Osebujan čileanski pripovjedač »hrvatskih korijena«

U Zagrebu je nedavno (17. rujna), u Matici hrvatskih iseljenika, predstavljen Razvrstavač, knjiga pripovijedaka čileanskoga autora Juana Mihovilovicha Hernándeza, te prevoditeljice sa španjolskog Željke Lovrenčić; ona je ujedno bila i predstavljačica knjige te njezina zagovarateljica, kao što je i dobra poznavateljica autorova djela i kritičarka koja nam dovodi i uzdiže ovoga čileanskoga pisca »hrvatskih korijena«. I sam Hernández nazočio je tomu lijepom trenutku koji ćemo upamtiti. O ovoj njegovoj knjizi, kao i o Hernándezu kao pripovjedaču inače, Denis Derk, kritik i novinar, govorio je nadahnuto i vrlo obaviješteno.

Koliko je Mihovilovich naš?

Nikoliko! On je čileanski književnik. Ono »hrvatskih korijena« tek je nešto u sentimentu, ali za njega značajno jer ga upravo stoga hrvatski izdavač (Zoran Bošković) voli (čak vjeruje da će dobiti Nobelovu nagradu!?). A to stoga što je, ne u ovoj knjizi nego drugdje, pisao o svojemu djedu. Djed je pak unuku Juanu (bidni did bi reka: Ivi!) pričao nešto svojim hrvatskim koji unuk »anke jedne riči!« nije razumio, ali – senzibilni pisac, jer ipak djeda silno volio, pa i to pričanje: nije znao što djed priča, ali je to duboko doživio. (Vrlo je slično i s mojom recepcijom unukovih pripovijedaka: teško da bih išta iz ijedne od njih mogao ikomu prepričati, jer nekoga »sadržaja« zapravo i nema, ali – vidim da je pisac sve to o čemu priča – iskreno doživio!)

Dakle, ono »hrvatskih korijena« ostalo je u pedeset posto prezimena, kako je to uobičajeno u španjolskom jezičnim suzviježđu, u nekim davno minulim osjećajima. Koliko je Šenoa češki? Niti malo. Ili, vremenski bliži nam »hrvatski Mandela«, pjesnik i briljantni esejist Vjenceslav Čižek? Nikoliko, osim što je obožavao »Staro češko« (pivo, naravno!). Koliko je »znameniti i nagrađivani venezuelanski romanopisac« Salvador Prasel naš, jer on je »naše gore list« koji je prethodno, ne kao Spasoje Prašelj, što mu je pravo ime, nego kao V. D. Zrin, objavio iznimno potresnu »Baladu hrvatskih izbjeglica«, a izbjeglica je bio i onaj Mihovilovichev djed (Knjiga bezimenih, »Negdje u Austriji«, 1947.)? Izvan toga ga nema, on je venezuelanski pisac. Istina, silno mu je važno bilo da mu se knjige prevedu na hrvatski. (Preveliki grijeh, preveo Milivoj Telećan, Mladost, Zagreb, 1989.)

Juan Mihovilovich meni preko puta s govornice u Matici iseljenika divani španjolski, a ja vidim pred sobom Ivu Mihovilovića, znamenitoga našega novinara, koji sjedi također meni vis-a-vis, u Kavkazu, i mudro mene mladca svjetuje, on, novinarski iskusnik! Čak su i fizionomijom slični; međutim, Juan nije Ive ni Ivo ni Ivan, on je Juan, stranac. Istina, očito mu je drago da mu se knjige prevode na hrvatski, ali to je drago svakomu inojezičnomu piscu.

Skrb Matice hrvatskih iseljenika čak i za treće koljeno svojih odbjeglih sinova dirljiva je. Hrvatska je oduvijek znala brinuti o svojima – nakon što ih izgubi! (I o svojim zemljama isto!) Da su naši književni prethodnici, i Zagrebčanci inače, skupa s hrvatskim vlastima, malo više brinuli o Ivi Andriću, ali dok je bio živ, ne bismo ga bili izgubili! (Ali, on tada vjerojatno ne bi dobio Nobelovu nagradu!) Ni pjesnik Branko Miljković isto tako, ne bi se – ostavljen od svih – objesio pod Sljemenom. Zato je briga za pisca Juana Hernándeza, korijenima i prezimenom još i Mihovilovicha, dobra i opravdana, ma koliko da je to tek osobna zasluga jednoga izdavača i jedne prevoditeljice. (Sve što u hrvatskoj kulturi vrijedi, nečija je osobna zasluga, mimo sustava!)

Kakav je to pisac, o čemu i kako piše?’

Prevoditeljica Juana Hernándeza predstavlja ovako: »(...) priče imaju obilježja realističke proze, u složenim situacijama dolazi do izražaja psihološki razvoj likova. (...) isprepliću se uspomene na piščevo djetinjstvo i mladenačko doba, ‘svjesno i podsvjesno, podzemno i nadzemno, realno i irealno, razumno i nerazumno’, a ponekad se čini da su prožete hladnoćom Punta Arenasa. (Hrvatski iseljenici, mahom Bračani, svoj su pitomi, zelenilom obrasli i topli otok zamijenili hladnim, ogoljelim i divljim jugom Čilea, »radi boljeg života«, op. aut.) Jezik kojim su napisane je jednostavan i običan jer njime se najbolje otkriva i opisuje očajna i osamljena čovjeka.«

Zapravo, opisa, u smislu deskripcije i nisam baš uočio. Pisac je majstor predočavanja stanja, s malo ili čak nimalo radnje. To bi se, bliže istini, moglo nazvati zbivanje, ali ne i radnja, nizanje nekih događaja, to ne. Dobar je, paradigmatičan primjer upravo naslovna pripovijest. Razvrstavač pisama u pošti, beznačajan čovjek, predano i s velikim marom radi svoj posao, čak se ni u mirovinu ne da pa ga moraju – odpustiti jer je ostario, postao dekoncentriran i podjetinio je. Odlazeći kući »...pomokrim se na staro deblo akacije (...) privuklo me ime urezano u koru (...) koje je napisano kad sam bio dječak i kad su jedino moje oči bile sive«. »Žali slabe osobe i voli ih pretvarati u junake«, ispravno uočava prevoditeljica. No, ne samo osobe, slične sentimente znade pokazivati i prema životinjama ili biljkama (npr. »Siva mačka«, »Fikus«...).

Hernándezove su pripovijesti mahom u prvomu licu, kratke, većinom ne duže od novinske priče, pa i kraće. Recimo u »Zamolbi« jedna suhonjava žena čeka da se riješi njezina zamolba »za mjesto u raju«, ali službenik je obavijesti da je takvo rješenje nemoguće naprečac i sve – na manje od kartice i pol – završava onim uobičajenim »možda sutra«! U pripovijesti »Mučenje« mužu je u snu potekla krv iz nosa te on sanja da ga muče, krvava, budi se, »drhćući, dok njegova žena užasnuto promatra njegove krvave ruke«, i sve to na svega nekih pola kartice! No, ima ih i na desetak kartica. Takvih je uvjetno rečeno pripovijedaka u knjizi dvadeset i jedna, a dodano ih je još pet iz zbirke »Posmrtni ostaci«.

Topokronijski gledano, ni mjesto ni vrijeme se ne navode, osim doba godine ili doba dana. Dakle, pričanja računaju na svevremenost, iako su neke sitnice prepoznatljive, kao npr. neka ulica u Santiagu de Chile, ali to je rijetko. Bitan je tek onaj o kojemu je riječ ili ono što pisac upravo uočava. Ekskronijski i ekstopološki – bilo gdje da to jest...

Evo nekih završetaka, rekao bih pripovijedanja radije nego priča ili pripovijesti, jer su one u načelu bez uobičajene spisateljske akribije, bez poante ili nekog obrata, razvitka radnje prema kulminaciji ili nečeg sličnog; toga nema. Primjerice: »...malene i zatvorene, kao da ih nikada nisi otvorio« (»Oči su ti zatvorene«); »...potpuno opuštena uranja u san« (»Lekcija ljubavi«); »... slučajnost se nastavlja. Ponovno je tu, čak i poslije tvoje smrti« (»Doba krijesnica«); »...i tada sam postao svjestan da sam se u tomu trenutku rađao« (»Imao sam svoj svijet«).

Dakle, ovaj i ovakav realizam mogli bismo nazvati dijelom »poetskog realizma«, ili »snovita realizma«, ili »irealnog realizma«, ili nekako slično, čime bismo označili tu mješavinu sna i stvarnosti, mašte i krute zbilje. To je tipično za većinu latinoameričkih suvremenih pripovjedača, slične vlastitu kontinentu koji se gubi u oceanskim maglama ili se tek nazire u zakratko osvijetljenim svemirskim bezvidima. Time im je i Juan Mihovilovich Hernández sličan, čak je i tipičan. No, poseban je upravo zbog svoje okrenutosti izgubljenima, zaboravljenima, malenima, ojađenima, neuočenima... njih, točnije: njihove trenutke skuplja u svoja profinjena, svake grubosti ili psovke lišena kratka štiva, slično sakupljačima školjaka, ili zaštitnicima pasa i mačaka. A to je, ne tek simbolično, i on sam, jer se brine o svim tim živim bićima, roni im u osjećaje i maštu, ne bi li ih spasio ... od čega li ono!? Da, od zaborava, makar privremeno, nađe li se čitateljā!