Tihi svjedoci prolaznosti

Zanimljiva knjiga Priče o stvarima istaknutog hrvatskog povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Guida Quiena uvelike može smanjiti neprimjetnost stvari dok opažamo svijet oko sebe. Ovo je knjiga koja nas podsjeća da stvari koje nas okružuju uistinu nastanjuju naše prostore poput živih bića, pričaju naše priče, žive život koji srasta s našim životima. Stvari nas intimno povezuju sa sobom i uvijek pozivaju na komunikaciju, unatoč vlastitoj nijemosti.

Knjiga Priče o stvarima sastavljena je od dvije cjeline. Prvu cjelinu čine tekstovi, odnosno medijski koncipirani feljtoni koje je autor pisao za kulturni magazin Fokus u Zagrebu 1980. godine, dok drugu cjelinu Stvari pričaju sačinjavaju njegove likovne kritike posvećene umjetnicima »u čijim poetikama predmetni svijet ima svojstvenu ulogu, na rasponu od intimističkog šapata do popartističke banalnosti«. Među njima nalazimo likovne kritike posvećene slikarskim i crtačkim ostvarenjima Ivana Lovrenčića, Dragutina Trumbetaša, Vasilija Josipa Jordana te avangardnim instalacijama i skulpturama Ratka Petrića i Matka Mijića itd. Treba spomenuti da je Guido Quien godinu dana ranije objavio i knjigu Približen pogled, a prema autorovim riječima ta knjiga zajedno s Pričama o stvarima čini cjelinu njegova »nastojanja čitanja i afirmacije suvremenog oblikovanja povijesnih oblika na području primijenjenih umjetnosti«.

Priče o stvarima vrlo su interesantni uvidi o predmetima i njihovoj životnoj kronologiji uključujući povijesnu pozadinu njihova nastanka i opis njihove uporabe kroz stoljeća. Tako ćemo se u ovoj knjizi susresti s mnogim zanimljivim činjenicama koje zasigurno nismo znali o predmetima koji nas svakodnevno okružuju, niti smo se ikada zapitali o njihovoj ulozi u različitim vremenima. A svako vrijeme uspostavlja jedinstven odnos prema pojedinom predmetu što se očituje u njegovu specifičnu dizajnu i estetskim vrijednostima.

Naime, predmeti kojima se bavi Guido Quien nemaju samo uporabnu narav, nego predstavljaju mala umjetnička djela. U tim zanimljivim književnim minijaturama ispričane su sudbine stvari: od sunčanog sata do male ručne ure, od očala do naočala, od glazbene kutije do juke-boxa, od uljanice do svjetiljke, itd. »Glavne junake« tih priča razdvajaju kontinenti, civilizacije i stoljećâ, no unatoč prostornoj i vremenskoj udaljenosti svi ti predmeti imaju zajedničku svrhu – postaju tihi svjedoci razvoja naše civilizacije.

Autor u pojedine priče marljivo upisuje i hrvatsku baštinu čime nam otkriva mnoge zaboravljene tradicijske predmete, ali i narodne običaje, kao što je npr. krapinska čaša bilikum Čeh, Leh i Meh iz koje se pilo vino za dobrodošlicu. Jedan od najzanimljivijih predmeta svakako su bili oslikani ciljevi za strijeljanje. Naime, u Zagrebu je 1786. osnovano Građansko streljačko društvo, a malobrojni oslikani streljački ciljevi pokazuju nam kulturnu pozadinu i društvena strujanja toga vremena. Tako Quien bilježi kako na jednom cilju iz ilirskog doba stoji intrigantan vezen natpis: »Zerna nek kažu što sercem treba«, dok je na drugom cilju u središte smjelo postavljen portret cara Ferdinanda. Oslikani ciljevi imaju vrlo različite motive i stilove, jer su ih oslikavali »i profesionalni umjetnici, i obrtnici, soboslikari i ukrašivači mrtvačkih sanduka«.

Guido Quien promatra ostvarivanje predmetnog svijeta u djelima drugih umjetnika koji se na taj način odupiru dehumanizaciji i konzumerizmu suvremenoga doba. Jedan od sakupljača svakodnevnih svjedoka postojanja stvari oko nas je osebujni umjetnik Vladimir Dodig Trokut. On stvara antimuzej tako što nađenim stvarima vraća život, prebacivši ih u područje duha. Međutim, njega »ne zanima ishodište, nego nastoji gonetati životni put predmeta, i to putem asocijacija koje taj predmet izaziva u njemu« pa će u susretu s njim Guido Quien zaključiti da su osobenjaci ipak oni koji ne znaju razgovarati s predmetima. Čeprkanje za ostacima vlastite povijesti i svakodnevice, te skupljanje ostataka iz obiteljskih skladišta koji pripadaju nekom drugom vremenu zapravo označava uporno traganje za svojim korijenima, vlastitim identitetom i odupiranje (samo)zaboravu.

Priče o stvarima pisane su pregledno i koncizno, čime je čitatelju omogućeno da im prilazi bez napora. Budući da knjigaokvirno pripada domeni likovnosti, svakako treba naglasiti da je bogato opremljena slikovnim prilozima te elegantno grafički dizajnirana. Ipak, u Pričama o stvarima najprivlačniji su autorovi komentari koji su dvojake naravi: s jedne strane Quien svoje komentare voli začiniti finim humorom, čime pojačava protočnost teksta. S druge strane, on svoje feljtone boji osobnim doživljajima unoseći uspomene na predmete iz vlastitog obiteljskog inventara. Stoga u Quienovim tekstovima novinarski stil neprestano koketira s elementima fikcijske priče ispričane u prvom licu. Zbog izrazite autorove prisutnosti, komentari zapravo signaliziraju neku drugu priču koja se odvija ispod površinskog sloja članka pa nas neprekidno prati osjećaj da je svaka priča skicirana za početak vlastitog upisivanja.

Naime, čitajući Quienove tekstove neminovno započinju naše osobne priče pokrenute njegovim kratkim, ali iznimno dubokim refleksijama koje funkcioniraju kao fikcijski procijepi. I doista, u posljednjem tekstu, svojevrsnoj autorovoj autobiografiji u kojoj pokušava objasniti svoju veliku naklonost prema pticama, Quien premošćuje znanstvenu konfiguraciju svojih tekstova i potpuno ulazi u prostor književno-umjetničkog svijeta. Kao dječak na splitskoj pijaci kupio je glinenu ptičicu kojoj se kroz otvor na leđima mogla uliti voda. Puhanjem u taj otvor, ona bi zapjevala. To je zapravo ono što nam Guido Quien u Pričama o stvarima želi poručiti: svaka stvar dobar je sugovornik, jer stvari u sebi uvijek nose vlastiti život. Samo treba u njih puhnuti i iz njihove tamne nutrine začut ćemo ton koji će nam uvijek ispričati neku zanimljivu zgodu.