Utopija egzistencije, utopija nade

Ove je godine po prvi put u Hrvatskoj objavljen samostalan izbor iz poezije austrijske književnice i filozofkinje Ingeborg Bachmann, u odličnom prijevodu Trude Stamać, uz potporu literarne mreže Traduki. Mala, sjajna knjižica U oluji ruža (Meandar, 2014.) donosi nam trideset i tri pjesme iz Bachmanničine dvije knjige pjesama (Oročeno vrijeme, 1953.; Dozivanje Velikog medvjeda, 1956.), dvije priče (Undine odlazi, Istinu je od čovjeka moguće očekivati) i predavanje (Iz frankfurtskih predavanja III.). Od prvoga prijevoda1 nekoga Bacmanničina djela u nas, romana Malina (Nakladni zavod Globus, 1992., prevela Truda Stamać) prošlo je više od dvadeset godina pa su ovu knjigu čitatelji i ljubitelji poezije kao i sami pjesnici prihvatili s oduševljenjem.2

Ingeborg Bacmann (Klagenfurt, 1926. – Rim, 1973.) studira filozofiju u Innsbrucku, Grazu i Beču, prve pjesme objavljuje 1948/49. u »Lynkeus. Dichtung, Kunst, Kritik« (urednik Hermann Hakel), a doktorsku disertaciju brani kod Victora Krafta na temu »Kritički prijem egzistencijalne filozofije Martina Heideggera« (1950.). Iste godine putuje u Pariz i London te se zapošljava u redakciji radiostanice Rot/Weis/Rot. Od 1953. do 1958. živi kao profesionalna književnica u Italiji, na otoku Ischiji, u Napulju i Rimu. Bila je zaposlena kao dramaturginja na bavarskoj televiziji u Münchenu, a do 1962. djelomice živi u Rimu, djelomice u Zürichu. Bila je prva docentica za pjesništvo na Sveučilištu u Frankfurtu (1959.) te izvanredna članica Akademije umjetnosti u Berlinu, gdje na poziv Fordove fondacije boravi godinu dana i susreće Gombrowicza (1963.). Dobitnica je Velike austrijske državne nagrade za književnost (1968.). Na posjet Austrijskoga kulturnog instituta posjećuje Varšavu te Auschwitz-Birkenauu (1973.), a po povratku u Rim, od posljedica požara u vlastitom stanu, u rujnu iste godine, umire u bolnici. Pokopana je na groblju Annabichel u Klagenfurtu.

Zbirku U oluji ruža znakovito otvara pjesma »Isplov« (»Ausfahrt«) iz prve njezine knjige pjesama. Tematikom je vrlo bliska poeziji poslijeratnoga doba. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine u ovoj su autoričinoj pjesmi ipak drugačiji intonirani, nego u ostalim tradicionalnim prikazima istoga, jer se odlazak ne odvija u zoru, već u suton. Melankolični ton gotovo svih njezinih pjesama obgrljuje ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, tj. paralelno s njim treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta i kretati se. Naslovna pjesma njezine prve knjige Oročeno vrijeme (»Die gestundete Zeit«) koja okuplja samo dvadeset i tri pjesme, počinje i završava stihom Teški dolaze dani, što je zapravo jedna od ključnih premisa Bachmanničine poetike. Naglašavanje potrebe stalnih odlazaka i sumnja u nadolazeću katastrofu pojačana je metaforikom iz prirode kako bi se čitatelja upozorilo da se pripremi na teške dane. Rješenje Bachmann vidi u samopouzdanju koje čovjek mora steći kako bi preuzeo individualnu odgovornost i hrabro se nosio sa svakodnevnim nevoljama.

U autoričinim stihovima Ne osvrći se./ Zaveži cipelu./ Pognaj pse./ Baci ribu u more./ Pogasi vučike! teoretičarka književnosti K.R. Acheberger sa Sveučilišta St. Olaf u Northfieldu (Minnesota) vidi veliku sličnost sa stihovima Brechtove pjesme »Zametni trag«3 koji glase: Odvoji se od svojih prijatelja na stanici,/ Ujutro u grad idi zakopčanog kaputa,/ Potraži sebi sobu, a kad prijatelj tvoj pokuca:/ Ne otvaraj, o ne otvaraj vrata,/ Nego/ Zametni trag. Tjeskobni Brechtovi stihovi više su kritika kapitalističkoga društva u kojemu se ljudi otuđuju jedni od drugih i od samih sebe. No, taj sumorni (njemački i austrijski) poslijeratni krajolik u vremenu koje je posuđeno (engleski nazivi pjesme: »Mortgaged Time«, »The Respite«, »Borrowed Time«, »Time Borrowed«) i(li) oročeno jednak je u Bacmann i Brechta. U zadnjem desetljeću svoga života Bacmann se intenzivno posvećuje promišljanju rata koji u pjesmi »Sve dane« (»Alle Tage«) postaje svakodnevnica; monstruozan, ali sveprisutan. Rat se više ne objavljuje,/ već nastavlja. Nečuveno je postalo svakodnevnim./ Jedini način da se čovjek othrva tom užasu jest da se naoruža strpljenjem i nadom o kojoj će još biti riječi. O ratu nastavlja pisati i u »Jesenskom manevru« (»Herbstmanöver«) referirajući se na vojne vježbe NATO-a koje su se održavale svake jeseni u Njemačkoj.

Naslovna pjesma njezine druge i posljednje knjige pjesama Dozivanje Velikog medvjeda (»Anrufung des Großen Bären«) svjedoči o dualizmu mišljenja i osjećanja. Nešto smirenijim tonom Bachmann ponovno tematizira pitanje odlaska/leta u nepoznato, polako prelazeći u poetski kozmos s noćnim ukazanjima Velikih kola. U »Reklami« (»Reklame«) kritizira potrošačko društvo koje slavi opasno stanje duha bez brige budite bez brige dok u »Suncu« (»An die Sonne«) slavi egzistenciju bez represije (Ništa ljepše pod suncem nego biti pod suncem...) kojoj će se posvetiti u frankfurtskim predavanjima. Pjesmom »Enigma«, posvećenom Hansu Werneru Henzu, kako to dobro primjećuje Acheberger u tekstu Razumjeti Bachmann: Razumjeti modernu europsku i latinsko-američku književnost I. (University of South Carolina Press, 1995.), približava se Bachmann zapravo Mahlerovoj »Trećoj simfoniji« u kojoj dječji zbor dvaput pjeva stihove koje Bachmann ovako konstruira: Samo ne plači/ kaže jedna glazba./ Inače ne kaže/ nitko/ ništa.

Poetski dio knjige U oluji ruža zatvara pjesma »Nikakvih delikatesa« (»Keine Delikatessen«4), ujedno i posljednja Bachmanničina napisana pjesma prije nego se posvetila drami. Grafički drugačije oblikovanim stihovima nego obično, istaknutim nakon značajnoga stiha: Naučila sam uviđati/ riječima/ koje su tu/ (za najnižu klasu) kao da sumira sav svoj poetski fokus na šutnju – na onu najglasniju pobunu potlačenih5:

glad
sramota
suze
i
mrklina.

Polazište za istraživanje utopije nazire se već u pjesmi »Češka leži na moru« (»Böhmen lieght am Meer«) koja je metafora za apsolutnu potrebu vjerovanja u apsolutnu nadu – tzv. utopiju nade kojom Bachmann komunicira s E. Blochom i njegovim »duhom utopije« jer čovjek bez nade i utopijskih koncepta nade jednostavno ne bi mogao živjeti. Potonuti – znači u more,/ tamo ću opet naći Češku. Bachmanničina slika Češke na moru u ovoj je pjesmi nalik Shakespearovoj u Zimskoj priči (treći čin, treća scena: »Češka; pusta morska obala«, u kojoj brod dotiče češku pustoš...) i jedna je od najljepših u povijesti austrijske književnosti, piše T. Bernhard u Brisanju. Raspad 6 (1986.). Naslovnu pjesmu ovoga izbora poezije U oluji ruža (»Im Gewitter der Rosen«) uglazbio je 1957. spomenuti Hans Werner Henze, njemački skladatelj.

Zadnja trećina knjige donosi nam dvije priče odnosno eseje, »Undine odlazi« (»Undine geht«) i »Istinu je od čovjeka moguće očekivati« (»Die Wahrheit ist dem Menschen zumutbar«) u kojoj Bachmann donosi zaključke o naravi književnika. Simptomatično je kako Undinom (Undina/Ondina), važnom figurom iz europske mitologije – vodenom nimfom koja postane žena kada se zaljubi u muškarca, Bachmann progovara o žensko-muškim odnosima, nevjeri, očekivanjima, žudnjama, ali i slobodi. Undina će u mitologiji umrijeti ako ju muškarac prevari, a Bacmanničina žena koja svakoga muškarca naziva Hansom – neće, ali joj je potrebna sloboda kojoj joj muškarac svojim očekivanjima uskraćuje. Undine je složena junakinja ove priče-koncepta, jer istodobno predstavlja žensku subjektivnost, ali i potisnutu žudnju. Preko mitologije do recepcije literature, tekst »Iz frankfurtskih predavanja III.« istražuje estetsku i recepcijsku važnost literature, na tragu Mannheimovih zapisa o ideologiji i utopiji. Stoga Ingeborg Bachmann piše kako je važno, s obzirom na manjkavost kritičkih instrumenata, svjetsku književnost sagledati i pokušati razumjeti u kontekstu vremena u kojemu živi. Treba ju osloboditi prošlosti, ne lišiti, izbaviti je iz okvira nacionalnoga i očistiti od sintagme duhovnoga ili bilo kojega drugoga prostora nacije, jer ona je utopija, a književnik sam je utopijska egzistencija, apsolutno moguća živost ili stvaranje samo. Zato valja nastaviti pisati, zaključuje Bachmann.

Umjesto zaključka, valjalo bi reći kako je zbirka U oluju ruža vrlo dobro koncipiran izbor iz poezije koja je gotovo pa uvijek egzistencijalna, ali i metafizička (pogotovo kada se radi o drugoj knjizi). Teški dani u poslijeratnoj Europi, katastrofe koje će uslijediti nakon raspada nacionalsocijalizma, razočaranja i ponovno traženje izlaza, Ingemar Bachmann pronalazi u umjetnosti jer umjetnost je pokretač promjene i ona će nas dovesti do toliko potrebne tranzicije, baš kao i onaj brod s početka knjige koji se diže iznad valova do sunčane obale Mediterana. Rijeke, mora, oceani Bachmanničin su prostor čišćenja duha kojega ne mogu slomiti nikakva nevremena ruž(n)a.