Slikovnica za odrasle

Slikovnica za odrasle opisna je sintagma kojom se obuhvaća naglašena šarolikost kao osnovno obilježje neobičnoga autorskog pothvata Maše Kolanović (rođ. 1979.). Hrvatska znanstvenica i spisateljica mlađega naraštaja oblikovala je koncepcijski vrlo zanimljivu knjigu u kojoj je ostvarila atraktivne spojeve slike i riječi, vizualiziranih dijelova teksta i tekstualiziranih prikaza u boji. U Kolanovićkinu prvom romanu Sloboština Barbie (2008.) također je prisutan sličan oblik supostojanja teksta i slike. U toj autobiografski inspiriranoj prozi vlastoručno nacrtani crno-bijeli crteži dopunjuju jedinstvenu priču o djetinjstvu u jeku Domovinskoga rata iz perspektive pripovjedačice koja se prisjeća ratnih zbivanja, ali uvijek u vezi s maštovitim igraćim ceremonijalima s vršnjacima, točnije u okviru dječje zbilje odigrane prema fantastičnim scenarijima s Barbie i Kenom u glavnim ulogama.

Infantilizirana pozicija odabrana je i u djelu Jamerika: trip u kojem je lirsko ja ženski subjekt koji se uvjetno može poistovjetiti s autoricom i njezinim putovanjem s roditeljima u posjet bratu u Sjedinjene Američke Države. U skladu s putopisnim obrascem, maštom prerađena priča o susretu s Amerikom logično je sadržajno podijeljena na nekoliko dijelova: uvodni dio (TRI, ČETIRI, SAD!), zatim dio (PREKO ATLANTIKA) koji se odnosi na putovanje preko Atlantika i boravak na Zapadnoj obali, tj. u New Yorku. Potom slijedi dio (DO PACIFIKA) s Kalifornijom kao mjestom radnje te, napokon, najkraći odsječak (NATRAG): on se odnosi na povratak u Hrvatsku sa zahvalama čitateljima i likovima koji su sudjelovali u stvarnosti književnoga svijeta.

Tome da je Jamerika, uz ostalo, i slikovnica za odrasle doprinosi samoimenovanje lirskoga subjekta u slici i prilici djevojčeta »ne baš tako« malim Ju Ju, te imenovanje njegovih roditelja mamom Kukunka i tatom Taranta. Osim toga, autorica je još na mnoštvo načina očuđavala zbilju i stvorila vizualnom opremom poduprt kritički govor o hiperproizvodnji potrošačke stvarnosti, i to naročito pomoću »iščašenoga«, dječje zaigranoga pogleda na Ameriku koja je postala sinegdohom za suvremeni svijet. Lirsko ja, dobno u svojim srednjim godinama, odlikuje se zadržavanjem djetinjstva duha koji u spoju s jezično-stilskim bravurama, poigravanjem tekstom i slikom, uvrnutim citiranjem književnih i filozofskih autoriteta te opisom stanja klasnih minoriteta uspješno zbližava ludizam i intelektualizam, životnu praksu i filozofiju, (auto)biografiju i književnoteorijski interes, umjetničku zaigranost i društveni angažman.

Što se tiče žanrovskoga određenja, Jamerika je sve samo ne »bezbojna ruža dosade«. Šarolikost je i ovdje na snazi jer nije posrijedi isključivo narativna poema, već i po postajama osobito izložen i opisan/oslikan putopis. U širem smislu poema je komentar obiteljske povijesti koja je snažno markirana odlascima u Ameriku u potrazi za boljim životom. Ona je i deziluzionirajuće upozorenje na potrošaštvo kao ideologiju i okupatora suvremene civilizacije u kojoj je supermarket postala zamjenska riječ za kuću bitka. Naravno, ne treba zaboraviti da je u svojim pojedinim dijelovima poema ujedno i parodija pojedinih društvenih fenomena, medijske stvarnosti, djelâ iz domaće i svjetske književne tradicije, ali i humoristično djelo zbog višestrukosti uloga poemskoga ja koji je istodobno »pripovjedač/ica, pjesnik/inja, bricoleurkinja i cicamaca ilustrator«.

Jamerika: trip likovno je bogato djelo, »strip trip spektakl« s više no uočljivim vizualnim instalacijama u kojima su pomiješani elementi različitih umjetnosti, a zamjetna su i grafička ostvarenja porijeklom iz više izvora, kao što su obojane plohe većih površina, zemljopisne karte, plan putovanja, preslikani obrasci ili ikonični prikazi primjerice novčanica, sunca ili televizijskih ekrana. To preobilje vizualnih priloga odraz je preobilja informacija i slika medijski stvorene i posredovane zbilje te kapitalističkoga inzistiranja na hiperprodukciji, neumornom stvaranju zavodljivoga blještavila i sirenskoga zova reklama. U poemi prevladava upotreba tehnike kolaža, poglavito kolažiranje u kombinaciji s novinskim izrescima, zatim uklapanje fotografija u strukturu priče, iscrtavanje karikatura, crteža, shema te izlaganje reproduciranih slikâ i skulpturâ. Za kolažom ne zaostaje ni strip kojim se na više mjesta stvaraju predasi u putopisnom kretanju, dok su ilustracijama često pridruženi komentari u oblačićima kao zaokruženim cjelinama pored glavnoga teksta poeme. Prema tome, naglašena intermedijalnost nema ulogu ukrasa ili rubnoga komentara, nego je sastavni dio poeme koja je ne samo narativna nego i izrazito pikturalna.

Umetnuti dijelovi prikazivačkoga tipa također su pod utjecajem simulakruma vizualne kulture te su takva područja poeme mjesta spajanja (kon)teksta, odnosno oblikovanja unutarknjiževne fotostvarnosti na osnovi već postojećih reprodukcija zbilje. Suodnos teksta i slike izrazito je funkcionalan te se katkad čini da je njihova veza simulirano hipertekstovna. Naime, tekst se čita linearno, ali vizualno-verbalni odvojci djeluju poput ikona na zaslonu računala u dodiru s kojima se glavna tema kritički komentira, dodatno značenjski proširuje, vizualizira i/ili ironizira.

Može se ustvrditi da se lirski subjekt preko jezično-slikovne upotrebe smješta u simboličke komponente kulture te uspostavlja vrijednosnu perspektivu u odnosu na realnost. The Metropolitan Museum of Art skladište je umjetničkih ostvarenja svih svjetskih civilizacija; poznata skulptura bika, tzv. Wall Street Bulla, znak je sveprisutne utrke »za crvenom krpom novca«; Las Vegas je pustinjski spektakl u kojem »ljudi provlače / plastične kartice / kroz međunožje / kapitalizma«; Kalifornija je utopijsko mjesto američkoga sna, toliko (u)savršeno da je poistovjećena s filmskim studijom kompanije Universal; New York je prikazan kao potrošačka Meka u kojoj je »Logo do loga / Logos»...

Jamerika je prožeta brojnim izravnim i neizravnim referencijama na filmska, književna i glazbena djela te su na njezine stranice slikom i tekstom uvršteni brojni elementi popularne kulture – reklamni slogani, izresci različitih proizvoda, fotografije poznatih osoba, prikazi robnih marki i artikala za kupovinu. U tom pogledu Jamerika je djelomice centon jer se iz kulturne riznice kao sinkronije hitstorizma lepršavo slobodno preuzima ono što je potrebno da bi lirsko ja opisalo svoje trenutačno iskustvo ili da se njegovo, tj. njezino kritičko stajalište naglasi pozivom na kanonizirani ili popularni pretinac kulture, od kojih svaki supostoji vrijednosno ravnopravno. Gotovo na svakoj stranici ističu se citati označeni kurzivom koji se uklapaju u novi kontekst da bi značenjem iz izvornoga okružja semantički dopunili i obogatili surječje u kojem su reaktualizirani, npr. navodi iz pjesama izvođača poput Madonne, Sugar Raya i Elvisa Presleya ili tekstovi grupa kao što su Rammstein, Goribor, Azra, Ramones, Rage Against The Machine, Neki to vole vruće, zatim stihovi iz revolucionarne pjesme »Padaj silo i nepravdo«, iz hrvatske himne, biblijskoga psalma, usmenoknjiževne »Asanaginice«, ali također i iz lirskih naslova Dobriše Cesarića, Nikole Šopa, Antuna Branka Šimića i djela drugih autorâ.

Takvi citatni umetci i aluzije ne rabe se besciljno ili radi ispraznoga pokazivanja intelektualne nadmoći pri čemu bi vjerojatno nastala obična krparija s nabacanim fragmentima različita porijekla. Unatoč naglašenom ludizmu i halucinantnoj brbljavosti koji uključuju čak i retoriku dječje brojalice ili inscenaciju mjuzikla, Jamerika jest pomno pripremljena tkanica sačinjena od svih mogućih kulturnih kodova današnjice. Maša Kolanović tekst ne nalazi samo u pisanom jeziku i književnosti nego tekstovnost otkriva u svim označiteljskim praksama poput glazbe, filma, slikarstva ili stripa. U skladu s takvim svjetogledom, citatni priključci ne stvaraju se tek u odnosu na druge tekstove, već u odnosu na raznolike kodove i opći tekst kulture u kojoj dominira zakon ponude i potražnje. Jamerika je slikopriča, kaleidoskopska struktura u kojoj slika i tekst isijavaju šarolikost ponude robâ u društvu spektakla koji, parafraziranjem jednoga zapisa Guya Deborda, nije skup slikâ nego društveni odnos među pojedincima posredovan tim slikama.

Predodžbe i mentalni sklopovi bitni su u definiranju imaginarne Amerike, tj. SAD-a kao utjelovljenja suvremene civilizacije. Amerika je »veliki blještavi displej«; »komadić raja«; »kumulativna nacija«; »milijun švercanih traperica / na socijalističkim bokovima »; »Amerika je fikcija, Amerika je stvarna / Amerika je predivna, Amerika je strašna!«; »Amerika je iznutra velika. / Amerika je sablasno velika i prazna«. Doživljajni subjekt tu zemlju i njezine šokantne suprotnosti proživljava tijekom putovanja koje uzrokuje jednu vrstu psihodeličnoga stanja jer je subjekt na »tripu«, odnosno putovanju, ali i na »tripu«, što u žargonskoj uporabi te riječi znači da je pod utjecajem opojnih sredstava zbilje u koju je uronjen. U nerijetkim trenucima slabosti opisivačica putovanja ilustrira svoje podlijeganje materijalizmu – kapitalističkom opijumu za mase ponašajući se sa svojim roditeljima poput hedonizmom Zapada zavedenih ruskih izaslanika iz poznatoga filma Ninočka, a koji se izravno spominju u kontekstu hipnotizirajuće kockarnice Las Vegasa.

Kolanovićkino istraživačko zanimanje za fenomen postsocijalizma, ali sada u okviru literarnoga poigravanja ideološkim kodovima, zamjetno je i uvođenjem likova poput Karla Marxa ili bratova fikcionalnoga dvojnika, nekadašnjega pionira, a sadašnjega sudionika tržišnoga sustava. Njihova pojava uvjetovana je željom da se potakne na razmišljanje o odnosu teorijskih zasada komunizma i vladajuće kapitalističke ideologije. Jamerika je zemlja u koju su otišli mnogi članovi obitelji pripovjedačice/lirskoga subjekta, pa odatle dijalektni izraz »Jamerika«. U tu Jameriku napokon odlazi i ona da bi u svojoj biografiji ispisala poglavlje o toj mitiziranoj zemlji koja je progutala i njezina brata/B(r)atmana, i to jednim od svojih mitova obećane zemlje u koju se naraštajima obično putuje trbuhom za kruhom.

No (J)amerika je riječ koja je ujedno i spoj iskazujućega ja i Amerike kao prostora u kojem se propituje vlastiti identitet, pogotovo kada se, apostrofirajući New York kao Grad, ja pita znači li ono nešto New Yorku zato jer je to što ljudski jest ili je tek dio mehaničkoga procesa posve neosobne robno-novčane razmjene. Posrijedi je raskrinkavanje idola interesa kao pogonskoga goriva koje, nažalost, najviše pokreće svijet te služi kao glavno sredstvo za uspostavljanje kontakata i održavanje odnosa među ljudima. No, osim što od neprijatelja može napraviti prijatelje, interes je i uzrok raspada odnosa – od prijatelja čini neprijatelje – pa tako posjećeni brat kao obogaćeni Jamerikanac ostaje bez svojih starih domovinskih »drugova« jer im ne želi biti donator i kreditni jamac.

Osim toga, robovlasnički oblici življenja ističu se metaforom »kredita krokodila« koji proždire svoje korisnike, ali i opisom sluganske klase mahom obojanih doseljenika u SAD, čiji nezavidni društveni status priziva zatvorsku atmosferu Guantánama. Jamerika je posvećena i beskućnicima i socijalni angažman važna je komponenta djela. Postoji nekoliko snažnih dijelova poeme u kojima je izražena oštra kritika Amerike koja je očito »obećanje za sve, blagostanje za neke«. To je naročito vidljivo u »crnoj šansoni«, socijalnoj pjesmi s gledišta narodnoga pjevača s Jamajke, ali i u opisu vojske siromašnih anonimusa čiji jad i bijeda čine naličje uljepšane slike obećavajuće Amerike i sna o njoj.

Maša Kolanović osmislila je, napisala, skladala, kolažno oblikovala i nacrtala svoju slikovnicu za odrasle o putu po SAD-u. Ta je slikovnica dječje zaigrana – lirsko ja odnosno pripovjedačica neprestano je zauzeta osmišljavanjem svoje priče uz pratnju crteža i rime, uključivanjem citata pojedinih glazbenih brojeva, stihova književnika ili razgovornih sintagmi. Neobični spojevi riječi u kojima i toliko prezreni anglizmi zvuče simpatično, prizivanje reperskoga, hip-hop ili pop ritma i stiha te opjevavanje svih slojeva »predivne« i »strašne« američke svakidašnjice koja se uglavnom vrti oko profita – glavni su aduti Jamerike zbog kojih je valja pročitati.

Prigovoriti treba jedino završetku koji se čini naglim, no taj je dojam više posljedica čitateljskoga žala zbog približavanoga kraja stihovanoga putopisa koji prirodno završava onda kada se vidjelo i doživjelo ono zbog čega se putovalo. Jamerika: trip jedna je od rijetkih knjigâ koje uzrokuju blagi, ali nikad prestajući osmijeh. Naime, u njoj se čitatelji doslovce zadirkuju, zafrkantski ih se navodi na krivi trag i drsko im se upućuje kritika u vezi s njihovom ulogom nekritičnih potrošača. No čitatelji se također blago pozivaju na aktivno uključenje u proces čitanja i gledanja kao igru zasnovanu na umješnom kombiniranju niza znakova preuzetih iz trezora civilizacijskoga, nacionalnoga, obiteljskoga i duboko osobnoga sjećanja kakvo je ono na voljenu osobu i osjećaj grča zbog praznine sobe u kojoj je boravila. »(Ne)ozbiljna kada treba« – najbolja je odrednica knjige i u tom pogledu posve je prihvatljiva iliti acceptable, kako bi napisala sama Maša Kolanović.