Djela svakoga velikoga pisca, pa tako i djela A.G. Matoša među inim su iznimno zanimljiva i za različita jezikoslovna istraživanja – standardnojezična, lingvostilistička i dijalektološka. Kad je riječ o potonjima, obično se pozornost posvećuje Matošu kao kajkavskomu piscu. Dobro je poznato da Matoš sa svojim kajkavskim Hrastovačkim nokturnom (1900.) zauzima važno mjesto u početcima suvremene hrvatske dijalekatne književnosti. Nerijetko se spominju i prve dvije kitice soneta Grički dijalog (1909.) te osobito završni stih soneta Gnijezdo bez sokola (1911.), itd. Osobito je zanimljivo Matoševo posezanje za dijalekatnim idiomima pri karakterizaciji likova u njegovim proznim djelima (najčešće je riječ o kajkavcima ili pak o govornicima slavonskoga dijalekta).
Ovom ćemo pak prigodom pozornost posvetiti pojedinim Matoševim jezičnim rješenjima, kojih uporabu ne bi trebalo smatrati posebnim autorovim lingvostilističkim zahvatom u svoje tekstove, pa stoga ni jezičnim stilemima u doba kada su ti tekstovi nastajali. Takva su rješenja najčešća na leksičkoj razini (osobito među imenicama i prilozima, ali i glagolima), a susreću se i među morfološkim značajkama te u rječotvorju. Može se pretpostaviti da ih je Matoš slušao i usvojio od najranije dobi, u svom roditeljskom domu. Premda rjeđe, neka se od tih jezičnih rješenja susreću i u Matoševu pjesništvu. Posebno pak valja izdvojiti one jezične značajke koje su česte i u ostalih hrvatskih pisaca moderne (iz različitih krajeva), a karakteristične su i za govore bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Rad obuhvaća i neke druge značajke Matoševih djela koje ga čvrsto povezuju s Bačkom, a cjelokupna se analiza temelji na konkretnim primjerima iz Matoševih djela.
Pri lingvostilističkoj analizi Matoševa jezika valja imati na umu da mnogo toga što mi danas u njegovu jeziku možda doživljavamo kao stilski obilježene stileme – sâmomu Matošu vjerojatno je bilo stilski neutralno. Naime, svatko od nas, više ili manje svjesno ili nesvjesno, usvaja mnoge naglaske, riječi i njihove oblike, izraze i različite sintagmatske sklopove od onih s kojima smo odrasli i koji su nas odgajali. (Novo)štokavci dio takvih jezičnih rješenja prepoznaju kao dijalektalizme, a dio rabe spontano, ne razmišljajući o možebitnoj stilskoj obilježenosti u normiranom književnom jeziku.
Tako u Matoševim djelima nalazimo neka jezična rješenja koja su uobičajena u idiomima Hrvata u Bačkoj, ali ne pripadaju normiranomu hrvatskomu književnomu jeziku. Za razliku od kajkavštine, koju je Matoš nedvojbeno rabio svjesno zbog stilske karakterizacije likova ili zbog nekih drugih stilskih razloga, mnoge jezične realizacije uobičajene u idiomima Hrvata u Bačkoj, odakle mu potječe otac, ali i onih u Slavoniji, odakle mu potječe majka, Matoš je rabio stilski neutralno, naravno u onolikoj mjeri u kolikoj jezična rješenja u književnom djelu uopće mogu biti stilski neobilježena.
Takva je npr. imenica otarak, koja je imanentna različitim šokačkim idiomima, ponajprije u značenjima ‘ručnik’ i ‘ubrus’. Ante Sekulić u svom Rječniku govora bačkih Hrvata (Zagreb, 2005.) donosi primjer iz šokačkoga Bača u Bačkoj. Matoš pak piše: uzani otarci, dugački kao da će se o njih otirati pola župe, čisti su kao potočni šljunak (pripovijetka Nekad bilo – sad se spominjalo,Novo iverje, 1900.). Najvjerojatnije se leksem otarak rabio u Matoševu roditeljskom domu, pa odatle ta riječ u njegovim djelima.
Toj skupini riječi pripada i imenica opaklija koju je Matoš također najvjerojatnije usvojio u roditeljskom domu jer je sastavnim dijelom bunjevačkih idioma, a u hrvatskom je jeziku dijalektalizam koji ne pripada korpusu normiranoga književnoga leksika. Matoš je pak rabi kao dio svoga jezika, i to ne pri jezičnoj karakterizaciji likova nego kao dio svoga proznoga iskaza, npr. ovčije šubare i dugačke opaklije (U čudnim gostima, 1898.). Inače tu imenicu često susrećemo u bunjevačkih pisaca u Bačkoj, npr. u Ivana Petreša, Lazara Franciškovića, Petka Vojnića Purčara, u dijalekatnim djelima, npr. Ivana Pančića, Milovana Mikovića, Tomislava Žigmanova, ali i u različitim idiomima slavonskoga dijalekta, pa sukladno tomu i u starijih pisaca iz Slavonije, npr. u M.A. Reljkovića (usp. Vulić 2009: 43, 155, 203, 211, 222, 243). Uvrštena je i u Zaboravljeni rječnik govora golubinačkoga kraja u Srijemu, autora Ilije Žarkovića (Subotica, 2009.). Označava ‘ogrtač od ovčje kože’. Etimološki razmatrano, izvedena je turskim sufiksom -lija. U nekadanjoj je tvorbenoj osnovi riječi pridjev opak u značenju ‘naopak’, jer je vuna u opakliji izvrnuta naopako, tj. iznutra dok je na životinji, naravno, bila s vanjske strane.
Glagol sigrati se,s protetskim s-, ne pripada normiranomu hrvatskomu književnomu jeziku ni kao stilem. Matoš ga, međutim, ponekad rabi kao stilski neutralan, npr. sjedne kraj mene dječak, sigrajući se (proza Kod kuće, 1905.). To nije začudno jer realizaciju sigrat se nalazimo u bunjevačkohrvatskim idiomima u Bačkoj, kao i u brojnim idiomima slavonskoga dijalekta, dok se u ponekim novoštokavskim ikavskim idiomima u Dalmatinskoj zagori očuvala još samo imenica sigra, pa tako i u Begovićevoj drami Stana Biučića, koje se radnja zbiva među hrvatskim pukom u Dalmatinskoj zagori, likovi su novoštokavci ikavci iz toga kraja i rabe riječ sigra. Pisci u Bačkoj, kao i Matoš, rabe glagol sigrat se, npr. Bunjevci Ivan Petreš i Antun Karagić, Šokci Mišo Jelić i Matija Kovačić (koji je rodom iz Bačke), zatim Ruža Silađev u svojim šokačkim prozama, i dr. (usp. Vulić 2009: 35). U Matoša možemo jasno razlikovati primjere u kojima je uporaba toga glagola stilski neutralna (kao u spomenutom pripovjedačevu opisu sjedne kraj mene dječak, sigrajući se u prozi Kod kuće) od primjera u kojima je to samo jedno od sredstava jezične karakterizacije likova. Tako npr. u pripovijetci Nekad bilo – sad se spominjalo (1900.) glagol sigrat se u svom govoru rabi sluškinja Antonija, odnosno teta Tončika koja je rodom iz Slavonije. To njezino podrijetlo Matoš pokazuje i njenom replikom ne sigrajte se, a isto tako i uporabom turcizma kajmak u značenju ‘vrhnje’, npr. jagodice sa kajmakom. Takvih je primjera u Matoša velik broj, ali budući da jezična karakterizacija likova nije predmetom ovoga rada, ovom prigodom navodimo još samo primjer replike neobrazovanoga lika iz Slavonije u pripovijetci Pereci, friški pereci (Iverje, 1899.): -Oću, vrajla-poštarice, samo moram da otiram ti svinji u šumu ... Uporaba množinskoga oblika imenice ženskoga roda svinja u muškom rodu svinji karakteristična je za bunjevačke idiome u Bačkoj, a isto tako za brojne šokačke govore slavonskoga dijalekta. Taj oblik u Bačkoj nalazimo npr. u djelima Bunjevaca Ivana Petreša i Antuna Karagića te u dijalekatnom pjesništvu Ivana Pančića i Milovana Mikovića, od Šokaca npr. u Miše Jelića te na sonćanskom idiomu u prozama Ruže Silađev (usp. Vulić 2009: 37, 56, 103, 153, 196, 272).
Bunjevački Hrvati rabe zbirnu imenicu pilež u značenju ‘perad’, tj. s leksičkim značenjem širim od tvorbenoga. U tom je značenju rabi i Matoš, npr. ratoborni i pitomi pilež (Nekad bilo – sad se spominjalo, 1900.).Riječ je o izvedenici sufiksom -ež koja je muškoga roda (gen. pileža). To je također u skladu s bunjevačkohrvatskim idiomima u kojima je vrlo zamjetna tendencija prelaska zbirnih imenica na -ež iz kategorije ženskoga u muški rod. Uporabu sukladnu Matoševoj nalazimo u bunjevačkohrvatskim dijalekatnim književnim djelima, npr. u Milivoja Prćića, Milovana Mikovića, Tomislava Žigmanova (usp. Vulić 2009: 178, 200, 227).
U pripovijetci Nekad bilo – sad se spominjalo (1900.) pripovjedačev ujak Grga »je skladao Antunovićevu, ako se ne varam, pjesmu: Kukuriku, viče oroz na zreniku ...«. Taj Matošev lik, koji je poznavao djela bunjevačkoga Hrvata Ivana Antunovića, preporoditelja bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Ugarskoj, koristi i glagol namadžarit, odnosno oblik glagolskoga pridjeva radnoga namadžario (npr. Sablazan ... Namadžario ... Švajn!), u značenju ‘prevario, nadmudrio’. Glagol namadžarit u idiomima se bunjevačkih i šokačkih Hrvata susreće u više značenja2, među inim i u spomenutom značenju ‘nadmudriti, prevariti’, npr. u šokačkoga pisca Miše Jelića.
Prilog zdravo u normiranom se hrvatskom književnom jeziku rabi u značenju ‘na zdrav način’. U Matoševim ga djelima nalazimo i u značenju ‘jako, puno, mnogo’, npr. zdravo uranio ‘jako uranio’ (prozna impresija Janko Veselinović, Narodne novine, 1905.). Uporaba u tom značenju redovita je u bunjevačkim idiomima, ali poznata je i u govorima Hrvata u Srijemu, pa ju nalazimo i u Žarkovićevu rječniku. Zato i Matoševu uporabu u tom značenju možemo smatrati utjecajem kraja iz kojega je potekao, odnosno roditeljskim utjecajem.
U drugu skupinu možemo svrstati Matoševa jezična rješenja koja su uobičajena u idiomima Hrvata u Bačkoj, a u normiranom se hrvatskom književnom jeziku smatraju stilski obilježenima, ili se pak rijetko rabe. Tako se npr. u normiranom hrvatskom književnom jeziku imenica glad obično rabi u ženskom rodu, a rjeđe u muškom. U Matoša se može susresti u muškom rodu, npr. zvuk glada (putopisni esej Oko Lobora, napisan početkom ožujka 1907., prvi put objavljen u Hrvatskom pravu 1908, uvršten u Naše ljude i krajeve 1910.). U muškom ju je rodu rabio i bunjevačkohrvatski književnik Ivan Petreš (usp. Vulić 2009: 39).3
Jezikoslovac i leksikograf Vladimir Anić u svom Rječniku hrvatskoga jezika uz imenicu muškoga roda vâroš (gen. vâroša) donosi značenje ‘težački dio u gradu primorskoga tipa’4, dok imenicu ženskoga roda vároš (gen. vároši) označuje kao regionalizam, te time sugerira njezinu stilsku obilježenost u normiranom jeziku. Za većinu Hrvata imenica ženskoga roda varoš (gen. varoši) zaista jest stilski obilježena, a tako je bilo i u Matoševo doba, premda je sâm Matoš nije morao tako doživljavati. Za ilustraciju možemo uzeti početak Matoševe Stare pjesme (iz 1909. godine) koji glasi: O ta uska varoš... Pripadajući oblici pokazne zamjenice i pridjeva nedvojbeno pokazuju da je taj hungarizam u Matoša imenica ženskoga roda, ali takvo je rješenje Matoš vjerojatno od najranijega djetinjstva slušao u svom roditeljskom domu jer i bunjevački Hrvati u Bačkoj u svojem govoru rabe imenicu vároš u ženskom rodu i-sklonidbe, i to u značenju ‘grad’, pa i za ime grada Subotice rabe onimizirani apelativ Vároš. Zato možemo pretpostaviti da je Matoš oblik u ženskom rodu odabrao spontano, ne smatrajući ga stilemom. Ante Sekulić u svom rječniku donosi primjer Nema lipče varoši od naše, pa sukladno tomu pravilno označava varoš kao imenicu ženskoga roda u značenju ‘grad’, jer i genitivni oblik u navedenom primjeru to jasno pokazuje. U tom pogledu Sekulićev rječnik ispravlja pogrješku koju nalazimo u Rečniku bačkih Bunjevaca Marka Peića i Grge Bačlije (Novi Sad – Subotica, 1990.) koji je objavljen petnaest godina prije Sekulićeva. Ta dvojica autora donose pridjev s imenicom u akuzativu: Dico, ako bidnete dobri sutra ćete ić s baćom u varoš. Budući da je akuzativni oblik te imenice jednak i u muškom i ženskom rodu, možemo pretpostaviti da je osoba, koja je pomagala autorima pri određivanju gramatičkih odrednica natuknica, pogrješno zaključila da je u Bunjevaca vároš muškoga roda, pa je u tom rječniku tako pogrješno i naznačeno (usp. Vulić 2012b: 17).
Imenica deran u normiranom se hrvatskom književnom jeziku rabi samo kao više ili manje izražena pogrdnica u značenju ‘neodgojen dječak, dječak koji puno vremena provodi na ulici i sl.’. U bunjevačkim idiomima u Bačkoj to je potpuno stilski neutralna riječ u značenju ‘dječak’, a može značiti i ‘neoženjen mladić’. Iz literature možemo navesti potvrde iz dijalekatnih proza Tomislava Žigmanova (usp. Vulić 2009: 224). U Matoša je to također stilski neutralna riječ, npr. deran hermafroditskijeh oblika (pripovijetka Camao, prvi put objavljena 1900. u Nadii Novom iverju) u značenju ‘dječak hermafroditskih oblika’; zatim usne u crkvi, čekajući na deranakoji je vukao mjehove, tj. bio pomoćnik orguljaša (Nekad bilo – sad se spominjalo,1900.). Matoš je usredotočen isključivo na tjelesni opis dječaka, pa imenica deran ne sugerira način njegova ponašanja nego tek da je riječ o dječaku, neodraslom muškarcu. Uporaba imenice deran kao stilski neutralne u značenju ‘dječak’ također pokazuje piščevo podrijetlo i opet se može pretpostaviti da se tako govorilo u domu Matoševih. Današnjemu je čitatelju, i ne samo današnjemu, neobična kombinacija u sintagmi deran hermafroditskijeh oblika jer je oblik hermafroditskijeh s dvosložnim jatom u gramatičkom morfemu zamjeničko-pridjevne sklonidbe karakterističan za potpuno drukčiji tip govora5 od bunjevačkih ikavskih u kojima se rabi stilski neutralno deran u značenju ‘dječak’. Za razliku od uporabe riječi deran kao stilski neutralne, koja je bila i jest lokalnoga karaktera, mnogim piscima moderne nije bila strana uporaba dvosložnoga jata u gramatičkom morfemu zamjeničke i pridjevske sklonidbe.
Vrativši se opet Matošu, kao idući primjer možemo uzeti prilog jedared. I za taj prilog, u značenju ‘jedanput’, Anić navodi ograničenost uporabe i samim tim stilsku obilježenost. U Bačkoj pak i Srijemu u uobičajenoj je uporabi. Tako ga npr. nalazimo u narodnim prozama koje je Balint Vujkov zabilježio među Hrvatima u Srijemu, npr. u Kukujevcima jedared, dvared, trired (usp. Vulić 2008: 186), a u novije vrijeme u dijalekatnim djelima bunjevačkoga Hrvata Tomislava Žigmanova (usp. Vulić 2009: 229). Uvršten je i u Peić-Bačlijin, također u Sekulićev rječnik. U Matoša je uobičajen prilog jedared, a isto tako od toga priloga prefiksacijom načinjeni prilog odjedared. Oba je također naš književnik najvjerojatnije usvojio u obiteljskom domu, npr. jedared; odjedared; Odjedared iščeznu ... (proza U čudnim gostima, 1898.), Iz dućana ispade odjedared neko kuštravo derište; Dragica odjedared krišom zaplaka; Ona odjedared iščeznu u tamnu sobu; Gospođa ju N. još jedared poljubi u čelo (pripovijetka Pereci, friški pereci, Iverje, 1899.), odjedared tresak; odjedared dreknu; još vam jedared velim; stane se papiga odjedared kostrušiti (Camao, 1900.), odjedared se prestravi; Ona mi odjedared otpjeva ...; Ni danas ne znam kako se odjedared nađoh na tetkinom mekom krilu; Jedared me u društvu grdno osramotio; Ne znam kako se odjedared nađoh kod njegove kuće. (Nekad bilo – sad se spominjalo, 1900.); Jedared, na Zrinjskom trgu dama ...; odjedared mu spade ruho (proza Kod kuće, Obzor, 1905.). Sukladno tomu u Matoša se susreće i prilog dvared, npr. Ujak ode dvared u Zagreb (Nekad bilo – sad se spominjalo, 1900.). Izabrani primjeri pokazuju da Matoš taj tip priloga rabi često, u različitim tipovima proza, pa su kod njega to bile stilski neutralne realizacije.
Dobro je poznato da je Jurjevska ulica na Gornjem gradu u Zagrebu nazvana po crkvici sv. Jurja koja se nalazi u toj ulici. Matošu i njegovoj obitelji bio je blizak taj lokalitet jer su živjeli u Jurjevskoj ulici. Unatoč tomu, u Matoša nalazimo ovo rješenje: U Jurjevskoj ulici, iza crkvice sv. Đurđa ... (Nekad bilo sad se spominjalo,1900.). Tu se s velikom vjerojatnošću opet može pretpostaviti da su Matoševi roditelji zagrebačku crkvicu sv. Jurja nazivali crkvicom sv. Đurđa, pa odatle Matošu ta neobična kombinacija Jurjevske ulice i crkvice sv. Đurđa. U bunjevačkim idiomima blagdan sv. Jurja naziva se Đurđevo, pa je tu realizaciju zabilježio i Sekulić u svom rječniku.6
U posebnu pak, treću skupinu valja svrstati ona Matoševa rješenja koja su stilski obilježena sa stajališta suvremenoga normiranoga književnoga jezika, ali su ih mnogi pisci moderne rabili kao stilski neutralna, a istodobno su bila i jesu uobičajena u idiomima bunjevačkih Hrvata u Bačkoj. Pogledamo li npr. kako jezikoslovac i gramatičar Stjepan Babić u svojoj Tvorbi riječi u hrvatskome književnome jeziku (Zagreb, 2002.) pristupa pridjevnom sufiksu -iji, -ija, -ije, naći ćemo ovaj navod: »Sufiks -iji slabo je plodan, svi pridjevi s njime imaju malu učestalost i svi imaju usporedne pridjeve izvedene sufiksom -ji (...) Budući da su svi sa znatno manjom učestalosti od svojih parnjaka sa -ji, stilski su izražajniji te se uporebljavaju samo u književnoumjetničkom stilu (...) U poslovnom se i znanstvenom stilu -iji ne upotrebljava, a i u pjesničkom ima znatna ograničenja« (Babić 2002: 440). Valja imati na umu da je Babić, među inim, svoje primjere preuzimao iz djela hrvatskih pisaca u Bačkoj, a naravno i iz djela hrvatskih pisaca moderne, pa tako i iz Matoševih i Begovićevih djela. Upravo zato je istaknuo uporabu toga sufiksa isključivo u književnoumjetničkom stilu.
Većini hrvatskih čitatelja tako izvedeni pridjevi danas jesu stilemi, ali hrvatski pisci iz Bačke ih ni danas tako ne doživljavaju. Njima su takve pridjevske izvedenice stilski neutralne, a vjerojatno su takve bile i Matošu. Naime, one su i sastavnim dijelom bunjevačkih idioma, npr. noge im kozije; oči dičije u dijalekatnom pjesništvu Milovana Mikovića (usp. Vulić 2009: 201). Valja pretpostaviti da Matošu to također nisu bili stilemi, npr. ovčije šubare (U čudnim gostima, 1898.); Naredniče, glavo ovčija... (Pereci, friški pereci, 1899.); Naslađujući se slatkim ovčijim skorupom...; guščije i pačije bijelo paperje (Nekad bilo – sad se spominjalo, 1900.); nahranila me ovčijim mlijekom seljanka (Kod kuće, 1905.). Takav tip primjera ipak ne možemo objašnjavati samo Matoševim bačkim podrijetlom jer su i neki drugi pisci moderne, koji nisu iz Bačke, rabili odnosne pridjeve izvedene sufiksom -iji, pa npr. u Milana Begovića nalazimo izvedenice ovčiji (usp. Vulić 2010: 526), guščiji (usp. Sapunar i Vulić 2003a: 532; Sapunar i Vulić 2003b: 291) i dr.
Smatramo da u ovu skupinu valja uvrstiti i imenicu veče u srednjem rodu koju rabe i bunjevački i šokački Hrvati u Bačkoj. Ljubiteljima pjesništva dobro je poznat Matošev sonet naslovljen Jesenje veče. Tu je i realizacija srednjega roda veče u sintagmi teče veče u trećoj kitici soneta Grički dijalog7.Međutim, oblik u srednjem rodu veče susreće se i u nekih drugih pisaca moderne. Tako npr. Milan Begović, koji nije rodom iz Panonije, također ponekad rabi oblik u srednjem rodu veče (usp. npr. Sapunar i Vulić 2003a: 542; Sapunar i Vulić 2003b: 301; Vulić 2010: 520). Zdenka Marković npr. u naslovu proze Sanjarsko, proljetno veče (1904.) rabi oblik u srednjem rodu, ali u istoj prozi rabi realizaciju u ženskom rodu u mutnu večer. Iste godine objavljuje prozu U maglovitoj večeri, s imenicom večer u ženskom rodu(usp. Vulić 2007: 140). Zbog toga je teško reći je li Matoševa realizacija u srednjem rodu više rezultat utjecaja obiteljskoga doma ili pak književne sredine u kojoj je stvarao. Valja međutim istaknuti da Matoš često rabi imenicu večer u muškom rodu, npr. I jednog hladnog oktobarskog večera prispješe u Lipovac, pust neki zakutak u Slavoniji (Pereci, friški pereci, 1899.); Vedrog se septembarskog večera 188* našlo na terasi ispred lijepe Kosićeve vile u Bukovcu čudnovato društvance (Nekad bilo – sad se spominjalo, 1900.). To nije začudno jer je imenica večer u muškom rodu svojstvena različitim hrvatskim govorima, npr. dubrovačkomu govoru i brojnim govorima sjeverozapadne čakavštine.
Trećoj skupini pripada i posuđenica čuvida koju je Anić uvrstio u svoj Rječnik hrvatskoga jezika kao stilski obilježeni lokalni izraz. Taj romanizam (tal. ciovetta) u značenju ‘maska, krabulja’, također je Matoš mogao čuti u roditeljskom domu jer je sastavnim dijelom bunjevačkohrvatskih idioma u Bačkoj. Zbog toga je uvrštena u Peić-Bačlijin rječnik, a rabi je npr. i Milovan Miković u svom dijalekatnom pjesništvu (usp. Vulić 2009: 205). Matoš je jednu svoju pjesmu naslovio Čuvida (Savremenik, 1910.). Važno je međutim istaknuti da se posuđenica čuvida u istom značenju susreće i u drugih pisaca moderne, koji nisu iz Bačke, npr. u Begovića, kojega rodni govor iz Dalmatinske zagore, kao i bunjevački idiomi, pripada novoštokavskomu ikavskomu dijalektu. Begović, poput Matoša, rabi tu riječ kao stilski neobilježenu.
Sraslica daninoć,u značenju ‘maćuhica’, u Anićev je Rječnik hrvatskoga jezika uvrštena kao stilski neutralna riječ. Smatramo da ipak današnja uporabna praksa pokazuje stilsku obilježenost te sraslice, za razliku od stilski neutralnoga naziva maćuhica. Toga je bio svjestan i Matoš koji je jedan svoj sonet naslovio Maćuhica (Hrvatska smotra, 1907.), a tu riječ također rabi u prvoj i trećoj kitici soneta. Samo drugu kiticu počinje opažanjem Zato je i zovu nježno »noć-i-dan«, u kojem se koristi inverzijom naziva daninoć kojega je mogao čuti u roditeljskom domu, jer se taj naziv rabi u idiomima slavonskoga dijalekta u Bačkoj i Srijemu. Zbog toga ga npr. nalazimo u šokačkoj prozi Ruže Silađev iz Sonte (usp. Vulić 2009: 280), a uvrštena je i u Žarkovićev srijemski Zaboravljeni rječnik, doduše u značenju ‘trobojna ljubica’, ali s velikom vjerojatnošću možemo pretpostaviti da je zapravo riječ o maćuhici. Inače, Matošu je inverzija noć-i-dan bila potrebna zbog rime (dan – san – lan itd.).
U četvrtoj su skupini Matoševa jezična rješenja koja nisu svojstvena suvremenomu normiranomu hrvatskomu književnomu jeziku, ali ih nalazimo ne samo u hrvatskim idiomima u Bačkoj nego i u drugih pisaca hrvatske moderne. U toj su skupini najbrojniji posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in koji se u suvremenom normiranom hrvatskom književnom jeziku sklanjaju poimeničkom sklonidbenom tipu. U Matoša se takvi pridjevi obično sklanjaju po zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi, npr. pogled kroz prozor Majerovog ‘hotela’ (Pereci, friški pereci, 1899.), isto u sonetu Pri Svetom Kralju (1910.), u kojem prvi stih glasi Prozor Stjepanovog Doma. Tu je važno napomenuti da uporaba imeničke sklonidbe, tj. možebitna realizacija Prozor Stjepanova doma uopće ne bi poremetila ritam i osmerački metar toga soneta. Budući da su svojstvene bunjevačkim i šokačkim organskim idiomima, realizacije sa zamjeničko-pridjevnom sklonidbom toga tipa pridjeva susrećemo i u bunjevačkih autora, ne samo u dijalekatnim nego i u ostalim djelima, npr. u Lazara Franciškovića i Dražena Prćića, također u šokačkim prozama Ruže Silađev (usp. Vulić 2009: 164, 210-211, 272). Već je spomenuto da je ta jezična značajka uobičajena i u drugih pisaca moderne, npr. u Milana Begovića (usp. Vulić 2003: 202; Vulić 2010: 521).
Inače, u četvrtoj bi skupini bilo moguće navesti puno veći broj primjera iz Matoševih djelâ jer je manja razlika između jezika hrvatskih pisaca moderne i bunjevačkih idioma te općenito idioma novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, nego između današnjega normiranoga jezika i tih idioma na svim jezičnim razinama (npr. prijedlog sa ne rabi se samo s riječima koje počinju fonemima s, š, z ili ž, npr. sa kuhanom govedinom, također u izboru leksika, npr. u uporabi latinizma duvna u unačenju ‘časna sestra, redovnica’), ali takva analiza, koja podrazumijeva širi kontekst jezika pisaca hrvatske moderne, prelazi okvire ovoga rada. Ovom sam prigodom prije svega željela skrenuti pozornost na ona Matoševa jezična rješenja koja sama po sebi, ili pak zbog načina na koji ih taj književnik rabi, pokazuju njegovo podrijetlo. U skladu s očekivanjima, takvih je primjera najviše na leksičkoj i semantičkoj razini, a u manjoj mjeri u gramatičkom sustavu.
Posebno bi pak bilo zanimljivo proučiti Matoševo jezično oslanjanje na hrvatsku književnu tradiciju. Tako npr. rabi stari hrvatski prilog jurve u značenju ‘već’, npr. Treći se jurve javljaju pijetli (Nekad bilo – sad se spominjalo, 1900.), koji je bio uobičajen u franjevačkih pisaca provincije Bosne Srebrene, pa ga sukladno tomu npr. rabi i fra Mihajlo Radnić koji je bio rodom iz Bačke.
Matoš se pak Bačkoj u svojim djelima i izrijekom vraćao. Spominje i svoj posjet malomu mjestu Plavni u jugozapadnoj Bačkoj,u kojem je rođen njegov otac August, dok mu je djed Grga tu radio: prijeđem iz Vukovara preko Dunava mom djedu (...) koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita bogatog jelenima i ticama močvaricama. (...) Za dva sata doveslasmo do sela. (...) Moji rođaci, bački seljani, lijepo me primiše ... (proza Kod kuće, 1905.).
Matoš je svojim književnojezičnim stilom i izričajem utjecao i na brojne kasnije hrvatske pjesnike u Bačkoj, npr. na Stipana Bešlina, u kojega je Matošev utjecaj prepoznatljiv u više pjesama, npr. u pjesmama ranoga proljetnoga pejzaža Kiša, npr. u stihu strasno mire cvijetci,koji se može usporediti s Matoševim Ljubav cvijeća – miris jak i strasan u pjesmi Notturno. Bešlinova Topla pjesma, kao pjesma ljetnoga pejzaža sa završnim motivom majke, također je pjesma ugođaja u stilu hrvatskih pjesnika moderne. U tom su kontekstu osobito lijepe Bešlinove pjesme Noć nad poljima i Ljetno veče, kao i pejzažna pjesma Tiha noć (usp. Vulić i Šeremešić 2011: 16). U duhu moderne su i Bešlinove pjesme Sombor, Sunovrat i U crkvi. Početak pjesme U crkvi, a također i ambijent pjesme, podsjeća na Matoševu domoljubnu pjesmu Pri Sv. Kralju (usp. Vulić i Šeremešić 2011: 18).
Još je izraženiji utjecaj na Antu Jakšića, također hrvatskoga književnika rodom iz Bačke. Matošje nedvojbeno ostavio nezanemariv trag u Jakšićevu književnom stvaralaštvu. Jakšićeva novela Marija velikim je dijelom napisana u maniri hrvatske moderne, što osobito dolazi do izražaja kada se usporedi s kasnijim Jakšićevim proznim djelima (usp. Vulić 2013c: 118). U Jakšićevoj pjesmi Ja vidjeh more, u kojoj se pjesnikovo raspoloženje kreće od idiličnoga ugođaja, do očaja i natrag do nade, također se prepoznaje Matošev utjecaj, osobito u stilu (usp. Vulić 2013c: 119). Jakšićevi soneti Poziv, Proljeće i Tko ide k visu izrazito su spjevani u duhu hrvatske moderne, i osobito su na tragu Matoševa, ali i Vidrićeva pjesništva (usp. Vulić 2013c: 121). Posebice nam je u ovom kontekstu zanimljiv Jakšićev sonet Kod kuće, koji nosi isti naslov kao jedna Matoševa pjesma, ali dok se Matoševo djelo odnosi na Hrvatsko zagorje i ličnosti iz hrvatske povijesti i kulture, Jakšić je u svom sonetu mislio na Bačku, na svoju majku i baku (usp. Vulić 2013c: 122).
Potonje smo primjere uvrstili u ovaj rad da pokažemo kako nije samo Bačka utjecala na Matošev književnojezični izričaj nego je i Matoš svojim književnim stvaralaštvom utjecao na hrvatske književnike u Bačkoj. Međusobna su promižanja odraz čovjekove neraskidivosti za kraj iz kojega je potekao, pa i onda kada je svoj život negdje drugdje proživio.
1. Anić, Vladimir (1998.): Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb
2. Babić, Stjepan (2002.): Tvorba riječi u hrvatskome književnome jeziku, Nakladni zavod Globus – HAZU
3. Ham, Sanda (1998.): Jezik zagrebačke filološke škole, Ogranak matice hrvatske Osijek, Osijek
4. Ham, Sanda (2009.): »Pristup jeziku Josipa Kozarca«, Šokačka rič 6. Zbornik radova znanstvenoga skupa »Slavonski Dijalekt«, održanoga u Vinkovcima 14. i 15. studenoga 2008., ur. Anica Bilić, Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, Vinkovci, 231-289.
5. Ham, Sanda (2011.): »Upućivačko vezno značenje pokaznih zamjenica u jeziku Josipa Kozarca«, Šokačka rič 8. Zbornik radova znanstvenoga skupa »Slavonski Dijalekt« s međunarodnim sudjelovanjem, Vinkovci, 12. i 13. studenoga 2010., ur. Anica Bilić, Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije, Vinkovci, 191-200.
6. Peić, Marko; Bačlija, Grgo (1990.): Rečnik bačkih Bunjevaca, Novi Sad – Subotica
7. Sapunar, Andrea; Sanja Vulić (2003a): »Rječnik«, u: Milan Begović, Sabrana djela, sv. XVIII., Theatralia I, sv. XIX., ur. Nina Vinski i Andrea Sapunar, Naklada Ljevak – Hazu, Zagreb, 527-543.
8. Sapunar, Andrea; Sanja Vulić (2003b): »Rječnik«, u: Milan Begović, Sabrana djela, sv. XIX., Theatralia II, ur. Andrea Sapunar, Naklada Ljevak – Hazu, Zagreb, 287-302.
9. Sekulić, Ante (2005.): Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, Zagreb
10. Vulić, Sanja (2003.): »Jezične napomene o svesku osmom«, u: Milan Begović, Sabrana djela, sv. VIII., Hrvatski Diogenes, ur. Tihomil Maštrović, Naklada Ljevak – Hazu, Zagreb, 199-204.
11. Vulić, Sanja (2004,): »Jezične napomene o svesku petnaestom«, u: Milan Begović, Sabrana djela, sv. XV., Proze II, ur. Hrvojka Mihanović – Salopek, Naklada Ljevak – Hazu, Zagreb, 289-299.
12. Vulić, Sanja (2006.): »Jezične napomene o svesku dvadesetom«, u: Milan Begović, Sabrana djela, sv. XX., Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui II, ur. Andrea Sapunar i Tihomil Maštrović, Naklada Ljevak – Hazu, Zagreb, 354-362.
13. Vulić, Sanja (2007.): »Jezične značajke u tekstovima Zdenke Marković u Domaćem ognjištu, Zbornik Pismo Zdenke Marković, ur. Mirko Ćurić, Pannonius, Osijek – Požega, str. 133.-153.(isto, pod naslovom Jezik u časopisu Domaće ognjište za uredništva Zdenke Marković, u knjizi Dani Dobriše Cesarića I.-X.: Izbor tekstova sa znanstvenih kolokvija održanih na Danima Dobriše Cesarića od 2003. do 2011. godine, prir. Kristina Lešić, Osijek – Požega, 2012., str. 213-223.)
14. Vulić, Sanja (2008.): »Promjene u govoru srijemskih Hrvata u posljednjem stoljeću«, Zbornik radova »Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti«, ur. Sandra Cvikić i Krešimir Bušić, Općina Nijemci, Nijemci, 183-190.
15. Vulić, Sanja (2009.): Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj, NIU Hrvatska riječ – Matica hrvatska Ogranak Subotica, Subotica
16. Vulić, Sanja (2010.): »Jezične napomene o svesku dvadeset i drugom«, u: Milan Begović, Sabrana djela, sv. XXII., Izabrani dramski prijevodi, ur. Tihomil Maštrović, Naklada Ljevak – Hazu, Zagreb, 512-534.
17. Vulić, Sanja (2012a): »O pučkim blagdanskim imenima bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj (u okviru hrvatskoga pučkog blagdanara)«, u: Hrvati u Vojvodini: identitet(i), procesi i društvene aktivnosti, ur. Mario Bara i Aleksandar Vukić, Institut za migracije i narodnosti – Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Zagreb – Subotica, 163-193.
18. Vulić, Sanja (2012b): »O imenici varoš u čakavštini, štokavštini i kajkavštini«, Čakavska rič, god. XL., br. 1.-2., Split, 2012., str. 13-19.
19. Vulić, Sanja (2012c): »Literarna ostavština Ante Jakšića«, Hrvatski sseljenički zbornik 2013, Zagreb, 116-124.
20. Vulić, Sanja; Šeremešić, Marija (2011.): »Slijeđenje tajanstvenosti traga«, u: Stipan Bešlin, Tajanstvenosti trag, UG »Urbani Šokci« Sombor, Sombor, str. 7-31.
21. Žarković Ilija (2009.): Zaboravljeni rječnik (govor golubinačkog kraja), Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica
_______________
1 Ovaj je rad u skraćenom obliku izložen na Znanstveno-stručnom skupu o Antunu Gustavu Matošu, koji je održan 13. lipnja 2014. u Matici hrvatskoj u Zagrebu.
2 Bunjevački Hrvati u Bačkoj rabe pak nesvršeni glagol madžàrat u značenju ‘govoriti mađarski’ (odnosi se npr. na Hrvate koji nameću komunikaciju na mađarskom, premda im to nije materinski jezik). Također rabe taj glagol u prenesenom značenjima ‘namjerno nejasnim govorom zbunjivati sugovornika’, ‘loše artikulirati’, ‘lagati’, npr. Alaj taj madžara! Rabe i svršeni prefigirani glagol zamadžàrat, opetu značenju ‘namjerno nerazumljivo, nejasno nešto izgovoriti ili napisati i sl.’, npr. Sad si baš zamadžarala! (za potonji podatak zahvaljujem kolegici Jasni Ivančić, rodom bunjevačkoj Hrvatici iz Bačke). Ruža Silađev u svojim etnografskim prozama na šokačkom idiomu Sonte u Bačkoj rabi nesvršeni glagol madžarit u značenju ‘peći slaninu na ražnju’ (usp. Vulić 2009: 290).
3 Dubrovački su književnici također rabili imenicu glad u muškom rodu, npr. Gundulić, a isto tako i franjevački pisci provincije Bosne Srebrene, npr. Matija Divković.
5 Sjetimo se npr. jezika dubrovačkih pisaca u 16. i 17. stoljeću ili pak franjevačkih pisaca iz provincije Bosne Srebrene u 17. stoljeću. Hrvatski pisci moderne rado su posezali za jezičnim rješenjima iz hrvatske književne baštine.
6 U bunjevačkih se Hrvata u Bačkoj takav poimeničeni pridjev rabi i u muškom rodu, npr. Đurđev. Blagdansko ime u tom obliku u svim je navedenim primjerima ostatak prijašnjega dvočlanoga imena Đurđev dan. Peić i Bačlija u svoj su Rečnik bačkih Bunjevaca uvrstili natuknicu Đurđev(o) s mogućnošću uporabe toga poimeničenoga pridjeva kao blagdanskoga imena u muškom, tj. Đurđev, ili u srednjem rodu, tj. Đurđevo (usp. Vulić 2012a: 176).
3, 2014.
Klikni za povratak