Ovi i oni prostori i vremenâ...

Ovogodišnji, 38. po redu, Dani satire, koji odnedavna nose ime svojega pokretača i osnivača Fadila Hadžića, među najcjenjenijim su domaćim kazališnim smotrama. Dani su od početka imali obilježje okupljanja predstava iz cijele bivše države. Njezinim raspadom nije se ugasila i želja da se vidi čega satirična ima na susjednim pozornicama, ali poremetili su se odnosi, što se odrazilo i na Dane... Dakle – Dani satire su danas ponovno usmjereni susjednim jezicima i kulturama, iako ne više na Jugoslaviju, nego na tzv. regiju/region.

Kazališnoj suradnji Zagreb je bio sklon od početka svoje sustavnije kazališne djelatnosti. Sjetimo se gostovanja novosadskog Letećeg diletantskog pozorišta 1840., na poziv Matice ilirske, kasnije Matice hrvatske... Suradnju sa susjednim kazalištima, međutim, nikako ne bi trebalo brkati s recentnim nastojanjima političkih nasrtaja na suvremenu hrvatsku državu, koristeći pritom jezik ili kazalište izvan onoga za što jezik i kazalište jesu i zbog čega postoje i čemu teže: samobitnosti, ali i suradnji, posebnosti, ali i prožimanju.

Ovogodišnja izbornica/izbiračica predstava (Mani Gotovac) ovako obrazlaže svoj izbor: »Dani satire i ove godine pozivaju opet na scenu glumačke legende ovih i onih prostora, ovih i onih vremena (pa navodi neke glumce, Slovence, Srbe i Hrvate, op. aut.) čija imena ispisuju postpovijest jednoga glumišta«. Koje li bi to »jedno glumište« moglo biti, osim onoga jugoslavenskoga? Bit će da je upravo to. Nu, zanimljivija je tu moguće riječ »postpovijest«: znači li to da je nestankom Jugoslavije – nestala i povijest, ili je nestala samo njezina, Jugoslavijina povijest, ili – ništa nije nestalo, a sve je ostalo, samo »iza povijesti«, koje dakle, nakon raspada, ionako više nema? Ili ima, ali nije prošlo pedeset godina da bi se mogla zvati povijest (kako je od sadašnjosti razlučuju neki teoretici)? Razmišljaju li pisci u »postpovijesti« o tomu što su zapravo napisali?

»Ove godine vidjet ćemo 4 predstave što variraju motive ljubavi od 7 do 97 godina života, te 9 predstava čije je središte interesa kritika obiteljskog, društvenog i političkog života«, doslovno tako piše izbiračica. Dakle, sedam hrvatskih predstava, dvije srpske, ali budući da je i mađarsko kazalište iz Novoga Sada predstavljeno pod »Srbija«, onda tri, i Vojvodina je znači »postpovijest«, ili »nestala« u povijesti, te dvije slovenske i jedna crnogorska predstava. Od svih njih, četiri »variraju motive ljubavi«, znači – satire i ne mora biti. Nikakva prigovora, naravno, nema suradnji, upoznavanju umjetnosti susjednih i ostalih zemalja, sve je to poželjno, čak nužno. Pitanje je, međutim, što i kako s tim poželjnim i ostvarivim dobrosusjedskim i prijateljskim odnosima inače rade politički i politikantski manipulatori...? I koliko je sve to područje umjetničke suradnje, a koliko prizivanja »treće Jugoslavije«, kako inače puše i zuji iz raznih pravaca »ove vlasti« i u njoj utkanih »jugo-udbaša«, »jugonostalgičara« itd...

Naime, prisjećam se vremena pred raspadom Jugoslavije, kada su pojačani bili kohezijski u općejugoslavenstvo zamotani zapravo velikosrpski »projekti« jedne države, jedne nacije, jednoga jezika« (hitlerovsko: »Ein Staat, ein Volk, eine Sprache«); također i mogućeg »policentričnog jezika«, i u više inačica zajedničkoga »jednoga glumišta« (»kazalište – pozorište – gledališče – teatar«). Općejugoslaveni su marširali s tim kao bogomdanim rješenjem ondašnje krize... No, dobro: sada imamo regiju/ region/ prostor južnoslavenskih naroda... I opet na Danima satire imamo isto: kazalište/pozorište... Ali ne više kao »ein Staat«, što – naravno – tek nekima odgovara.

Tamo od iliraca do danas traje sukobljavanje i mirenje između kohezijskih i antikohezijskih politika »u regiji« te nadmetanju među njima, u što se upliću i kazališta, a i pisci »postpovijesti«...

Stavimo radije pamet na predstave!
Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja općina Blatuša, u redateljstvu Vinka Brešana, Kazalište Kerempuh, 2014. (3. lipnja)

Brešanov Hamlet iz Mrduše, kako se skraćeno često znade nazvati ova kazališna tragikomedija/farsa, jedno je od najboljih dramskih/satiričnih djela ne samo hrvatske, nego i sveukupne svjetske književnosti. Moguće da će to nekomu zazvučati pretjerano, međutim nakon desetak odgledanih inačica Hamleta iz Mrduše i nakon polustoljetnoga iskustva gledanja kazališta i nešto manje pisanja o predstavama, doista se usuđujem tvrditi da je to jedan od vrhunaca svjetske dramske literature.

Kada bi trebalo spasiti od općega potopa samo dva hrvatska književna djela, izabrao bih pjesmu Jur ni jedna na svit vila Hanibala Lucića, kojoj u cijelomu renesansnomu ljubavnomu pjesništvu nema ravne, jer nitko na svijetu nije tako nadahnuto i toliko doživljeno ovjekovječio ukupnost ženske ljepote, te Hamleta iz Mrduše Iva Brešana.

Posebnost i jedinstvenost ovoga uprizorenja Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja općina Blatuša jest ponajprije u činjenici da je djelo na pozornicu postavio Vinko Brešan, piščev sin, a zatim što je predstavi prisustvovao i sâm autor Ivo Brešan (Vodice, 1936.), doživjevši zaslužen trenutak i vrhunac svoje slave. Naime, dugotrajan pljesak gledatelja koji su ustali iskreno prihvaćajući predstavu stanovita je sinegdoha: tako jedno od najznačajnijih djela svoje književnosti prihvaća sav hrvatski puk, i intelektualci i ini.

Vinko Brešan uprizorio je ponešto skraćen izvoran očev uradak, dodavši mu ponešto, poštujući na taj način estetiku vremena kojemu pripada te njegove kazališne običaje, najprije »redateljsko kazalište« u kojemu redatelj mora biti onaj glavni. Brešan mlađi to ipak nije, on je precizno odredio redateljsku ulogu kao važnu za sudbinu djela na pozornici, ali – glavna je uloga piščeva, ne redateljeva. Stoga je ovo redateljstvo toliko uspjelo: poštuje pisca i djelo. A ono što je nadodano predstavi, logično je i pomaže podcrtavanju njegova izvornoga duha i smisla.

Brešan mlađi, naime, nastoji iznaći istost ili sličnost današnjice i ondašnjice, vrijeme kada je djelo napisano i koje prikazuje, i vrijeme kada to djelo gledamo. Ponajprije zapažam scenografski detalj: u Mjesnoj zajednici i prostoru drugih društvenopolitičkih organizacija, prije svega »Komunističke Partije«, kao i dvorani za priredbe istovremeno – tijekom izvedbe na pozornici su crvene zvijezde petokrake, simbol komunizma (previše njih!), a zatim, na svršetku, nad tim prostorom je samo jedna petokraka, žuta. Žuta je i »žuta kuća«, što u narodu označava ludnicu. Ludnica je dakle jednako ludnica, i onda i danas, ako je o politici riječ.

Drugi važan povezni detalj je radio, ondašnji »Kosmaj« (inače izvrstan, dugovječan!) koji u izvorniku govorima o uspjesima »industrijalizacije i elektrifikacije« ispunjava prijelaze iz prizora u prizor, ali sada i sa sadržajima iz današnjice, između inoga – i kako se danas igra Hamleta itd. Međutim, da baš ništa nije dodavano, da i nema tih uobičajeno pomodnih redateljskih »čvrkica« i »šljokica«, djelo je itekako današnje koliko i ondašnje, ma koliko da se društveni sustav posve promijenio i da je »put prema komunizmu« zamijenilo »bespuće kapitalizma«: Bukare su uvijek Bukare, pokvareni političari/ pljačkaši i obmanjivači naroda, sekretar Partije kao i danski kralj, nepravda je uvijek nepravda, a ljudska glupost uvijek ista...

Brešanova genijalna spisateljska dosjetka je u tomu što je nekadašnja zbivanja na kraljevskomu dvoru prenio u (onda!) suvremeni okoliš primitivnih seljaka koje izvrsno poznaje. Tako je uspio splesti priču posve sličnu onoj hamletovskoj, i razvijati je istovremeno s njom, usporedno, te ispreplesti obje radnje u jednu priču. Seljak Škoko, koji igra Hamleta – privatno je u prigodi vrlo sličnoj onoj u Shakespeareovu Hamletu: na pravdi Boga ubijen mu je otac, a krivac je Bukara/Kralj, lažljivac i pljačkaš, moćnik i manipulator, kao i svi političari/većina kraljeva. Ali i ostali sudionici priče, sav narod – svojim pasivnim glasovanjem uvijek za isti jaram na vlastitu vratu ili općom pasivnošću i nebrigom o tomu... Ma koliko ta dva svijeta bila inače udaljena, »miljama daleko«, kako zapaža gotovo ponajbolje izreljefiran lik učitelja/redatelja Škunce – to je u osnovi jedan svijet, naš svijet, mi ga živimo, jer današnji urbani primitivizam jednako je primitivan kao i onaj ondašnji ruralni. Tako je i s ostalim likovima: i Ofelija i Anđe jednako su zaljubljene i izmanipulirane da budu podkazivačice, kraljica Gertruda i Majkača jednako su pokvarene i nemoralne, Polonije i Puljo jednako poslušnici u službi laži i zla, a za svoju korist, slično tako i ostali likovi Brešanovih seljaka, odnosno Shakespeareovih dvorjana...

Poseban dodatak u ovomu uprizorenju je taj što je, nakon okončanja igre, Fortinbras iz Shakespeareova lika preselio u Brešanov: Bukara, lupež, ubojica, krivokletnik, lažljivac i lažni mirotvorac gledateljstvu se na svršetku obraća Fortinbrasovim otrcanim, premda neporecivim političkim frazama (iz prijevoda Željke Udovičić). No, gledalište nije moglo biti pripremljeno da bi moglo prihvatiti tu inače domišljatu nakanu, tako da je njezin plod pao na neobrađenu gledateljsku ledinu... Iza svakoga političkoga govora skriva se neka laž i neka obmana.

»Uživajmo braćo draga, neka iđe sve dovraga«, pučka pisma iz seljačkog vlaškog kola preseljava u suvremeni život... Naime, suvremeni konzumerizam i liberalnokapitalističko društvo bez Boga i morala temelji se na anglo-američkoj posvuda razglašenoj uzrečici/nagovoru/prinudi... »enjoy«: »uživaj!«. Čitam na internetu: »enjoy the music«, »enjoy the silance«, »enjoy fast food«, »enjoy logo«, »enjoy the ride lyrics«, »enjoy home«, »enjoy Merriam-Webster Online«, »enjoy Croatia«, »enjoy – dostava pizze«, itd., itd., itd., enjoy, enjoy, enjoy... postoji čak i »Enjoying – The Free Dictionary«, uživati u čemu god možeš, to je suvremena filozofija, današnji način života. No, nije li, davno prije te anglo-američke konzumersko-kapitalističke pohvale potrošnji, zarade najbogatijih radi u famoznomu »Affluent Sociaty« društvu potrošnje i bogaćenja najmoćnijih, ono hrvatsko-vlaško, pučko, narodno, leitmotivno u Brešanovu kazalištu, i u očevu izvorniku i u sinovljevu uprizorenju, zapravo isto to, čak i doslovno: »Uživajmo, braćo draga«?! Eto još jedne poveznice ondašnjice i sadašnjice. Odnosno potvrde onoga što nam dobra kazališna djela stalno i iznova pokazuju: svijet je oduvijek isti, ljudi uvijek – ljudi, usuprot svim tehnološkim napretcima...

Nu, evo još jedne poveznice i istosti/sličnosti vremena »industrijalizacije i elektrifikacije« te »kulture narodu« (što, nakon »socijalističke revolucije« i omogućuje diletantsku/seljačku predstavu »Hamleta«) i današnjega vremena naoko posve suprotna tomu: tada stvarana industrija danas je sva zanemarena, uništena, razgrabljena, rasprodana... onda uvođena elektrifikacija sada je jedan od načina pljačke naroda, a kultura se danas u Hrvatskoj narodu svjesno i namjerno oduzima i onemogućuje, čak i ona od nacionalnoga značaja, u zamjenu za jeftine sapunice: »enjoy«!

Da bih to pokazao, valja mi navesti doslovno ono što, također doslovno, u programskoj knjižici navodi Vjeran Zuppa, ravnatelj Kazališta ITD. koje je uprizorilo prvu Predstavu Hamleta u selu Mrduša... a koju je – nakon kraha Hrvatskog proljeća 1971. – Partija zabranila, iako je već bila višestruko stručno nagrađivana (Zuppa svjedoči o dvanaestosatnom razgovoru s Ivicom Račanom, tada »sekretarom Partije«, što je, iako na nižoj razini, i Bukara!): »Ali zašto – i Brešan i Ionesco i Zuppa i sva ta banda provokatora kojima je naša socijalistička revolucija postala zadnja rupa na svirali, revolucija kojoj podmeću klipove kad god mogu? – Ali gospodo, ne ćete proći, kao što svojevremeno reće La Pasijonarija, jer mi ćemo sad tražiti, ne samo da vam se ukine svaka dotacija već da se to vaše osinje gnijezdo razjuri a Teatar ITD ukine. U tu svrhu spremni smo angažirati sve naše političke i kulturne forume, sve žive i mrtve borce da vam za uvijek stanu nogom na prljavi rep«. To je bilo pismo »Grupe Dalmatinaca preživjelih boraca sa Sutjeske«. Zamišljam kako bi danas – sa svim moguće još i umnoženim slovnično-pravopisnim neznanjem – izgledalo pismo neke boračke udruge ili neke stranke...kada bi i ako bi neki kazališni autor razotkrio ili ismijao nekoga njihova Bukaru?!

Loša strana izvedbe nisu loši glumci, sve su to odlični glumci, ali loše obrazovani, osobito mlađi, s naopako shvaćenim scenskim govorom. Naime, kao što ne valja pompozno »arecitavanje«, jednako ne valja i hinjena opuštenost i tobožnja normalnost/svakidanjost govora ulice i kafića nekritički prenesena na pozornicu; to u pravilu rezultira mljevenjem riječi i rečenica u vlastitu bradu, lošim izgovorom općenito, pri čemu osobito često stradavaju samoglasnici i nepčani suglasnici...

Igrali su: Goran Navojec (Bukara/Kralj), Borko Perić (Puljo/Polonije), Tihana Lazović (Anđe/Ofelija), Ana Maras Harmander (Majkača/Kraljica), Rakan Rushaidat (Mačak/Laert), Filip Detelić (Škoko/Hamlet), Hrvoje Kečkeš (Šimurina/Horacije), Željko Königsknecht (Škunca/učitelj/redatelj), Anita Matić Delić (Tereza), Maja Posavec (Antula), Luka Petrušić (Šime), Mario Mirković (Jure), Ivan Đuričić (Frane, svi – seljaci i seljanke iz Mrduše Donje).

Potroš(e)na roba
Dora Delbianco: Pasivni otpor, u redateljstvu Maria Kovača,
Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb, 2014. (5. lipnja)

Čitam promičbeni letak: »Predstava je osmišljena u sklopu projekta People on the move – ljudi u pokretu, u suradnji...« (slijedi nekoliko redaka raznoraznih suradnika, a onda i »Ureda Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice u Zagrebu (UNHCR). Projekt financira Europska Unija«.

»Obogaćuju li vas poznanstva i kontakti s pripadnicima drugih kultura?« / »Što možemo naučiti od pripadnika drugih nacija?« / »Jesmo li manje tolerantni prema ljudima drugačijih uvjerenja?« »Jesu li ljudi druge rase stvarno drugačiji od nas?« / »Štitimo li naše društvo diskriminirajući pripadnike drugih nacija, religija, kultura, ili ga pak osiromašujemo?«
»Nadamo se da ćete odgovore na ova pitanja pronaći u ovoj predstavi. Također se nadamo da će ona pridonijeti boljem razumijevanju problema diskriminacije s kojim se suočavaju pripadnici marginaliziranih skupina, a posebice migranti.«

Čim eurobirokrati koji driješe kesu za projekte Eunije pročitaju nešto ovako sročeno, novac za »projekte« koji »toleriraju« »bolje razumijevanje«, »druge i drugačije« (nacije, vjere etc.), zagarantiran je. (Što je sve to skupa licemjerno, druga je priča...) To što »financira Europska unija« ionako je hrvatski novac, neka sića od onih gotovo pet milijardi koje se svake godine obvezatno slijevaju u kesu Eunije, a otuda – koliko se vrati i ako se vrati u hrvatske »projekte«. Ne daje nama Europa ništa svoje, udjeljuje nam tek ponešto od našeg, od ubranoga harača.)

Upravo je zadivljujuće koliko njih, osobito mlađih umjetnica raznih sorata u Hrvatskoj, ima nadarenosti iskamčiti lovu za svoje »projekte« koji uspjelo odgovaraju na birokratizirano-klišeizirana pitanja političke podobnosti/podložnosti Europi. Kada bi još imale jednako toliko i nadarenosti da ostvare doista umjetnička djela, čestitke bi im bile utrostručene.

Naime, ima ih u Hrvatskoj koji su hvaljeni i prihvaćeni kao umjetnici, a s toliko talenta u Italiji bi na primjer, ili u Engleskoj, jedva uspjeli voditi kakvo kvartovsko diletantsko kazalište i redateljiti što za amatere na ljetovanju. Hrvatska je inače jedna od najtolerantnijih zemalja, gotovo u svemu; govorim to iz iskustva.

»Tekst Dore Delbianco vrlo precizno i koncizno razgolićuje apsurd hrvatske migrantske politike«, zapisuje redatelj Mario Kovač, inače dobar redatelj, bio bi i bolji da je izbirljiviji i da ne uprizoruje (i) koještarije.

Taj tekst zapravo najviše što može trudi se izrugati Hrvatsku kao državu (ne »razgolititi apsurde« kojih sigurno ima, u drugim imigrantskim politikama i više još negoli u onoj hrvatskoj!). Tu se izruguju jezik, država, himna, grb... sve skupa odlično se uklapa u općepoznate nasrtaje, pa i one iz same sadašnje hrvatske vlasti (?!), da se Hrvatska kao država ne samo omalovaži, nego i uništi. Ona jest mnogima nesimpatična država, ali istovremeno poželjan prostor »regiona«...

Humor je prizeman, vulgaran, glupav... Ali, baš takav ima »svoju publiku« koja se svakoj prostoti grohotom smije! Meni je djelovalo kao namontirani smijeh u jeftinim tv-studijskim sprdalicama. U ovoj predstavi blentavi nacionalistički »nabrijan« glupavac i njegov pomoćnik, koji je peder, primaju u svoj Ured (možda je to onaj UN-ov u Zagrebu?) neku bezobraznu performansicu, tobožnju konceptualnu umjetnicu, koja govori srpski, pa nekog Makedonca, Indijca... Pasivni otpor je u tomu što – najprije performansica, a zatim i svi ostali – poliježu na pod i to je njihov »pasivni otpor«, ali ujedno i umjetnički čin (?!), sve dok hrvatska država ne udovolji svima njima, da uđu u nju – ma koliko je izrugivali (!?).

Jedini (meni) uvjerljiv i suvisao prizor jest onaj završni kada ona »umetnica« opravdano dovikne onomu šefu Ureda da je p..., koji doista to i jest: bezkičmenjak koji (u tomu prizoru) podliježe i sili i prisili i naredbi »odozgo«: jedino to sam doživio kao moguće, čak i vjerodostojno, inače sam se dosađivao. (Imao sam osjećaj da taj sat i nešto igre traje najmanje tri sata!)

Vili Matula rođeni je glumac, što sam i ranije napisao, za pamćenje je sve što (sam vidio da) on igra, premda bi ovu ulogu (šefa ureda) i sam trebao što prije zaboraviti. Osim toga, mlađi hrvatski glumci od njega mogu učiti scenski govor; njega uvijek sve i čujem i razumijem! Slično je i s također odličnom, iznimnom glumicom Ninom Violić (performansica). Ne navodi se tko što igra, ali tu su još: Leon Lučev, Nikša Marinović, Dražen Šivak, Dean Krivačić, Petra Radin, Imran Ayaz, Ena Hdagha i Vanja Markovinović.

Ispodprosječna makulaturna urađevina, dospjela na ugledni festival samo stoga što su »pitanja« za »projekt« inače, s gledišta današnje politike Eunije »važna pitanja«, dok su našijenci poznati po podložnosti koječemu, od austrougarskih i venecijanskih do razno-jugoslavenskih vremena; a i ono dvoje glumaca su izvrsni, tako izbiračica i piše: »Vrijednost ove predstave je što uspijeva okupiti nekolicinu odličnih glumaca...« Točno, drugih vrijednosti niti ja ne nalazim.

»Travestije«
Branislav Nušić: Gospođa ministarka, u redateljstvu Tatjane Mandić Rigonat, Večernja scena Buha, Beograd, 2013/14.

Od 1929. godine, kada je prvi put izvedena, ova komedija najpoznatijega i najboljega srpskog komediografa zapravo ne silazi s pozornica, i u Hrvatskoj također.

Osobina ovoga uprizorenja je ponajprije ta što sve uloge igraju muškarci, glumica je samo jedna (vrlo dobra) Katarina Marković (Raka, sinčić). »Nekada su u pozorištu sve uloge igrali muškarci jer je društveno neprihvatljivo bilo da žene glume«, navodi redateljica u kraćim opaskama naslovljenima »Travestije«, opravdavajući ih tako što su »igre prerušavanja odlika političkog života«. Bit će ipak bliže istini da se Nušić politikom tek poslužio, ona je samo okvir da oslika mentalitet i karaktere, da je – humorist. Satiričnost mu se nakalemljuje. Ona je humoristu ovdje samo – neminovna.

Odavno nema neprihvatljivosti da i žene glume pa svrhu tomu da su u svim ženskim ulogama muškarci vidim jedino u poslovici »vidjela žaba da konje potkivaju pa i ona digla nogu« ili u redateljskoj želji inače da svaka njihova predstava bude po nečemu »posebna«. Kako god bilo, ne vidim nikakvu svrhu transvestiranju, ne znam što se time dobiva, ali uočavam da se vjerodostojnost – ma koliko perike i odjeća bili savršeni, a i neke tjelesne osobine glavnoigrajućega glumca poticajne za to (doima se baš zgodnom ženom!) – tim se prerušavanjem vjerodostojnost izvedbe, ona »puna iluzija kazališta« da je »sve istina« – svejedno gubi.

»Kerempuhovo« gledateljstvo pojačavalo je pljesak, u podosta otegnutoj i sporoj izvedbi, kada su na poklon izlazili: jedina žena, Katarina Marković (muškić Raka, s dječjim glasićem), Nemanja Oliverić (Anka, služavka), Vlastimir Velisavljević/Branko Cvejić (Ujka Vasa), Aleksandar Goranić/Miroslav Žužić (Teča Jakov) te Goran Jeftić (Živka, ministarka). (Glumačka družba inače broji čak dvadeset i dva imena/uloge, a s alternacijama ima ih i više, ne znači baš nešto ovdje ih sve nabrajati.)

Nedavno je u Kerempuhu igrala ista predstava, dakle Nušićeva »Gospođa ministarka« u redateljstvu Olivera Frljića: pamtim je kao čak i »srpskiju« od ovog uprizorenja, u ponekom detalju. Istina – na granici vodvilja, i s osobinama te vrste, ali s mnogo više ritma i – čini mi se – svrsishodnije »štrihana« dramskoga »predloška«. Međutim, odlično redateljstvo tada je zasjenila jeftina jugošovinistička provokacija s (nepotrebnim!) prijevodom sa srpskoga na hrvatski. Tako je već na plakatu »ministarka« prekriženo, a ispisano »ministrica«, što je bila javna laž i obmana. Naime, u hrvatskomu jeziku ministrica je osoba koja obnaša državnu službu u vladi, a ministarka je ministrova žena, dakle u srpskomu imamo samo jedan oblik za oba ta semantema, a u hrvatskomu dva su i oblika riječi, svaki s posebnim značenjem. Time su jeftini šovinisti-provokatori pokazali svoje neznanje i nepoznavanje jezika, i hrvatskoga i srpskoga. (Hrvatske dnevne novine nisu htjele objaviti tu činjenicu!)

Bez obzira na ponešto mlitav tijek izvedbe, ovo uprizorenje je – Nušić! A već to znači – odlično kazalište!

Zalutalo u satiru
Leonard Bernstein, Arthur Laurents, Stephen Sondheim: West Side Story,
u redateljstvu Viktora Nagya, Újvidéki Színház, Novi Sad, 2014.

Riječ je, dakle, o kazalištu mađarske manjine u Vojvodini. Sigurno i o pametno napravljenu, dobru i uigranu djelu, s više dobrih pjevača i plesača.

Priča sa zapadne strane zadržala je ovdje izvoran engleski naslov. Razlog zašto je to izabrano na 38. Dane satire je, kako piše izbornica, »što još jednom, na način suvremenog mjuzikla, obnavlja motiv Romea i Julije«. Da, u okršaju primitivnih gradskih bandita, koji se obračunavaju noževima, njezin dragi ubije joj brata, a u osveti – i sam gine. Podsjetilo me to na moj odgoj u kojemu su krvne osvete bile stvar prošlosti koje u rudimentima postoje još samo tamo negdje na Kosovu te u Albaniji i Crnoj Gori, »među primitivnim šiptarskim plemenima«... Ali ovo je suvremena Amerika, u kojoj se gine »zub za zub, glava za glavu«. Znači, loše su me odgajali (to u školi!).

Riječ je o iznimno popularnomu glazbeno-scenskomu djelu, moguće i sjajno izvedenom, ali nejasno je kakve veze može imati »motiv Romea i Julije« sa satirom?! Ovo je ovdje zalutalo (premda su oni koji rado ušmrkuju ovu vrstu glazbe i musical kao vrstu – očito dobro prošli).

A to o »srušenomu mostu« kao »detalju u scenografiji«, »za koji nema volje da se gradi ponovno«, da smo »dio globalne diktature čija je glavna strateška točka istrebljenje emocija« itd. – što čitamo u Programu Festivala – oglednička je pljeva koja se ponekada prosipa uz neke kazališne predstave, ovdje također, bez veze s prikazanim glazbenim ljubićem tragična završetka, ali i bez veze inače, ma koliko točno moglo biti sve to što je napisano.

Ogovaranje društva i tlapnje
Boris Iliješević/Milena Lubarda Marojević: Očevi su gradi(ili), u redateljstvu Borisa Ilijaševića, Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica, 2013. (9. lipnja)

Kad se nekom dramom prikaže jedna ljudska sudbina, njome su ispričane i mogu nas se dojmiti mnoge slične. Kada se – bez dramske radnje – ispriča mnogo ljudskih sudbina, ne dojmi nas se ni jedna. Upravo to se dogodilo ovomu »projektu«, kako je nazvana predstava na 38. Dane satire prispjela iz Podgorice, s golemom glumačkom družbom. Svaki od njih priča svoju ili nečiju već priču, uglavnom iz društvenih nevolja takozvane tranzicije iz socijalističkoga (natrag) u kapitalističko društveno uređenje.

Ima tu svega i svačega: najezde stranoga kapitala, u Crnoj Gori najviše ruskog, padanja u dugove, mešetarenja sa stanovima i kućama, nemoći odplaćivanja kredita, birokratskih nakarada, kocke, droge, prostitucije zbog neimaštine, samoubojstva zbog gubljenja imanja i časti... Sve prepoznatljivo i u nas, vrlo slično ili posve isto. Na svršetku bivša vlasnica imanja na Svetomu Stefanu,izbačena čak i kao sluškinja s nekad vlastita posjeda, patetično i na rubu plača, »broji godine« Rusu koji je prljavim novcem zakupio njezinu djedovinu i očevinu, nadajući se da će dočekati povratak svojega za unuke i praunuke. Međutim, onaj koji ga je zakupio, uspio je Sveti Stefan i – kupiti, tako da vlasnici ne ostaje više čak ni tlapnja da će ikada išta imati... Kad jednom prodaš baštinu, više je nemaš! Tragedija je u tomu što nije prodala ona, nego država njezino. Već bivša država, Jugoslavija, a današnja joj je slijednica, obezvlastila je vlasnike kuća i zemljišta, ali je tada makar bilo humanih postupaka, zagarantirana rada i života... Predstava dira u brojne rane sadašnjice na »ovim prostorima« i »u post-povijesti«, pokazujući kako smo – na putu u komunizam, gdje nam se obećavao raj – dospjeli u pakao primitivnoga kapitalizma. Stoga što prikazuje, a zapravo tek pripovijeda/propovijeda te naše zajedničke jade i nevolje, iako preduga i zamorna -– predstava je i ipak izazvala dug i iskren pljesak zagrebačkoga gledališta u Kerempuhu (9. lipnja). Da je dvostruko kraća, bila bi trostruko bolja. Ili makar da je za trećinu kraća...

Dramaturški je jednostavna, iako počinje kao ponovljeni »ab ovo«: prvo se glumac laća njegoševske mudrosti (i patetike, tako i završava!), a zatim se prvi pričalac prisjeća djetinjstva na selu i nekakva koćenja neke krave – oboje nezanimljivo i suvišno. Osim neke škrinje iz koje izlaze pričaoci i neke ličilačke skale – scenografije i nema, a pričaoci iznose što znaju, uz česta presvlačenja i vješte mizancenske postupke te ponekada ponešto i pjevajući (iako nije riječ o glazbenomu uprizorenju).

Želeći prikazati sve, čak i sudbinu intelektualaca/književnika, »projekt« je ipak usmjeren bitno na dvoje: na iznošenje primjera o narodu koji više mešetari i smišlja kako se obogatiti bez konkretne proizvodnje ičega – osim vlastitih domišljancija i konstrukcija te – drugo – na pripovijedanje o siromašenju i propadanju poštena svijeta...

Iako je riječ o profesionalcima koji znaju glumiti i glume predano i dobro, kazališno je (s akribijskoga i s recipijentskoga kritičko-prosudbenoga motrišta) na granici amaterizma ili kazališnog eksperimenta, jer nema zaokružene priče. Ma koliko se može tumačiti kao inovativno, s vremenom dojadi: previše je toga (u olajavnju društva, kao u kakvoj balkanskoj krčmi, saznajemo nešto čak i o Sofiji Loren, kako je lijepa, a pogolema!). Doista: ono i onako što se i kako se kritizira po terasama i kafićima, ovdje se govori na pozornici i s nje. Međutim, u društvenomu (pa i u spoznajnomu!) smislu – sve je ovo vrlo zanimljiv, eto, i uspio pokušaj.

Da, zapravo libreto
Irena Škorić: Libreto, u redateljstvu Saše Broz, Gradsko kazalište lutaka i Hrvatsko narodno kazalište Split, 2014.

Libreto se određuje kao »riječi za glazbeno djelo« ili slično; to je uglavnom tek podloga za nešto drugo, ovdje ne za glazbu, nego za seks. Libreta su obično jeftini ljubići, važna je glazba, a ovdje je važan seks. Ta posvuda prihvaćena riječ prevedena na hrvatski znači jeb... Tomu sve ovo i teži, vrlo je u suglasju s Brešanovim, odnosno primitivno vlaškim »uživajmo«, odnosno s onim u angloameričkom pogledu na smisao življenja – »enjoy«! Dakle, tako je to »iz perspektive modernog čovjeka i našeg vremena«, a poteklo »iz pera i mašte Irene Škorić«.

Uslikana, čini se, pred zagrebačkom žutom kućom koja je zapravo kazalište, autorica se doima kao cura iz trećeg ce, do prozora lijevo. Međutim, to mlađahno stvorenje, kojemu se – kao i obično – ne navode godine, »diplomirala je filmsku i tv-režiju ...u Zagrebu«, »dobitnica Rektorove nagrade«, »sudjelovala je na mnogim domaćim i inozemnim filmskim festivalima«, »režirala više od trideset filmova svih žanrova i dužina«, »osvojila 50 nagrada« (u petnaest godina)... ima toga u dva stupca – puna stranica. Autorica je napisala i knjigu Eros na filmu, film je njezina bitna zaokupljenost, a »pribjegava pisanju«, kaže, »kad filma u njezinu životu nema dovoljno«, tek tada se bavi njegovim (filmskim) »podvrstama«, »pa piše knjige, priče, drame«, a za ovu je nagrađena »Marinom Držićem« (istina »drugom nagradom«, ali nebitno je). Bitno je što »snažna prisutnost seksualnosti... dominantno karakterizira njezine filmove... pa erosa u znatnoj mjeri ima i u tekstu njenog Libreta«.

Dakle, glazbenica (violončelo, koji umjetnica drži među nogama!) i liječnik, bračni par, maštaju o trećoj osobi u krevetu, što je, sudeći prema rubrikama poruka nekih seksi/porno tiskovina i tamošnjim »malim oglasima«, u nekim životima vrlo čest slučaj. No, žena se jednom usudi pokupiti prostitutku na ulici i dovesti je mužu u postelju. Ali, ne lezi vraže, muž se zaljubi u nju (čim ga je dodirnula bedrom!?), žena se zateleba u njezina svodnika, koji je tetovirani prostak i primitivac, ali – ševa je ševa, svodnik u nju, toliko da je »okrene«, naravno – desi se seks i »ona-ona« (»iskorak«!). Ne, priča nije iz porno-magazina, iako tomu sliči...

Međutim, autorica ima priču i zna je napisati te – kako je u prvoj slici bilo dobro naznačeno – moglo se isplesti zanimljivu erotsko-psihološku dramu, što autorica nije zaboravila, ali nije ni provela. No, taj libreto, da su riječi tek podloga za nešto drugo, doista kao u svakomu libretu – ovdje podloga za seksualne zbilje i maštanja, tako da seks i jest glavni u priči, prikazan vulgarno i eksplicitno, a time je i priča kao psihološka i dramska – onemogućena te je postala poprilično besmislena. Šteta, riječ je ipak o nadarenoj spisateljici i o dobru temelju moguće zanimljiva razvitka međuljudskih odnosa, što su i seks i redateljstvo, a i sama postmodernistička površnost, podosta »razlili«. A ona debeljuca koja u kadi samo ždere li ždere ili piše li piše (žena s pričom), nepotrebna je dramaturška izraslina koju bi – sva je prigoda reći – najbolje bilo ukloniti.

Ističe se dojmljiva slika pozornice, kao i glazba (Borna Šercar). Igrali su: Nives Ivanković (žena), Žarko Radić (muž), Ana Franić (prostitutka), Vladimir Posavec Tušek (njezin svodnik), Andrijana Vicković (»žena s pričom«), te Sonja Dvornik (bolničarka, zapravo statistica).

Da, ali gdje je tu satira? Nema tu toga, ni u primisli. (Istina, ima nešto pokušaja smiješnog u onomu dramaturškom privjesku »žene s pričom« / Andrijana Vicković). Ukoliko zamišljenu satiru ne nakalemimo, ali na što je tu nakalemiti? Čime se to ovdje »ismijava država ili vlast, pojedinac ili društvo«? Možda time što su se »akteri dali ne samo na proučavanje ménage à trois literature nego i na učenje violončela i niza drugih vještina« (!?)? Sve u svrhu »strasti i energije, i scenske i glazbene«. Moguće da bi se baš to moglo (a i trebalo!) ismijati, međutim – ovo je tek kronikov privjesak o predstavu.

Naznake početka neomatrijarhata
Dušan Jovanović: Boris, Milena, Radko, u vlastitu redateljstvu, Slovensko narodno gledališče drama, Ljubljana, 2013.

Milena (glumica, 63 godine), zaljubi se u Borisa, pomorskoga kapetana, 67), što otvoreno kaže svojemu mužu Radku (novinaru, 64).

Dakle, i ovdje imamo isto ono vlaško ruralno (»uživajmo«), kao i američko urbano (»enjoy«), budući da Milena svoju nevjeru, gaženje bračnoga zavjeta, nanošenje boli drugima, razbijanja obitelji itd., opravdava samo jednim: vlastitim uživanjem. S Borisom je njoj »lijepo«, obasipa je udvaranjima, što joj godi, ona s njim »uživa«. U igru se upliću i njezina kći, koja majku nastoji urazumiti, i Radkova majka koja je za oštrije postupke (ili nju namlatiti ili zlikovca ucmekati, stara je nešto kao partizanka; likvidirala bi!). Vrlo živahni dijalozi, s duhovitim upadicama i obratima, koji su imali prijevod, ali presitan i previsoko postavljen, u osnovi su snažna psiho-drama. Gledatelji su je odgledali u dahu.

Svršetak je poseban: Milena obojici svojih muškaraca, mužu i ljubavniku, predlaže zajednički život. Kada oba to odbiju, ona ode – nekomu trećemu, tko zna kamo. Žena je nadmoćna u muškomu svijetu. Je li to moguća naznaka neomatrijarhata, svijeta s manje obzira, a više (ali samo ženskog) uživanja, ili tek potvrda davnašnje pučke mudrosti koju je crnogorski romantičarski pjesnik Njegoš zapisao u Gorskomu vijencu: »Ćud ženska je smiješna rabota, stotinu će promijeniti vjera dok dobije što joj srce žudi« (navodim prema sjećanju, s napomenom da »smiješna« ovdje znači »čudna«,»neshvatljiva«).

Večer prije splitski Libreto nam je prikazao također nevjeru, čak provokativniju ljubav utroje, ali gledati ovu predstavu nakon te – to je kao iz yuga presjesti u mercedes... Ovdje je riječ o snažnu i do u detalj vjerodostojnu umjetničkom ostvarenju. To što su imena osoba u drami i imena stvarnih glumaca koji ih igraju: Milene Zupančič, Radka Poliča i Borisa Cavazze ista – samo je zgodna dosjetka, bez obzira na to ima li ili nema tomu neke stvarne životopisne podloge u priči. Ona je istinita i vjerodostojna, znači životna, a to je bitno. Značajan trenutak i za pisca te drame i za njezina redatelja – u istoj osobi.

Trima vrhunskim slovenskim glumcima na istoj su se akribijskoj razini priključili Alojz Svete (Radkova mama, 97 godina, teško je bilo razabrati da staru revolucionarku igra – muškarac) te Nina Valič (Milenina i Radkova kći, 35). Redateljstvo vrhunsko, suvremeno, pozornica jednostavna i praktična; zadovoljni gledatelji dugo su pljeskali (11. lipnja).

Da na svijetu postoji i satira te da smo na njezinim Danima, tijekom gledanja ove uvjerljive drame, to – vjerujem – nikomu, a i meni, sigurno nije niti palo na pamet.

Vrijedno ostvarenje – današnje koliko i ondašnje
Aleksandar Nikolajević Ostrovski: Unosno mjesto, u redateljstvu Igora Savina, Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, 2013./14.

Istinska satira na 38. Danima satire, nakon Brešanove Predstave Hamleta... konačno! Sve između te i ove predstave izabrano s hrvatskoga glumišta, inferiorno je i ljubljanskoj i beogradskim predstavama (Jovanovića, odnosno Nušića i Ostrovskog).

Ostrovski (1823.- 1886.) istinski je satirik. Predstavu prati vrhunski Program predstave u kojemu je i mala povijest korupcije (Jelene Kovačević): »Ni u jednoj drugoj zemlji korupcija nije tako opća – piše francuski veleposlanik u Rusiji 1820. – Ona je, u stanovitu smislu, organizirana te ne postoji ni jedan državni službenik kojega se ne može kupiti«. Nije istina! Pogledajte Hrvatsku danas: ima li igdje ijednoga takvoga državnoga službenika ili dužnosnika!? Sjetimo se onoga jednoga tamo iz devedesetih kojemu je nekih pola milijuna mita za »pretvorbu i privatizaciju« nečega bilo tek »nešto sitno, za kavicu«!

Unosno mjesto nije samo priča o korumpiranosti, mnogo je psihološki dublja i društveno šira drama, s izvrsnim likovima »skinutim« iz ruske sudske prakse gdje je pisac bio činovnik. Riječ je, dakle, i o odnosu nadmoćne žene i mizerna korumpirana bogataša: Višnjevski i žena mu: Predrag Ejdus – Anđelika Simić, o odgoju umrljanom žudnjom za bogaćenjem: dvije lijepe kćeri različitih sudbina, jedne udate za imućnika i ljudsku gnjidu: Milena Živanović/Julkica – Srđan Timarov/Belogubov, a druge za poštena siromaha: Jovana Gavrilović/ Polina – Nikola Rakočević/ Žadov, te njihove tiranske majke: Jelisaveta Sablić/ Kukuškina, kojoj se – miljenici i hrvatskih pozornica – opravdano najduže pljeskalo jer je i ovdje bila vrhunska. Riječ je o pravničkomu zvanju koje guli koga stigne: Bogdan Diklić/ Dosužev. Najsnažnije se govori o sluganima visoko pozicioniranih korumpcionaša i samih korumpiranih: Branislav Lečić /Akim, čije je životno geslo imati i uživati: već na Danima susretano »uživajmo« – nezaboravni Lečićev ples na stolu, redateljski i glumački biser.

No, ponajprije je riječ o predrevolucionarnim strujanjima u Rusiji, kada se već čitalo Marxa i kad se već nazirala tragedija: da će se poštenim i radišnim Rusima ostvariti snovi (»ne dao Bog da ti se snovi ostvare«), nakon čega se opet sve vratilo gdje je bilo i pod konac 19. stoljeća i gdje je i danas. (Stvar bitno spašava Putinov prosvijećeni apsolutizam, makar za njihove i naše prostore – ipak najinteligentniji način vladanja!) Tragedija mladoga čovjeka (Žadov) koji se – iz ljubavi prema ženi – ponizi za »unosno radno mjesto«, pogazivši svoja etička načela, spisateljski je/dramaturški izvrsno, a tako je i prikazano: mladi radnik još uvijek ne gubi nadu zamišljajući da će javna prokazivanja/mediji spriječiti korupciju. Ima ona (korupcija) i tomu lijeka: naprosto kupi novine, televizije, portale – sve. Sve se može kupiti. (Kao što se u komunizmu sve moglo oteti i staviti sebi u korist!)

Tamo u scenografiji, koja je suvremena, a mogla je biti jednako praktična i da je primjerenija vremenu zbivanja – i tako bi bilo bolje – stoji godina 1898., što je dobro: ni 1998. ni 2014. nisu bitno drugačije.

Vrlo pamtljiva predstava stamena redateljstva i niza vrhunskih glumačkih ostvarenja. Ponegdje se ponešto prekarikira, no ima i to svoje razloge: onaj jednostavniji dio gledališta! Beogradsku glumačku družbu čine još: Nebojša Ljubišić / Mikin, Stefan Bundalo /Prvi činovnik, Slobodan Tešić / Vasilije, Matko Ajvaz / Anton i Anđela Krvavac / pedikerica.

Prešern, pučke popijevke, Micike, nekrofilija,
kukurijekanje i koješta još!
Svetlana Makarovič: Mrtvac dolazi po dragu, u redateljstvu Jerneja Lorencija, Prešernovo kazalište Kranj i Gradsko kazalište Ptuj, 2014.

Na pozornici je devet praznih stolaca na koje sjedne devetoro izvođača, pet puca, četiri dečka, svi s harmonikama, jedna s čelom i jedan s gitarom. Počne veselo, živahno, puce su prekrasne: pun sam nade i očekivanja, ma koliko da sam usput prije predstave pročitao kako ću gledati »koncertnu dramu s minimalnim kretanjima«. Međutim, to što gledam nenadano me podsjeća na neke izvedbe »pjesništva glazbom« na Svjetskom festivalu avangardne poezije u Parizu 1981. godine.

Još starija avangarda od te pariške, koja je imala nekoliko briljantnih pojedinaca, više izvođača/glumaca/zabavljača negoli pjesnika, to je ona kazališna avangarda tamo iz 70-ih prošloga stoljeća; nju pamtim s nekih predstava šibenskoga festivala za djecu – također svjetskog: »odkrivanje redateljskoga postupka«. Bilo je to tada u špici redateljske mode, a evo ovdje nenadano ponovno izranja. Naime, na rampi lijevo je jedan stolek, na njemu rekviziti: kad nekomu izvođaču treba da mu lice bude krvavo, on ode tamo i sam sebi izlije na glavu boju, kad nekoj treba da bude noseća – i ta ode opet tamo i zaveže sebi oko pasa vrećicu s brašnom: eto ti trbuha i djeteta u njemu, itd. Sve je to u redu, iako je takva avangardna metoda odavna ocvala, no predstava se usporava, rasipa, sviranja je sve manje, mračnih sadržaja sve više: grobovi, smrt, crvi, mrtve majke, mrtve kćeri, mrtvi vrtlar, ljubljeni Prve Micike... Jedan od izvođača svako malo kukuriječe, iz čista mira! Usuprot tomu »buđenju«, ritam izvedbe pada, onaj jedan pored mene se diže, izlazi i tamo u nekom redu također neki, napušta gledalište... No, većina je strpljiva i usredotočena na priču.

Da ja s pričom ne bih nešto zabrljao, a zabrljao bih ja sve, samo da smijem, evo kako kazališna promičba prevodi priču na hrvatski: »Micika je voljela Anzela i Anzel je volio Miciku. Ali njihova ljubav nije imala sretnu budućnost. Otišla je u grob zajedno s Anzelom, a Miciki ostaje život koji ne želi, život kakav joj žele nametnuti drugi... Drama Mrtvac dolazi po dragu ima korijenje u istoimenoj narodnoj pjesmi i u Prešernovoj obradi Bürgerove Lenore. Autorica je temu obradila šokantno i drugačije, gledajući je iz drugih kutova. Kroz prizmu šizofrenije uvodi dvije junakinje, dvije Micike koje se bore za prevlast, odnosno za opstanak. Uz njih je tu i Sveti Tadej, trgovački putnik, vidjelac, ispovjednik grijeha. I dvije majke, Micikina i Mlinareva (...). Mlinareva i mrtva grdi sina i daje mu upute kako žalovati za njom (...). Druga Micika od Mlinara proračunato zahtijeva da na nju prepiše mlin (naime, zna strašnu tajnu da je Mlinar potegao ruku na Anzela, njezinog mrtvog voljenog). Prve Micike više nema, jer za pravu ljubav u takvom svijetu nema prostora«.

Ona druga Micika ubije dijete u vlastitu trbuhu, brašno iz vrećice iscuri... Sve završava riječima jedne od Micika: »nikada nisam imala sestru«.

(Dok sam čekao početak predstave, čituckao sam u slovenskoj programskoj knjižici uz predstavu opsežan autoričin životopis te zapazio da ni ona nema sestru, nego dva brata, te da je u mladosti demonstrativno i javno obznanjivala da ne želi rađati. Sada je već duboko u osmom desetljeću. Pokojni profesor Hergešić, poznati hrvatski komparatist, koji je sve tumačio tzv. biografskom metodom, siguran sam da bi povezao te životne činjenice i ono u priči. Kakvo bi moglo biti tumačenje, to se – ostavlja tumačima.)

Nakon poklona, dragi naši Ptujci i Kranjci ipak su nam odsvirali nešto veselo, uistinu dobro; šteta što i ranije nije toga bilo više. A simpatična družba su: Ana Urbanc/ Prva Micika, Vesna Pernarčić/ Druga Micika, Miha Rodman/ Anzel, Aljoša Ternovšek/ Mlinar, Darja Reichman/ Majka, Borut Veselko/ Sveti Tadej, Vesna Jevnikar/ Mrtva Mlinarica, Judita Polak i Ciril Roblek/ čelistica i gitarist. Ne bi moguće bilo loše da nastupe kao instrumentalni-vokalni nonet. Satiru u toj priči ionako ne uspijevam zapaziti.

Gledalište i pozornica zajedno – jednako su ovce
Miran Kurspahić: This Casting, »autorski projekt«, Teatar Rugatino,
Zagreb, 2013./14.

Riječ je o malom privatnom kazalištu tako da na preskromnom papirčeku polovice A-4 formata s osnovnim podacima nije navedeno je li praizvedba ove predstave bila lani ili je ovogodišnja, ali se sjećam da je nisam htio ići gledati, nakon što sam iz dnevnih novina shvatio o čemu se tu radi. (Međutim, sada sam si dao obvezu kronika: zapisati...) Naime, i inače sam na predstavama koje, kao i ova, nude površnu zabavu i smijeh na tuđi račun, često odsutan i tužan, pa dok brojni oko mene zadovoljno plješću i uživaju – meni se zapravo plače. Tako je bilo i ovdje. Ovdje osobito!

»Uživaju«, da: jedna od tri »natjecateljice« za mjesto voditeljice na dalekovidnici i spomene upravo tu riječ, ali kako drugačije nego američkim engleskim – »enjoy«. To »enjoy«, dakle, nije paradigmatično tek za ove Dane satire, ali na njima – svako malo isplivava kao oznaka vremena koje živimo. Nema, u načelu, u uživanju ništa loše, štoviše, međutim – do koje granice se može ići u ponižavanju radi preživljavanja ili u uživanju gledajući to ponižavanje i bešćutno gaženje i tijela i duha i duše, to je umjesno pitanje. Od rimskih vremena kada je publicum (danas »publika«) u arenama gledao borbu robova za preživljavanje, do ove predstave kada gledamo borbu robinja u današnjemu robovlasničkomu sustavu – također da bi preživjele, ovdje tek jedna od njih, publicum je uživao / gledalište je uživalo gledajući mučenje, i onda i danas.

Naime, redatelj već na ulazu u dvoranu uvlači gledateljstvo u predstavu, sve nas uvodi u igru i čini sudionicima, ne tek gledalištem: snimci gledališta su ujedno scenografija na pozornici. Svi smo jednako ovce nevidljivoga nam vlasnika, bili na pozornici ili u gledalištu, svi smo tu ili za šaku trave od koje ćemo preživjeti ili za mrvu užitka koja će nam omogućiti lakše preživljavanje. I završno je tako: kad se konačno shvati da je sve to ipak samo kazališna predstava koja nastoji što vjernije i što dosljednije prenijeti slične sadržaje »stvarnosti kao zabave«, sirotinjske (amero-proleterske) opće patnje i jada kao nečega smiješnog i zanimljivog svima nama, i na tv-u i uživo – sve tri djevojke u jedan glas, vrlo srdito (ta njihova ljutnja, redateljski izvrsna, značajan je i temeljni spoznajni trenutak!) govore nam kako je sve to »zbog vas«, da vi uživate; nama je ovo što se javno ponižavamo kruh i opstanak, a vama – samo uživanje u tuđoj muci i jadu; da nema vas koji gledate sve ove i ovakve priredbe, njih i ne bi bilo. Vi ste, poštovani gledatelji, krivci što nam je ovako kako nam jest. »Svi smo mi odgovorni«, i bla-bla-bla... (Niti moje otužno zgražanje nikomu ništa ne pomaže, naravno.)

A što smo to vidjeli? Traži se tv-voditeljica, u »finale« izbora uključile su se njih tri: Mirela/ Mirela Videk, Iskra/ Iskra Jirsak i Mia/ Mia Biondić, sve tri mlade, nezaposlene (?) glumice. Državna uprava koja svakidanje s ekrana obećava »nova radna mjesta«, zabranila je upošljavanje novih glumaca u hrvatskim kazalištima, a i njih se školuje nekontrolirano mnogo, više nego ih se može zaposliti »o državnomu trošku«, pa traže kruha gdje mogu i kako znaju i umiju! Tako su i tri novopečene zanimanjem igračice dospjele u ovu predstavu!? Koliko je doista stvarnosti u ovomu uprizorenju, a koliko glume – s recipijentskoga kritičko-prosudbenoga motrišta je nebitno, ako naime jest – a jest – riječ o kazalištu koje samo što dosljednije imitira stvarnost.

Navodim riječi iz obavijesnoga letka doslovno, a upućujem obratiti pozornost na jezik: može li se to uopće reći nekim hrvatskim, ili je i ovo hrvatski? Evo:

»Živimo u vremenu kada je svaki dio našega društva temeljito estradiziran. Lavina reality projekata, retardiranih kvizova, Big Brothera, Farmi, Story supernova ultra điha-điha multitalent show-ova (!?, op. aut.), hrvatska (?!) traži zvijezdu, hrvatska traži sebe, hrvatska traži smisao postojanja emisija koje u svojoj bazi imaju selektivni ili eliminacijski koncept, odavno je već preplavila Lijepu našu (valjda zemlju, državu, ne pjesmu nazvanu tako po prvim njezinim riječima, dakle Lijepu Našu, op. aut.) i ostavila trajne posljedice. Ostavila je pogubnu ideju istant slave. Ideju koja je posve neprimjetno, ali istovremeno perfidno, izmijenila sustav vrijednosti i razvila kult površnosti. Pristajemo li svjesno na manipulaciju? (Da, čim smo prihvatili naredbe glasa »iz režije«, »a sada jedan pljesak«, pa svi plješću, »a sada pročitajte s ekrana« i svi zadivljeno glasno čitaju »ooo«, a sada »vau« i svi – cijelo gledalište glasno čita s ekrana englesko umnoženo »dablju« itd. Pristajemo na manipulaciju čim uključimo televizor!) Pristajemo li na dijaboličnu igru ‘How low can we (you) go’?

Upravo iz ovih premisa javlja se ideja o dijaboličnom castingu za fiktivnu (!, op. aut.) emisiju u kojoj se do krajnjih granica testira očaj i spremnost odabranih da učine sve što se zahtijeva od njih«.

Tako će se njih tri bešćutno međusobno ispitivati, ponižavati, potući, otkrivati obiteljske tajne (dugovi, očevo samoubojstvo...), stalno na rubu panike da će biti odstranjene iz daljega natjecanja, da bi pri svršetku morale pokazati kako se seksaju, jesu li homoseksualne, jesu li imale »gay-iskustva« (danas je jako napredno i prestižno ako jesu!), masturbiraju li, skinuti se i pokazati gledateljima grudi, a vrhunac natjecanja je kada moraju izabrati nekoga »iz publike« i zadovoljiti ga: uspjeh se prosuđuje prema tomu koji/čiji će izabranik najglasnije »uživati«. (Dosjetljiva Mirela svojemu je izabraniku zavrnula prste i nevoljnik se izderao kao jarac, uspjela je (15.lipnja)! Sve tri su sa svojim odabranicima »činile fintu«, dakako, ipak je ovo bila kazališna predstava, ali i totalni teatar, to jest – svi gledatelji igraju! Makar i kao statisti.

Čim smo pristali na tuđu kulturu i na tuđi jezik kao na svoj, pristali smo i na to da to nismo mi ili da svjesno i namjero bivamo što moguće nismo. (This Casting ima više značenja, to je »proces stimulacije u tehnologiji«, »komercijalni program«, ali ovdje može biti i »ovo snimalište« mjesto igre, odredište za nastup, prostor na koji su usmjerene kamere i na ono što se gleda, neposredno ili posredno – kući na zaslonima). Čim smo pristali na zapadnjački način uživanja i na liberalni kapitalizam bez Boga i bez kormila (da nam glas »iz režije« kao Veliki Brat bude Bog i put božji koji slijedimo!) pristali smo i na to da nemamo svojega jezika, svoje kulture... u konačnici – da nemamo sami sebe. To nam kaže ova predstava. Pristali smo na to da je Hrvatska rubna američka kolonija, a Zagreb gradić na rubu te kolonije, sa zakašnjelim odjecima »reality show-ova«!

Kurspahićev »projekt«, dakle i zamisao i ostvarenje, vrlo je značajan. Paradigmatičan. I stanovita sinegdoha. Ne znam – dok ovo pišem – hoće li biti nečim ili nekako nagrađen, ali da to zaslužuje – prema mojemu sudu – u to nema sumnje. Osobito ako se vrednuje satira! Ovo doista jest vrhunska satira, nemilo se šibaju i izruguju mane društva, ali i svakoga od nas kao pojedinca, pronicljivo i precizno.

S estetskoga ili šire – s kazališnoga prosudbenoga motrišta – djelo nije iznimno, ali jest posebno tematski i izvedbeno. Međutim, s etičkoga, a osobito s gnoseološkoga, dakle, s moralnoga i sa spoznajnoga kritičko-prosudbenoga motrišta, predstavu itekako vrijedi zapaziti i zabilježiti kao posebno vrijednu i za sada jedinstvenu u našemu stoljeću, ako je riječ o hrvatskomu glumištu.

Šećer je uvijek na kraju: tri mladice su pokazale – sve tri – da mogu i znaju biti odlične glumice. I dosjetljivoj i nasrtljivoj Mireli i udaljenoj i kritičnoj Iskri i samozatajnoj i plahoj Mii – daljnju će sudbinu određivati Fortuna, božica sreće. Kao i svima.

Mirela Videk, rekao bih, pokazuje široku lepezu mogućnosti, od ozbiljnih do komičnih uloga. Iskra Jirsak, čini mi se najpogodnijom za dramske uloge, osobito tzv. negativnih rola u kojima bi mogla doseći zavidna ostvarenja.Miu Biondić vidim najjasnije u ulogama komornih drama, složenih psiholoških profila, u monodramskim prigodama...

Nu, otkuda meni pravo petljati se u Fortunin posao?!

I dobro i loše
Jean-Baptiste Poquelin Molière: Tartuffe, u redateljstvu Krešimira Dolenčića, Akademija dramske umjetnosti, Zagreb, 2014.

Ovo je ispitna predstava redateljeve klase novih glumaca, s dvoje gostujućih. Dobro je što su nadareni, doista nadareni, to me i osobno raduje. Raduje i to što su imali mogućnost upriličiti ispitnu predstavu i izvan učilišnih prostora, eto – čak i na Danima satire: francuski klasik istinski je i nenadmašan satirik, to znamo, Tartuffe se često izvodi.

Ono što ne može radovati to je da sjajan prevodilac čiji je prijevod ritamski odličan, posve u duhu hrvatskoga jezika, i jednako tako vrstan znalac francuskoga jezika, rimujući prijevod u hrvatskomu – pravi amaterske, neznalačke, pacerske, a zapravo nepostojeće rime: kući – muči, riječi – leći, riječi – prijeći, naći – znači, priču – biću, peče – sreće...Glas »č« izgovara se na nepcu, a »ć« s apeksom na donjim zubima, dakle – prema mjestu izgovora – to su dva udaljena i posve različita glasa. Onaj tko je štokavac iz krajeva ispravna izgovora, kao ovaj podpisnik, zapravo je time kažnjen, jer mu loš izgovor na pozornici pokvari užitak gledanja. Čuje pogreške, one mu smetaju u prihvatu predstave. Ne može se na nju usredotočiti, ne može vjerovati u neispravno izgovorenu riječ. (Ako djelo nije pisano dijalektalno ili kolokvijalno... nego tobožnjim »visokim hrvatskim«, kao ovdje.)

Posebno je loše što neki od novopečenih glumaca (osobito istaknuto jedan od njih!) ne dosežu osnovnu ortoepsku razinu vlastita jezika, a nadasve je loše što mu nitko taj »šprahfeler«, odnosno ćućorenje (očito je!) ne popravlja, nego ga puštaju na pozornicu, a nije još posve ovladao jezikom kojim kani zarađivati kruh: rade mu golemu nepravdu. Njegovi učitelji bit će krivci tomu što će mu se to kad-tad vratiti kao bumerang... u njegovu, ne u njihovu glavu i na njegovu štetu. Šteta!

Spomenimo i ovdje nadarene mlade glumce »klase Dolenčić«, kako su navedeni uz javno pokazivanje svojega ispita: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Anja Đurinović, Mateja Majerle, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak, Lukrecija Tudor, Tihana Lazović i Silvio Mumelaš bili su im gosti.

Prokletstvo ljepote, ljepota ružnog
Marius von Mayenburg: Ružni, u prijevodu Dubravka Torjanca i redateljstvu Jerneja Kobala, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, 2013./14.

Znademo, banalno je: ima nemoralnih tipova i ubojica s božanskim obličjem, a ima i prelijepih ljudi, ali neugodna izgleda...

Lette je izmislio nekakav poseban utikač koji šefu mu donosi veliku dobit te on ne dopušta svojemu izumitelju da osobno predstavlja taj proizvod stoga jer je ružan; tko će od njega išta kupiti!? Njegovoj ženi to ne smeta, navikla je na njega, ali on – hoće biti lijep, napredovati, što se nakon plastične operacije i dogodi. Tada nastaje kaos.

U nj se zaljubi već ostarjela majka njegova asistenta, on je sada ljepotan i može birati žene koje stoje u redu da bi bile s njim, lijepim i slavnim izumiteljem, svoju ženu je zapustio. Obahatio se pa mu ni novaca nikada dosta...

No, kirurg nastavi operirati i proizvoditi ljepotane, tako operira i asistenta mu, koji također postane izumitelj pa žena ne zna više s kim spava, a spava s obojicom... Konačno, sam i nesretan, jer ni ljepotan više nije jedini, gubi i mjesto i ugled, on poželi da mu se vrati njegovo ružno lice...

Sve je tu jednostavno: ljepota nije uvjet sreće, međutim, drama mladoga njemačkog dramskog pisca (München, 1972.) otvara brojna pitanja današnjice; njegovanje ljepote npr. koje poprima razmjere nakarade, ali je i područje goleme zarade. Nu, oduvijek se njegovala ljepota, od staroga Egipta, a zasigurno i ranije, premda kriteriji lijepoga nisu ni posvuda ni uvijek isti... Narugati se tomu, ismijati društvene i pojedinačne porive i neminovnosti (»ljudskom srcu uvijek nešto treba/ zadovoljno nikad posve nije«) – to ova satirična drama radi vrlo dobro, modernistički živahno, u brzu ritmu, ne zamarajući se odviše psihom ili profiliranjem likova; sve je kapitalistički otuđeno, bešćutno, sve je zarada, sve je uživanje u seksu i ljepoti, uspješnosti, hrani... »enjoy« – naravo! Ružni – otpadaju! I siromašni otpadaju, i neobrazovani otpadaju, i »njihovi« otpadaju, i... No, to je već sve uvijek tako isto!

Ono što je posebno u ovoj satiričnoj drami jest njezina neposrednost, jasnoća, i ideje i ostvarenja, ubrzan dijalog kratkim rečenicama. A ono što je vrijedno u njezinoj izvedbi, to je također brzi ritam, nagle preobrazbe, te činjenica da sve tri žene, suprugu, majku i bolničarku, igra ista glumica, odlična Barbara Rocco, oba »gospodara situacije«, šefa i kirurga isti glumac, izvrsni Ivica Pucar, artikulacijski besprijekoran, uzoran, a oba sporedna muškarca, asistenta i sina stare dame, majke mu, Mitja Smiljanić, i on dobar, dok je teret glavne uloge oba Lettea, i ružnog i ljepotana – uspjelo iznio Robert Plemić.

Redateljstvo je uistinu moderno, svrhovito, bez pogreške, no dva su detalja izazvala smiješak:

Ružni/ljepotan, u trenutku uzbuđenja, ubrzano hoda pozornicom u krug, pet-šest puta zaredom... Taj sam redateljski štos gledao već pet-šest puta zaredom u zadnjih nekoliko sezona, kod raznih redatelja, no dosjetka nije loša i – u jednomu trenutku, kada doktor od sestre zatraži injekciju za pacijenta prije proizvodnje još jednoga ljepotana, neznatnom tehničkom omaškom svjetlo se ugasilo i gledalište je shvatilo da je to svršetak igre te gromoglasno zapljeskalo! Doista, onih još nekoliko minuta izvedbe suvišno je! Ali, to sam i ja tek tad zamijetio, nakon što se slučajno dogodilo. Dobra uputa za poboljšanje idućih izvedaba.

* * *

Ovo je ujedno bila zadnja priredba 38. Dana satire, jedna od najboljih; riječ je očito o promišljenu kazalištu koje pomno slaže što će uprizoriti...

Zaključka su, moguće, najmanje dva:

– 38. Dani satire 2014. u Zagrebu pokazali su snažnu želju za kohezijom bivših jugoslavenskih »ovih i onih prostora« te

– podosta toga što smo vidjeli zapravo i nije spadalo u satiru; bit će stoga što je i nema baš u izobilju, ili stoga što je loša pa izbornica nije našla razloga pokazati nam je.

Kasnovečernji program, hrvatski nazvan »off-program«, kojemu se izbornica »osobno veselila« kako je napisala, sačinjavao je »fragment iz književnog djela Kalendar Maja Zorana Ferića (...), nastupe TBF-a i Leta 3« (?), zatim »polemičke ringove«, »koje će voditi novinar i pjesnik Aleksandar Stanković, pa napokon, zar nastupi Lucić – Dežulović nisu upravo lucidan primjer suvremene scenske satire?«, pita izbornica.

Zbog zdravstvene prevencije nisam bio u mogućnosti pratiti taj kasnonoćni program, znači – ostalo mi je od njega samo ono »off«...

(Zagreb, 19. lipnja 2014.)