Začudni rasponi Matoševe književne pojave

Obilježavanju 100. obljetnice smrti ‘velikog imena’ pridružile su se brojne institucije i pojedinci. I HAZU i Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska i brojne udruge i poje-dinci kao da su se natjecali tko će dostojnije obilježiti njegovo značenje u oblikovanju onoga što zovemo hrvatskom književnošću, kulturom i duhovnošću općenito. Unatoč velikoj insti-tucijskoj i medijskoj potpori pokazalo se da je (mnogima) velika obljetnica tek prigoda za ubiranje nezasluženih poena, da bi ubrzo potom nastupio onaj poznati hrvatski (samo)zaborav, a književnost i Matoš ostavljeni onima koji se njima ionako ljudski i profesionalno legitimiraju. U pozamašnom broju napisa, tematskih druženja i sadržaja, istina različite motivacije i predznaka, iznova se moglo zaključiti da je Matoš značajniji no što to hrvatska javnost može podnijeti te da njegove misli i poruke, stotinu godina od smrti, nisu izgubile nimalo na svojoj aktualnosti. Štoviše, hrvatska zbilja kao da ponovno vapi za onim Matošem koji će svojim lucidnim perom razgrnuti magle hrvatske provincijalnosti te skinuti laži i obmane kojima njezine elite i ‘novi gospodari’ hrane svoje ničim zaslužene privilegije.

Postrance od prigodničarskih napisa u novinama i časopisima dalo se pročitati i nekoliko članaka koji su iz nove književne i teorijske perspektive pristupili Matoševu djelu. Uz apostrofiranje činjenica iz Matoševa književnog ljetopisa na vidjelo su izišle nepoznate koordinate njegove duhovne radijacije i kulture. I dok vrijeme koje prolazi samo uvećava ionako visok i gotovo nedoseziv Matošev književni kapital, bjelodanim se pokazuje da je njegova književna oporuka (pre)velik zalogaj onima koji nemaju ni ‘njegove hrabrosti ni njegove snage’.

Koliko god je velika obljetnica prigoda da se odgovori na pitanje tko je Matoš i čime nas je obvezao, odgovor nije odveć jednoznačan i lagan. Apostrofirati naime da je »osebujna i zaokružena i neponovljiva osobnost hrvatske književnosti i kulture na razmeđu stoljeća«, koliko god istinito, nije dostatno da obuhvati i opiše sve slojeve njegove kompleksne umjet-ničke pojave koja se nametnula i svojem, ali ne manje i našem vremenu. U okvirima ‘provin-cijalne Hrvatske’ Matoš je, priznaju mu i književna kritika i književna povijest, bio glas duhovne i nacionalne emancipacije, ali i pjesnički glas ničim u pitanje dovedene umjetnosti.

U mnoštvu atribucija koje su mu vrijeme i književna historiografija upisali, podjednako stoji da je bio i liričar i polemičar, pripovjedač i putopisac, podsmjehivač i oporbenjak, sonetist i pamfletist, simbolist i impresionist, modernist i tradicionalist, čelist i anarhist, nacionalist i larpurlartist, filozof i feljtonist, kozer i dezerter, politik i antipolitik, helenofil i sl. Ladan će s pravom napisati da se i mnoštvo drugih odrednica i označnica može dopisivati uz njegovo ime a da se ne iscrpi ono što doista jest, o čemu tako rječito svjedoči više od osam tisuća stranica opsežnog i raznovrsnog djela. Sve to, bez sumnje, govori o književnom geniju koji je o svemu imenima, ljudima, pojavama – ostavio svoj pečat, na mnogim stranicama iznimnih, kanonskih dimenzija. A upravo se u tim stranicama, po mjeri najdubljih kreativnih sastavnica, nalazi pravi Matoš.

Matoš je puninom svojega bića, s pravom ističe književna znanost, bio svećenik i posvećenik ljepote. U književnosti on je vidio najdublji izraz čovjekove duhovnosti i njegova identiteta, pa mu je bilo svejedno izražava li se on sam, ali i pojedini autor, kroz liriku, epiku, putopis ili koji drugi književni žanr. Ispod svakog umjetničkog čina on je tragao za ‘prvim licem jednine’, nalazeći u Ljepoti/Ljubavi onaj ideal u kojem se u riječi/izrazu sjedinjuju napori umjetnikova stvaralačkoga genija.

Kako i priliči, Matica se hrvatska također uključila u obilježavanje stoljetnice Matoševe smrti. Sukladno svojem nacionalnom i prosvjetiteljskom poslanju, u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti tiskala je knjigu pjesama i ogleda. Pokojni akademik Miroslav Šicel za 120. knjigu, na 520 stranica, priredio je Matoševe pjesme i oglede; konkretno izbor pjesama iz Sabranih djela (1873-1914-1973). U Knjigu pjesama uvrstio je 39 pjesama. Od pjesama objavljenih izvan Knjige pjesama (1900-1914) uvrstio je također 39 pjesama, dok je 22 pjesme uvršteno u dio naslovljen Postuma. Među uvrštenim ogledima dva su uzeta iz Ogleda 1905.[Pariz, 30. rujna 1900. i Imaginarno putovanje], a osam ih je uzeto iz Pečalbe (1913). U knjigu su također uvršteni i članci iz knjige Postumno, njih 23, a knjizi su na kraju dometnuti i slikovni prilozi koji sam izbor čine bogatijim i raskošnijim.

Umjesto cjelovita prikaza, evo tek nekoliko usputnih impresija nakon čitanja ovoga izdanja Matoševa djela.

Iako se u svim rodovima i vrstama izražavao suvereno i majstorski, po najdubljim odrednicama svojega kreativnoga bića Matoš je bez sumnje ponajprije – pjesnik. Književna povjesnica tako uči da se poezijom intenzivnije počeo baviti tek oko 1906. godine, iako je prvu pjesmu, Hrastovački nokturno, napisao 1900. godine i tiskao u pripovijetci Nekad bilo – sad se spominjalo. Pjesma koja se smatra nadnevkom u razvoju hrvatske dijalektalne književnosti manifestira nesvakidašnju pjesničku narav vidljivu u formalnom skladu, melodioznosti rečenice, prepoznatljivu ritmu, unutarnjim ugođajima i raspoloženjima, biranom smislu za boje, govoru asocijacija, metaforici... S osjećajem za unutarnju mjeru i raspored osobina svojih pjesama, tako različitima od onodobne hrvatske, uglavnom deskriptivne pjesničke prakse, Matoš je (i) u kajkavskom mediju uspijevao posredovati nesvakidašnja lirska suglasja i značenja. Sve to svoju je punu mjeru doseglo u jedinoj njegovoj zbirci Pjesme, objavljenoj 1907. godine. Izdašna tematskim i motivskim sadržajima, a još više uzornom pjesničkim praksom s vidljivim osloncem na parnasovske i larpurlartističke zasade, knjiga je Matoševo ime i djelo uz/digla do razine uzor-pjesnika dostojnog oponašanja i nasljedovanja. Mnogi u njegovoj blizini na njegovim će temeljima (tek) pokušati graditi svoju pjesničku prepoznatljivost, uspijevajući se tek rijetko izdignuti iznad razine mlakih epigona.

Matošev pjesnički svjetonazor sastavljen je od mnoštva sastavaka ljubavnog, ugođajnog, domoljubnog i univerzalnog ljudskog nadahnuća. U različitim omjerima pjesničke izvornosti i izražajnosti Matoš otkriva dubine svojega bića, svoja duševna stanja i raspoloženja nastojeći ih izraziti riječju u kojoj se zrcali njegova umjetnička narav i ljudska neponovljivost. Svejedno je li riječ o intimnim trenucima ljubavi, malaksalosti i klonućima ili je pak riječ o sadržajima nacionalne zgode – koja je bila vrelo njegovih najdubljih očitovanja – Matoš je gradio pjesnički univerzum koji do danas nimalo nije izgubio na svojoj kanonskoj veličini i snazi.

U oblikovanju pjesničkog svjetonazora Matoš nikada nije krio utjecaje što ih je na njega izvršila francuska književnost i Baudelaire kao njezino tada najzvučnije ime. Štoviše, ne krijući literarno korijenje Matoš je uvoznoj sonetnoj formi dao i svoj prepoznatljivi dodatak (matoševski ili sonet s repom!), baš kao što su i drugi elementi pjesničke topografije dobivali u njegovoj orkestraciji nove dimenzije i suglasja. Mislim pri tome na njegove sinestezije, ritmičke i melodijske intonacije, muzikalnost riječi, metaforičnost, igru riječima i druga pjesnička svojstva. No svima njima im je zajednička ona Matoševa i matoševska snaga kojom je svoje lirske poticaje pretvarao u neponovljive tvorevine kojima vrijeme samo uzmnaža snagu.

Matoš je napisao mnoštvo pjesmama antologijske vrijednosti. Međutim, ni Srodnost i Utjeha kose, Jesenje veče i Maćuhica, Djevojčici mjesto igračke i Labud, Mističan sonet i Mladoj Hrvatskoj, Stara pjesma i Mora, Kod kuće i Notturno, Grički dijalog i Gnijezdo bez sokola, Gospa Marija i Domovini iz tuđine i dr. nisu samo blistavi vrhunci njegove poezije, nego i pamtljiva, amblematska mjesta svekolike hrvatske književnosti. Duboko urasle u svijest hrvatskoga čovjeka, one govore o snazi kojom je ovaj pjesnik domovinske energije gradio pjesme univerzalnih porukâ, oporučivši ih hrvatskom čitatelju i generacijama koje dolaze. Posebno pritom mislim na one pjesme u kojima je Matoševa ljubav prema domovini osnovno pjesničko iskustvo, neovisno je li im nadahnuće u tuđini ili domovinskim (ne)prilikama, konkretnim životnim povodima ili osobama. Ljubav prema domovini osjećaj je koji nitko i nikakva nevolja ne može poljuljati. Štoviše, što je konkretna napast bila veća, veća je i raskošnija bila pjesnikova lira u izražavanju osjećaja prema domovini, izdignutoj u njegovoj poeziji na razinu oltara i svetosti.

Iz tih pjesama, ali i iz njegovih putopisa te feljtonskih zapisa i impresija kritičari su gradili koordinate Matoševa hrvatstva. Poznato je naime da ono nikada nije počivalo na isključivosti ili negiranju Drugoga. Duboko utemeljeno na starčevićanskom poimanju nacionalnog povijesnoga prava, Matoševo je hrvatsko domoljublje svoje vrhunce dosezalo u polemikama s generacijom (jugo)nacionalističkih omladinaca zadojenih stvaranjem buduće jugoslavenske zajednice. Matoš se međutim nije protivio kulturnom zbližavanju južnoslavenskih naroda, ali nije mogao pristati na zatiranje hrvatskoga imena u ime neke buduće maglovite političke asocijacije koju je držao oblikom (veliko)srpskoga nacionalizma. Otuda i njegovo strasno polemiziranje sa Skerlićem, Marjanovićem i ostalim ‘pjevidruzima’. O tome kakav je Matošev doživljaj nacionalne sudbe Mora je istinski pjesnički dokument, a njegove pojavnosti rasute su i na stranicama ogleda, feljtonskih zapisa i putopisnih slika i impresija u ovom izdanju.

Matoš u svojemu djelu, razvidno je, nikada nije prekinuo s nacionalnom književnom baštinom iako ga apostrofiraju kao promotora modernističkih pjesničkih nastojanja. Štoviše, nije ga sapeo europski moderni artizam nego je u dosluhu s tradicijom u svojoj umjetnosti tražio i otkrivao ljepotu kao ideal i najdublji izraz čovjekove individualnosti.

Ovo ‘prigodno’ izdanje uvjerava u začudne raspone Matoševe književne pojave i uloge u hrvatskoj književnosti i kulturi. Ono otkriva koliko je ‘veliki trigram’ nepotrošen i svjež, i koliko književno poznato i kritički i povijesno verificirano i stotinu godina nakon smrti, u novim okolnostima, govori novim i nepoznatim dimenzijama pjesnikove aktualnosti i književne neponovljivosti. A upravo se u tome kriju razlozi koji ovo izdanje čine dobrodošlim.