Neostvareni projekt Matoševa spomenika u Zagrebu godine 1938. i pregled likovne matošiane

1. Uvod

Najveće ime hrvatske moderne i jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće, Antun Gustav Matoš u stoljetnom je trajanju lijepe hrvatske knjige jedini koji u književnu školu okuplja sljedbenike svoje poetike – matoševce – odnosno specifičan njihov ogranak gričane (suradnike almanaha »Grič«, 1917./1918./1920.). A ipak je živio život nesrećom obilježena umjetnika kakvi su u hrvatskoj prošlosti češće pravilo negoli iznimka. Siromaštvo, nesporazumi i prijepori s neistomišljenicima pratili su ga cijeloga života. Aludirajući u nedovršenoj Autobiografiji na fatumsku znakovitost rođenja, u petak 13. lipnja 1873., sâm zaključuje: »Petak i trinaesti ostadoše moji važni datumi i osim rođenja«1. A nije mogao znati da će se sudbinski, aluzivni biografski nagovještaj tvrdoglavo neumitno ostvarivati i poslije smrti, budući da se uskovitlane strasti oko njegove iznimne pojave na uzburkanom poprištu hrvatske moderne nisu smirivale ni nakon prerane mu smrti, u noći 17. ožujka 1914. godine2 Jedan je »od rijetkih koji je uspio da se o njemu i nakon smrti loše govori«3.

U više će navrata o takvu odnosu prema velikome pokojniku, varirajući temu, pisati Krleža4 u Dnevnicima:

Na Mirogoju, nad otvorenim grobom A. G. M.-a, govorio je Julije [Benešić!], u crnom salonroku (...), a one karmine kod Milčeka M.-a [Milana Marjanovića!] pretvorile su se u histerično ogovaranje mrtvog Matoša.5

Ostavio sam našu literarnu kremu tamo na karminama i preko Orlovca popeo se na Cmrok (...) Plač na proljetnoj kiši za jednim Perom koje se slomilo, a do kojega nam nije bilo stalo dok je pisalo živo. (...) Značenje vrijednosti njegovih tekstova objavljuje se tek mnogo kasnije, iz retrospektive, tek negdje oko 1921–28. Karmine kod M. M.-a [Milana Marjanovića!] bile su moj prvi šok.6

Moglo se to, uostalom, i očekivati, jer su brojni s Matošem sukobljeni protagonisti nastavili stvarati ne mijenjajući odnos ni prema mrtvome bardu, no dok on iz godine u godinu postaje sve veći i veći, »sjene njegovih ljutih protivnika tonu u zaborav«.7

Znalcima Matoševa opusa to su manje-više poznate činjenice, no manje je poznato da se ukleta dvadesetostoljetna, ideološki diktirana politika sudbonosno uplela i u prvo programsko nastojanje oko podignuća Matoševa spomenika u Zagrebu, na čemu su godine 1938. ustrajno i marljivo radili njegovi književni kolege, prijatelji i poštovatelji. Dakle, ne može se govoriti o nedostatku volje da neumrli Matoš dobije spomenik u gradu gdje nije rođen, ali ga je smatrao najvažnijim svojim gradom, iskazujući nesebičnu ljubav prema Zagrebu i tada kad je uočavao njegove mane, pa i tada kad je imao razloga ljutiti se zbog načina kako se prema njemu odnosilo. Najzad će nemirni lutalica u Zagrebu i počinuti pod obiteljskom pločom na Mirogoju, gdje će njegovu agramersku pripadnost »nad otvorenim grobom« isticati zemljak mu iz Srijema, Julije Benešić. Opraštajući se s pjesnikom u ime Društva hrvatskih književnika povezuje ga Benešić s najzagrebačkijim hrvatskim piscem Šenoom: »Eno Ti pruža ruku pisac ‘Zagrebulja’ pozdravljajući do smrti Zagrebu vjernoga Matoša!«8

Isticali su osobitu privrženost i ljubav prema Zagrebu svi koji su se Matošem i njegovim djelom bavili, pa je jedan od dvaju urednika prvoga izdanja njegove ostavštine, netom spomenuti Benešić, VIII. knjigu Matoševih Djela9naslovio Oko Zagreba i po Hrvatskoj.10Ljubav prema Zagrebu svjedočio je Matoš na mnogim stranicama vrstovno različitih djela izričito se nazivajući Zagrepčaninom i neuvijeno iznoseći zanosne osjećaje prema gradu u koji je kao dvogodišnji mališan s roditeljima prispio.11 Zadivljen kulturnom poviješću grada i krajolicima zagrebačke okolice, zasvagda je uz grad svih Hrvata vezan dječačkim i đačkim uspomenama te, nadasve, s do bola žarkim, romantičnim rodoljubljem:

– Zagreb je barem za nas Zagrepčane najljepši grad na svijetu.

– Treba biti odgojen Zagrepčanin i treba biti petnaest godina daleko od Zagreba, pa da se osjeti, da se razumije, da se zavoli taj čudni grad.

– Na čitavom svijetu nema možda šetališta, hrastovog šetališta kao Tuškanac. Drveće u renomiranoj Bulonjskoj šumi kraj Pariza prava je karikatura našeg Tuškanca, o maksimirskim divnim dubovima, punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim.

– Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin.12

– Kad ne mogoh boraviti u tome gradu – bez kojega u ostalom ne mogoh biti (...) – čeznuo sam za Zagrebom kao Hrvat za Hrvatskom, kao vojnik za civilom, kao uznik za slobodom.

– Jer pored tih tolikih i takvih Zagreba ima još jedan Zagreb, hrvatski kao grička tradicija, zanosan kao tornjevi nove katedrale, domaći i narodan kao krasni zagrebački pejzaž, zdrav kao divna okolica zagrebačka. To je Zagreb što radi, što se muči, što trpi, što ne očajava (...) prava Hrvatska u Zagrebu.13

A što se pak tiče naše teme o prvom ozbiljnom nastojanju da Matoš četvrt stoljeća poslije smrti dobije spomenik u Zagrebu, evo što o spomenicima u Zagrebu sebi svojstvenim načinom kaže on sâm: »U Zagrebu imaju veće spomenike tek Jelačić, Preradović i Kačić«.14 Ostavio je prešućenom implicitnu misao da ni jedan od njih nije rođeni Zagrepčanec. Istina je da novija kiparska umjetnost, držeći se suvremenih estetskih načela, tako monumentalne spomenike više ne oblikuje, pa kad je sedamdesetih godina 20. stoljeća Matoš svoj spomenik u Zagrebu napokon dobio, bio je to eklatantan dokaz da je vrijeme veličanstvenih spomenika na postamentima prošlo.

2. Spomenica Uspomeni A. G. Matoša i Ivankovićev spomenik

Upravo zato na značenju dobiva projekt Odbora za podignuće Matoševa spomenika sadržan u knjizi Uspomeni A. G. Matoša, gdje se izričito govori o namjerama Odbora da spomen-knjigom tekstova posvećenih Matošu prikupi novac za zasluženi i dugovani mu spomenik u Zagrebu. Odbor se konstituirao na prvom sastanku i prijavio vlastima u sljedećemu sastavu: predsjednik dr. Branimir Ivakić, tajnik Branimir Gršković, blagajnik Alfred Bauman, odbornici dr. Ivan Esih, Josip Pavičić i Radovan Žilić.15

U plavo platno uvezana i zlatotiskom naslovljena knjiga Uspomeni A. G. Matoša zborničke je naravi i složena od žanrovski različitih tekstova: književnokritičkih, biografskih i pjesničkih. Strukturirana je znalački i pomno, upravo tako da brižljivo probranim sadržajem privuče pretplatnike i podupiratelje (donatore, sponzore) Matoševa monumenta. Autori tekstova odreda su priznata imena u hrvatskoj književnosti i svi su već otprije imali zapažene referencije o Matošu.

Unutarnjoj naslovnici spomenice prethodi na kunstdrucku doneseno poprsje budućega spomenikaMatošu, rad kipara Rudolfa (Rude) Ivankovića,16 a na sljedećoj je neparnoj stranici verzalom otisnut tekst namjere: OVO SE DJELO / UZ / DOBROHOTNU SURADNJU / NAŠIH KNJIŽEVNIKA / PRODAJE / U KORIST PODIGNUĆA / SPOMENIKA / A. G. MATOŠU / U ZAGREBU. Ispod teksta označeno je mjesto za pretplatni broj. Nenaslovljeni predgovor, tiskan kurzivom, potpisuje urednik Branimir Ivakić kao predsjednik Odbora,17 argumentirano i nadahnuto zagovarajući spomenik i obrazlažući zašto Matošu treba podignuti spomenik u Zagrebu. Na taj se uvodnik nadovezuje završna bilješka o radu Odbora, gdje u nepotpisanu tekstu nalazimo dodatne obavijesti o projektu spomenika i njegovu provođenju u djelo.18 Ideju o Matoševu spomeniku predstavio je Odbor i propagirao u domaćemu tisku, a prema odjeku u javnosti činilo se da mogu računati na puni uspjeh. K tomu su, kako se i danas i oduvijek čini, potražili zagovor moćnih, a oni se gotovo uvijek nalaze u okrilju aktualne politike. Zato se izaslanstvo Odbora uputilo najutjecajnijemu tadanjem hrvatskom političaru dr. Vladku Mačeku i predavši mu plaketu s Matoševim likom, zadobilo potporu s najviše adrese.

A tko su bili navedeni članovi Odbora i autori tekstova u knjizi Uspomeni A. G. Matoša, koji su voljeli hrvatsku književnost i Matoša u njoj? Istaknutiji su članovi bili pripadnici lijeve inteligencije, Ivakić, Gršković i Pavičić, od kojih će prva dvojica svoj politički angažman platiti progonom, zatvorima i smrću, a takve su političke orijentacije bili i pojedini autori u spomenici zastupljenih tekstova (npr. Antun Barac). No bilo je među njima i pravaša (Milan Ogrizović) te ideološki neopredijeljenih (Ivan Esih) i Matošu vrlo bliskih boemskih natura (Vjekoslav Majer i Ljubo Wiesner).

Sadržaj spomen-knjige čine izabrani, već prije objavljeni i kronološki poredani tekstovi: Ogrizovićev Artista (»Hrvatska smotra«, 1907.), Barčeva Matoševa lirika (»Savremenik«, 1919.), Lunačekov Matoš (predgovor Umornim pričama, 1917.), Gjalskijeve Nekoje uspomene na Matoša (»Savremenik«, 1929.), Nikolajevićevi Matoševi boravci u Beogradu (»Novosti«, 1928.), dio nedovršene Wiesnerove monografije Matoš u Parizu i Esihov esej Živi Matoš. Uz navedene je članke, također kronološkim poretkom, složeno šest Matošu posvećenih pjesama.

Knjigu Uspomeni A. G. Matoša otvara opsežan tekst Milana Ogrizovića, koji jednom riječju naslova Artista19 na najkraći mogući način definira Matoševu umjetničku bit, umijeće da s najmanje riječi kaže najviše i postigne začudan učinak na čitatelja. U petodijelnoj studiji dokumentirao je Ogrizović i potkrjepljivao Matošev artizam navodima iz putopisa, proza i feljtona, zagovarajući njegovu jedinstvenu izvornost i darovitost.

Ugledni književni povjesničar, tvorac moderne hrvatske znanosti o književnosti i urednik prvih sedam knjiga Matoševih Djela (1934.–1938.), Antun Barac20 za ovu je iznimnu prigodu priložio studiju Matoševa lirika.21 Napisana 1918. godine, prvi put progovara o još uvijek nepriznatoj Matoševoj poetskoj ostavštini, koja će ga zasvagda svrstati u sam vrh hrvatske moderne i našega književnoga Parnasa uopće. Jer, upravo su pjesme »kadre da Matošu osiguraju trajno ime u historiji naše literature«,22 piše Barac, za razliku od sljedećeg autora u spomenici Vladimira Lunačeka koji, uza sav respekt prema Matoševu stvaralačkom geniju, nije razumio, a slijedom toga ni cijenio – Matoša pjesnika. Proglasivši pukim formalizmom Matoševu težnju za izražajnim savršenstvom, izrekao je posve blasfemičnu misao da bi bolje bilo da Matoš svojih pjesma »nikad napisao nije«23. I inače sklon ishitrenim prosudbama, sam bi Lunaček bolje učinio da je svoje usamljeno mišljenje o Matoševim pjesmama – zadržao za sebe.24

Pišući s petnaestogodišnjim odmakom od bardove prerane smrti Nekoje uspomene na Matoša, dvadesetak godina stariji Ksaver Šandor Gjalski25 prisjeća se rijetkih trenutaka iz književnoga i osobnoga suputništva s velikim mučenikom Matošem te zaključuje: »Bio mi je drag kano tolikogodišnji patnik i kano tako stalan i vjeran Hrvat«.26 A simpatije su bile obostrane; i Matoš je volio Gjalskoga zato što je »najhrvatskiji, natipičniji«27 od svih tada živućih hrvatskih pisaca.

Među uknjiženim člancima dva su informativna biografska priloga o dva razdoblja Matoševa života, beogradskom i pariškom: Matoševi boravci u Beogradu Bože S. Nikolajevića28 i Matoš u Parizu – tek jedan dio nedovršene monografije Ljube Wiesnera29 o Matošu. Ovo djelo je Wiesner kao najvjerniji učenik i štovatelj Rabija pisao cijeloga života, da bi mu većina rukopisa propala u nevremenu Drugoga svjetskog rata.30

Što se Matošu posvećenih pjesama tiče, uvršteno ih je u spomen-knjigu svega šest: Nad versima A. G. Matoša Ljube Wiesnera, Plinska laterna na Griču i Na grobu Matoša Vjekoslava Majera, Modri grad i Posljednji petak Matoša Radovana Žilića te Trubač sa Seine (Matoš u Parizu) Dobriše Cesarića. A i te su pjesme zapravo svojevrsni spomenici Matošu – u riječi.

Posljednji tekst u knjizi Uspomeni A. G. Matoša Esihov je esej rječita naslova Živi Matoš, jer Matoševa je živa prisutnost u hrvatskoj književnosti nepobitna. Moglo se Matoša kritizirati i osporavati, moglo se na izvjesno vrijeme minirati njegovu afirmaciju i zasluženo mjesto među nekolicinom književnih velikana koji su utjecali na svoj i sljedeće književne naraštaje te bitno obilježili hrvatsku književnost u cjelini, ali ga se na dulji rok nije moglo minorizirati i prešućivati, jer je legenda o njemu nezaustavljivo rasla, umnažala istraživače njegova djela i pretakala se u pjesme. A one su, u međuvremenu, sa šest naslova četvorice pjesnika zastupljenih u knjizi Uspomeni A. G. Matoša, narasle u impozantnu zbirku od trideset i devet pjesama dvadeset i šestorice autora. Objavljujući ih u knjizi Matošiana s priloženom bibliografijom, Tadijanović ne propušta naglasiti da je to jedinstven primjer u hrvatskoj književnosti, jer očigledno niti jedan naš književnik nije nadolazećim pjesničkim naraštajima bio u tolikoj mjeri inspirativan i stvaralački poticajan kao Matoš.

Iz današnje perspektive gledajući, knjiga Uspomeni A. G. Matoša govori više od rečenoga, jer otkriva tragediju ratnih sudbinâ, koja je fatalno pogodila najvažnije članove Odbora, dvojicu Branimirā: predsjednika Ivakića31
i tajnika Grškovića.32 I jedan i drugi svrstani su u poviješću obilježene kataloge nestalih. Branimira Ivakića ustaške su vlasti uhitile 1943. godine i s petnaestoricom talaca osudile na smrt vješanjem za odmazdu zbog ilegalnog djelovanja u Zagrebu i okolici33, a tajnik Odbora Branimir Gršković više je puta zatvaran 1943. i 1944., te također sa skupinom talaca ubijen pri kraju rata 1945. godine. Okupaciju je preživio Antun Barac, zatočenik logorâ Jasenovac i Stara Gradiška od studenoga 1941. do svibnja 1942. Tako je ideološki zatrovana povijest presudila i njima i Matošu, a tajanstveni je zaborav prekrio projekt njegova spomenika odgodivši ga za puna četiri desetljeća. Iako su ondašnje novine najavljivale da je brončani spomenik gotov te u kiparskoj radionici Rude Ivankovića u Kustošiji čeka da uđe u Zagreb,34 taj spomenik nije ušao u Zagreb ni tada ni poslije.

3. Napokon spomenik A. G. Matošu u Zagrebu

Ako je spomenik simbol čovjeka i preobrazba umjetnikove misli u materiju kipa, te ako su za njegov uspješan nastanak i trajanje u narodu kojemu pripada potrebni veliki pokojnik i veliki kipar, onda skulptura Matoš na klupi kipara Ivana Kožarića ispunjava spomenute preduvjete. »Baštinik stečenih povijesnih avangardi«,35 Kožarić je u spomeniku izrazio težnje naraštaja koji je na hrvatskoj umjetničkoj sceni sedamdesetih godina obavio preobražaj poznat po pojmovima nova umjetnost ili nova umjetnička praksa.

Izložen na 13. Zagrebačkom salonu 1973. godine kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik, Kožarićev je rad pod prvotnim nazivom Pjesnik Zagrebu pobijedio, te je otkupljen za izvedbu. Skulptura je izrađena u aluminiju, »jezikom volumena i svjetla«36, a postavljena je na Strossmayerovu šetalištu u Gornjemu gradu tek 1978. godine, odakle se spomeničkom Matošu otvara pogled na Donji grad i prekosavske daljine. Bio je to spomenik s otklonom od tradicijskih uzusa, načinjen u dosluhu s Matoševim životom i sudbinom, a s ciljem da nam približi pjesnika kako bi postao dionikom naše gradske svakodnevnice. Spomenik nema uobičajeni postament, nego Matoš ležerno sjedi na klupi prekriženih nogu s rukama raširenima na naslonu klupe, te tako opušten promatra kako užurbano teče život današnjega čovjeka. Time je Zagreb obogaćen za »jednu izrazito urbanu plastiku, i to u prostoru svog najosjetljivijeg tkiva«37.

Smjestivši Matoša među ljude i oslobodivši ga pijedestala, Kožarić je spomenik humanizirao i demokratizirao,38 te njegovu skulpturu ne gledamo odozdo, kako smo navikli gledati kiparske monumente iz žablje perspektive, nego je Matoš tu, među nama, u srcu staroga Griča-grada koji je silno volio i uzastopno mu posvećivao zapise svojih lirskih nadahnuća. Asimetrično smješten na lijevu stranu klupe, na desnoj ostavlja mjesto svakome tko to želi, domaćima i strancima, sjesti i u njegovu društvu uživati u panorami Zagreba, dok u neposrednom zaleđu odjekuju glasovi mladeži gornjogradske Klasične gimnazije.

Netom je skulptura postavljena, oštroumni ju Veselko Tenžera proglašava velikom, a dao bi taj isti spomenik postaviti na dvadesetak mjesta u gradu. Naime, »Kožarić je pomiješao Matoša sa Zagrebom, na način opake ljubavi, koja je među njima vladala, puna tepanja i kletve, zanosa i svađe, tako da zaslužuje ovaj počinak pun dostojanstva i običnosti, u susjedstvu ljubavnika i ptica, dokonih šetača i buke radnog svijeta«, ističe Tenžera.39

Nakon prvih čuđenja i nedoumica zbog nekonvencionalnosti spomenika, Matoš na klupi pozitivno je odjeknuo i u javnosti, a njegova replika, postavljena 1992. godine u Sisku na šetnici uz Kupu, također se izvrsno uklopila. Dakako, ambijentalna vizura Matoša promatrača ovdje je bitno drukčija, no i tu je uključen u život prolaznika.

A u najnovije vrijeme, 8. veljače 2014., dogodio se i treći Kožarićev Matoš na klupi, zaputivši se sa »zagrebačkoga Gornjega grada, preko sisačke šetnice, sve do okolice Pariza«,40 u park Roseraie u gradiću Issy les Moulineaux, i to na poticaj Udruge AMCA naših bivših pariških studenata.41 Kožarićeva skulptura je i tu postavljena na mjesto koje odgovara umjetnikovoj zamisli interakcije i komuniciranja spomeničkoga Matoša s ambijentom i njegovim posjetiteljima. Tako se najveći naš parizlija i frankofil opet našao u prostoru svojih književnih hodočašća i nadahnuća u godini koju, njemu u čast, Opća skupština UNESCO-a uvrštava u program poticanja suradnje među različitim nacionalnim kulturama.

4. Ostala likovna matošiana

Na dan Matoševe smrti 17. ožujka 1914. godine kipar Robert Jean Ivanović snimio je u Bolnici sestara milosrdnica njegovu posmrtnu masku. Međutim, prvi odljev te maske izložen je tek 1954. godine na izložbi A. G. Matoš Akademijina Instituta za književnost, koju je priredio izvrsni poznavatelj Matoševa života i rada i s njim u svezi već spominjani Dragutin Tadijanović. Tu su također izložene skice za spomenik Matošu (u sadri) Vanje Radauša i Frana Kršinića.

Portretnom kiparstvu pripada i A. G. Matoš Emila Bohutinskoga, odliven u bronci i postavljen na dugu horizontalnu podlogu. Oslonjen na lijevu ruku podignutu do čela (desna je ostala nedefinirana, zarobljena u materiji spomenika), Bohutinskijev Matoš, izdužena upala lica, djeluje zamišljeno i turobno. Nevelika, vodoravno položena figura (svega 26 cm visine) nastala je 1975. godine, a čuva se u Gradskom muzeju u Križevcima.

Od poznatijih skulptura valja spomenuti i Matoševo poprsje kiparice Mirjane Drempetić Hanžić-Smolić, načinjeno na prijedlog i u suradnji s Udrugom »Muži zagorskoga srca« i postavljeno 2007. godine pred Gimnazijom Antuna Gustava Matoša u Zaboku.

A kad je o likovnoj Matošu posvećenoj baštini riječ, navodimo i slikarske radove. Dva od četiri poznata i za Matoševa života nastala portreta načinili su njegovi pariški prijatelji, slikari Buisset (crtež olovkom, Pariz, 1901.) i Ernest L. Gubelin (karikatura, 1902., reproducirana 1913. u Matoševoj knjizi Pečalba). Treći je portret izradio hrvatski slikar Ljubo Babić 1913. godine u Zagrebu (objavljen u knjizi Umorne priče – Vidici i putovi, Zagreb, 1917.). Babić je u povodu 80. obljetnice Matoševa rođenja objavio zanimljiv predmetni članak pod naslovom Kako sam crtao Matoša.42 Nakon 80 godina, dok prevrće svoje zapise o tomu, Babiću pred očima izranja Matošev lik iz vremena kad ga je crtao. Dugo ga je Matoš odbijao, nećkao se uz smijeh: »Em ja nis spomenik, ne bum poziral, a nis ni tak lep da bi me trebalo molovati«.43 Napokon ga je Babić nagovorio, a pristao je tek kad mu je obećao da ne treba pozirati, nego može čitati ili pisati. Najzad je dvadeset i jednogodišnji, još nesvršeni slikar i grafičar Ivan Palčić portretirao Matoša (crtež ugljenom, Zagreb, 1913.), i to je posljednji za života načinjen pjesnikov portret.

Nešto kasnije samouki je slikar Luka Rupčić načinio Matošev portret, poznat po tomu što je objavljen u knjizi naslovljenoj prema često citiranoj Matoševoj maksimi Dok je srca bit će i Kroacije (Zagreb, 1925.). Zacijelo ima i drugih, prema fotografijama i, uglavnom, po narudžbi načinjenih Matoševih portreta, no oni nisu u fokusu zanimanja meritorne stručne prosudbe, pa dakle ni od općega nacionalnog interesa.44

Matoševe karikature, kojih je podosta, a često su anonimne, svojevrsni su indikator njegove popularnosti i uz njegovo ime vezanih i umnožavanih kontroverzija. Posebno je zanimljiva povijest karikature Andréa Rouveyrea (crtež, Pariz, 1925.), na kojoj slikar na francuskom jeziku opisuje njezin sadržaj (u prijevodu: Matoš i ja u šetnji u vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1900.). Nakon četvrt stoljeća, godine 1925., prisjećao se slikar prijatelja Matoša – krupne figure, brkata, sa štapom – te izradio crtež kao originalnu litografiju. Kamen i prvi litografski otisak poslao je Matoševu bratu Milanu, te se danas čuva s cjelokupnom Matoševom ostavštinom u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu. Crtež je prvi put objavljen u »Savremeniku« (1926.) uz Rouveyreov na francuskom jeziku napisan članak Fragmentarne uspomene na A. G. Matoša.

Poznati hrvatski karikaturist i slikar Branimir Petrović bio je fasciniran Matoševim likom. Držeći ga zahvalnim slikarskim motivom, načinio je oko tridesetak crteža, među kojima su i tri popularne karikature: prva je nastala za slikarovih studentskih dana 1909. (objavljena iste godine u »Hrvatskoj smotri«, knj. V, str. 107.); druga prikazuje Matoša sa štapom (objavljena u humoristično-satiričnom listu »Koprive«, 23. XII. 1910.), a tekst ispod karikature napisao je prema vlastitoj izjavi Krešimir Kovačić, duhovito komentirajući neke Matoševe relacije s uglednim francuskim književnicima; treća je karikatura nacrtana u Ženevi 1938. na molbu Karla Häuslera (prvi je put objavljena iste godine u tjedniku »7 dana«), a prikazuje Matoša kao žrtvu sredine. Karikaturu je Häusler objavio i u svojoj knjizi memoarskih zapisa Uspomene na A. G. Matoša (1941.).

Također je poznat triptih karikatura Pjera Križanića Matoševe plejade I, II, III. (objavljen također u »Koprivama« 1911.), gdje je Rabi okružen učenicima: Tinom Ujevićem, Krešimirom Kovačićem (koji je napisao i tumač trima karikaturama), Ljubom Wiesnerom, Nikolom Polićem, Kostom Hlavatyjem, Ivanom Lorkovićem, Stjepanom Parmačevićem i Karlom Häuslerom. U nešto užemu sastavu (a dodavši sebe): Matoš – Wiesner – Ujević – Kovačić – Križanić – Polić – Häusler, objavio je Križanić karikaturu u svojemu članku A. G. Matoš i njegov literarni krug (»Politika«, 27. IV. 1940.).

Osim toga, ondašnji su časopisi i listovi donosili i anonimne karikature A. G. Matoša, jer je očito njegov nemiran život i radikalan književni angažman izazivao pozornost ilustratora onodobna tiska. Među njima poznatija je karikatura Milana Ogrizovića, Josipa Franka i A. G. Matoša, objavljena u splitskom listu »Duje Balavac« (1908.), zatim tri karikature Matoša otisnute u »Koprivama« uz tekst A. G. Matoš – contra Vrbanić (u studenome 1912.), i također u »Koprivama« (30. VIII. 1913.) objavljena karikatura pod naslovom A. G. M. u »Hrvatskoj« – aluzija na Matoševu suradnju u pravaškom glasilu »Hrvatska«.

5. Matoš u Tovarniku

I dok se središnji hrvatski grad Zagreb baš i nije žurio spomenički obilježiti Matošev život i djelo, malo je srijemsko selo Tovarnik od sedamdesetih godina 20. stoljeća nastojalo udomiti Matoša u selu gdje je rođen: seoska osnovna škola nazvana je Matoševim imenom, a ispred škole postavljeno je uz 60. obljetnicu smrti (1974.) Matoševo poprsje, rad kipara Mihaela Kajfeša. S istim ciljem postavljena je na rodnoj kući o 125. obljetnici rođenja (1998.) spomen-ploča, rad kipara Mladena Mikulina, s tekstom Dragutina Tadijanovića.

Sve do danas Tovarnik (na granici Hrvatske sa Srbijom) ulaže napore da obilježi i trajno sačuva uspomenu na najvećega svoga sina, a sada o tomu brine Društvo Antuna Gustava Matoša (osnovano 1999.), kojemu je glavni cilj izgradnja i uspostava rada Matoševe spomen-kuće na temeljima kuće u kojoj je rođen.45 Dovršena nedavno, spomen-kuća inačica je tradicionalne slavonske kuće, projektirana prema izgledu na slici sačuvane izvorne prizemnice Matoševa rođenja, s trijemom prema prostranome dvorištu i zgradom u dnu, gdje je planiran smještaj knjižnice i čitaonice te dokumentacijski centar o Matošu. Na lijepo je pročelje nove kuće prenesena postojeća Mikulinova spomen-ploča.

Nema sumnje da s Matošem u vlastitu spomen-domu ne trebamo u budućnosti boljega ambasadora hrvatske knjige. Otuda će se njegovo Djelo još intenzivnije obraćati javnosti i punom snagom širiti europske obzore svoje lucidne misli.

6. Završne riječi

Kronološki pregled likovne ostavštine potaknute i inspirirane Matoševim likom i djelom – slikarske, kiparske i graditeljske, svjedoči kako je taj spomenički korpus rastao s odmakom od žive Matoševe nazočnosti među Hrvatima. Vječiti siromah i prognanik, sanjao je Matoš domovinu Hrvatsku slobodnom i sretnom, očajavajući ustrajno nad stradanjem i grijesima njezine prošlosti i zbilje, a njegovo domoljublje posebnog je sjaja; pokloniše mu se zbog toga mnogi, među inima i ljevičar Krleža, proročki obznanivši da će za »proučavanje (...) nacionalne svijesti Matoševo Hrvatstvo ostati jakim dokumentom još dobar niz godina«.46

Zato se i danas vrijedno zapitati: Nismo li mi još uvijek dužni Matošu? I nije li besmrtnik imao pravo kad je pisao o fatalnosti što se širila na sve koji ga vole i koje je sâm volio?! Razmislimo li o tomu, lako ćemo naći dva bitna razloga za istraživačku i spomeničku posvećenost Matošu – književnoumjetnički i nacionalni razlog, bez obzira na to što enigmu Matoš nije moguće do kraja i zasvagda rasvijetliti: perom opisati, olovkom i tušem nacrtati, kistom naslikati, alatom oblikovati. Nije to uspjelo ni autorima studija i monografija, ni učenim književnim kritičarima i povjesničarima, a nije ni likovnim umjetnicima. Matoš je uvijek manje-više izmicao, poput svih koji veličinom nadmašuju vrijeme i prostor svojih fizičkih biografija, zračeći sjajem vječnosti.

Bio je »gospodar riječi, riječi za sve, nikad dosadne« (I. Andrić) – nadahnuće i izazov mnogima, velika provokativna lektira. Umjetnik i vizionar u svakom potezu nadarena pera, zagovarao je europsku budućnost Hrvatske i sâm je punom snagom neiscrpna stvaralačkog potencijala živio. I zato je naša dužnost uvijek se vraćati Matošu, ne samo o obljetnicama, promicati, zaštićivati i valorizirati njegovo književno djelo – samosvojne estetske vrijednosti i izvorišne hrvatske misli – podignuto na razinu nacionalnoga i europskoga kulturnog dobra. Jer svestrano je istraživanje Matoševe i matoševske baštine najbolje što možemo učiniti za njega, inače posvema nemoćni pred tragičnim usudom dragoga nam pjesnika.