Put u nepostojanje svijeta i subjekta

Branimir Bošnjak, jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pjesnika, uistinu u svojoj novoj zbirci pjesama poetski biva na dnu svijeta, mjestu ili, bolje rečeno, nemjestu, u kojemu se stječu, u isti mah, ontološki, egzistencijalni i osobni zor. Njegova je, naime, poezija u zbirci Pjesme na dnu svijeta istodobno i impersonalna i personalna, njegovi su uvidi i kozmološki općeniti i uvremenjeni u iskustvo pojedinačnog postojanja.

Riječ je o poeziji koja je u prvome redu svijena oko kategorije »svijeta«, kategorije koja se, kako je već primijetio Ivan Rogić, može i mora u Bošnjakovim novim pjesmama različito značenjski situirati, već prema kontekstu u kojemu se pojavljuje. No, jasno je da se u temeljnoj Bošnjakovoj »slici svijeta« pod riječju »svijet« podrazumijeva s jedne strane sve ono što postoji izvan čovjeka, a s druge strane – sve ono »što nam prilazi«, odnosno onaj »ontološki plašt« (Rogićev termin) koji, iako mu je podrijetlo vanjsko, čovjeka potpuno prekriva, dapače, postaje samo njegovo »dno«.

U toj na prvi pogled paradoksnoj karakterizaciji svijeta kao istodobno transcendentnog i imanentnog čovjeku pokazuje se da su to dvije (svijet i čovjek) usko međuovisne kategorije. Koliko god, naime, ocrtali svijet kao čovjeku izvanjski i neovisan, sam će čovjek snositi dubinske, odnosno imanentne posljedice te izvanjskosti i neovisnosti. Bošnjak vidi svijet kao nešto što se neprestance događa ili se pak približava uminuću, kao najširi obzor opstanka kojemu je procesualnost postojanja ili naginjanja prema nepostojanju jedino smisleno što se o njemu može reći, a svaka druga moguća karakterizacija zaustavlja se pred korjenitom neproničnošću, nekazivošću svijeta. Takav svijet je s jedne strane »otvoren« svekolikom događanju i upisivanju najraznolikijih značenja (»U samom sam njegovu oku/ slobodan i pun čistog straha/ od neiscrpnog mnoštva značenja«). S druge strane, svijet je »bez imena«, »bez značenja«, »njegovo zbivanje nije otkriveno nekim ciljem«, on se »okuplja oko rastanka«, iz njega dolazi »stroga tama, muk«, u njemu se vidi »praznina«, napokon, on je »nestali svijet«.

Je li, dakle, Bošnjakov »svijet« ikakva supstancija ili praznina sama, neka očiglednost odsutnosti, razlike, ukratko, svakovrsnog negativiteta? Dok se u ranijoj Bošnjakovoj poeziji svijet u svojoj ispražnjenosti i trošivosti još znao prekrivati vitalizmom, koji je bivao poduprt i znatnim biologizmom i antilogocentričkom tekstualnošću tijela kao jedne od pjesnikovih fundamentalnih tema, u Pjesmama na dnu svijeta Bošnjak je bliži doživljavanju svijeta kao ne/mjesta neovisne, nepronične pa čak i besmislene procesualnosti. Nije, međutim, jednostavno odgovoriti na pitanje – procesualnosti čega (dakako u kozmološkom, a ne egzistencijalnom smislu)? Možda, ako je uopće dopuštena izričitija interpretacija, neke procesualnosti čistog negativiteta koji je u vidu zaborava, tišine, šutnje, tame, noći, smrti, »crne energije svemira« ipak, paradoksno, iznimno egzistentan, djelatan ne samo na kozmološkoj, već i – kako rekoh – egzistencijalnoj i osobnoj razini.

Upravo ovakvo razumijevanja »svijeta« preduvjet je pak za razumijevanje statusa Bošnjakove pjesmovne svijesti, rekli bismo, lirskog »nad-ja«, kao i njegova lirskog »ja«. Kako je, naime, »svijet« kao ontološki plašt subjektu duboko imanentan, subjekt se njime sve više prožima i sav se njegov svijetu ekvivalentan negativitet zapravo sve više objektivizira. Zato se u Bošnjakovim pjesmama doista ne radi samo o kakvim privatnim iskustvima subjekta. Lapidarno rečeno, sudbina svijeta postaje sudbina čovjeka i obrnuto, sve veće kozmološko nagnuće prema praznini, tišini, smrti, uminuću bivaju istodobno čovjekova najosobnija sudbina – dno svijeta i dno čovjeka postaju jedno. Bošnjakova pjesmovna svijest, dakle, (re)konstruira pjesnički subjekt kao onaj koji svoj identitet paradoksalno pronalazi u sve prisnijem stapanju s čistim negativitetom svijeta koji je istodobno izvan i unutar subjekta.

Zato se pjesmovna svijest u refleksivnom stapanju kozmološke, egzistencijalne i osobne dimenzije pretjerano neuzbibava, a lirski subjekt kao nosilac toga stapanja gotovo objektivizirano iznosi konstatacije o vlastitome postupnom potonuću u negativitet i – na kraju krajeva – o svojemu uminuću i nestanku. Upravo zato Bošnjakova poezija je to znatne nosivosti koja sjedinjuje opće uvide i najdublju osobnu sudbinu, koja se bez ikakve sentimentalnosti, a s prodornom refleksivnom i egzistencijanom »brigom«, naginje nad samo dno postojanja u kojemu ono prelazi u nepostojanje i, upravo heideggerovski, hrabro ustrajava u »raskrivenosti« bitka.

Nije stoga nimalo neobično da u toj novoj Bošnjakovoj poeziji prevladava suzdržana, ponekad gotovo asketska, konstativnost koja svoju poetsku uvjerljivost ne temelji na retorički razigranoj snazi izraza, već na misaonoj lucidnosti, preciznosti i dubini. Ona se pak podupire tek nužnom, ali sugestivnom metaforičnošću koja obogaćuje kontroliranu i nikad nefunkcionalno hipertrofiranu pojmovnost (»Svijet nas neprestano posvaja i stoga smo/ i u zrcalu koje nam već i govori: još samo malo/ i tvoj će život biti negdje drugdje/ negdje drugdje gdje se zbilja omotala/ kao zmija oko našeg srca/ našim disanjem koje nam postaje strahotan/ protivnik«). Kako knjiga Pjesme na dnu svijeta, usprkos težini svojih uvida, nema snažnu dramatsku napetost, već je sva u refleksivnoj kontemplaciji negativiteta, u njoj – kako rekoh – u prvome redu prevladava konstativnost, izjavnost. Ona se uglavnom ne razvija u neku diskurzivniju esejističnost, a time i u slog pjesme u prozi, koje su znatno obilježavale neke ranije Bošnjakove zbirke pjesama, nego se zadržava na stihovanoj i strofičnoj organizaciji teksta. Često su to i razmjerno kratke pjesme ne odveć dugih, slobodnih stihova govorne, navlastito mudrosne pa i gnomske, proverbijalne intonacije (»Pjesnik mora umrijeti/ poslije svake svoje pjesme/ Tako ostaju oni koji/ nastoje živjeti/ ne vidjevši ni kraja ni početka// Tek tako// A kad se daje sve/ nema tog što bi nedostajalo«).

Inače, Bošnjak je predmetnotematskomu razinu ove zbirke pjesama uvelike ogolio na kozmološke i egzistencijalne motive. Uz refleksivnost koja se javlja u obliku pojmovnosti poduprte promišljenom i suzdržanom metaforičnošću, na sceni pjesme ponekad se pojavljuju i dva Bošnjaku već odavno važna areala. To su urbanitet kao mjesto životne vreve, ali i posvemašnje površnosti, sljedstveno i praznine (»Nude moć iznenadnog života/ na čistim ulicama, urednim tramvajima/ Života više nema, samo neprestana ponuda/ ona puni ulice ljudima) te priroda koja je pjesniku nekad bila metonimija vitaliteta, a sada je, kao i sav svijet, tek njegov daleki trag (»Čitav je svijet trag nestalih tragova«) koji, kao i sve drugo, »blaguje zaborav«.

Knjiga Pjesme na dnu svijeta najutišanija je zbirka pjesama Branimira Bošnjaka, i to i predmetnotematski i izrazno. Njegova dekonstrukcija, koja se najčešće zbivala na razini diskursa, a ne na ispodrečeničnim razinama kao u nekih prvaka naše označiteljske scene, ovdje se protegnula na sve zamislivo, na sav kozmički, egzistencijalni, osobni i tekstovni realitet. Ta se dekonstrukcija ovdje prometnula (donekle u svojoj intenciji nalik onome što se zbiva i u zadnjoj Dragojevićevoj zbirci Negdje) u svojevrsnu kroniku mrvljenja, zaborava i nestajanja svijeta i samog subjekta. Zadivljujuća je pak usredotočenost pjesmovne svijesti da u stopu slijedi to nestajanje kao, doduše, neizbježni proces sveopće trošivosti, prolaznosti i praznine, ali i ipak dramatični proces ne samo tekstualnog već i egzistencijalnog rastakanja subjekta. U takvim okolnostima svijeta i čovjeka od spomenute usredotočenosti gotovo da ne može biti većeg dostojanstva poezije, njezinog preciznog svjedočenja ontološke skromnosti i poetskoga teksta kao zadnjeg mjesta žilave i hrabre čovjekove (samo)svijesti.