Nove filološke spoznaje i prinosi

Sredinom 2014. godine izišla je knjiga Stjepana Damjanovića, Novi filološki prinosi, u izdanju Matice hrvatske u njezinoj ediciji Hrvatska jezična baština. Knjiga je to koja okuplja autorova proučavanja glagoljičnih tekstova iz 16. stoljeća i iz nešto kasnijih vremenâ. Osim toga, u knjizi se nalaze tekstovi koji prikazuju hrvatsku jezikoslovnu i filološku tradiciju, ponajprije tradiciju koja se odnosi istraživanje staroslavenskog jezika i hrvatskoglagoljskih tekstova. Posljednji dio knjige vezan je uz autorov zavičaj – Slavoniju i u njemu su obrađene jezikoslovne i kulturološke teme koje uvelike prelaze okvire zavičajnoga.

Prvom dijelu knjige autor je dao naslov Predstandardna razdoblja hrvatskoga jezika. Taj se dio sastoji od niza tekstova koji nas vode kroz hrvatski jezik od srednjega vijeka, preko 16. i 17. st. do Katančićeva prijevoda Biblije objavljenog u 19. stoljeću. Kulturnoj javnosti je, zahvaljujući Stjepanu Damjanoviću, ali i drugim proučavateljima hrvatskoga jezičnog srednjeg vijeka, sada već dobro poznato da su hrvatski srednjovjekovni tekstovi pisani trima pismima (latinicom, glagoljicom i ćirilicom) i trima jezicima (latinskim, hrvatskim i hrvatsko- staroslavenskim). Tom nas činjenicom autor uvodi u svoja proučavanja donoseći konkretne primjere za svaki od ta tri pisma i jezikâ. Podsjeća nas na činjenicu da je latinica najstarije pismo na hrvatskom prostoru, ali da su najstariji tekstovi pisani hrvatskim (a ne latinskim) jezikom ostvareni glagoljicom. Iz povijesnih dokumenata možemo zaključiti da je takvih tekstova bilo još u 10. stoljeću, ali nam se oni nisu sačuvali.

U razdoblju od 11. do polovice 16. stoljeća glagoljica je prevladavala u bilježenju hrvatskog jezika: od Plominskog natpisa, Bašćanske ploče, preko Vinodolskog zakona (1288.), Misala po zakonu rimskoga dvora (1483.), najstarije hrvatske početnice (1527.) itd. Tu je i čitav niz proznih tekstova uključenih u zbornike (Borislavićev, Petrisov) i pjesama (Pariška pjesmarica). Ćirilica se u hrvatskoj kulturi tog vremena koristila između 11. i 18. stoljeća (kameni spomenici: Humačka ploča, Natpis Kulina bana i dr.; diplomatski: Listina Kulina bana; liturgijski: Hvalov zbornik – svi su vezani uz Crkvu bosansku). Najstariji tekst na hrvatskom tlu pisan ćirilicom je Povaljska listina, a njen je najstariji dio Isprava kneza Brečka iz 1184. godine. Od hrvatskih tekstova pisanih kontinuirano latinicom najstariji je Red i zakon od primljenja na dil dobroga činjenja sestar naših reda svetoga oca našega Dominika iz 1345. godine, a iz sredine 14. stoljeća je i Šibenska molitva. U ovom poglavlju autor govori i o jezičnim idiomima kojima su pisani glagoljični tekstovi 15. stoljeća: hrvatskostaro(crkveno)slavenski, čakavsko-crkvenoslavenski amalgam, čakavski, te navodi koji su i kakvi tekstovi kojim od tih idioma pisani. Svakako, napominje, ne treba zanemariti kajkavsko naslojavanje.

Uz naslov Predstandardna razdoblja hrvatskoga jezika, Stjepan Damjanović je isti naziv namijenio i jednom od poglavlja u kojima obrađuje jezičnu situaciju u srednjem vijeku, te u 16. i 17. stoljeću. S obzirom na to da je tema ovog poglavlja »predstandardnost«, autor navodi pitanja koja su se pred tadašnje korisnike knjige postavljala. Jedno od tih je pitanje o izboru pisma i jezika. Kad govorimo o jeziku, već je Dalibor Brozović uočio da je glavno pitanje bilo: svoj ili tuđi jezik. Pod tim se pitanjem ne misli samo na izbor između latinskog ili nekog od hrvatskih idioma, nego to uključuje i pitanje kakav status ima staro(crkveno)slavenski na hrvatskim prostorima. To je važno stoga što su elementi najstarijeg slavenskog književnog jezika brojni u hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima 15. stoljeća. Damjanović nam nudi objašnjenje zašto je latinica »nadvladala« glagoljicu i ćirilicu: oni koji su se služili latinicom imali su u društvu veću gospodarsku i političku moć, i s druge strane, latinicom su se bilježili i latinski, hrvatski i drugi jezici na hrvatskom tlu, kao što su talijanski, njemački i mađarski. Autor kao zanimljivost ističe činjenicu da u korpusu hrvatskih srednjovjekovnih tekstova nema tekstova koji bi govorili o filološkim problemima, bilo da jezik analiziraju ili da ga opisuju i propisuju.

U 16. stoljeću dolazi do dezintegracije hrvatske jezične povijesti, tj. stvara se velik broj pokrajinskih književnosti (kajkavska, glagoljaško-sjevernočakavska, slavonska, dubrovačka...). Sve se one oslanjaju na srednjovjekovnu hrvatsku književnost iz koje su izašle. Upravo na toj je književnosti izrasla barokna hrvatska književnost, dok se renesansna hrvatska književnost oslanja na pučku pobožnu književnost srednjega vijeka. Djela to potvrđuju, npr. vidljivo je to u posveti Zoranićevih Planina Mateju Matijeviću. Razdoblje 16. stoljeća je i vrijeme u kojem se nametnuo izbor narječja koje će poslužiti kao temelj za zajednički književni jezik (štokavski, čakavski ili kajkavski) i izbor pisma (latinica ili zapadna ćirilica). No, ta pitanja u 16. stoljeću još neće biti riješena.

U okviru ovog poglavlja Damjanović govori o terminima slovenski i slovinski te naglašava da oni upućuju na hrvatsku ćirilometodsku tradiciju i pogrešno je te termine dovoditi u suprotnost s terminom hrvatski. Upotreba tih termina dokazuje da je riječ o hrvatskome jer se samo u njemu moglo pojaviti dvojstvo slovenski-slovinski. U 17. stoljeću na hrvatskom prostoru, pojednostavljeno rečeno, prevagu odnosi latinica, a u govoru štokavština. Autor potanko objašnjava u kojem dijelu hrvatske države su se ti rezultati kristalizirali. Na kraju ovog poglavlja Stjepan Damjanović postavlja niz pitanja kojima pokušava »razbiti« dosadašnja ustaljena mišljenja o predstandardizacijskom razdoblju hrvatskoga jezika.

U poglavlju Jezik glagoljičnih tekstova šesnaestog stoljeća autor daje cjelokupni prikaz tekstova nastalih u tom vremenu. To uključuje popis nastalih djela koji je uglavnom poznat, a uz to Damjanović govori i o jezičnim koncepcijama koje se tada počinju javljati. Naime, do 16. st. nemamo tekstova koji bi izravno govorili o jeziku, a sa 16. stoljećem takvi se tekstovi pojavljuju na hrvatskom prostoru. Prvi takav tekst je predgovor Šimuna Kožičića Benje u knjizi Knižice od žitiê rimskih arhierêov i cesarov (Rijeka, 1531.). Dvojbe koje muče Kožičića mučit će i uređivače protestantskog Novog testamenta, glagoljičnog iz 1562/3. i ćiriličnog iz 1563. godine. U ovom poglavlju autor detaljno opisuje i stanje glasova u pojedinim hrvatskoglagoljskim tekstovima, izmjene u deklinacijama, konjugacijama u odnosu na staroslavenski jezik. Autor upozorava i na kajkavsko naslojavanje koje je vidljivo u zborničkim i pravnim tekstovima. To je u knjizi potkrijepljeno primjerima – glasovnim, morfološkim i leksičkim.

Posebno je poglavlje autor posvetio trima najstarijim hrvatskim početnicama. Pritom nas upozorava da su uz otisnute sasvim sigurno postojale i rukopisne početnice, a njihovi tragovi vidljivi su u rukopisnom Petrisovom zborniku iz 1468. godine. Najstarija hrvatska početnica otisnuta je 1527. godine u Veneciji u tiskari Andrije Torresanija, a slijede Kožičićev Psaltir iz 1530. tiskan u Rijeci i protestantska Tabla za dicu iz 1561. godine tiskana u Urachu. Ova zadnja sadrži i glagoljična i ćirilična slova, pri čemu su za ova glagoljična kao uzorak poslužila slova iz najstarije glagoljične početnice.

Poglavlje Slova ostavlena i pogrišena autor daje prikaz jednog arka koji sadrži korekture pogrešaka koje su uočili priređivači glagoljskog izdanja Prvoga dela Novoga testamenta (Urach, 1562.). Taj arak do sada nije bio poznat hrvatskim znanstvenicima, a tako ni hrvatskoj javnosti, a zapanjujuće je i to da je opet nestao, tako da je Stjepan Damjanović jedan od rijetkih koji je imao priliku držati ga u rukama. Autor je uočio nekoliko vrsta pogrešaka koje se mogu iščitati iz ovog arka: 1. klasične tiskarske pogreške, ono što bismo danas nazvali tipfelerima; 2. pogreške koje se odnose na osobna imena a rezultat su neodlučnosti oko toga kako adaptirati strana imena; 3. problemi na razini glasova – ikavski refleks jata zamjenjuje se ekavskim ili neutralnim (jatom), slogotvorno r i l pišu se bez popratnih vokala; 4. problemi na razini oblikâ – tiče se upotrebe različitih vremenskih oblika, zamjene hrvatski-staroslavenski zamjenički oblik i drugo; 4. leksičke promjene.

Korist od ovog arka je višestruka jer svjedoči o problemima s kojima su se protestanti susretali prilikom uređivanja knjiga. Temu protestantskih izdanja Damjanović nadopunjuje s još svoja dva teksta: Kakav je jezik za knjige prikladan i Billješke o jeziku glagoljičnoga protestanskog Katekizma iz 1561. U njima autor prikazuje jezikoslovne dvojbe hrvatskih protestanata na svim jezičnim razinama. Ističe važnost protestanata i po tome što se do njihovih izdanjâ o jezičnom uređivanju tekstova govorilo malo ili, najčešće, nimalo. Upravo su protestanti bili autori koji izravno govore o jezičnim dvojbama i rješenjima.

Jedno je poglavlje knige posvećeno Matiji Petru Katančiću i njegovu prijevodu Biblije koji stoji na početku hrvatskoga standardnog jezika. Autor nas upozorava na to da su ilirci mogli napraviti to što su napravili (uključili su novoštokavski u javni život i učinili ga izrazom svjetovne kulture, riješili su pitanje pravopisa) zahvaljujući i Katančiću. Napominje da je Katančiću pri prevođenju Biblije najvažnije bilo da poštuje original kako ne bi iznevjerio pravi smisao Božje poruke.

Drugi, opsežan dio knjige donosi nam rasprave iz povijesti kroatistike i slavistike. U njima autor predstavlja kako je staroslavenski jezik tretiran u slavističkim istraživanjima i sveučilišnoj nastavi. Začetkom takvih znanstvenih istraživanja smatraju se radovi ruskoga slavista Aleksandra Hristoforoviča Vostokova iz početka 19. stoljeća. Sustavno izloženu gramatiku stroslavenskoga jezika napravio je nešto kasnije u 19. stoljeću Jozef Dobrovski, a nakon njega slijede Pavel Jozef Šafařík, Franz Miklošič, Vatroslav Jagić, Filip Fjodorovič Fortunatov i mnogi drugi. Prvi profesor slavistike na Zagrebačkom sveučilištu bio je Čeh Lavoslav Geitler. S vremenom interes za proučavanje staroslavenskog jezika počinje opadati. Govoreći o suvremenoj situaciji Damjanović pretpostavlja da će se paleoslavistika nastaviti proučavati u istočnoslavenskom svijetu i u istočnoj grani južnoslavenskih naroda, dok će zapadnoslavenske zemlje i Slovenija malo ili nimalo mjesta ostaviti takvim proučavanjima. Hrvatska će, zbog tisućljetne glagoljične tradicije, još neko vrijeme proučavati paleoslavistiku u sveučilišnoj nastavi. Autor argumentira zašto nam je proučavanje paleoslavistike nužno.

Iduće poglavlje govori o hrvatskim prinosima proučavanju staroslavenskog jezika. Prvi hrvatski prilog o tom pitanju napravio je Juraj Križanić u djelu Gramatično izkazanje (1666.), slijede ga Vatroslav Jagić (1864.) i Josip Hamm (1938.). Prof. Hamm je postao prvi voditelj samostalne Katedre za staroslavenski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a staroslavenske kolegije imali su i Lavoslav Geitler, Tomo Maretić i Dragutin Boranić. A Hammov nasljednik je Eduard Hercigonja. Staroslavenski jezik predmet je proučavanja i Staroslavenskog instituta u Zagrebu. Utemeljio ga je Josip Hamm zajedno sa Svetozarom Rittigom i Vjekoslavom Štefanićem, 1952. godine. Staroslavenski institut izdaje i danas važne časopise iz paleoslavistike (Slovo, Radovi Staroslavenskog instituta). Od ostalih proučavatelja spomenimo Vjekoslava Štefanića, Josipa Vranu, Radoslava Katičića, Ivanku Petrović, Josipa Bratulića, Anicu Nazor i druge čija imena možemo naći u ovom tekstu i tekstovima koji slijede u knjizi. Podsjetio nas je Damjanović i na zaboravljenog paleoslavista fra Lea Petrovića koji je 1908. godine u Švicarskoj obranio doktorsku disertaciju na latinskom jeziku (Povijesno istraživanje o početku uporabe slavenskoga jezika u liturgiji kod Slavena, napose Hrvata). Posebnu raspravu Damjanović je posvetio Branku Fučiću i njegovim Glagoljskim natpisima (1982.), zatim Krešimiru Filiću, povjesničaru i muzealcu, koji je napisao knjigu Lik Vatroslava Jagića (1963.), Stjepanu Ivšiću i njegovom filološkom djelu, te Matici hrvatskoj i hrvatskom jeziku u kojoj predstavlja povijest Matičinih jezikoslovnih izdanjâ, od Drobnićeva Ilirsko-njemačko-talijanskoga rječnika (1846.-1849.) do današnjeg vremena.

Posljednje poglavlje ove knjige nosi naziv Zavičajnici. Ono sadrži tekstove vezane uz autorov zavičaj – Slavoniju. Posvećeno je Šokcima i Šokadiji u književnoj riječi, šokačkom ugođaju, analiziraju se standardnojezični i nestandardnojezični elementi u romanu Mare Švel Šuma i Šokci. Nije slučajno u ovom poglavlju svoje mjesto pronašao i biskup Josip Juraj Strossmayer, a s njim i svi oni s kojima se on dopisivao (Franjo Rački, Ferdo Šišić, Vatroslav Jagić, August Šenoa, Fran Kurelac, Franjo Iveković, Iso Kršnjavi, Vladimir Sergejevič Solovjev).

Knjiga Stjepana Damjanovića Novi filološki prinosi završava tekstom Jezik i identitet, u kojem autor upozorava na jezikoslovna stajališta i na (ne)podudaranje znanstveničkih gledišta s gledištima koja o odnosu jezika i identiteta izražavaju nejezikoslovci. U šest je točaka izdvojio činjenice koje su važne za identitet hrvatskoga jezika, gledane sa strane jezikoslovaca, a zatim je na primjeru pjesničke riječi (jer, pjesnički je glas – glas naroda!) pokazao kako o jeziku sude nejezikoslovci. No, iako se njihova međusobna stajališta često ne podudaraju, važno je da i jedni i drugi pokušaju »razumjeti slojevitost i bogatstvo (hrvatske) kulture jer se događa da boreći se tobože za očuvanje svojega (nacionalnog) identiteta zajapureno nastojimo ukloniti bitna obilježja tog identiteta«. I za kraj, autor naglašava važnost učenja standardnoga hrvatskog jezika i upozorava da bi neprimjerena uporaba stranih jezika, ponajprije engleskog, mogla ugroziti vlastiti jezik, a tako i njegov hrvatski identitet.

Knjiga Novi filološki prinosi je djelo kojim nas Stjepan Damjanović vodi kroz jezičnu i kulturnu povijest hrvatskoga jezika, od njegovih početaka do naših dana, donoseći nove spoznaje temeljene na onim poznatima. Stoga je ta knjiga dobrodošao sugovornik onima koji tu kulturu poznaju, ali i onima koji se s tom kulturom tek počinju susretati.