Sustavne analize književne zbilje

Mladi književni kritičar i suradnik brojnih književnih časopisa Mario Kolar objavio je knjigu kritika Nuspojave čitanja. Iako je to njegova prva knjiga književnih kritika, nije prošla nezamijećeno. Naime, Nuspojave čitanja dobile su dvije književne nagrade: Književnu nagradu »Ivan vitez Trnski« te Nagradu »Julije Benešić« za najbolju kritičku knjigu. Uz uvod, bibliografsku bilješku te kazalo imena knjiga Nuspojave čitanja sadrži trideset i jednu kritiku koje su prema autorovim riječima nastale kao plod njegovih osobnih književnih i znanstvenih interesa te potrebe da upozori i druge čitatelje na pojavu određene knjige.

Kolarovo čitanje je raznorodno i to je osnovno obilježje njegove knjige; autor se nije bavio isključivo književnom tematikom, nego se njegov interes s književnog aspekta širi i na društveno, povijesno i kulturno područje. Stoga bismo tekstove u knjizi mogli načelno razvrstati u dvije veće cjeline: prva se bavi književnoteorijskim i kritičkim knjigama te književnim djelima, a druga se bavi pregledom časopisa, spomenica, arhivskih knjiga i internetskih portala. Prema područjima koja opisuje Kolarov se stil mijenja, čime se očituje različit pristup knjigama. Tematski gledano, ono što najviše zanima Kolara jesu odgovori na pitanja: kojim mehanizmima je potrebno danas ocjenjivati književna djela, te tko stvara književne kanone i kako su u njima situirana djela koja su pisana nestandardnim idiomima.

Recepciji suvremene književne teorije Mario Kolar posvećuje desetak prikaza, među kojima su prikazi knjiga Cvjetka Milanje Pjesništvo hrvatske moderne, Viktora Žmegača Prošlost i budućnost 20. stoljeća, Pavla Pavličića Vrijeme u pjesmi iNikole Miličevića Kritike i polemike. U tom kontekstu najzanimljiviji tekst je Zaborav ili smrt ukusa? u kojem Kolar daje pregled knjige Milivoja Solara Kritika relativizma ukusa: predavanja o ukusu, moralu i poetici. Tekst problematizira urušavanje pojma ukusa koji se u prvom redu odnosi na problem ukusa u umjetnosti. Ako relativiziramo pojam ukusa, autor smatra da se »tada počinju gubiti jasni okviri i norme prema kojima možemo prosuđivati književna djela te se dotadašnji ukus rascjepljuje na niz individualnih«. To postaje i temeljni problem književne kritike, jer u takvom kontekstu nemoguće je uspostaviti paradigmu i kriterije prema kojima se trebaju ocjenjivati književna djela. Bez kriterija, koji su nužni jer stvaraju sustav vrijednosti, ocjenjivanje književnih djela može prijeći u pomodnost i subjektivizam, te svodi književnost na razinu trača, pa i Milivoj Solar napominje da »trač pomalo postaje jednim od temeljnih diskursa književne komunikacije«. Razmotrivši taj raspadajući problem estetike i njezine realizacije u književnosti, Mario Kolar zaključuje: »... budući da više ne postoji književni ideal prisutan u ukusu, svatko može pisati književnost i sva je ta književnost načelno dobra«. Jasno je da je takva situacija paradoksalna, te da problem ukusa koji su postavili Immanuel Kant i Benedetto Croce treba ponovno redefinirati, jer njegovo rastakanje vodi do relativizma, koji kao glavno obilježje našeg vremena ne pridonosi razvoju književnosti, nego je svodi na vladavinu mita i trača.

Posebno zanimanje Mario Kolar pokazuje za teme koje su »izdvojene« iz centra proučavanja suvremene književnosti ili su prostorno udaljene od jačih književnih središta. Posvećivanjem svoje pažnje manjim književnim oazama, autor kreće od pretpostavke da književni život nije ograničen na središta koja standardiziraju kanon suvremene hrvatske književnosti. Svojom knjigom Nuspojave čitanja Mario Kolar jasno podcrtava da unutar hrvatskoga korpusa postoji književnost pisana kajkavskim jezikom koji desetljećima funkcionira kao subverzivni književni element. Stoga se autor intenzivno bavi književnošću sjeverne Hrvatske te osvjetljava pogled na suvremene podravske, prigorske, varaždinske i međimurske književnike, antologičare i teoretičare književnosti. Time Kolar ističe poseban značaj one književnosti koja u korpusu hrvatske književnosti nepravedno nosi predznak zavičajne, lokalne, regionalne književnosti, čime se prvenstveno nijansira nepovoljna kvalitativna dimenzija.

Primjerice, u recenziji knjige Zvonka Kovača Domovinski eseji: rasprave, ogledi i kritike o domaćim autorima i temama Mario Kolar će upozoriti da »povijest književnosti još uvijek nije u mogućnosti na jednak ili barem donekle ekvivalentan način tretirati djela s regionalnom (zavičajnom) komponentom kao i nacionalno reprezentativna djela, jer – s estetskog stajališta gledano – regionalna djela nerijetko mogu biti vrjednija od tih kanonskih djela«. U tom smislu Kolar čita romane Denisa Peričića Netopir i črni ljudi: pervi roman o zamaskjeranom revanžeru iBožice Jelušić Čišćenje globusa: mala obiteljska kronika, zatim etnološku knjigu Vida Baloga Hrvatska bajoslovlja, knjigu Enerike Bijač Književne refleksije (o podravskim književnicima), knjigu kratkih priča Marka Gregura Peglica u prosincu. U taj sastav ulaze i Prodečtva, knjiga propovijedi preloškog župnika Stefana Fokyja, koja je zapravo značajni jezično-povijesni dokument, jer je pisana starim kajkavskim jezikom nastalim u vrijeme jačanja iliraca i širenjem štokavice s jedne strane, te jake mađarizacije u Međimurju, s druge strane.

Koliko su upravo takve, manje sredine bile pokretači kulturnog života za vrijeme represivnih sustava svjedoči recenzija knjige Kulturno-prosvjetno društvo »Zrinski«;u njoj se dokumentira impresivna društvena, kulturna te izdavačka djelatnost u kojoj je sudjelovalo gotovo osamsto članova. Međutim, u jednom od svojih tiskovina, Kajkavskom kolendaru iz 1972. godine, objavljena je pjesma Kad izgovorim svoje ime Željka Sabola koja je prema sudu službenih vlasti bila nepodobna. Društvo je zabranjeno, a primjerci časopisa spaljeni, unatoč svesrdnom zalaganju urednika Dragutina Feletara i Ernesta Fišera koji su sastavili Teze za obranu pjesme. Ta situacija pokazuje kako su i manje sredine imale izrazito bogat i sadržajan književni život koji je, nažalost, zbog nepovoljnih političkih prilika desetljećima bio sustavno gušen, a kanoni su se stvarali u većim centrima.

Ipak, u svojoj recenziji antologije Jože Skoka Garestinski hortus verbi: varaždinska književna hrestomatija Mario Kolar će naglasiti da u suvremenoj književnoj znanosti očito započinje novi hrvatski književni regionalizam, čiji su začetnici Goran Rem u Slavoniji, Boris Biletić u Istri, te Joža Skok u sjevernoj Hrvatskoj. A to je od iznimne važnosti, jer književna (mikro)topografija treba dubinski podržavati cjelokupni književni sustav kako bi ga na taj način identitetski oblikovala, ali i obogatila. U tom smislu autor je zabilježio i obilježavanje četrdesete obljetnice časopisa Kaj, zaključivši da je taj časopis »okosnica onog dijela hrvatske kulture koji se ostvaruje kajkavskim jezikom, odnosno u kajkavskim područjima te koji ima ogromnu ulogu u očuvanju i afirmiranju kajkavske književne, jezične, umjetničke i povijesne baštine, ali i suvremenosti«.

Uz jezične i etnološke teme, Mario Kolar bavi se i književno-teorijskim pregledima koji se vežu za produkciju časopisa i periodikâ. U recenziji knjige Marine Protrke Stvaranje književne nacije: oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. stoljeća, Kolar sintetizira načine na koji su se stvarali kanoni i sustavi književnih vrijednosti u književnim časopisima koji su bili dominantni medij za filtriranje i razvoj književnoga života. Poznato je da je književni život toga vremena bio nerazdruživo vezan s društvenim i političkim previranjima koja su se odrazila i na jezičnom i tematskom planu književnih djela, ali taj suodnos prati hrvatsku književnost tijekom cijele njezine povijest do danas.

Mario Kolar svoje zanimanje za povijest književne periodike nastavlja recenzijom Bibliografije hrvatskih književnih časopisa 20. stoljeća koju je uredio Vinko Brešić. Kolar naglašava da je Brešić dao kapitalan bibliografski doprinos humanistici jer je časopise promatrao kao »autonoman žanr, štoviše kao poseban oblik tradicije« čime je otvorio nove prostore za preispitivanje hrvatske književnosti u protekla dva stoljeća. Časopisi su desetljećima bili najrašireniji medijski izvor informacija, što se izumom televizije, radija i interneta naglo promijenilo. A u recenziji Kako su mediji mijenjali svijet Ase Briggs i Petera Burkea, Kolar postavlja pitanje suvremenih medija kao mjesto kontrole i moći, vodeći se pretpostavkom da onaj tko kontrolira informacije, kontrolira i svijet. Pojavom interneta, informacije postaju lako dostupne, čime on istodobno postaje mjesto i nadzora informacija i njihove subverzije. Ipak, osim što internet služi pohrani ogromnog broja podataka, na njemu možemo naći vrlo korisne sadržaje, kao što su npr. virtualne knjižnice.

Poznato je da su vatikanska i oksfordska biblioteka, a i druge velike svjetske knjižnice, nedavno započele digitalizaciju dijela svojih knjižnih opusa. I u Hrvatskoj je započeo taj trend, pa Mario Kolar daje koristan pregled internetske stranice Fran Galović online koja je dio projekta Digitalizacije zavičajne kulturne baštine Ministarstva kulture RH. Takvi projekti od iznimnog su značaja jer svakome čitatelju daju uvijek otvoren pristup knjižnoj građi ili bazi podataka kao što je u ovom slučaju Galovićeva internetska stranica. Osim Frana Galovića, od književnih pregleda u Nuspojavama čitanja autor je istaknuo i pjesništvo Ivana Goluba posvetivši mu čak četiri recenzije, čime ga je izdvojio kao jednog od značajnijih lirskih opusâ u hrvatskoj poeziji. Njegov opus Kolar opisuje kao pjesništvo koje je »nasuprot praznini i besmislenosti života te disocijaciji čovjeka i Boga – što je naglašavala većina poetičkih pravaca hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća – tiho i nenametljivo svjedočilo puninu života te pomirenje s Bogom, u čemu je pronašlo smisao života«.

U svojoj prvoj kritičkoj knjizi Nuspojave čitanja Mario Kolar nudi sustavne preglede, iznosi temeljnu dijagnozu, te pokušava teorijski objasniti i potkrijepiti svoje analize. Svaku knjigu o kojoj piše ne promatra kao izdvojenu književnu tvorevinu u književnom procesu i ne zadržava se samo na njezinoj teorijskoj ili literarnoj obavijesnosti, već je sagledava iz šireg aspekta, komparativno je označava u okviru pojedinog kanona kojemu pripada, te situira u okviru društvenih i socijalnih uvjeta u kojima je tekst nastao. Osim toga, Mario Kolar nije sklon donositi konačne sudove, već on rado pokreće dijalog pozivajući nas na čitanje. Stoga će nerijetko tekst ostaviti otvoren nizom retoričkih pitanja koja katkad pokušava obrazložiti, a katkad ih postavlja kao putokaze za neka nova promišljanja književne zbilje.