Plamteći glasi iz čkomine

Pjesnik, književni i likovni kritičar, publicist Ernest Fišer zasluženi je dobitnik ovogodišnjeg priznanja pjesničke manifestacije »Croatia rediviva« 2014. u Selcima na Braču koja promiče samosvojnost hrvatskoga jezika u bogatstvu dijalektalnog i književnog izraza »ča-kaj-što«. U svojoj 10. po redu objavljenoj zbirci poezije Machbeth na fajruntu, u kojoj nalazimo inkorporirani izbor prethodnih i novih kajkavskih pjesama u odabiru vrsnoga kajkavologa dr. sc. Jože Skoka, Fišerovo pjesništvo se prezentira u dionici zavičajnog dijalektalnog izričaja. U cjelokupnoj umjetničkoj osobnosti Fišerova stila zamjetno je poetičko iskustvo generacije krugovaša i razlogovaca, ali i kreativna samosvojna dinamičnost u kojoj se autor višeslojno otvara različitim stilsko-oblikotvornim iskustvima: egzistencijalističkim tjeskobnim pitanjima, ekspresionističkoj uzgibanosti, asocijativnom uplivu kulturološko-tradicijskog nasljeđa, parcijalnom odsliku kerempuhovskog ironično-ciničnog diskursa, ali i metafizičkom razlaganju sudbine jastva, zavičajnog krajolika i prostora domovine te parcijalno galovićevskom intimizmu zasanjanoga unutarnjeg refleksivnog solilokvija.

U oba istaknuta dijela Fišerova pjesničkog opusa, štokavskom književnom standardu i kajkavskom dijalektalnom idiomu, pronalazimo poput ishodišta i panonskog sidra pjesnikovu najdublju duševnu i edukativnu formiranost oblikovanu nasljeđem i djelovanjem hrvatskoga sjeverozapadnog, varaždinsko-čakovečkoga kajkavskoga kulturnog kruga. Nedvojbeno, tom istom književno-kulturnom krugu Fišer je utisnuo i svoj pečat djelujući kao pjesnik, ali i kao njegov društveni promicatelj: novinar tjednika Međimurje, prvi urednik radio-stanice Čakovec, urednik časopisa Gesta, urednik Kulturno-prosvjetnog društva »Zrinski« u Čakovcu, ravnatelj Narodnog kazališta »August Cesarec«, direktor i glavni urednik tjednika Varaždinske vijesti, ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« u Varaždinu, dugogodišnji predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu, te član Ogranka DHK Čakovec-Varaždin. Za svoj doprinos nagrađen je uz 60. obljetnicu života 2003. godine Nagradom grada Varaždina za životno djelo.

Do sada je Ernest Fišer objavio sljedeće zbirke poezije: Nagrizeni anđeo, 1965., Drugi silazak, 1968.; Ishodišta, 1972.; Morje zvun sebe, 1978.; Sjeverozapad, 1981.; Majstori zebnje, 1982.; Otisci, 1989.; Varaždinski nocturno (pjesničko-grafička mapa, s grafikama Slavena Macolića) 1997.; Pohvala tihom slogu, 2003. (izabrane pjesme) te najnoviju zbirku, Machbeth na fajruntu, 2013. godine.

Iako kajkavski književni kôd ravnopravno nadopunjuje Fišerovo štokavsko pjesništvo (i obratno), ipak dobivamo dojam da se unutar kajkavske sintagme razlijeva jedan nesputani, od djetinjstva usisani i brazdama godina otežali rječotvorni tijek iz kojega izvire ona najskrovitija, genetska unutarnja »čkomina« koju autor nastoji izroniti i prolučiti.

Već u poglavlju (ujedno naslovu istoimene zbirke) Morje zvun sebe izdvaja se bremenitom retoričnošću pjesma Zlamenke iliti rieč človečja, koja svjedoči autorovu ukorijenjenost u prethodna stoljeća kajkavskog jezika, i ona je oblikovana kao nova jeka, evokacija i reanimacija izraza baroknih generacija kajkavskih kroničara, leksikografa, homiletičara i naratora od Vrameca preko Ivana Belostenca, Hilariona Gašparotija, varaždinskog koncionatora Fortunata Švagela, Ivana Krištolovca, Štefana Škvorca, Baltazara Kocijančića, barokne kontese Katarine Patačić i brojnih drugih. Pored toga, kao trajna težnja velikog dijela Fišerova kajkavskog izraza ističe se neoekspresionističko nemirno kopanje za ontološkim smislom i postmodernističko ispitivanje jezičnih zadatosti i mogućnosti, pa u tim disonancama nemirnog pulsa naziremo zamjetan trag novijeg pravca kajkaviane koju svojim buntom začinje Miroslav Krleža, tragičnim crtama obrubljuju Fran Galović, Zvonko Milković, Vinko Kos, a višeslojnim bremenom propitkivanja proširuju Ivo Kalinski, Božica Jelušić, Božica Pažur, Zvonko Kovač i drugi noviji autori.

Toplina zavičajne mekoće izraza otkriva se kod Fišera i kao fino izražajno predivo kojim se dotiču intimni profinjeni pasteli duševnog odslika, ali i kao razbuktali, razuzdani rječotvorni instrumentarij koji odražava dramatičnu svijest i uspaničeno traganje za smislom vlastite epohe i ljudske putanje. Jer, kako kaže Fišer: »Rieč nepokorena odnavek, očutiti more vse žive i mrtve vu sebi« (str. 31.). I kad naoko čitamo Fišerov pristup krajoliku gdje »vrieme po bregovima dozrevle v šakama berača živlenja«, onda ta jesenska slika uvijek predstavlja i aliteraciju – odraz njegova unutarnjeg imaginiranja protjecanja vremena i stremljenja prema odgonetanju svrhe nepovratno proteklog. Od prvoga kajkavskog ciklusa, pa nadalje zamjetni su tamni egzistencijalistički nabori »zgromlene čkomine« (zgromljene šutnje) ili tjeskobne riječi »...gda šepčemo vu starosti, v bolečini i samini« koja kao »megla kaj vu serce znenada doplezi«. Ali Fišerovo razmatranje snage riječi uvijek sadrži i neizostavni životvorni bunt, iskon, čovjekov dinamizam duha, put k trajnosti i smislenosti, pa iako je »tabor brez soldatov« – riječ je ipak i utvrda. Nakon rezignacije u pjesničkoj se svijesti iznova »otpiraju rieči«, rast pravih riječi postaje otvaranje skrovitih sila i zalog nadanja. Nasuprot tome, u sedmoj pjesmi ciklusa Morje zvun sebe, autor raskrinkava i oprečni razorni učinak riječi, prokazujući devalvaciju lažnih licemjernih ljudskih iskaza i svoje razočaranje kad »rieči zgubiju vriednost ufanja, vriednost krvi, zemle kaj nas hrani« (str. 27.).

Naposljetku, Fišerovo »morje zvun sebe« zapravo je transcendentno umnoženi pojam neobuhvatne dubine ljudskih sanjâ i htijenja. Ponekad naturalističkom plastičnošću autor ocrtava tu razdiruću snagu ljudskih stremljenja: »kak lajež stekli kaj hriple z nutrine« (str. 38), ali opet, ne gubeći saznanje o nezaobilaznosti tog puta: »Iti nam je črez to morje, brez čuna i ladvarov, nigdar stati, preplavati jezik, makar i slepački, nikak zazabit se v jemu« (str. 38.).

U drugom poglavlju knjige (Drobi se vrieme) tematizira se u grozdovima sumornih, sonornih tonova mijena prolaznosti, doživljaj slabosti i pečata nesreće koji vjerno prate ljudski put, ali usprkos tome u »zamrznutom kriku prema slobodi« otkriva se čovjekova bit da iznova iza sebe ostavi dostojan trag, pa makar uobličen u zagonetku postojanja. Autor često razmatra i sudbinu, uvjetno rečeno »običnog čovjeka«, koji je samljeven u žrvnju povijesti, ali je istovremeno i nepredvidiv, nepomirljiv sa sudbinom u »propuhu nade« (str. 36.). Pjesma Čakovečki nocturno svečanim ritmom provodi odjek prošlosti iz koje izranja srednjovjekovni amblem smrti koja izjednačava sve staleže, a nizovi povijesnih velikana prolaze u povorci nalik srednjovjekovnom traktatu i pitanju »Ubi sunt?« (Gdje ostadoste svi vi koji ste nekoć ispunjavali svijet svojom veličajnošću?).

S elokvencijom koja se temelji na bogatoj tradiciji kajkavske barokne poezije, Fišer opisuje silinu prolaznosti koja je pokosila nebrojene naraštaje, a čakovečka utvrda Zrinskih ipak se uzdiže »kak dobri duh v zeleni kmici« i tvori simbol hrvatskog prkosa sverazornom fatumu stoljeća i povijesti. Istaknula bih i Fišerovu pjesmu Hiža brez dece u kojoj se razabire tragičan i kritični naboj prema ranjenom poremećenom periodu življenja, takvom koje ne može preuzeti ljepotu iskrene riječi, mudrost poruke i proteklo iskustvo riječi koje postaje simbol svekolike ljudske etičnosti prenošene kroz povijest. U ovom promišljanju i solilokviju pjesnički subjekt zagovara, kao uvjet zidanja budućnosti, povratak elementarnim ljudskim vrijednostima u kojima će se temelji »z človečjim smiehom potprti« (str. 41.).

U pjesmi Post scriptum (iz poglavlja Drobi se vrieme) očituje se razmatranje i razlaganje dometa pjesničke riječi kao čovjekov ulazak u samoobranu i bijeg, odlazak u utočište, ali i u samozaborav pred metafizičkom šutnjom. Po navedenoj relaciji svijesti o jeziku, ujedno se iskazuje Fišerova srodnost s kvorumaškom generacijom, naglašava se metatekstna funkcija jezika u kojoj jezik funkcionira kao medij ljudske egzistencije i medij iskazivosti s prisustvom svijesti o bitnosti poetske funkcije, odnosno Heideggerove postavke o jeziku kao »kući bitka«.

Iduće poglavlje Cajngeri živlenja obuhvaća korpus pjesama koje su objavljene u zbirci Pohvala tihom slogu, a sadrži Fišerove kajkavske pjesme nastale u razdoblju od 1979. do 2003. godine. U prvoj pjesmi tog poglavlja (Prah zemeljski, tenja) razmatra se doživljaj života kao sjene i opsjene u vremeplovu neizbježnog nestanka, a rijetko viđena dubina boli zbog gubitka drage i bliske osobe predstavlja životvorni kontrapunkt vladajućem ugođaju halucinantnog nocturna smrti. Pjesma je kombinacija ispovjedne elegije, nemirnog solilokvija i mistično-nadrealističkog traganja za utjehom riječi pred licem iščeznuća. U ovom Fišerovom pristupu fenomenu smrtnosti postignuta je čudesno složena poetska kombinacija estetski lijepog i sumorno makabričnog, a snažan pjesnički učinak u pristupu ovoj temi možemo usporediti s antologijskom Matoševom Utjehom kose.

Unutar cijelog poglavlja Cajngeri živlenja prevladava refleksivno tkanje pjesnikovog obračuna sa zadatošću vlastite sudbine, ali i suodnosa prema zbivanjima u domovini i svijetu. U problematiziranju vlastite uloge u svijetu izdvaja se pjesma Aere perennius, u kojoj kroz zamišljeni dijalog s Franom Galovićem, kao simbolom zlosretne igre fatuma, pjesnik pronalazi svoj odslik, dok amblem »grenki črvek« postaje autorov sinonim trajne sumnje i nepovjerenja u idealizirano serviranu sliku svijeta. Na iskustvu povijesti Fišer stvara i svoju ironičnu poslanicu upućenu europskim narodima (Europa, mater naša), svjestan njezinih civilizacijskih vrlina, naše ugrađenosti i neizbježnosti u povezanostima s njom, ali i trijezno budan za mnogobrojne nepravde i opačine kojima nas je obilno nadarila. Unutar sumorne vivisekcije svijeta koja prevladava, ističe se pjesnička riječ kao uporište čovjekovog opstanka i otpora koje »neje moči vgasiti, zatrti, sfundati, zatuči zevsema»( str. 61 iz pjesme Žerjavka, žerjavkica, gdje ističe Ujevića, Lorcu, Majakovskog). Također i pjesma Veliki mešter rieči, pisana je u počast Krležinim Baladama, ali je ujedno i doživljeni odraz Krležinog buntovnog stila kojim je »zvonil, kričal si, ekspresionistički klel, ljudomorce senji zatiral, lažlivce preganjal.« ( str. 68).

Kroz pjesmu Na križopotju Fišer kritički razračunava s nezahvalnom povijesnom sudbinom kajkavskog jezika, napola izagnanog i zapostavljenog od vlastitih govornika, ali ujedno i obračunava s epigonstvom i diletantizmom koja razvoj kajkavskog vodi u slijepu ulicu. Jezik se Fišeru razotkriva kao urasli dio pjesnikove biti u kojoj riječi treba »otprti znutra, vputiti jih v zutra« ( str. 66). Nedvojbeno, kako je uočio u svom eseju Cvjetko Milanja, »Fišer također tematizira hajdegerovsko, a zapravo točnije, aristotelovsko poimanje jezika: kroz riječi /kaj/ jezik, sve živo i neživo, mislivo i osjetivo čovjeku dolazi na vidjelo. To je u pravom aristotelovskom smislu logos«.1 Naposljetku, u pjesmi Misel pjesnik apostrofira i svoje pouzdanje u slobodnu kritičku misao svakog čovjeka, te u njoj gleda zadnju slamku spasa pred silom sveopćeg ljudskog zaluđivanja, oblikujući pritom svoju dojmljivu pjesničku viziju personificiranog obličja misli, koja i »dale črez gluha stoletja šumi, z obrazi plamteči, i buogi človek kak mater ju k sebi je stisel« (str. 63.).

Među najpotresnije pjesme ovog poglavlja ističu se Fišerove pjesme o Domovinskom ratu, pokrenute kataklizmom vanjskih ratnih zbivanja u domovini, ali ispunjene dubokim osobnim afektivnim proživljavanjem ratnih razaranja i umiranja (Cajngeri živlenja; Križni pot domovine, A.D. 1989.; Ajngelek moj...; Fuga Croatica, A.D. 1993. i Oblaki, ponoreli glagoli (posvećeno Vukovaru). Ovaj ratni triptih autor započinje apokaliptičnim prizorom jahača smrti i sata kojemu istječe vrijeme (za mnoge uistinu zauvijek), a potom ga razvija u jedan molitveni očajnički vapaj upućen varaždinskom baroknom anđelu – kao izdanku kulturnog nasljeđa i simbolu zaštite pravednika, ali i kao bliskom duhovnom prijatelju u kojega polaže zadnju utjehu. Potom u pjesmi posvećenoj Vukovaru dobivamo i transcendentalnu dimenziju imaginarnog razgovora s oblacima, koji postaju i sami poprište razaranja, »niemi svedoki Pekla na Zemli«, ali i odslik više dimenzije, naš neodgonetivi »vekvečni znamen«.

Nerijetko, težinu sumornih egzistencijalnih tema Fišer nastoji ublažiti odabirom posve suprotnog područja i obličja te stvara oblik intimnog memoarskog lirskog pisma, kakvog pronalazimo u pjesmama Zadnji listek za Mikulu Paviča, Spovedanje čerki. Takvi nježni, profinjeni pjesnički akvareli vezani uz obiteljske prizore prisutni su i u idućem poglavlju Garestinske luči i kmice (odabir novih Fišerovih kajkavskih stihova nastalih u razdoblju od 2004. do 2013. godine) i, štoviše, oni tvore kontrapunkt farizejstvu i podmuklosti vanjskog društvenog okruženja u kojem se zatekao lirski subjekt. Upravo u tim jednostavnim, intimističkim stihovima objedinjenim u ciklusu Detelica ze štiri lista ističe se međuljudska obiteljska iskrenost i toplina kao rijetke oaze ljudskog spokoja.

Ciklus Meštrija hmiranja znovič, unutar poglavlja Garestinske luči i kmice, iskazuje Fišerovo priklanjanje pjesničkom vezanom slogu i učestalijoj uporabi rime. Možemo zaključiti da to nipošto nije slučajno, jer upravo kroz motive u kojima se lirski profinjeno opjevava arhitektonska i kulturološka atmosfera Varaždina (tj. povijesnoga Garestina), pjesnik svoj izričaj nadograđuje na tradiciju kajkavske melodiozne sekvence Dragutina Domjanića i Zvonka Milkovića, kao u pjesmama Ajngel na gradski hiži, Zvirišča zavičajna, Garestinski nocturno, Kaj sme zgrešili?, Tiha nočka vu samini, Barokne večeri (unutar čijih stihova i snovi »plešeju po taktu nočnih vuri«), Velemešter za klavirom (Jurici Muraju, vu spomen), Kmica povsud okoli nas i dr. No ponekad i skladni okvir soneta (kao u pjesmi Ftice horvatske, zahičene) može poslužiti za iskaz rastrojene društvene slike, plastično i cinično obojane kao kod Francoisa Villona, ili rima ludistički potencira sarkazam – kao u pjesmi I onda neš klel (spjevane kao parafraza poznate kajkavske pjesme Paje Kanižaja I onda neš pil). Međutim, u pjesmama gdje izravnije progovora autorov bunt na društvene i političke anomalije, jača Fišerova nabujala, ekspresionistički zaoštrena naracija i ironični retorično impostirani poetski glas (Najemput zaroblen v puščavi sumlji, Meštrija hmiranja, vrieme pozablenja, Stoletje novo se otpira, Moje tajno, znutrašnje oko, Zagliblen vu zbilju i dr.).

U cjelini svojih novih pjesama Fišer se uvijek razotkriva kao britki i sjajni opservator koji ironijsku realistički zasječenu oštricu istine neće sakriti niti onda kad je raznježeni i zaneseni prijenosnik ljepote varaždinskih veduta. Na toj opreci strukturiran je i Garestinski nocturno, u kojem se sučeljava kontrast između zadivljujuće barokne anđeoske atmosfere grada (»čarovne škatule«) i zlobne mržnje ljudi koji u trci za podivljalim probitkom truju sklad grada, pa i završni distih (s dva fatalna trinaesterca), naizgled igrivo, ali kerempuhovski cinično iznosi svoju obeshrabrujuću poantu:

Znaj: gda jalnuši stekli jašeju po noči,
nit ajngeli Človeku nemreju pomoči!

Cjelina zadnjeg poglavlja i cijele knjige zaokružuje se pri završetku učestalom temom Fišerova pjesništva – odgonetanjem smrti (Triptih o duši i smerti). Prva pjesma Dej mi, Božek, iti spati strukturirana je u sonetnoj formi i ona otvara škrinju tradicije, stvara ugođaj koji podsjeća na drevnost kajkavskih putnih tovaruša, a pritom zadržava astralan i nježan šopovski ton i razvija čežnju za smrti kao laganim šapatom dječje molitve i eteričnim prostranstvom sna. Iduća refleksija o smrti, u pjesmi Metek kaj leti bez reda (iliti prestrašeno jutro) potpuna je opreka prethodnoj pjesmi i usprkos skladnom oblikovanju strofe i rime ona pokazuje nemir, iskonski strah i buntovnu ljudsku sumnju o hirovitoj, nasumičnoj igri smrti – prikazanoj u liku nepredvidivog i bešćutnog lovca (»jagera«). Čovjek se u toj pesimističnoj viziji pokazuje samo kao nemoćna žrtvena igračka, slučajni broj ili pandan liku »kukeca na paperu«. U trećoj varijaciji o smrti (Oči zaprte, duša brez greha), skladno oblikovanoj u pet katrena s ukršteno provođenom rimom, ulazimo ponovno u smireni meditativni lirsko- refleksivni ugođaj gdje se u sjećanju sabire zrnje proteklih trenutaka života i dominira nostalgija za proživljenim, koje postaje plijen zaborava. Lik smrti pojavljuje se u obliku starogrčkog lađara Harona, a katarzu smirenja donosi spoznaja da poštenu savjest duše niti smrt ne može potamniti.

Sveukupnim izborom kajkavskih pjesama u knjizi Macbeth na fajruntu Fišer je prezentiran kao jedan od najeminentnijih autora suvremene kajkaviane, posebice njezine dionice posvećene revitalizaciji eruptivne snage vokabularnih nijansi, u kojima se spaja i arhaičnost baroknog tezaurusa protekle kajkavske književne kulture i bogatstvo zavičajnih međimurskih lokalizama, ali i rađaju se novokovanice sukladne senzibilitetu najsuvremenijih refleksija. Pjesnik je prepoznatljiv po dojmljivom oblikovanju bespoštednog i polemički buntovnog razotkrivanja ljudske zbilje i nevolje, i po tome je svojevrsni, ali samosvojni nasljedovatelj Krleže. Međutim, iako Fišerove pjesme nose bremenitost egzistencijalne sumornosti, one uvijek nastoje doprijeti i do obrisa metafizičkih osvita. Kao najizrazitiju determinantu Fišerove poezije Joža Skok je istaknuo njezin trajni egzistencijalni naboj: »Fišer se usmjeruje refleksivnoj raščlambi pojavnosti i stanja pred čijom enigmom i sudbinskim postojanjem nastoji svojim pitanjima pronaći bar neke odgovore, svjestan unaprijed sve njihove relativnosti«.2 U svom pronicanju svijeta autor odražava nespokojni suvremeni puls živaca »črvojedine kaj brez hasna vu nama kluca«, ali ne gubi nadu u »zviezdokradače, ognjonesce, kapricmeštre« (tj. sanjare, pjesnike i prkosljivce) koji »istino zgovarjaju, kak niemi svedoki na ladji kaj se ftaplja, a nemre se ftopiti, kak i žitek zlati kaj se z jene klice zmirom znovič javla« (str. 33.).

U Fišerovom oblikotvorju pronaći ćemo uzorne lirske sonete, ali i nemiran asocijativno-ekspresivni niz unutar pjesama u prozi, naći ćemo i elemente imaginarne retoričke epistole upućene univerzumu i vlastitoj sumnji, ali i metafizičke dispute i narativne rečenične periode nesputanog vers libra. Upravo kao što je to i sam Fišer nagovijestio u svojoj studiji »Revitalizacija hrvatskog poslijeratnog kajkavskog pjesništva«3, njegova vlastita stvaralačka izražajnost očitovala se unutar novijeg pravca – semantičkog sintetizma, u kojem se iskazao bitan iskorak od tradicionalističke poetike kajkavskog slikovnog dijalektalnog stvaralaštva. U skladu s tim obilježjem izražajnosti možemo promatrati i slojevite, ali plastične deskripcije međimursko-varaždinskih pejzaža, koji su zapravo samo imaginativni odslik autorovih unutarnjih previranja i promatranja fenomena života i bitka. Stoga Fišerovi opisi funkcioniraju i realno, predočivo, ali i irealno, jer nerijetko uprizoruju apstraktni i nevidljivi tijek svijesti i njezine refleksije.

Više puta unutar cjelokupnog Fišerovog kajkavskog opusa uzvisuje se kao svjetlokaz – snaga pjesničke riječi (Rieč goreča) koja se suprotstavlja protoku životnog vremena koje je tek »zibelka smerti«. Ta svijest o važnosti poetske funkcije jezika kao da oživotvoruje davnu zamisao Huga Friedricha, koji je istaknuo kako je »poetski čin... jedna pustolovina duha koji operira i pri tom promatra sama sebe, duha koji refleksijom o svom činu još više pojačava visoki poetski napon«.4

Kroz naslovnu pjesmu Macbeth na fajruntu u bogatoj neobaroknoj rječotvornoj bujici promišljanja, na tankoj ivici između realnosti i snovitosti, pjesnik uspostavlja i duboku egzistencijalnu paralelu između vlastite poezije i likovnih vizija suvremenog hrvatskog slikara Borisa Švaljeka. Njihova srodna povezanost iskazuje se u otčitavanju težine putovanja i spoznavanju proturječnog okusa svijeta prikazanog iz biti nadrealnog vida, »zrisanog znutra kakti skončanje vida rojenog« (str. 49.). Taj fenomenološki pristup koji nastoji umjetničkim postupkom doprijeti iz nutrine svijesti, ali i intuitivno-podsvjesnog, do bitnog, postaje spona između Švaljekova crteža i Fišerove riječi, što u ovoj zbirci tvori sukladnost i uvjerljivu pridruženost koja vlada između poezije i likovnosti.

Iako je Fišer najafektivniji, nerijetko i najlirskiji, kad progovara o lokalnim varaždinskim vedutama, on nije determiniran regionalnim obzorjem, već unutar svoje aluzivne britke refleksivne referencijalnosti donosi uvijek i univerzalnu zapitanost svakog pojedinca, pritisnutog novovjekim žrvnjem društveno-političkih gibanja. Svojom izražajnošću Fišer svjedoči kohezijsku i konvergencijsku snagu moderne kajkaviane. Ovim antologijskim presjekom u znalačkom odabiru Jože Skoka pjesnik Ernest Fišer pokazuje svoje konstitutivno umijeće da na vrelu kajkavske jezične tradicije nastavi i proširuje tokove pjesničke izražajnosti koja jednako suvereno progovara o čovjekovim suvremenim tjeskobama kao i o apstraktnim vrhuncima ontoloških i transcedentalnih viđenjâ.