred bijela dana!«

Neki je čovjek uzrujano prošao kraj našeg stola, zapravo je pokušao brzo proći pokraj našega stola, ali je morao preskočiti iznenada ispruženu nogu gospodina Kubitscheka, zapeo za stol, i nešto mu je ispalo. Osvrnuo se, pogledao mene i gospodina Kubitscheka. Sagnuo sam se i podigao novčanik s poda.

»Izvolite«, rekao sam.

On je zgrabio novčanik. Nije zahvalio, i to me povrijedilo. Još više povrijedio me pogled gospodina Kubitscheka.

»Viteže, vi ste kreten!« rekao je.

Zatim je potrčao niz eskalator, a ja za njim. Konobar je također pošao za nama, ali je zastao na vrhu stepenica. Vidio sam kako fatalistički odmahuje rukom.

»Pazite sada!« rekao je gospodin Kubitschek zadihano. »Lopov je skrenuo lijevo, a mi ćemo desno.«

»Tu nema logike«, usprotivio sam se.

»Naprotiv«, rekao je gospodin Kubitschek i zamaknuo za ugao. Pred sljedećim je uglom zastao. Kroz staklenu se zatamnjenu stjenku ipak moglo vidjeti iza ugla. Neka je sjena sunula, a gospodin je Kubitschek ponovno, još hitrije ispružio nogu. Bjegunac se pojavio iza ugla, spotaknuo o njegovu nogu, pao i ispustio novčanik. Gospodin se Kubitschek sagnuo za novčanikom, a onaj se čovjek prevrnuo u stranu, ustao i opet potrčao.

»Pobjeći će!« rekao sam.

»Ako dobije infarkt, sam si je kriv«, rekao je gospodin Kubitschek.

Rastvorio je novčanik, izvadio novčanice i stavio ih u unutrašnji džep sakoa.

»Ne mislite valjda...« kazao sam.

»Mislim«, rekao je gospodin Kubitschek. »Mislite i vi! Promislite! Zamislite kako će vlasnik biti sretan kada dobije natrag novčanik, sa svim dokumentima i karticama. Ne bi bilo pravedno da iz svega ovoga ne zaradi i neku pouku. A zaradit će pouku: na novčanik treba bolje paziti. I lopov je dobio pouku. Vuk sit, koze cijele! Poslovice su tako divno blesave! Bitno je da nismo na šteti.«

Gospodin se Kubitschek potapšao po prsima, tamo gdje je u unutrašnjem džepu bio novac.

»Ni vi niste loše prošli«, rekao je. »Niste morali platiti kavu, a doživjeli ste pravu pustolovinu. Iskustvo s poukom!«

»Ne znam, ne znam«, rekao sam u nedoumici dok je vlasnik novčanika slinio obraze gospodina Kubitscheka. »A vrane?« pitao sam.

»Vratit će se, ujesen valjda«, rekao je gospodin Kubitschek i pružio mi dalekozor. »Dobro ga čuvajte!«

»Ne, ne, ne! Ne možete me se otresti na takav način! Promijeniti temu i gotovo! Vaše pouke, barem ih vi tako nazivate, previše su providne. U svemu što činite prepoznajem logiku i rasuđivanje sitnog lopova. Ja...«

»Da? Vi? Što biste zapravo htjeli?«

»U najmanju ruku vratiti novac čovjeku koji je bio okraden!« izgovorio sam to pretjerano temperamentno za sama sebe, nisam zapravo navikao dopuštati sebi načine ponašanja koji mi se ne sviđaju kod drugih. Bio sam siguran da ono što govorim ima smisla, ali jedno je racionalna, da je tako nazovem sigurnost, ona koja počiva na logici i, recimo, etici, a drugo emotivna sigurnost koja čovjeku pruža mir. Ta sigurnost djeluje i onda kada spomenuti oslonci, logika, razum, etika – možda i nisu najbolje zadovoljeni. Ta mi je sigurnost nedostajala, i odjednom cijela priča i sve ono što sam doživljavao s gospodinom Kubitschekom ili u odnosu na njega, kao da je nekim rezom prestajalo za mene gubiti ishodišnu kristalnu jasnoću.

»Ja namjeravam vama dati pouku, pokazati kako se zapravo čovjek treba u svakoj situaciji ponašati!« izgovarao sam nerazgovjetno, a jedna mi je riječ prestizala drugu pa nisam bio ni siguran što sam sve zaista rekao, a što sam samo namjeravao reći.

Kao u euforiji pijanstva pratio sam kako izvlači novac iz svoga džepa, bio sam podjednako zbunjen tom promjenom stanja koliko i ponosan na svoju hrabrost, ali i na izboreno pravo na poštenje; zgrabio sam novac i odjurio za onim čovjekom vičući, ili izgovarajući jako glasno, u svakom slučaju – preglasno, gospodine, gospodine, čekajte malo. Čovjek se zaustavio, okrenuo, nepovjerljivo pogledao u mome pravcu, ta se nepovjerljivost vidjela na njegovu licu, možda samo na podignutim obrvama. Nasuprot tome, ja sam se smješkao, osjećao sam da se smješkam, osjećao sam čak da je to možda i neprimjeren smiješak, neki dobar glumac izveo bi to puno bolje, uvjerljivije, istinitije iako ja nisam uopće glumio ništa.

»Moj novac«, rekao je čovjek, izvukao svoj novčanik, gledao u mene, gledao u novčanik. »Vi ste ga, znači...«

»Ne govorite gluposti«, izletjelo mi je; naprosto ne volim kada ljudi sasvim besmisleno za sve koriste riječ znači. »Ja vam vraćam vaš novac.«

»Da, ali znači prethodno ste ga ukrali. Znači – iz moga novčanika.«

»Moj prijatelj, ovaj, pratilac... možda je bolje reći partner...«

»Sasvim mi je svejedno kakav je vaš međusobni odnos, znači, vaše prirodne ili protuprirodne relacije, ali vi meni govorite, znači, da govorim gluposti, i time bi se trebalo pokriti, zataškati, izbrisati činjenicu da ste mi vi, ili vaš partner, ljubavnik ili što god da vam je već, oteli novac. Moj novac, znači! Znate što gospodine?«

Odmah sam saznao što: vruć šamar po lijevom obrazu, zatim udarac nadlanicom zdesna, zahvatio je nos, osjetio sam bol i neku toplu vlagu. Na prstima kojima sam opipao gornju usnu bila je krv.

Gospodin Kubitschek pružio mi je maramicu, začudo bila je sasvim čista i izglačana, kao da se pripremio za situaciju u kojoj sam se našao. Dok sam je pritiskao uz nos i šmrcao u nju, rekao je sasvim mirno i tiho, zvučalo je to pomalo fatalistički, ali opet – gotovo nezainteresirano: »Pouka!«

Poglavlje treće. Prodajem i kupujem svoju kuću, odnosno – čini to gospodin Kubitschek. Čija je Matilda?

Ujutro volim dugo spavati. Navodno se u odnosu na to kada više vole spavati ljudi dijele na ševe i sove. Ševe liježu rano i bude se s prvim suncem, sove su dakako noću budne, a ujutro usnu. I ja najdublje zaspim nakon što me Mitzi probudi mijaukanjem ili grebanjem noge kreveta pa je pustim da izađe iz kuće; ljeti se to ne događa, mački nije potreban jutarnji vratar, dovoljan joj je poluotvoren prozor. Možda sam zbog toga i počeo otvarati prozor već s proljeća, ne sasvim, ali dovoljno da ulazi zrak i da prolazi Mitzi. Bio sam zato iznenađen i prije nego što sam uspio otvoriti oči kada sam čuo zvukove koji su me probudili.

»Znam, vi ste ševa« rekao je gospodin Kubitschek. »Dobro jutro!«

»Kako ste ušli?«

»Tlcjete i otvlzet sen vam, reklo bi se na starom književnom jeziku kojim nitko nije govorio, a zapisao je to, ako se ne varam, sveti Ćiril. Kucajte i otvorit će vam se. Predugo spavate!«

»Zato sam i prihvatio radno vrijeme koje mi to dozvoljava.«

»Radno vrijeme, radno vrijeme! Što će vam uopće to? Zašto biste uopće trebali ići na posao?«

»Zbog novca. Treba mi. Bez novca ne bih mogao, primjerice, otplaćivati kuću.«

»E, to više ne morate.«

»Kako?«

»Bio sam u banci i sredio sam to.«

»Ne razumijem.«

»Otplatio sam vaš dug, oslobodio kuću hipoteke.«

»Ne shvaćam. Možda ću shvatiti kasnije. Obično se sasvim probudim nakon što operem zube. Ali stvarno, kako ste ušli?«

»Standardno. Kroz vrata.«

»Bio sam zaključao...«

»Pa, otključao sam.«

»Čime?«

»Čovječe, vi danas postavljate apsurdna pitanja.«

»Je li apsurdno pitati otkud vam ključ od moje kućice?«

»Vi tako slobodno baratate vlasničkim terminima. Kao tipični buržuj. Moje! Moja kuća!«

»Ma, nisam se uopće opterećivao vlasništvom. U pitanju je sasvim logično pitanje: Kako je to moguće da vi imate ključ od moje kućice?«

»Ako već govorite o logici, a spominjete pritom vlasništvo, ne čini li vam se sasvim logičnim da čovjek koji je banci, ili na bilo kojem drugom relevantnom mjestu, platio cijenu rečene kućice bude istinski vlasnik dotične nekretnine. Pa zašto onda ne bih imao i ključ? Takoreći – svoj ključ?«

Vjerojatno sam opet izgledao bespomoćno. Mislim da mi se to često događa. Zar sam zaista posto beskućnik? Onakav o kakvima se prave televizijske reportaže, osobito uoči Božića, kada smo odjednom svi dobri i brinemo o bližnjima, posebno onima što se smrzavaju na ulici, gdje će možda zauvijek zaspati na komadu kartona.

»Ne brinite«, rekao je gospodin Kubitschek. »Niste beskućnik. Slikovito bi se dalo reći da ste se oslobodili okova.«

»Divno! Samo mi još recite da se nakon posla nemam kamo vratiti u svoj mir i na spavanje.«

»Kakav mir, kakvo spavanje? Pred vama je uzbudljiv život. I kakav posao, uostalom? Javio sam u Vodovod da uzimate besplatan odmor do daljnjega. Ne morate više onamo. Oslobodili ste se gotovo svih svojih briga. Sada možete neopterećeni krenuti u avanture.«

»Kakve avanture, zaboga!?«

»Kod avantura se nikada ne zna unaprijed. Gdje je Mitzi?«

Mitzi je bila pokraj susjedne kućice. U prostoru bočno od kuće, malo uvučenom od ceste i obrubljenom živicom, pokraj kante za smeće bila je povelika hrpa ispražnjenih konzervi. Mitzi je mirisala na jeftine sardine. Iza prozora zabijeljelo se nejasno lice, i gospodin je Kubitschek mahnuo prema kući, namještajući Mitzi pod ruku.

»Naša Matilda«, rekao je. »Ili bih trebao reći: vaša?«

Poglavlje četvrto, u kojem se prvo putuje. Uvaženi gospodin Ackerman drži predavanje. Gospodin Kubitschek ne zaostaje za njim.

Na peronu je gospodin Kubitschek na džepić sakoa prikvačio sjajnu pločicu na kojoj je pisalo KONTROLOR. Osvrnuo se i pozvao rukom čovjeka u uniformi koji je stajao ispred spavaćih kola.

»Vi ste?« rekao je gospodin Kubitschek strogo, a čovjek je promrmljao nekoliko riječi od kojih sam razabrao da bi jedna mogla biti prezime, a od ostalih sam dešifrirao pratilac i stjuard.

»Dobro«, rekao je gospodin Kubitschek i palcem preko ramena pokazao na mene. »Ovaj je naš. Bit će sa mnom. Sigurno ima slobodan kupe. Barem su mi tako u upravi...«

»Da, naravno, izvolite!« rekao je čovjek u uniformi. »Zapisao bih samo vaša imena. Znate...«

»Nikako«, rekao je gospodin Kubitschek i skinuo onu sjajnu pločicu. »Inkognito! Nešto se sprema. Ako ne spriječimo, moglo bi biti gadno. Mislim da shvaćate?«

Čovjek je kimnuo glavom.

Ujutro nam je donio kavu u kupe. »Stižemo za dvadeset minuta«, rekao je. »Ako vas mogu još čime uslužiti, samo recite.«

S kolodvora vidjela se luka. Gospodin je Kubitschek pokazao prema velikom bijelom cruiseru usidrenom pred ulazom u zaljev. Čekao sam, ali on nije rekao ništa.

»Ne mislite valjda...?« upitao sam.

»Come si come sa«, odgovorio je vrteći rašireni dlan.

Pred Hotelom Atlantic stajao je veliki pano s fotografijom čovjeka otvorenih usta, kovrčave sijede kose, ispod je pisalo Axel Ackerman i Menadžment koji daje REZULTATE.

»Ljudi teže za znanjem«, rekao je gospodin Kubitchek, »uglavnom za irelevantnim znanjem. Prepredeni menadžeri koji znaju da zapravo spretno i licemjerno prodaju svoje neznanje onima koji su to spremni platiti, ovdje su spremni sami platiti da bi saznali čarobnu formulu. Znate li da samo švarckinstleri iskreno vjeruju u magiju? Oni koji trikovima varaju druge.«

U hotelskoj auli veći je dio prostora bio odvojen svilenkastim konopcem koji su pridržavali kromirani stupići. Gospodin Kubitschek uzeo je iz moje ruke kavez u kojem je bila Mitzi i pružio ga jednom od dvojice mladića koji su stajali s obje strane prolaza, uz natpis na stupiću: Axel Ackerman-Simpozij-Symposium-Entrance-Ulaz. »Mačka«, rekao je gospodin Kubitschek. »Mister Ackerman jako voli životinje. Moramo je smjestiti na neko mirno mjesto. A ovaj je gospodin sa mnom.«

Visoka, vrlo visoka mlada žena s uvećanim proporcijama Barbie i blagim osmijehom renesansne madone imala je pod vratom bedž s natpisom Mirabella, Public Relations Officer. Gospodin Kubitschek pitao je za organizatora prijepodnevnog predavanja. Žena je pokazala prema natpisu VIP Lodge na kraju hotelskoga hola i pošla ispred nas. Čovjek u fotelji bio je očito Axel Ackerman, onaj s plakata. Gospodin mu je Kubitchek naglo prišao i prije nego što je Axel Ackerman stigao ikako reagirati, pružiti ruku možda, potapšao ga je po ramenu i rekao:

»They simply adore you.«

Ackerman se osmjehnuo i kimnuo glavom. Gospodin se Kubitschek okrenuo mladiću u crnom odijelu sa crvenom kravatom i rekao:

»Kubitschek. A ovo je moj povjerenik. Gospodin Ackerman želio bi da na kraju kažem riječ-dvije njemu i vama u čast. Nakon predavanja. A wonderful occasion, isn’t it?«

Ponovno se okrenuo prema Axelu Ackermanu, ponovno se osmjehnuo i rekao: »Nothing to worry about. Everything’s fine.«

Dvojicu u tamnim odijelima, sa svilenim kravatama oko vrata, premjestili su iz prvog reda u dvorani da gospodin Kubitschek i ja možemo ondje sjesti. Axel Ackerman kružio je pogledom po publici i čvrsto držao rubove govornice. Iskesio je zube kao da želi zagristi preveliku jabuku i povikao je u mikrofon kako je sretan što može s nama podijeliti tajnu znanja koja će nam svima pomoći onoliko koliko budemo uspjeli ovladati njome. Riječ je izgovarao pretjerano artikulirano s jedva primjetnim južnjačkim naglaskom; zvučao je istodobno poput profesionalna propovjednika i sportskog reportera koji prenosi natjecanje u klizanju na ledu.

»Riječ je moć«, rekao je i tu se udario prstom po čelu, »ali moć riječi počiva na moći misli!« Zastao je ponovno zaokružio glavom i pogledom po dvorani, zadovoljno kimnuo glavom i uzviknuo:

»Yes! Yes indeed!«

Bilo je očito da uživa u sebi, u svome podignutom prstu, onako poput Ivana Krstitelja na Leonardovoj slici, u svojoj sijedoj grivi koju je nekoliko puta zatresao poput ždrijepca u propnju, iako je ta kretnja, sebeljubivo dostojanstvena, bila na rubu načina na koji Miss Pigi popravlja kosu, nedostajao je samo pokret rukom. Oči su mu blistale dok je između njegovih još blistavijih porculanskih zubiju izvirao pjenušavi retorički slap, u kojem su se kao skokovi brzaka preko kamena posebno isticale riječi kao vizija, cilj, strategija i etape. Govorio je i o tome kako je djelovanje menadžera uvijek pred očima publike, pred očima ljudi pa zato Public Relations počinje već od svakog izlaska menadžera pred svoje ljude, a dakako i pred komitente firme jer, naglasio je Axel Ackerman, i glasom i visoko podignutim kažiprstom, ne smije se dozvoliti ljudima da o nama misle što hoće, oni moraju misliti ono što mi želimo, a naš pi-ar treba upravo tako djelovati na svakoga čovjeka.

»Čovjek je vaš najvažniji resurs«, uzviknuo je, »i morate ga znati dobro upotrijebiti.«

Pri tim je riječima ponovno fiksirao mnoštvo, a rukama činio pokrete kao da kopa motikom.

»Čovjek!« uskliknuo je i odložio svoj najvažniji resurs, imaginarnu motiku. Zatim je uslijedilo nekoliko poslovica koje su sve bile sukladne uvodnoj: U svakom žitu ima kukolja.

»Tu ne smijemo biti sentimentalni. Zašto uopće postoji nezaposlenost i nezaposleni?« klicao je gospodin Ackerman, a radost koju je čitao s lica svojih slušatelja odslikavala se i na njegovom. »Postoji kao opomena, ali i ako izvor novoga materijala, pa čak ako i nije nov, možda je prekaljen i prekovan i može se upotrijebiti na nov način. Ponavljam, nezaposlenost je resurs! Ako je pretjerana, može utjecati na smanjenje kupovne moći – što nikako nije u našem interesu, ali ako je skladište, da tako kažem, otpadnoga materijala koji bi drugdje smetao, ako je izvorište onoga što se može ponovno ili na nov način upotrijebiti, kao sekundarna sirovina, primjerice ako je uravnotežena s potrebama poduzetništva kao poticaj, ona je blagoslov. Zato nikako ne smijemo biti sentimentalni prema tom svom najvažnijem resursu. Ne piše li u Novom zavjetu, gospodina našega Isusa Krista, u Evanđelju po Marku doslovce ovo: ‘Pa ako te vlastita ruka sablažnjava, odsijeci je!’ Da, tako to, pomalo brutalno kaže starodrevna mudrost, a ja vas uvjeravam da to nije zastarjelo ni danas!«

Tu je Axel Ackerman odlučnim pokretom dlana svoje desnice zasjekao svoju lijevu ruku kako bi jasno pokazao da se u njegovoj viziji ruka odsijeca od ramena, ne ostavljajući tom sablažnjivom udu niti patrljak. Gospodin Kubitschek pljeskao je zajedno s cijelom dvoranom prilazeći govornici, klanjao se Axelu Ackermanu, a ovaj se zauzvrat klanjao njemu, i obojica su se smješkala slavodobitno kao da su upravo oni autori spomenutoga Evanđelja, a možda i sam Isus Krist, avatar – ljudsko utjelovljenje trojedinoga Boga.

»Zahvaljujemo gospodinu Axelu Ackermanu«, izrekao je gospodin Kubitschek. »Posebno mu moramo zahvaliti što nas je podsjetio na hrpu privida kojima je popraćen svakodnevni život, mnoštvo privida u kojima tražimo svoj udio kreiranja te stvarnosti u kojima bismo htjeli, ciljano htjeli, da drugi vjeruju kao svoju, dakle – kao doživljenu istinu. Vizija, cilj – kako uzvišene riječi! A kakvi zapravo pojmovi? Cilj je naravno rezultat. Cilj je naravno uspjeh, prvo uspjeh firme, a onda individualni, vaš osobni uspjeh. Ako ste ostvarili profit, profitirat ćete i vi, u svojoj karijeri, svojom zaradom, svojim ugledom, što je i opet investicija za vaš osobni uspon. Ali bitan je profit koji ste ostvarili svome poslodavcu. To je polazište, i to je fokus. Pa pogledajmo na to i iza scene. U ona dobra stara vremena koja ponekada nazivamo zlatnima postojali su ideali, postojali su pojmovi kao opće dobro, postojali su ciljevi koje smo nazivali uzvišenima... i slične bljuvotine. Danas imamo pojam profita. Ako je u biznisu sve usmjereno na profit, a vidjeli smo da jest, da je upravo to krajnja svrha i cilj, onda je upravo trgovina najbolja ilustracija modernoga biznisa uopće. Uostalom, kako sve manje ljudi, sve manja proporcija čovječanstva sudjeluje u proizvodnji, a sve više u servisnim djelatnostima, u koje bih ja za volju argumentacije svrstao i cjelokupni sustav edukacije koji ljude kondicionira da prihvate naš spomenuti pi-ar nikako drugačije nego upravo onako kako mi to želimo, dakle, uz takav odnos sudjelovanja ljudi u djelatnostima usmjerenima na profit izvan stvaranja dobar – a pritom aludiram prvenstveno na potrebna, neophodna dobra – sasvim je logično da trgovinu vidimo i kao svojevrsno utjelovljenje cjelokupnog biznisa i kao njegovu simboličnu shemu. U tom kontekstu sasvim smo svjesni da smiješak na licu trgovca nije izraz empatije prema čovjeku kojemu je upućen nego je usmjeren na stvaranje dojma da upravo to jest. Pojačana srdačnost na trgovčevu licu treba kupca uvjeriti da je do sniženja cijene grožđa došlo zbog namjere da se njemu kupcu ugodi, da mu se izađe ususret, a na zbog činjenice da grožđe u skladištu ubrzano i nezadrživo trune usprkos prskanju svim konzervansima i otrovima koji su ondje pri ruci. Isto tako znamo da plava podloga na koju se slažu jabuke treba sugerirati da su te jabuke svježe, usprkos činjenici što su doputovale s druge strane zemaljske kugle u neko sasvim drugo godišnje doba. Plavo je svježe i gotovo, tako to percipira čovjek koji o tome ne razmišlja – podloga dakle mora biti plava i daljnjeg filozofiranja o tome nema. Ono što želimo da se ubrzanije prodaje u odnosu na ostalu izloženu robu – treba biti smješteno zdesna od prolaza kojim kupac ide, i to nešto ispod prosječne visine očiju. I tako dalje, i tako dalje. Sve mi to znamo. Cijeli taj arsenal sredstava koji sam ovdje samo simbolično predočio spremni smo nazivati pi-ar. Ali, je li to doista pi-ar? Što zapravo znači pi-ar? Koja je izvorna istina iza tog sveprisutnog i općeprihvaćenog pojma? Znate li tko je bio Gustave LeBon? Na neki način bio je tvorac pojma Public Relations. Uspio je protumačiti narodu da je on, narod temelj suvereniteta države, a ne pojedinac, takozvani suveren. Bilo je to tumačenje istine. Običan čovjek, mase ne mogu razumjeti stvari koje podrazumijevaju stručno znanje ako se te stvari artikuliraju stručnim jezikom. Tako se dogodilo s izumom željeznice i kasnije s uvođenjem avijacije. Ljudi koji su se bavili odnosima s javnošću uspjeli su prevesti stručni jezik na običan jezik, razumljiv običnom čovjeku. I to je zapravo pravi smisao odnosa s javnošću: prenošenje istine koja bez posrednika ne bi bila razumljiva, odnosno dostupna najširim slojevima. Ali u pitanju je, da to posebno naglasim, prenošenje istine. Istine! Možda to sada činim i ja ovdje. Veliki Axel Ackerman, veliki svjetski autoritet u području teorije biznisa« ‒ tu se gospodin Kubitschek ponovno naklonio Axelu Ackermanu koji je sjedio u prvom redu i uglavnom odsutno zijevao jer mu nitko nije prevodio; gospodin Kubitschek čak je i kratko zapljeskao što su mnogi prihvatili pa je potrajalo prije nego što je gospodin Kubitschek mogao nastaviti, »...veliki Axel Ackerman govorio nam je kao stručnjak, bacio je svjetlo na tehničku stranu stvari, ali na nama je da o tome razmišljamo mudro i slojevito. Mislite li vi da nas je Axel Ackerman nagovarao da lažemo?« Gospodin je Kubitschek zastao, a dvoranom je zavladala tišina, usudio bi se to nazvati čak ledenom tišinom, iako je sintagma ponešto banalna. »Niti jednom svojom riječju«, nastavio je gospodin Kubitschek strogo i sasvim teatralno, »nije nas izrijekom pozivao na neiskrenost. Nije spominjao ni etiku, ali ako bismo se htjeli time detaljnije pozabaviti, oduzelo bi nam to puno vremena. Na nama je da o tome razmišljamo. Razmišljajmo o tome smijemo li lagati. Jer to je u pozadini svega što je ovdje bilo rečeno. A sada vas molim za još jedan aplauz velikom magu teorije biznisa.«

Pokazao je rukom u prvi red i uzviknuo:

»Neponovljivi Axel Ackerman!«

U hotelskom restoranu bio je prostrt dugačak stol za posebne uzvanike. Nakon hladnog pjenušca na ulazu, posjeli su nas nasuprot Axelu Ackermanu koji se podigavši čašu još jednom naklonio gospodinu Kubitscheku. Na majsenskom porculanu servirali su nam kriške hladne dinje obložene tankim pločicama parmskog pršuta, a glavno jelo bila je janjetina na provansalski način, začinjena origanom, bosiljkom, majčinom dušicom, metvicom, peršinom i mladim lukom. Gospodin Kubitschek jeo je s takvim apetitom da sam se uplašio kako će pojesti i komadić špage kojim je pečenje bilo ranije povezano, ali on ga je ipak na vrijeme primijetio i diskretno uklonio na rub tanjura, iznad pečenih patlidžana s naribanim sirom.

Činilo se da će blagovanje potrajati. Nisam primijetio konobara koji se zaustavio na ulazu u blagovaonicu. Uzviknuo je prilično glasno, možda malo i preglasno: »Gospodin Kubitschek i njegov asistent imaju poziv od predsjednika države na telefonsku konferenciju. Izvolite u salon...« Žurno sam obrisao usta i požurio za gospodinom Kubitschekom koji je reagirao na poziv tako promptno kao da ga je sve vrijeme očekivao. Predsjednik države?

U holu nas je dočekala visoka Mirabella.

»Mislim da će ovo s predsjednikom države prikriti stvari«, rekla je. »Zato sam angažirala toga konobara. Sada će vam donijeti kavez s vašom mačkom. Aha, evo ga. Lijepa maca! Eto – to je to! Ne bih voljela da vas razotkriju, već i zbog toga što bi barem dio krivice pao na mene. Ovako će stvari ostati nejasne i nerazjašnjene. Nitko neće tražiti objašnjenje od Predsjedničkog ureda. Zahvaljujem vam što ste onako lijepo govorili o mojoj struci. Žao mi je što se ne mogu njome baviti na podjednako lijep način. Sada vas molim da nestanete i bilo bi jako dobro da se više nikada ne susretnemo. Nemojte to shvatiti osobno. Ja vas cijenim. Nije mi naravno drago što ste me naveli da prezirem sebe, barem na trenutak. Bye-bye!«

»Ne biste li se mogli malo sagnuti?« rekao je gospodin Kubitschek.

»Zašto, zaboga?«

»Zar ne vidite da moj prijatelj izgara od želje da vas poljubi na rastanku?«

Nasmijala se, sagnula i pomilovala svojim obrazom moj. Još na ulici osjećao sam miris parfema, možda malo prejak, bila je to neka cvjetna kombinacija u kojoj se mogao naslutiti jasmin, lavanda i đurđica.