Vezivač korzeta

Uzica je pukla pod moćnim leđima gospođe S. Iako bi to nekoga kalfu obeshrabrilo, Renato je tek promrmljao sebi u bradu: »K vrapcu« – i ležerno odšetao do krojačkog stola. Ondje je pronašao razne kolutove obojane svilene tkanine i odabrao zagasito zlatnu koja će odgovarati gospođinom rublju. Ovoga puta uzeo je čvršću vrpcu i pripremio se na kroćenje zvijeri. Gospođa S. bila je snažna postarija dama koja je, unatoč namaknutim kilogramima, držala do sebe. Odjenuti korzet, opasati svoje tijelo slonovim kostima i debelim brokatnim tkaninama, podignuti svoje iskustvene grudi i stvoriti privid mladosti, iziskivalo je divljenje u promatraču. Renato je to cijenio.

Dame su dolazile u njegov salon i prepuštale svoje tijelo njegovim spretnim prstima; ostavljale stid pred zvoncem na ulazu, jer imati dostojanstveno rublje, zavesti čak i u poodmakloj dobi svojim tjelesnim čarima, značilo je imati moć. Renato je sudjelovao u tome igrokazu kao dobro uvježban glumac i marljivo našivao mašnice, vrpce, izabirao pravi uzorak, utiskivao strukove i leđne mišiće, istiskivao grudi i stražnjice, a sve je to simbolizirala svilena uzica koja je duljinom svoje ispletene pletenice, od širine leđa, do uzanog dijela na struku, pa opet napredujući u širinu, predstavljala ljepotu ženske kralješnice koja kao da je stvorena da mami uzdahe.

Njegov salon »Modni dodaci za dame« bio je vrlo dobro posjećen. Znalo se za njega u čitavome gradu i nije imao konkurenciju. Znalo se da je diskretan, uljudan, tih i neprimjetan i dame su voljele doći na probu u njegovu uvijek otvorenu radnju. Da je radio u nekom većem gradu, bio bi sigurno slavni krojač, ali u malenoj zajednici kao što je bila ova pozdravljali su ga s poštovanjem, ali i donekle zazirali od njegova društva. Ta bio je to čovjek koji je znao mjere svake dobrostojeće dame, ali i one malo skromnije gospođice! Bio je on čovjek koji je na skrovit način raspolagao tajnama ložnice. Nije imao ženske suradnice i muškarci su znali da su Renatove ruke te koje obgrljuju svojim širokim prstima njihove legalne i ilegalne družice. Neki su bili zavidni, neki su ga se klonili, svakako nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Neki su mu se podsmjehivali, smatrajući ga ženskastim, neki su bili uvjereni da je on onemoćao muškarac, neki su čak sebe uvjeravali da je zasigurno neka moderna inačica eunuha. Ali kako god ga doživljavali, on je i dalje predano odmjeravao grudi, struk, bedra, stegna i ostala tajnovita mjesta njihovih dama i morali su mu barem malo zavidjeti.

Renato to nije nimalo primjećivao. Bio je zaljubljenik u žensko tijelo; kao kakav kipar kad zadubljen oduševljeno promatra krivine mramora kojeg smjera oblikovati. Renato je bio umjetnik. Uživao je u svome radu, smjerno šivao, opuštao se slušajući šivaći stroj i njegovo klopotanje. Kad bi u očima vjerne mušterije ugledao oduševljeni odsjaj dok bi sama sebe razmetljivo promatrala u ogledalu, bio je presretan. Njegova umjetnina imala je podosta poklonika. Njegova umjetnost našla je svoju publiku.

Najveću slast pronalazio je u konačnom odijevanju. Korzet je stajao ovlaš položen na krojačku lutku, očekujući da zadobije zapovijedi svoje buduće vlasnice, da svaki komadić tkanine utone u svoju buduću gospodaricu. Korzet je odisao nestrpljivošću kao i njegov tvorac. Tada je dama ušla u odjel za presvlačenje, povukla pregradu i odjenula se koliko je sama mogla. Renatovo srce bi jače zakucalo kad je ona uzviknula: »Spremna sam!« Iza pregrade je u odjelu za presvlačenje bila drvena greda, postavljena ondje od stropa do poda s izvjesnom namjenom. Dama u nenategnutom korzetu stajala je ondje, držeći se za gredu, i očekivala da tvorac primi pod svoje prste svilenu uzicu kojom će isplesti splet po kralježnici te stegnuti korzet do prave čvrstoće. Obuzdati tijelo, sapeti ga svilenim sponama, čvrsto nategnuti tkaninu i uočiti kako se rasteže po prvi put. Polako potezati uzicu, vez po vez, od kralješka do kralješka, sve dok ne stigne do kraja, do ispupčenog brežuljka koji se tim više ispupčuje – zavezati mašnu i šibicom spaliti vrhove vrpce. Korzet je zavezan.

Dama u sljedećem času stoji pred ogledalom u svoj svojoj ljepoti, divi se vlastitome tijelu, divi se radu majstora, prešetava se, okreće, pocikuje. U tome odrazu raste njezino samopouzdanje, ona se smiješi, zahvaljuje Renatovoj umješnosti, plješće rukama i raduje se. Korzet je kao saliven, sto put su mu rekle, i svaki put kad začuje te riječi, sve je više siguran u svoj talent, sve je više sretan što njeguje svoju vještinu, jer sav se je trud isplatio.

Jednoga kišnog popodneva zvonce salona zazvonilo je u Renatovu srcu. U salon je ušla mlada dama, pomalo bojažljivo, kao da ne zna kamo se zaputila. Ogledavala se po zidovima, tražeći nešto.

– Oprostite, gospodine, prodajete li Vi šešire? – upitala je tiho.

– Ne, gospođice, mi izrađujemo odjeću po mjeri.

– Ali... nemate ništa izloženo. Kakvu odjeću?

– Donje rublje, gospođice. Korzete.

U taj se tren mlada dama nakašlje, nasmije i odmahne glavom.

– Vi to šijete? – u čudu upita.

– Ja, gospođice.

– Zar žene nije sram pred Vama? – upita ga bezazleno.

Renato se nasmije, odmahne glavom i nastavi ju gledati. Bio je zadivljen. Kao da je po prvi put ugledao žensko biće. Stajala je u dovratku, zbunjena, šešir je donekle prekrivao njezino lice, gledali su se tako, kao dvije životinje odmjeravali. Njegove plave pomalo divlje, pomalo blage oči upijale su njezine treptaje očima, a ona je osjećala taj pogled i zamišljeno razmišljala. Gledala ga je, gledala, a onda progovorila:

– Znate, gospodine, mislila sam kupiti novi šešir, ali šešira imam, a korzeta nemam. Hajde da mi izradite jedan!

– Vrlo rado, gospođice...

Skinula je kaput i šešir i ostala stajati nejasno, očekivanje joj je bilo naporno pa je pocupkivala. Renato je uzeo krojački metar i zamolio ju da skine gornju haljinu. Stajala je nervozno u kombineu, skrivena pregradom za presvlačenje i promatrala ptice koje su plesale po tkanini pregrade, a Renato je počeo odmjeravati tijelo i zapisivati potrebne mjere. Bili su oboje previše zbunjeni da nađu neke riječi koje će razbiti tišinu. Osjećala je njegove nježne ruke kako pomiču metar oko njezina struka, bokova, ramena, grudi... On je više nego ozbiljno gledao u papir gdje je ispisivao mjere pa su izgledali kao da obavljaju neki nadasve odgovoran posao koji ne trpi pogreške.

Zatim se ona odjenula pa su birali tkanine. Primijetio je da je sva u crnome, ali nije pridavao tomu pažnju – danas je crno bio moderan ton. Tek kad je ona u oduševljenju uzviknula nad tamnocrvenom baršunastom bojom vina, shvatio je da ona nosi crninu iz nužde.

– Vrijeme je da skinem crninu – tiho je rekla više za sebe nego njemu. – Gospodine, molim Vas ovu tamnocrvenu, a obrubite ju tamnomodrom. Mislim da mi je ta kombinacija najljepša.

Promatrao je njezinu nježnu mladenačku put koja je bila potpuno u suprotnosti s odlučnim zrelim stavom starije žene. Zaljubio se, shvatio je to još iste večeri dok je satima u mislima prevrtao izgled, glas, stav mlade žene. Zvala se Sara. Sitna, elegantna, crna Sara. Preuzela mu je misli, noć, uzbuđivala ga je pomisao na tešku tkaninu na tome malome tijelu. Bio je siguran da ga ona ne bi nikada pogledala. Osjećao se malenim, neznatnim, iako je bio snažan čovjek, širokih ruku, stamenih nogu. Misleći o njoj, sav se skupio, a želio je biti najveći. Cijele mu je misli zauzela. Odlučio je napraviti najljepši korzet do sada. Čak je i zatvorio radnju na tri dana i crtao savršen nacrt budućeg umjetničkog djela. Želio ju je zadiviti. Znao je da će na njezinome prekrasnom tijelu stajati baš sve, ali je htio napraviti nešto što je znao da postoji, ali kako da to izvuče iz svojih misli i prenese na tkaninu? Kako da joj tkaninom zaveže srce, kako da uzicom isplete vez preko njezinih osjećaja, kako da se uplete u nju?

Kad je došla prvi put na probu, potrudio se izgledati što bolje. Imao je plave hlače i crnu košulju, sve je isticalo njegove plave oči još i više. Drhtao je pod košuljom kad ga je pozvala iza pregrade i kad je ugledao bijelu put njezinih leđa. Ovaj je put bila hrabrija i pričala je s njime. Saznao je da je udovica i da ima dvoje djece. Radila je kao tajnica u odvjetničkom uredu. Izgledala je tašto dok se ogledavala u ogledalu. Dalo se naslutiti da je ponosna na svoju skoru kupovinu. Gledali su se Renato i Sara preko ogledala, ona njega, on nju, kao da su im se ruke doticale u tome ogledalu.

Sljedeća proba bila je ujedno i posljednja. Renato je izabrao tamnoplavu vezicu kojom će povezati crvenu tkaninu na leđima. Sara je ušla u radnju u zelenoj haljini na kojoj su bile iscrtane crvene ruže. Započelo je ljeto i njeno je lice odražavalo veselje, ozarenost suncem i toplinom. Bila je uvijek pomalo skakutava, poput djevojčice, ali je pod ljetnim odsjajem izgledala još i mlađe.

Iza pregrade, pod tamnim svjetlom svjetiljki, primila se za gredu i očekivala povezivanje. Prišao joj je, iz daleka udahnuo miris njezine svježe oprane kose i počeo provlačiti plavu uzicu, plesti složeni vez osmišljen samo za Saru, potezao je silovito, želeći da se uzica podere, ako baš treba, dok je Sara još u salonu, predano je zatezao prvi, drugi, treći... čvor. Sara je lagano stenjala, jer su leđa preuzimala teret, a struk je bio sve uži i uži. Renato je postao sve čvršći, snažniji, pomalo je zauzimao svoje mjesto vezivača; ponosno, odrješito, žestoko vezao je i sljedeći i sljedeći snop; opasivao svoju odabranicu pomno osmišljenim opasačom. Konačno, bila je svezana. Gledala je u ogledalu njegove divlje oči kako pokušavaju obuzdati svoju strast dok najnježnije odmiču ruke s plave vezice. Gledala je sebe u sapetoj sponi materijala koja ju je izduživala pa je njezin oblik postajao gotovo dugaljiv. Promatrala se je kao da ne vjeruje tko je ona sama, a u pozadini su je promatrale oči predatora. Ogledavala je svoju figuru, obline, odraz, pogledavala pri tome u vezivača. Konačno je progovorila:

– Lijepo, Renato, hvala Vam. A sada to skinite s mene i složite u kutiju. Ponijet ću ga sa sobom.

Kad je ponovno odjenula svoju veselu zelenu haljinu, prišla je tezgi vlasnika radnje i zaustila:

– Znate, Renato, ne znam zapravo što da radim s tim korzetom.

– Kako to mislite?

– Pa, vidite, trebalo Vam je dobrih petnaest minuta da mi ga zavežete, a i Vi ste ga vezali, ne ja. Međutim, ja sam presiromašna za sobaricu, tako da nemam mogućnost odijevati ga često. Možda da ga ipak prodate nekoj otmjenijoj dami koja ima dodatnu pomoć pri vezivanju.

Renato ju je promatrao u nevjerici, tim više jer je već i otisnuo račun u kasi i nije se ni stigao razljutiti u trenu kad je pomislio da je ovo sve neslana šala razmažene djevojčice. Sara ga je promatrala, smješkala se i vidjela da je potpuno zbunjen i da se sprema razbjesniti. A zatim je dodala:

– A možete i Vi svratiti pa mi ga svaki dan odjenuti...

Približila mu se, poljubila ga iza uha. Nasmijala se i shvatio je da je ovoga puta odabrao najčvršću vezicu – ljubavnu udicu.