Tri prozne meditacije

Gorkičarnice

Nakon kratkog dogovaranja krenuli smo, sjećam se, na kolače. Točno dva kolača. Naravno, putem smo zaobilazili sve ljudima važne institucije, sudove, općine, ministrastva, muzeje, vijećnice, kolodvore i knjižnice. Mi smo dvoje stare i gorke djece kojoj treba nešto slatko. Netko je jednom rekao, i kad si krajnje sjetan i kad si krajnje sretan, nepce postaje organ spoznaje, jedino čulo. No nije posve tako, ja, recimo, uporno gledam. Zurim, pratim, motrim.

Grad je danas mirisan i zove baš na uživljeno promatranje, a ja uporno zurim u nešto malo, plošno i monokrono. U muška leđa, samo gledam u ta tvoja leđa velika, duga i tvrda poput Kineskoga zida. Ona odlaze, i njišu se lagano ispred mene. Hodamo šutke, samo tramvaji buče kao dodekafonična glazbena pratnja tom razmaku među nama. I kao da me baš briga što u njihovim plavim utrobama sjede umorne trudnice i radnici nesvjesni svojih tetovaža pauka i kože boje pustinje. Čudno, na prašnjavom asfaltu navukla se previše sjajna glazura od sunca, kao da se treba zariti nož u to tlo i nešto odrezati, razdvojiti. Čak su se iz niskoga grmlja u parku Ribnjak čuli zvukovi nalik repovima zvečarki. Začepila sam uši i mislila na smisao kolača, smisao slastičarnice.

U slastičarnicama je sve puno mekoće, dobrote, na njih nitko ne baca kamenje, jaja, molotovljeve koktele. I inače, osim slastičarnica, svijet napaćenima nudi raznolike vertikale, ringišpile i sajmove, svakojake zanose, iako je posvuda nešto teško zakopano u zemlji. Razmisli, na tisuće je slastičarnica na svijetu, milijun. Čini mi se da me vodio u milijun slastičarnica ovoga proljeća, jer Zagreb je u zadnje vrijeme pun gorkih plodova, gorkih riječi, seljačkih vašara i preskupih slastičarnica, zapravo – gorkičarnica. To je prava riječ za Zagreb. Gorkičarnica. Prave su ostale jedino one ofucane, socijalističke slastičarnice, na periferiji. Vedre, kao ona nadaleko poznata i musava, Orijent. U takvim slastičarnicama kao da je vječni rođendan neke stare tetke koja je upravo smazala baklavu i vadi gebis pred svima pa ga obriše papirnatom maramicom. U takvim se prostorijama zamljackano ljudstvo redovito smješka glupavo u hiperglukoznom fleshu, pada u zanos i bez pune krigle piva, nargile i zelenih tabletica. Netko će jednoga dana reći da su široka vrata u takve slastičarnice, i malo ih je koji iz njih izlaze; zapravo, iz slastičarnica se leti. I to uglavnom u neko putrasto i vatasto nebo. Ipak, u Zagrebu takvo nebo spere prva kiša.

Zašto su te dobre, tople slastičarnice redovito na periferiji? Jedna majušna slatičarnica odmah kod Kvatrića, ne znam joj više ime, e, ta je idealna za jake doživljaje, za stastanke i rastanke. Baneš znojan s ceste, a unutra te dočeka barem nekoliko praznih i neuglednih stolova i stolica, velika zrcala i vitrina puna debeljuškastih kolača. Naravno, većina kolača je divno opasna po zdravlje, izaziva artistički nagon za autodestrukcijom. U takvim slastičarnicama kao da se može vječno živjeti na neki kometni, kratak način. Kao da su i ti nevidljivi slastičari tamo iza vrata tek cukreni anđeli čiji su atributi ljepota, dobrota i kratkometražna vječnost. Sva krhkost svijeta ovdje je posve jasna, prolaznost se ljeska u jarkim slojevima boja pod umjetnim svjetlom. Mislim da bi se Ples šećerne vile morao izvoditi u takvim slastičarnicama. Čak i neki lijepi rekvijemi s velikim orkestrima. Mogli bi se organizirati turniri u gađanju tortama zvanim »Ledeni vjetar«.

Kad sjedneš i nalaktiš se, možeš u glavi polako odsvirati nešto na harfi, dok ne stigne narudžba popraćena mlakom čašom vode u lijenoj ruci konobarice. Dok ritmično zabadaš viličicu u biskvit, osim hranjenja za stolom se može raditi svašta – najzabavnije je diskretno zuriti u druge goste, a može se i poigrati sa škriputavim vratašcima percepcije i unositi nostalgiju u povješane starinske fotografije Zagreba. U takvim se slastičarnicama uspomene na djetinjstvo, na ispite, na svadbe, na davna lica naših bližnjih sabiju u jednu beskrajno gustu točku, u sitni zadak muhe na staklu vitrine sa sladoledom. I zaista, sve što u životu imamo u tom trenutku stane za mali okrugli stol s tanjurićem, a sive se grubosti i oštre ravnine pretvaraju su tople čokoladne kružnice i orošene spirale cvijeta od šećera.

Da, ima dana kada je u gradu sve plavo i sve ružičasto, pa i ono gorko crno ispod zemlje. Ti i ja, slobodni umjetnici, tih smo dana, sjećam se, slavili neobičan praznik, Dan slobodnoga dana. Onaj dan bučan kao pucanj čija prazna, prostrana sloboda traje po nekoliko lijenih mjeseci. Vrijeme kad se može samo lutati, sanjariti i voljeti (ovo posljednje samo ako si papar zemlje i ružičasto svjetlo svijeta).

Ti, propali vitez, guraš sporo svoj stari bicikl kao konja, i baš te boli đon što prema nama trčkara sedmoro djece koje nikada nećemo roditi. Nije bilo mnogo majki, očeva i prolaznika za slavlje Dana slobodnog dana, na pločniku u Vlaškoj sjedila je na komadu kartona samo stara Ciganka, pušila i prosila ni sama ne znajući što. Vidi li i ona u tom svom odsutnom bunilu cigaretnog dima da je sve oko nas, ako to hoćemo, u jakim slastičarskim bojama? Jer bijeli su ostali samo ti gradski oblaci koji jure nebom kao da su od šećerne vate natopljene nekim gorkim gorivom.

Kad smo stigli, u maloj je slastičarnici bilo psihodelično i toplo. Zidovi i pločice topili su se u pikasovski ružičastoj i plavoj. I sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidova i pjevao – ovo je dom, dom... Zamišljam da je slastičar zaključao vrata i naredio da trebamo od sreće pojesti pedeset kolača. Iako sam dobila svoj tanjurić s kolačem, polako zabadam vilicu u tvoju visoku šampitu, a zajedno sa suzama »sladosnicama« slijeva mi se šminka niz lice. Najradije bih zapjevala iz sveg grla neku balavu baladu. Te se šećerne brazde niz lice odaju kao tragovi zaljubljenog crnog puža. No nema nekog slastičarskog džentlmena da me odvede iza zastora i da mi skine kuglicom sladoleda od vanilije te mrlje nalik čađi dimnjačara koji ne donosi sreću. Inače, kažu da kad se netko u slastičarnici zavoli, da kuglice polete u nebo kao baloni, kao ptičje duše, a kad se odvoli, e kad se odvoli onda se sladoled pretvori u bljutavo i otrovno jezerce vode. Tko bi ga znao.

Promatram ti naborano lice, smežuralo se u ljubavi prema slatkom. Mljic-mljac, mljic-mljac, vrijeme u slastičarnici kristalizira se u našu zajedničku šećernu povijest. Kad sve završi, naše bi se dvije ruke na stolu trebale sklopiti poput kapice princes-kolača, a u nekom boljem svijetu mogle bi postati jedna velika ruka od marcipana što simbolizira ekstatični spokoj.

Ipak, kad zagrizeš u golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta. Odjednom gladna tvoje ljubavi, pružam ti obraz na poljubac, a ti se prvi put od kad te znam odmičeš. U toj sekundi lijena gospođa za vitrinom vidi da se u mojoj glavi sve vrti oko tebe i za tebe, kao tužna galaksija. Čitam naopačke tvoje ustežuće pokrete, pa opet, slijeva nadesno. Ludim. Slastičarnica postaje spaljena aleksandrijska knjižnica tebe, i svaka mi se korica na kolaču osipa zbog tebe. Mrvi se naša mini katedrala od šećera, i kada nas ne bude ostat će u šećernom prahu samo mali ptičji tragovi.

Nešto me pitaš na nerazumljivom materinjem jeziku kojim govori svaki ravnodušni muškarac. Odjednom kloparanje, kloparanje, iz tvojih usta čulo se samo kloparanje neke mehaničke zamke. Lažni, vrlo skupi zubi kuckaju konsonante u savršenom porculanskom zubalu Roberta Redforda. U tvojim ustima mali limeni bubnjari zabubnjali su neki posmrtni marš, osjetljivijim gostima slatičarnice pucaju bubnjići kao dugmad. Što je, samo sam se šalio, kažeš. Šalio. U prijevodu na usamljeni ženski jezik kažeš ovo je naš kraj, broji do deset, lakiraj te nokte, počešljaj se, smršavi. Obriši usta od tog ruža, ružan je.

Čuje se samo ženski hihot za susjednim stolom. Nazvat ću policiju, vatrogasce, neka se hitno nešto dogodi prije nego ostarim sama u ovoj slastičarnici! Svakako prije nego ti se na jeziku stvori ona specifična gorčina s premazom dosade i ova slastičarnica na kraju svijeta odluči uložiti u preuređenje i postane običnom gorkičarnicom. Običnom mramornom kockomu kojoj se čita Gorki mjesec.

Poželjet ću nešto strašno. Recimo, voljela bi da iznenada grune tornado iz Amerike, i iščupa kao kutanjak ovu slastičarnicu, podigne je visoko u nebo pa je spusti tek u dalekoj zemlji Ozu. Da odletimo do neke ostarjele i kostobolne Doroti koja još ima moć udahnuti pustolovinu i strast onomu što je umrlo.

Ne gledajući u mene, naručio si još jedan kolač. I zatim čitaš odsutno satima novine, to mrzim. Sav se pretvaraš u zadnju stranicu novina i mljackaš. Posljednji kolač se bliži svome kraju. Kao i ja.

Čuju se gorke sirene iz grada.

Što god da se sada dogodi u slastičarnici na kraju svijeta, prepuštam slučaju.

Fontanost

Nazire se ljeto. Njegovo najavno blještavilo po lišću pojačava očaj očne mrene onih koje je do krvi isprala kiša. Duge kiše mogu posve oderati čulo za sunce u nama. Razmišljam o basni s cvrčkom i mravom. Ja, cvrčak, zurim s terase u sunce i kao kakav ljudski sat lamentiram o prolaznosti, što je psihološki kvar zbog viška slobodnoga vremena. Pravim se da zavidim i bodrim sve dobre i vrijedne gradske mrave sa znojnim tijelima rastegnutim od devet do pet.

Ponekad se spustim do grada i lutajući ulicama onako upadljiva – u zagrebački plavoj auri dugometražne skitnje – do struka upadam u mlaku vodu bijeloočnica prolaznika. Izlazim iz tuđih očiju, pa opet ulazim. Nešto tražim. U labirintima urbane ružnoće tražim onu najtočniju ljepotu, a to je uglavnom – voda. Nasreću, tu osobitu vodenu ljepotu nije teško naći, jer često pronosim svoje suho tijelo pokraj one dvije bijele fontane na Trgu burze. Kad pijem kavu nekoliko metara udaljena od te dizajnirane vode, promatram onu lijevu u svoj njezinoj suznoj raskoši. Ponekad joj u žurbi prema Martićevoj tek pozdravljam kamene obrise iz daljine. Podsjeća me na vodenu brezu. Na nasad stotine vodenih šiba sreće i tuge, kroz koje treba protrčati i zaželjeti želju.

Čudi me njena djevičanska netaknutost. Iako se njen vodeni trokut nudi ljudima, malo tko je dotiče, zaranja ruke ili noge, srce ili glavu u nju. Možda je još rano, hladno, smrtno. Još uvijek ničim, ni psima, ni poljupcima, ni otpacima, ni grafitima nije ometana od prolaznika u obavljanju svog posla estetskog perpetuum mobilea, no fontana izgleda strpljivo. Iako to gotovo nikoga ne bi zanimalo, čini mi se da treba pisati o raznim fontanizmima oko fontana jer su pune čudesnih osobinâ i porukâ. Tko uopće piše o fontanama i može se nazvati specijalistom fontanologom? Nitko. Taj mi je nedostatak još davno otkrio moj jako pametni prijatelj Leonardo, ali ne da Vinci. Fontanološka je teza jednog drugog prijatelja putnika i pustolova zanimljiva; naime, da se o narodima i gradovima, o njihovoj duši i povijesti najviše može saznati kroz njihove fontane. Grade, pokaži kakva ti je fontana i reći ću ti tko si. Zato, grade Rimu, ti pravi Rim. Vjerujem toj jednostavnoj fontanološkoj tezi, jer otkad postoje, fontane dolaze i s ovoga i onoga svijeta, ujedno zrcale i svijet ideja i svijet gradske spilje. Fontane gradski okoliš nagrize i brzo orone, ali žele živjeti vječno. Kao i ljudi.

Voljela bih češće sanjati fontane. Recimo, da noćima spavam na jastuku u jednoj od najljepših, pa se ujutro samo brzo isfeniram, obrišem ručnikom i odem na neki suhi posao, kao da ništa nije bilo. Fontane su epicentri osobite vrste užitka koji se širi barem nekoliko desetaka metara oko njih. One su izvori krajnje nesebične i bratske ugode. Voda iz fontane vabi poglede, ali prkosi narcizmu oka, jer onako brza u svome prskavom gibanju prestaje biti pasivno zrcalo za naše njuške. Fontane ne služe samo za šetače, turiste s fotoaparatima i larpurlartiste, za baudelairovske flaneure i estete, već su magneti za sva izmrcvarena i od dugotrajne muke opuštena bića, za nevinost beskućnika i narkomana. S druge strane, ondje obitava jedna druga nevinost, njihova su kamena tijela snažni magneti za pse i djecu, bića čije su magnetne igle mašte i igre nepogrešive.

Jer, fontane izgledaju kao portali u neki drugi svijet, na onu zemlju najveće sreće. Zato nas ne čudi da se oko njihovih kamenih i vlažnih oblina skupljaju na cmakanje i pijukanje, zajedno s golubovima, i zaljubljeni parovi. Okupljaju se i oni od braka, politike i posla ispražnjeni, takozvani obični ljudi. Mali čovjek i apstraktna voda. J. Brodski, koji je puno pisao o vodi, negdje je ustvrdio da je u temelju stvarnosti upravo životarenje, mali čovjek je univerzalan. I sva ta prosječna, izmučena lica s pozadinom kraljevski bijele fontane tvore cjelinu i kontrast. Baš zato što su u kolektivnom svjesnom ili nesvjesnom doživljaju fontane spomenici čarobnoga svijeta i sublimati raja u njihovoj blizini nećeš naći ni žohare ni uniforme policijaca, generala, činovnika, kolona političara i tjelohranitelja. Samo nekako previše nedostaju debelo obučeni violinisti, očevi s djecom obučeni u Freddie Mercuryja i negdje sa strane uglavljen majušni bokal za suze od zanosa.

Grad je pustinja, a dolazi ljeto. Po općoj i fundamentalnoj fontanologiji, fontane zbog veze s vodom kao principom života većinom doživljavamo kao urbane oaze u gradskim pustinjama kojima vije suptilni vjetar smrti spontanosti. Na njihovom vrelu možemo okrijepiti izmučenu svijest i tijelo, osloboditi se zlokobnih fatamorgana i baciti se u njih umjesto u odjevenu i suhu gomilu. Čak sprati neugodno svježe sjećanje i skorenu, prekrutu savjest. Ponekad je dovoljno sjesti na rub neke slatke fontane koja bi se mogla zvati fontanijera i fontanazija i malko zavrnuti nogavice, zažmiriti i u toj šećernoj vodi utopiti sve pješčane oluje gradskog života. A najpoželjnije je baciti se u fontanu. Bacanje u fontanu osobita je spontanost, takozvana fontanost.

Voljela bih da neki moji ukočeniji prijatelji barem ljeti posve ožive, da se ljube, grle i čak rade nešto za što su stvoreni baš u fontani. Da računaju, dizajniraju, snimaju ili sviraju. I da se u fontanama obavljaju potpisivanja ugovora, krštenja i obraćenja. Poneko malo vjenčanje. Nikako rastanci.

Vidim jasno, ljeto je u svom divnom jeku, i moji su prijatelji svuda oko mene, kao opojna pelud i svježi zrak. Hodajući lete, gomilaju se u svjetlucavim rojevima, njihove neobične, neprilagođene glave strše na sve strane kao plodovi s nekog pretpotopnog stabla. Evo ih, ulaze u fontanu, odlažu svoje lijepe torbe u kristalnu vodu. Pjevaju. Nalik su harfama.

Pokaži mi tko su ti prijatelji u fontanama i reći ću ti tko si.

Most za čekanje

Obukla sam se sva u bijelo. Kosu začešljala u visoki rep, stavila zlatnu ogrlicu oko vrata. Narukvica umjesto ručnog sata kao okrutnog nakita za čekanje. U gradu je meko ozračje, čini se da će zvijezde večeras nisko pasti među ljude i kliziti lako između nogu. Po ulicama su već popaljene baklje ljetne želje, lepršaju haljine i košulje, oči svašta žude, zalaze u dućane, u crkve, u palače, zaplave se i napregnu od želje, a ljudi s fotoaparatima pucaju u srce ljeta. Ljeto se glasno smije, a nebo je nad gradom zaljubljeno, pa nad glavama nisko lete zazlaćene ljubavne rečenice. Vokali i veznici klikću kao galebovi.

Čekam kod mosta kao čekajuća štrudla. Neko naivno i smotano čekanje. Već kasniš deset minuta. Protiv još jednog zalaska sunca vadim pokvareni i tjeskobom načeti smartphone, slovkam ti: prepoznat ćeš me izdaleka. Imam bijeli sako i bijele zube i bijela krvna zrnca. Svo to bijelo je uskličnik tijela. Stojim kao stražar, a između nekoliko sms poruka pokraj mene je očima zašlo u more mnoštvo pravocrtnih šetača i njihovih brodskih suvenira, buduće djece i budućih uspomena. Šetnja, kretanje u izvjesnome smjeru. Na ulazu u grad, zajedno s minutama, gomilaju se golemi ranci, putni kovčežići i taksisti. To turisti dolaze i odlaze.

Ulični svirači na obližnjem trgu kažnjavaju uporne čekače do snuždenosti. Oko mosta nas čekača ima nekoliko, u početku zagledamo nemirno oko sebe, a kasnije nam cijelo tijelo drhti i trza se, da bi naposljetku nastupio smiraj, umor, klonulost. Nema veze, ja to mogu, čekam te sad već duga 53 sata i dvjestopetsekundi, na srcu mi je naraslo debelo salo vremena posuto šljokicama tvojih mađioničarskih trikova. Jer ti si, kako javljaš, istodobno i na mostu i na morskim orguljama. Pa kako me ne vidiš? Pa kako te ne vidim.

Neku je noć Zoran nakon pive, u zanosu paradoksa, napomenuo da mostovi zapravo razdavaju ljude. I zbilja je to moja povremena istina, možda sitna, ali istina. Ne vidim te, tu je samo kost mosta. I crna dlačica laži.

Zadarski je most osvijetljen žaruljicama, vlada ugođaj ljetnoga Božića. Na mostu nedostaje samo putujuća kazališna družina u kupaćim kostimima koja svima želi sreću i radost. Ili onaj francuski filozof ljubavi da, onako zamišljen, sjedeći na ribarskoj stoličici peca dugim štapom s mosta i u prolazu dobacuje mudrost, kao upecanu ribicu. Mon chere, fatalni identitet onoga koji voli ništa nego ja sam onaj koji čeka. Onaj drugi nikada ne čeka.

Gdje si, čekam te kao noćna baklja, ne možeš me promašiti. Žena u bijelom, zastala na mostu, s kosom koja svijetli u mraku. No ti si vječito s druge strane mosta. Kako god ja okrenem most, uvijek si drugdje. Most mi klizi, njegova je kičma od neotopljena leda iz tisuće čaša. Trčim na mjestu, trčim ukrug, ne stižem nigdje. Odatle znam da ispod mosta more para netko ubojit, stara zmija. Rasteže se dugi, zli kabel pitona, nitko ne vidi da u utrobi odnosi u svoj brlog nekog u bijelom zaspalog pod mostom. Zmija se izvija i hitro pliva, znam to, no sad nemam snage da ga pretvorim u labuda.

I zato nema čak ni tvoje ruke koja maše s druge stane mosta.