Matoš i Zagreb

»Idite noću na Grič i kao
iz misterijskog fonografa
čut ćete poruku toga grada,
te zemlje, tog naroda«.
(Matoš)

1.

Uvod. – Matoš nije samo hrvatski književnik. On je i simbol hrvatskog Zagreba i kao takav u Zagrebu ima spomenik, ulicu i školu, pa čak i izdavačku kuću, te je jedan od rijetkih hrvatskih književnika koji ima sabrana djela u čijem je izdavanju sudjelovala i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija), u sunakladništvu s Liberom i Mladosti 1973. godine. Ova serija knjiga je prava riznica koja pruža lepezu Matoševih spoznaja i promišljanja. Od povjesničara se Matošem bavio samo Mirko Žeželj.1 Iako se započelo 1938., izdavanje sabranih djela prekinuo je Drugi svjetski rat, da bi se onda Matoša ponovno počelo citirati poslije Drugoga svjetskog rata u monografiji Zagreb jučer, danas i sutra.2. No kao i sve na našim prostorima i spoznaja o vrijednosti Matoša za Zagreb došla je dosta kasno, tj. tek 1973. godine. I opet marginalizacija! Tek 2013. odnosno 2014. godine, u povodu 100-godišnjice smrti i 140-godišnjice rođenja počeli su se javljati novi radovi o Matošu. Matoš nije bio povjesničar, ali nam je svojim perom napisao mnogo toga o kontroverznoj kulturi, književnosti, prosvjeti i povijesti Hrvatske. Radove je pisao u obliku malih članaka jer je samo tako mogao živjeti i preživjeti od novinarstva. Mecena u tom vremenu je malo ili ih uopće nema jer je i stara aristokracija osiromašena, i Matoš se silno muči da ostvari sredstva potrebna za život u emigraciji, ali i u Zagrebu nakon povratka.

Matoš je došao u Zagreb kao dvogodišnji dječak, jer mu je otac August dobio učiteljsko namještenje u Gornjem gradu. Bio je odličan učenik samo u ranoj mladosti, a u vremenu kad su mu se proširili horizonti interesa – on to više nije bio. U noveli Kip domovine leta 188... zapravo godine 1883. kada je došlo do pobune protiv mađarskih grbova Matoš iskazuje svoje domoljublje i hrvatsku tugu nad tajno pokopanom purgericom Pogačićkom i njezinim mužem koji su pali kao žrtva divljanja mađarske konjice na trgu.3 Duboko je suosjećao s povrijeđenima, poniženima i siromašnima, da bi 1892. napisao svoju prvu priču Ispit savjesti i već 1894. napustio Zagreb, u koji se vraća poslije dugih lutanja tek 1908. godine. U Zagrebu se susreo s pojmovima domovina, pravice, sloboda.

Od Narodnog pokreta 1883. kada je imao deset godina Matoš prati kao dječak i mladić politiku. Po sjećanju novinara Ivana Peršića, Matoš je držao političke govore u kavani »K mamici Pajnkovki« u Skalinskoj ulici, čija je vlasnica bila gđa Povodnik, sklona pravašima, te su se u njenoj kavani sakupljali i stari i mladi pravaški simpatizeri iz čitavog grada.4 Matoš je ostao pravaš čitava života, i dugogodišnje izbivanje iz Zagreba nije ga promijenilo, pa je po povratku ponovno vratio i neke ideje iz vremena politike Ante Starčevića u život. Svakako je na njega ostavilo pečat i deset godina vladavine bana Khuena Héderváryja, te vrlo nesređeni i kontroverzni stranački život pun nesloge i nejedinstva.

Matoš je Zagrepčanin i to gornjograđanin, i s punim pravom tamo ima svoju ulicu (nekadašnju Kapucinsku), a njegovo ime nosi Osnovna škola na Ravnicama. Međutim, odnos Zagreba prema Matošu i Matoša prema Zagrebu najjasnije i najvidljivije iskazuje klupa na Strossmayerovom šetalištu Gornjega grada, gdje sjedeći i već umorni Matoš promatra i razmišlja o prošlosti i budućnosti Zagreba. Ovu klupu spominje Matoš kao najljepšu klupu na istočnom kraju drvoreda, pod vojničkom jašionicom, nad Dugom ulicom i Jelačićevim trgom, nasuprot katedralskih zvonika.5

U gradu Zagrebu je Matoš boravio 27 godina od svog kratkog četrdesetjednogodišnjeg života, a izbivao je iz njega 15 godina. Odlično je poznavao sve zakutke Gornjega grada ali i Vlaške ulice, pridruživši se tako onima koji su gledali preko Donjega grada prema Savi, dakle Šenoinom sinu Branku koji je prvi počeo slikati Savu kao zagrebačku rijeku. Kod Matoša nalazimo na njegova promišljanja o Zagrebu u njegovo doba, ali i promišljanja o prošlosti i budućnosti na strukturnom, gospodarskom, političkom, etnološkom i drugom planu. Ni do danas nije se našao nitko tko bi bolje od Matoša uhvatio tj. »analizirao« Zagreb i njegovu okolinu. Nitko nije s tako velikim oduševljenjem opisao koristi i ljepotu kupanja na Savi, braneći njene neregulirane obale kod Savice kao mjesta gdje žive brojne ribe i ptice u šumarcima i gdje se mogu naći usamljeni kupači koji izbjegavaju prenatrpano kupalište kod savskog mosta.6 No Matoš promatra Zagreb u segmentima i tek godinu dana prije smrti on gleda na veliki i široki Zagreb kao na cjelinu, na turističku mogućnost iskorištavanja cijelog prostora, a na to ukazuju njegove impresije o Savi, ali i brojni Matoševi dojmovi s putovanja u okolicu Zagreba.7

Matoš, istina, nikada nije napisao da je on dika Zagreba, ali je više puta istaknuo kako mu je Zagreb drag i da osjeća pripadnost tom gradu. No kada se pogleda njegov članak o Augustu Šenoi iz 1906. vidi se da mu je Gornji grad najbolje poznat i da tamo zna svaku obitelj, bila ona činovnička, plemićka ili obrtnička. S velikim poštovanjem spominje dobre pekare, te kupuje kruh u Pivarskoj ulici 8 kod Blaža Rukavine koji je tu imao pekaru od 1894. do 1906., kada ju je preselio u Donji grad; ali kupuje kruh i u Mesničkoj 34, kod Ferdinanda Krausa, čiju pekaru je 1899. preuzeo Franjo Guštak. No najviše cijeni pekarnicu Benjamina Zeiningera u Dugoj ulici 14 koja je radila kao obiteljska pekara od 1872. do 1940., dakle gotovo sedamdeset godina. Dugotrajnost Zeiningerove pekare te uloga Zeiningera u strukovnoj organizaciji pekara nakon ukinuća cehova vrijedna je pažnje i pokazuje da je bilo mnogo Zagrepčana raznih struka koji su voljeli ovaj grad i nastojali opskrbiti njegove građane kvalitetnom robom.8

Matoš je kao i Tin Ujević rado zalazio i u kavane i gostionice Gornjega grada i Vlaške ulice, osluškujući i slušajući glas naroda, a osobito mu je bila draga poludrvena i davno srušena Matejna na uglu današnje Basaričekove i Demetrove ulice, gdje je 1938. podignuta kuća industrijalca Arka. Matoš je u Matejnu zalazio gotovo svaki dan, jer je ona bila i mjesto njegova informiranja o stanovnicima koje je sretao na ulicama zainteresiran za njihove sudbine i životne priče. Ukratko, Matoš je izvanredno poznavao svoju okolicu. Na ulicama Gornjega grada Matoš je susretao i nekadašnje pripadnike plemstva, kojima osim dostojanstva nije baš mnogo ostalo, jer je novo vrijeme favoriziralo borbeno i trgovački raspoloženo građansko društvo. Neki pripadnici plemstva su se ipak uspjeli održati, i to uglavnom oni koji su se oženili bogatim Čehinjama, Njemicama ili Mađaricama; no to je znatno pridonijelo otuđenju tih obitelji koje su zaboravile savjet Janka Draškovića kćerima ilirskim da se služe narodnim jezikom. Njemački, francuski pa i talijanski i češki jezik čuli su se više od domaćeg, narodnog, što je Matoša koji je bio jezični purist silno smetalo.9 On je znao da su članovi starog plemstva kao grof Janko Drašković, Gjuro grof Erdedi, Dubrovčanin Niko Pucić već prije 1848. bio pripadnici narodne elite, ali je sada vidio da su mnoge plemićke obitelji nastojale da dođu do kapitala – ženidbama. Matoš smatra da je to zahvatilo široke razmjere zbog ekonomske i političke krize već sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća pri čemu su izgubljeni i gradovi Senj, Sisak i Karlovac.10 Stoga se Matoš ponajbolje osjeća među mladima koji su činili jezgro pravaša, ali ono što je tražio nalazio je po selima sjeverozapadne Hrvatske pa i u najbližoj okolici Zagreba.

2.

Tri Matoševa Zagreba. – U odnosu Matoša prema Zagrebu treba razlikovati tri razdoblja. U prvom je njegova ljubav koncentrirana na najuži centar Zagreba tj. Gornji grad i Vlašku ulicu, a Sava je daleka rijeka. U drugom razdoblju on se iz tuđine prisjeća Zagreba i sve u Zagrebu mu je lijepo i dobro. On za njim pati kao što je Ivan Gundulić u Suzama sina razmetnoga plakao za prošlošću, a čežnju za Zagrebom održava na visokoj razini, prateći novine i literaturu, ali i kroz nekoliko tajnih i policiji neprijavljenih dolazaka u Zagreb gdje mu živi majka Marija.

U trećem razdoblju, po povratku u zemlju 1908. pa do smrti, Matoš obilazi zagrebačku okolicu i tu nalazi poticaje za svoje domoljublje, tj. u Turopolju, Prigorju, Hrvatskom zagorju, ostavivši nam povijesno-putopisne zabilješke koje po kvaliteti ne zaostaju za Peićevim putopisima. U tome razdoblju, na isti način kako je prije širio svoj interes na srpske i francuske teme da bi te radove prodao i od njih živio, tako sada sužuje svoj interes na Hrvatsku, u kojoj je Zagreb kulturno i po Matošu buduće političko središte Hrvatske. Svoje domoljublje Matoš nalazi i u Zagrebu i u okolici, iako je sam grad za njegova izbivanja doživio popriličnu dekroatizaciju, postavši u vrijeme trajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe od 1868. do 1918. njemačko-mađarski grad u kojem su Židovi koji dolaze uglavnom iz Mađarske i Gornje Austrije preuzeli dominantne pozicije u gospodarstvu. Na drugoj strani Matoš uočava neobjašnjivo siromaštvo ljudi, čak i onih koji imaju dosta zemlje, jer vlada ne vodi brigu o usmjeravanju mladih prema proizvodnim i konjunkturnim zanimanjima, već i dalje njeguje humanističko sterilno školovanje. Matoš kritizira što narod stoički prihvaća svoje siromaštvo kao stalnu osobinu, te se ne bori za poboljšanje svog stanja. U obilasku zagrebačke okolice Matoš piše da često možeš ostati gladan, jer nema ni ugostiteljskih objekata, čak ni gostionica najnižeg ranga. Matoš misli: iako ljudi imaju obećanu zemlju, plodnu i lijepu, mi im praštamo tu zaostalost, jer je ova lijepa zemlja jedna žalost naša.11

U svakom od tri opisana razdoblja, srazmjerno njegovim spoznajama, Matoš drugačije doživljava Zagreb. U doba mladosti on ga vidi kao veseo i lijep grad do 1894., a poslije mu je prljav, otuđen.12 No i Zagrepčani njega smatraju bohemom, neurastenikom, bolesnikom, kao što piše Pokret 1905. kada Matoš poslije dvomjesečnog boravka u Zagrebu opet napušta grad i vraća se u Beograd.13 Ali se ponovno u Zagreb i vraća, da tu umre. Gorak život je izmijenio Matoša i od nasmijanog i duhovitog zabavljača on se pretvara u ogorčeni, ciničan i otužan lik.

U Zagrebu Matoš stanuje u Bregovitoj ulici br. 12, zatim u Jurjevskoj ulici br.14 preko puta sv. Jurja, u Dugoj ulici 66 u Amruševoj kući, i kasnije u Dugoj ulici 64 u Rojčevoj kući, te u Jurjevskoj ulici 17 u Jurkovićkinoj kući. Godine 1885. Matoševi su kupili staru kuću u Jurjevskoj ulici 10 za 15.000 forinti, te tu 1904. izgradili novu dvokatnicu, ali Matoš pred smrt živi u Kapucinskoj 4, nedaleko od obitelji, i ta se ulica danas zove njegovim imenom. Matoš je odlično poznavao i volio Grič, tj. Gornji grad, i živeći tu dvadeset godina znao je gotovo sve njegove stanovnike. Bilo je tu pripadnika raznih slojeva, od plemstva u propadanju, do ambicioznih državnih činovnika i profesora koji su mu predavali, ali su tu još živjeli i obrtnici kao ostatak starih vremena kada je Gornji grad bio srce purgerskog Zagreba

3.

Matoš u Zagrebu od 1874. do 1894. godine. – Kako je Matoš 1907. osjećao Zagreb i što je doživio najbolje nam je napisao sam. Iako nije Zagrepčanin on voli Zagreb »... jer sam tu dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, štampao prvu priču, slušao Janeza,14 Broza,15 Šrepela i Arnolda, poznavao habaša Pogledića, bana Mažuranića, Staroga (Antu Starčevića, nap. MKD), jer mi tu tatek orgulja kod sv. Marka, jer mi na Miroševiću leži djed Grga, jer sam tu razbijao Crnkoviću16 obloke, gledao oblake i kuharice, loptao se i špekulao, bio potresen potresom, (....) vadio za okladu zdravi zub u kafani, poznavao potočke i tuškanačke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao groždje u vinogradima, ( ...) jer sam najzad prvi put tu plakao od sramote pri izborima i prvi put osjetio Gospoda Boga u ženi i u domovini (....) te mi i sada kao balavcu teku suze niz obraze, zamislivši Grič i Kaptol, pepeljastiKaptol sa Šalate i gloriju ljetnog neba, a jesenji Bukovac – groždje nad lugom maksimirskim i onda – onu po Bogu divnu grabrovu aleju sv. Ksavera (za mene najljepše mjesto na kugli zemaljskoj) s onim groznim lopužama kraj Jezuža – pravim barabama iz Lepoglave, a uokolo klopot mlinova, jedre mužače, daleki putovi, daleke pjesme! Pejzaž nije samo pjesma, no i muzika i sav protrnem i sada, kada pomislim na muziku zraka, vode, zemlje, bilja, životinja, ljudi i zvona, koju sam slušao i pod Ivančicom i u njoj, slušao, grozno srećan i grozno nesrećan, kao disanje, dozivanje, šaptanje, umiranje – šta li – nesrećnog i dragog kraja«.17

I Matošev djed Grga (Gergelj) Mato bio je čuveni učitelj u Srijemu i Bačkoj, te je Gustav kao učenik 6. razreda gimnazije boravio kod rođaka u Kaćmaru kod Sombora i Plavni kod Vukovara, gdje mu je rođen otac August, također učitelj ali i orguljaš u crkvi sv. Marka. I opet nam sam Matoš u pismu Milanu Ogrizoviću piše 9.VII.1907. kako je s djedom bio i u Brezovici gdje mu je »onkl« Pinterović bio župnik, i gdje je djed cio razred znao pozvati na majales. Priznaje da je bio grozan fakin i razbijač, ali da su ga voljeli kolege Hondl, Boranić, inž. Birač (Mažuranićev unuk), Stipica Radić, Hades, Vladimir Vidrić i nisu ga zaboravili ni dok je bio u političkoj emigraciji. Matoš misli da mu je otac bio jedan od najboljih hrvatskih učitelja i orguljaša, pa je zato i on naslijedio sklonost i ljubav prema muzici, a otac mu je čitao još u djetinjstvu Shakespearea, Pavla i Virginiju, Homera u Maretićevom prijevodu.

Matoš se također prisjeća da je otac bio izvrstan pčelar i vrtlar, te je jedno vrijeme uređivao Gospodarsko pokušalište Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva na početku Tuškanca. Otac je bio i ptičar pa je mali Matoš upoznao životinjski i biljni svijet Zagrebačke gore, Bukovac,18 kraj oko Save, pa i svaki grm oko Zagreba. Piše da ga je otac naučio ljubiti drvo, pticu, mrave – pejzaž, prirodu, Hrvatsku. No videći političke igre i kupnju birača na izborima, te političke manipulacije, Matoš je odlučio da nikada neće biti činovnik i izgleda da je u tome uspio, iako ga je to osudilo više puta na čisto gladovanje.

Matoš je isticao da mu je majka od »jako dobre obitelji«, jedne od prvih u podravskoj Slavoniji. Mamin djed bio je čuveni slavonski ekonomski pisac Schams, koji je radio u Našicama kod Pejačevića, pa je i odatle izvirala Matoševa sklonost ka muzici, kao i određene simpatije za veleposjedničko plemstvo koje se je isticalo mecenatsvom nad kulturom. Jedan Shams bio je imućan trgovac u Beču, i s njime je Matoš za vrijeme života u Beču kontaktirao. No jedan drugi Shams bio je prvi srpski državni kemičar koji je kasnije kupio posjed u Krambergu kod Beča a bio je i bečki kućevlasnik, miljenik kralja Milana, ali ga Matoš nikada nije posjetio. Matoševa majka bila je dobra s majkom grofa Ferdinanda Pejačevića. Sam Matoš je izjavio da je po očevoj majci, čistokrvnoj Mađarici, pored švapske i bunjevačke dobio i mnogo lude mađarske krvi, te da mu je u literaturi najbliži Banaćanin Dositej Obradović, te da se Hrvat u njegovoj krvi mora mnogo natezati s drugima, pogotovo stoga su Schamsi starinom Holandezi.

Prve dojmove o Zagrebu stekao je Matoš u Jurjevskoj ulici, u kući preko puta kapelice sv. Jurja. Igrao se je na obližnjem jurjevskom groblju te je s nadgrobnih ploča upoznavao elitu staroga Zagreba. U petoj godini ujeo ga je Miškatovićev pas. U devetoj ili desetoj godini, kad su stanovali sa Čačkovićima u Amruševoj kući (danas Duga ulica 66) pao je na leđa i dobio potres mozga. U 14. godini se potukao se s dječacima na Savi te su ga žandari dovezli kući na fijakeru krvavog i bez svijesti. Dakle, Matoš je imao nadasve burno djetinjstvo zasnovano na relativno velikoj slobodi.

U pučkoj školi ga je volio učitelj Miroslav Cugšvert. On je pak u gimnaziji bio oduševljen Vladojem Dukatom, Ivanom Brozom i Benigarom Janezom, sve jezikoslovcima.

Kao polaznik veterinarske škole u Beču Matoš nije bio uspješan jer je pobolijevao ali i zanemarivao učenje svirajući s bratićem Hughom Schamsom. U Zagrebu je učio svirati čelo kod Stjepana Oertela na poticaj Štefi pl. Kuglera, koji je rano umro. Prvi prijatelji bili su mu Radica Marković, sin profesora dr. Franje Markovića, kojemu je Matošev otac bio instruktor i Dušan Birač, unuk bana Ivana Mažuranića Kasnije se do 3. razreda gimnazije družio s Aleksandrom Egersdorferom, kasnije uglednim pravnikom ali i članom Unionističke stranke, kojega Stjepan Radić nije podnosio. No najviše se družio s Ivom Tkalčićem, kasnije pijanistom i bratom mu Juricom, čelistom, a bio je dobar i s Dragicom Tkalčić koja se udala za Arpada Pečića. Rado je boravio kod obitelji Tkalčić, jer je njihova kuća bila najmuzikalnija i najelegantnija u Zagrebu.19

Matošev odlazak iz Zagreba na školovanje u Beč bio je iznenadan događaj. Njegovo djetinjstvo je prekinuto a prijateljstva su prešla u sjećanja kojima se Matoš emocionalno hrani sljedećih 15 godina emigracije. No ta su sjećanja često neodređena, promjenljiva pa stoga dobrim dijelom pripadaju u područje sanjarenja.

4.

Matoševa čežnja za Zagrebom u vrijeme emigracije (1894.-1908.). – Matoš je izbivao iz Zagreba od 1893. do 1908. ali je povremeno potajno ili privremeno boravio u Zagrebu. Iako živi u Ženevi, Beogradu i Parizu mnogi Matoševi članci prepuni su Zagreba, a poticaje dobiva prateći novine i časopise do kojih dolazi teškom mukom. Osjećaji prema Zagrebu mu variraju od silne čežnje pa do mržnje na stanovništvo koje se ponaša sluganski prema Mađarima. Tako u listopadu 1894. piše iz Beograda bratu Leonu, uspoređujući Beograd sa Zagrebom te da se »...u Zagrebu u svakoj drugoj kući svira« te da i vidi »... kako je naš Zagreb divan sa svojim divnim Zrinjevcem, historijskim Gričem i aristokratskim Kaptolom, sa divnim svojim izletima i promenadama, kojim ni u Beču para nema«.20Posve drugačije piše1901. književniku Andriji Milčinoviću, naglašavajući da je Zagreb samo veliko selo s oficijelnim blebetušama, zapravo palanka, i da on ne bi mogao duže vremena živjeti u tom gnijezdu jer ne voli gradove bez karaktera.21 No njegova je duša u Hrvatskoj i u Zagrebu i ova izjava očito nije iskrena. Objavljuje izvrsni feljton Kod kuće, gdje opisuje svoj tajni posjet Hrvatske s putnicom srpskog socijalista Dragiše Lapčevića.

Matoš je bolesno čeznutljiv za Zagrebom, a što je zapamtio i što ga se dojmilo iskazuje u svojim autobiografijama koje su dobrim dijelom pisane u želji da mu pomognu da dobije dozvolu povratka u Zagreb i oprost od vojnog dezerterstva. Dobio je to u vremenu banovanja Pavla Raucha, ponajviše zaslugom dr. Izidora Kršnjavog, koji mu u pismu 8. srpnja 1913. piše da se upravo on založio za Matoševo pomilovanje, pa je time i ta enigma razriješena.22 On svom svojom energijom prati zbivanja na polju književnosti i umjetnosti u Hrvatskoj pa duboko razočaran Beogradom nakon što je su dinastiju Obrenović zamijenili antiaustrijski raspoloženi Karađorđevići, žarko želi svoj povratak u Zagreb. Naime, od 1903. ima i zdravstvenih poteškoća, osobito zbog ukočene šake s kojom dosta teško piše, pa mu je i produkcija dosta mala a autorski honorari nesiguran izvor prihoda. Naime, poslije 1903. kada je obustavljena sarajevska Nada nema više tako sigurnog zaštitnika kakav mu je bio Kosta Hörman, savjetnik u Zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine, rodom iz Bjelovara.

Matošev tekst Kod kuće objavljen 1905. pokazuje svu Matoševu čežnju i tugu za domovinom koju izražava kroz četiri plača, po uzoru na spjev Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića iz 1622. godine. Matoš se u prvom plaču tuži kako »...već jedanaest godina nije vidio grada gdje najslađe na svijetu zvuči slatki kaj«.23 Ovaj feljton je najznačajnije Matoševo gledanje na Zagreb 1905. godine. On uočava velike promjene u Zagrebu. Zapaža značajnu zastupljenost stranaca i stranih firmi i tvornica te uočava da se domaći povlače na svim poljima. Kada se je definitivno vratio u Zagreb, samo je pojačao svoje negativno mišljenje o tom trendu. Članak Kod kuće mnogo nam govori što je 1905. ostalo u Matoševoj memoriji o Zagrebu i što je sve vidio prilikom tog dvodnevnog ilegalnog boravka. Sam Matoš je smatrao da je članak vrlo značajan pa ga je objavio 1907. i u Vidicima i putovima (Zagreb, 1907.), u ponešto izmijenjenom obliku te postoje dvije verzije tog članka. Priređivač članka u Sabranim djelima Dragutin Tadijanović smatrao je tu činjenicu toliko važnom, da je objavio obje verzije, onu dotjeraniju iz Vidika i putova, ali i onaj tekst u Obzoru pod naslovom Imaginarno putovanje ili Novi furtimaš.24

Taj tekst započinje riječima »Martin iz Zagreba, Martin u Zagreb«, jer se je nadao da će dobiti pomilovanje i da se neće morati vraćati u Beograd. Jedva čeka da čuje dragi »kaj«. Nije mogao dočekati da dođe u grad sa strane Turopolja. Piše: »Kao omađijan gledah zamagljeno lipanjsko jutro, jer oslijepih za deset crnih godinica i iznenada opazih, kao pušteni sužanj, sunce svog zavičaja. I kradom, kao pobjegli robijaš, što gleda kroz prozor u izbu gdje mu prede majka i ljuba za drugog isprošena, gledah staru, poznatu sliku: istu istacku kao juče: sela, polja, Medvedgrad kao stari krnji zubi, savski mostovi (čisto prepoznajem glas ‘švimmajstora’ Arnolda Lesića), cesta s lijepom alejom i ženskom robijom. I sinu Grič, osvanu Zagreb, grad ptičara Dikovića i Benjamina Zeiningera, Mandalice, Kregerice, Pohanićke i Zlatne košarice, grad Deželića, Crnetića, historika i pijaniste Ivana Krstitelja Tkalčića i brata mu Jurice (čelista), grad plemića Mošinskoga, Masneca, Krvarića, Krvavog mosta i sv. Brcka, Atena državnih odvjetnika, ali i Ježuvita, glavni grad bez države i prijestolnica bez prijestolja, ljepša od Pariza i jadnija od švajcarskog sela, mjesto što ga ljubimo tolikom mržnjom i mrzimo tolikom ljubavlji.«

Matoš tu ne staje. Kroz četiri plača opisuje sve što je zapazio u Zagrebu i okolici.

U prvom plaču opisuje Jelačićev trg i Zrinjevac. No razočaran je jer je »...sve tuđe gospodstvo, dok je Hrvat tek svećenik, vojnik, činovnik ili seljak: sluga božji ili ljudski – ali sluga, sluga«. Matoš žali što se na sve strane čuje pozdrav »servus«, što je sluganski pozdrav nedostojan slobodnog čovjeka. Iz Narodne kavane na Jelačićevom trgu prepoznaje mnoge školske drugove, a i Josipa Franka i dr. Izidora Kršnjavog. Vidi i mužeka Puntijara i pjesnika Vidrića. Luta i Zrinjevcem i kraj zgrade Kola, te kraj kavane Umjetničkog paviljona. No razočaran i opterećen promjenama bježi u posjet Turopolju koje nije iznjedrilo niti jednog hrvatskog velikana, ali tek tu Matoš osjeća da je sve hrvatsko i tu je sretan.

U trećem plaću ponovno se vraća Griču i to je najopširnije poglavlje. Prisjeća se kuće Mažuranića, dvorca dr. Miletića, kapelice na Kipnom trgu. U Opatičkoj ulici sjeća se grofice Sermaž. U Pivarskoj ulici prisjeća se pekara, a tu su bile i kuće desne ruke bana Josipa Jelačića ali i čovjeka zaslužnog za izvođenje kazališnih predstava na hrvatskom jeziku –Žigrovića Pretočkog i dr. Vrbanića koje zgrade su ugrađene u novu Sabornicu 1909. godine. Prolazi kraj plemićkog konvikta, i Generalkomande, pa pored svoje gimnazije i kraj crkve sv. Katarine gdje je pjevao u dječjem zboru, a onda i kraj kuće barunice Buratti. Pored Dverca izlazi na Strossmayerovo šetalište te sjeda pred kavanu Augusta Šenoe, gdje mu je Ivan Kožarić načinio 1973. spomenik s natpisom na ploči: »Idite noću na Grič i kao iz misterijskog fonografa čut ćete poruku toga grada, te zemlje, tog naroda!« No onda kritizira što svake novine pišu drugim pravopisom, što se ljudi grde kao kočijaši i što se vodi politika diletanata. Sluša razgovor dva prolaznika o književnosti koji kažu da je Zagreb centar pokvarene kajkavštine i time nesreća za književnost, jer da je to nepovoljno utjecalo na literarni jezik.

Dakako da je ovakva negativna Matoševa kritika Zagreba bila loše prihvaćena od vladinih poslušnika i imala je za posljedicu odbijanje Matoševa pomilovanja sve do 1908. godine, kada se je Izidor Kršnjavi angažirao kod bana Pavla Raucha i vojnih vlasti za dozvolu povratka Matoša u Zagreb.25 Matoš je shvaćen kao stekliš, starčevićanac, čovjek teške naravi. No Matoš je bio takav, iskren do srži i pošten te nije mogao prikriti svoju ljutnju na promjene u voljenom gradu. A onda se smiruje u Kapucinskoj ulici gdje susreće obične ljude, glumce, pjevače, muzičare, obrtnike, poslužitelje koji idu na posao ili se s njega vraćaju, te ih poimence spominje. Potom ponovno kritizira rad »otaca domovine«, koji gaze otadžbinu i atome bolova Matije Gupca na Markovom trgu gdje se tada mislilo da je Gubec okrunjen užarenom krunom 1573. godine. Bolna sjećanja vezana su za taj trg i zbog batina koje je dobio od banske straže, prilikom jednog izgreda.

U četvrtom plaču Matoš opisuje posjet Stenjevcu, Samoboru, Stubici, Mariji Bistrici. Naziva čitavo to područje Arkadijom te hvali roman U registgraturi Ante Kovačića, gdje je kroz Ivicu Kičmanovića opisana metamorfoza seljačkog dječačića u nesretnog gospodina te naglašava da je Kovačićeva proza najbolja koju imamo. Svoje raspoloženje Matoš izražava Kovačićevom rečenicom: »Srce mi puče, duša podivlja, zamrzih ljude i sav svijet«. Uz zamišljenu pratnju Petrice Kerempuha posjećuje Zlatar, izborni kotar pok. Kumičića i živog dr. Magdića iz Čakovca, a onda ide do Krapine žaleći što se parceliraju propala plemićka imanja u korist naroda a zapravo u korist Zagorske banke, jer tako gubimo vrijednu baštinu. Divi se crkvi u Belcu a završava u jednom zagorskom vinogradu. I konačno se opet oprašta na svojoj klupi s porukom imaginarne božice da se vrati iz pečalbe, jer: »Gdje ja sam, tu si i ti. U tvojim je žilama moje vino, u tvojim grudima vene sjaj moje jeseni i plače sumračje mog bogomračja. Idi, sinko, i budi grančica mog uskrsnuća!« Kako baudlerovski!U zadnjem poglavlju »Exodus« opisuje povratak vlakom u Beograd, kroz Brod na Savi i kroz Vinkovce gdje se prisjeća Ivana Kozarca, Matije Antuna Relkovića i slavonskih književnika kojima dijelom po genima, jeziku, stilu i sam pripada.

Članak Kod kuće napisan je 1905. ali je to članak koji govori o istinskom Matoševu viđenju zagrebačkih ljudi.26 Piše da treba biti odgojen Zagrepčanin i prisilno udaljen 15 godina da se osjeti a i zavoli taj čudan grad. Piše da bi ga mogli zavoljeti i stranci jer Zagreb pokazuje svojim životnim oblicima mogućnost da se pretvori u velegrad, i ako se bude dalje ovako razvijao doseći će svojim palačama i tvornicama Savu pa će ljudi tog razdoblja zaviđati Matoševim suvremenicama kada su ulicama prolazila kola natovarena mirisnim sijenom zagrebačkih sjenokoša i kada je Zagreb, bijeli naš Zagreb, bio grad vrtova, zraka i svjetla. Jer Zagreb je prema europskim velegradovima još pravo ladanje. Matoš u tom članku piše da je Zagreb zapravo sastavljen od četiri ili pet dijelova: Gornji grad, gdje je on stanovao, ima posebno obilježje kao i Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica. Matoš spominje Savsku cestu gdje je zatvor za žene, ptičara Virgila Dikovića koji je radio u Sveučilišnoj knjižnici a stanovao u Kamenitoj ulici br. 5 gdje drži ptice. Gostionica Franceka Zemljaka u Mandaličinoj ulici br. 2 zvala se popularno Mandalica, ali je Matoš zalazio i kod Danice Kreger, koja je bila vlasnica kazališne restauracije na uglu Markova trga i Gospodske ulice (danas Ćirilometodska). Priredivši svečani ručak prilikom otvorenja Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu 19. i 20. listopada 1874. za 300 osoba, zlatnom medaljom nagradio je Kregericu biskup Strossmayer.

Vjerujem da u tom tekstu Matoš nije zaboravio spomenuti niti jednu zagrebačku kavanu jer se među pušačima i vinopijama osjećao kao u svom miljeu, naučivši se na to i u Beogradu i Parizu. Matoš se spominje i Pahaničke, najpopularnije zagrebačke piljarice na Jelačićevom trgu koja je stanovala u Tomićevoj ulici 8., i koja je zbog hrvatstva često dolazila u sukob sa žandarima jer je krijumčarila zaplijenjene političke članke i letke. Spomenuo je Matoš i gostionicu »Zlatna košarica« Marije Večaj. Navodi i mnoga imena novinara i glumaca. Poznaje Šimuna Benka krojača u Pivarskoj ulici i Dragutina Benka knjigotiskara koji je umro tek 1939., ali i Bedenka (1860.-1929.), mesara i gostioničara u Vlaškoj ulici br. 42, Đuru Mucafira (1842.-1894.), brijača u Ilici 21 koji je kasnije preselio u Kamenitu br. 2. Matoš se sjeća mnogih običnih ljudi koji su radili kao podvornici, čistači, poslužitelji, nosači jer se s njima rado družio i razgovarao upoznavajući tako dušu stanovnika Zagreba. Spominje pivarskog sina Čipču čiji je otac Franjo bio vlasnik Kaptolske pivare na potoku, a u Pivarskoj je stanovao zidar Antun Šepec, poznati razbijač. Zanimljivo je da ne spominje izvrsno pivo Prve zagrebačke pivovare (otvorene 1892.) koja je bila u rukama židovskih obitelji.

Matoš opisuje Donji grad kao mjesto u koje se silazi. Do njega se dolazi Dugom, Mesničkom i Bakačevom ulicom i proleterskim Potokom gdje su stanovali radnici i gdje su žene sumnjiva ponašanja nudile muškarcima svoje usluge. Hvali Tuškanac prema kojemu je i Bulonjska šuma kraj Pariza »prava karikatura«. Hvali Savu čijim slikanjem se već pozabavio Kovačević, ali i sin Augusta Šenoe Branko, šest godina mlađi od Matoša. Matoš obilazi sela Gračane i Šestine, Maksimir, Vrapče i Podsused, Cmrok, Mirogoj. Divi se pogledu sa Zagrebačke gore prema Zagorju, ističući s ponosom da ono nikada nije bilo osvojeno od Osmanlija, te je kao reliquiae reliquiarum postalo istinski čuvar hrvatske povijesne baštine. Zbog svega toga Matošu je Zagreb izuzetan i neuporediv s drugim gradovima. Suviše iskreno piše da mu se Zagreb sviđa više od Zagrepčana. Stare aristokracije Gradeca uopće više nema, a oni koji su tu ostali postali su renegati. Od Jelačićevog trga do Mesničke same strane – sve firme s tuđinskim imenima. Hrvatske industrije uopće nema. I vlada je protuhrvatska kao i željeznica koja vrijeđa mađaronštinom.

Piše nadalje Matoš da Dolnji grad i nije pravi Zagreb. Misli da je tu jedini zavod od realne koristi za puk Obrtna škola, jer ostali školski zavodi stvaraju svećenike, profesore i činovnike a ženski licej stvara ženski proletarijat. Smeta ga što su se kajkavskom dijalektu sada pridružili i drugi dijalekti s kojekakvim naglascima, pa i u kazalištu svaki glumac govori drugačijim naglaskom. Smeta ga što Zagreb još nema javne biblioteke ni pučkog sveučilišta, ali očito nije znao da se vrše pripreme za otvorenje gradske knjižnice, muzeja i arhiva. Matoš smatra da hrvatski karakter ima u Zagrebu samo purgarija i proletarijat koji malo pomalo osvaja snagom hrvatstva i snagom demokracije Zagreb kao lijepi, stari, dobroćudni grad. Usprkos cijele te kritike Matoš je sretan što je u Zagrebu. jer »....on je ipak Zagrepčanin«.

Obogaćen spoznajama kako se živi drugdje i koji su problemi suvremenog svijeta, Matoš i previše iskreno uočava da Zagreb baš i nije tako lijep, te da je i prljav i otuđen.27 Zagrepčani mu pak uzvraćaju udarac, te ga nepoznati pisac u Pokretu smatra boemom, neurastenikom, bolesnikom.28 Ustvrdivši da je izjava papa kako je Hrvatska bila vjekovima antemurale christianitatis, a sada da je abtemurale stupidatis, bedem gluposti, svrstala je u Matoševe protivnike čitavo više svećenstvo. Vrativši se u Beograd Matoš još pažljivije prati što se zbiva u Zagrebu, pa piše o zbivanjima u politici, ali i obrađuje biografije pojedinih važnih ljudi, dajući time ideju Milanu Grloviću da počne prikupljati podatke za znamenite Hrvate. Dolazak Gjalskog i Vidrića na jugoslavensku slavu u Beograd, nakon što je 29. svibnja 1904. Petar I. Karađorđević okrunjen za srpskog kralja, oduševljava Matoša koji smatra da je zajednički istup hrvatskog i srpskog naroda protiv Nijemaca i Mađara koristan za oba naroda.29

Matoš je sve do 1907. mislio kako je moguća sloga Srba i Hrvata, uz uvjet da budu ravnopravni i da se međusobno poštuju.30 Misli da je život u Parizu poguban za emigrante jer da lomi karaktere, talente i živote, stvarajući abnormalne ljude. Pariz mu je leglo najužasnijeg, intelektualnog proletarijata, »promašenih eksistencija« s antisocijalnim i antikulturnim instinktima. Pariz je ostavio trag i na Matošu. On puši, pije, sjedi u kavanama jer stan mu je hladan. Živi primitivno i loše.31 Stvorivši ovakav zaključak, Matoš faktički bježi iz Pariza u kojem gladuje u Beograd želeći se približiti domovini i Zagrebu. No očekivano pomilovanje nikako da stigne jer je i u Zagrebu bilo previše ljudi koji su ga smatrali nepoćudnim i politički neprilagodljivim. A nakon obustava sarajevske Nade teško nalazi i izdavača. U Zagrebu nije tada bilo niti jednog književnog časopisa, jer Prosvjetu i Dom i svijet Matoš kao i Vijenac smatra samo zabavnim listovima. Tvrdi polovicom 1904. da u Zagrebu ima više književnika od čitalaca.32

Matoševa je spoznaja da ni poslije Khuena Héderváryja pero nije slobodnije, jer i dalje postoji državni odvjetnik i cenzura te ljudi poput Stjepana Korenića, urednika Katoličkog lista. Korenić je napao Matošev feljton »Samotna noć« pišući da on luta svijetom kao deveti brat bez pameti, te da Matoševo pisanje da se policija više bavi bordelom nego opozicijom neprimjereno jednom piscu, kao i izjava da hrvatstvo reprezentiraju ljudi koji otvoreno progone umjetnost, a njihove vođe i ne znaju dobro hrvatski jezik.

Matoš je doista obilno kritizirao postojeće stanje u Zagrebu. Oštro napada gimnazijski sustav, osobito klasičnu gimnaziju, navodeći da se u njoj osam godina sistematski ubija mladi i bujni duh u zdravom tijelu intenzivnim učenjem mrtvih jezika, a četiri puta dnevno vergla Očenaš. Matoš piše da građansko i pučko učiteljstvo vrijedi više od gimnazijskog humanističkog školovanja. Matoš već 1907. tjera mlade »...na zrak, u polja, u sela, u radionice, na Zapad, u svijet, u život.! Oslobodite najprije sebe, pa ćete onda moći oslobađati i druge – Hrvatsku«.33 Više svećenstvo nije Matošu nikada oprostilo ova pisanja, kao ni njegov ateizam, koji ponekad izbija posve spontano zbog realnog gledanja na život, premda ima i Matoševih rečenica kojima se preko prirode divi i Bogu koji je sve i stvorio. Matoš pozdravlja osnivanje Društva za slobodnu misao u Zagrebu 1907. ali rad društvu nije odobrila Zemaljska vlada pa ono nije nikada djelovalo pod tim nazivom.34

5.

Matoš živi u Zagrebu od 1908. do smrti 1914. – U tom razdoblju pisac doživljava duboko razočaranje gradom i njegovim ljudima. Zagreb, u kojem domaći ljudi više nisu gospodari i ništa ne drže u rukama pa ni izdavaštvo i Matoš ima problema s objavljivanjem svojih članaka i knjiga. Zagreb se je proširio prema jugu do Save iMatoš ponovno traži nadu i oporavakodstresa u zagrebačkoj okolici, a osobito u prekosavskim krajevima gdje pokušava pronaći one vrijednosti koje više ne može naći u Zagrebu. Obilazi Samobor, Brezovicu, Veliku Goricu, krajeve oko Save i tu traži izgubljeni Zagreb.

Matošev strah od povratka izvrsno je izrazio 1943. pjesnik Vladimir Jurčić u pjesmi »Povratak A.G. Matoša iz Pariza«:

U vagonu dršćem – vraćam se
u dragi kraljevski i banski grad,
al krišom, kradomice, tajom –
zaboravljam svoj stari jad.

I dalje:

Podnio sam glad i progon poniženja,
za tobom ostaje zanos sveti
o grade Vraza, Šenoe i Gaja,
o grade moga zavičaja
za tebe sve sam mogao podnijeti.35

Matoševo oduševljenje zbog povratka brzo je splasnulo. Umjesto zagrljaja i dobrodošlice za koju je mislio da ima pravo zbog godina patnji u tuđini Matoša je dočekala besparica, neimaština i bolest. Matoš se vratio u Zagreb pun zanosa, misleći da je prošlo najgore vrijeme u politici Hrvatske, i da će demokracija, koja je polagano mijenjala kartu svijeta, imati utjecaj i na Hrvatsku. No ubrzo je zanos zamijenjen golemim razočaranjem. Teško nalazi novine koje će tiskati njegove članke, a s tiskanjem knjiga je još gore. Nema sredstava za život i premda se potrudio da položi ispite za učitelja francuskog jezika kako bi stupio u državnu službu – imenovanje se zavlači, da bi mu se konačno reklo kako u Zagrebačkoj županiji za njega nema slobodnog mjesta. Iako više nema mađaronskog bana Khuena i domaći ban Pavao Rauch, posjednik Martijanca kraj Koprivnice, a onda i Nikola Tomašić, vlasnik Trešćerovca ne mogu naći rješenje za razjedinjeni stranački život u Hrvatskoj, ma za kojim rješenjem posegli. Matoš svoje razočarenje iskazuje neprimjerenim tekstovima pa staru zgradu Hrvatskog sabora na Markovom trgu br. 5 naziva podružnicom stenjevačke ludnice ili robijašnicom koja bi možda mogla biti i Monte Carlo za bogataše.36 U feljtonu Zagrebački baedeker opisuje kako se gradi nova sabornica u Zagrebu koju naziva spraviščem, navodeći da tu naši Mađaroni prodavaju Horvatsku »...onak bez vage, kak krepanu kobilu«.

Gotovo ništa nije ostalo od Matoševa starog Zagreba. Matošev purgerski Zagreb iz 19. stoljeća nije više postojao. Bio je to sada novi Zagreb u kojem dominantnu ulogu više nisu imali Hrvati. Bankokracija i novac, proletarijat koji radi za malo novca u mnogobrojnim tvornicama, siromašni profesori i učitelji, Donji grad koji zamjenjuje Gornji sa svojim palačama na Zrinjevcu i s novim kolodvorom u stilu mađarskog klasicizma i dominacija njemačkog jezika kojim uglavnom govore trgovci i bankari. Matošev dragi KAJ se još može čuti samo na tržnici i na periferiji Zagreba i u okolici...

Stoga Matoš traži izgubljenu prošlost Zagreba. Traga za propalim ili polupropalim dvorovima plemstva, ali traži i nekadanja mjesta ugodnog boravka purgerskog i seoskog svijeta. Sve to nalazi u tragovima i na toj prošlosti hrani svoju ranjenu dušu i propale nade.

Matoševe misli i zaključci o Zagrebu nisu konstanta. Ponekad o istim ljudima misli dobro, a drugi puta loše. Nikada nije otvoreno stupio u obranu plemstva, ali ponekad piše o položaju u kojem se hrvatsko plemstvo našlo kada su ostali bez urbarijalne zemlje, te da nekima leži Hrvatska kao domovina na duši, dok drugi samo gledaju kako da se spase od propasti koja im prijeti sa svih strana. Jedan je od rijetkih književnika koji priznaju da bez hrvatskog plemstva ne bi bilo ni Zagreba ni Hrvatske, jer ono je bilo prije građanskog doba nosilac državnosti. Prije smrti piše da su oba baruna Raucha, Pavao i Geza, klasični domaći ljudi i pravi »stari Horvati« i da se oni i Pejačevići jedini bave aktivno politikom. Kulmere ne voli jer da oni misle samo na sebe, iako su jedina naša prava velikaška porodica, koja i mimo vlade zna ostati hrvatska. Za Draškoviće, Jankoviće i Erdödyje piše da se već osjećaju Mađarima, a grof Bombelles da se drži po strani. Jaskanski grof Erdödy mu je domaći i simpatični gospodin te piše da nema njega i Vranyczanyja, Raucha, Nikole pl. Tomašića, Lj. Josipovića i Jelačića grad Zagreb ne bi ni znao da postoji hrvatsko plemstvo,«koje uči hrvatski jezik jedino onda kada se nada banskoj stolici«.37

Matoš se potrudio da u članku Dva grada usporedi 1910. Zagreb i Beograd.38 Piše da su razlike ogromne. Matoš navodi te razlike želeći tako potaknuti na razmišljanje one koji su smatrali da su Hrvati i Srbi jedan narod i koji su radili na ideji stvaranja jedne južnoslavenske države. Smatra da je Hrvatima i Srbima samo jezik poveznica, a po svemu drugome da se silno razlikuju. Zanimljiva mu je misao da se u Zagrebu politika zamjenjuje kulturom prema geslu »prosvjetom k slobodi«, a u Beogradu – politika je kultura. Mi imamo bolje činovnike, oni – bolje političare. Zanimljiva je konstatacija kako je u Beogradu naučio biti Hrvat i da je tek tamo postao pravi pravaš.

Silno se Matoš razveselio kada je za bana došao dr. Nikola Tomašić, smatrajući da je vrlo napredna njegova politika ravnoteže, ali ga kritizira što je Nagodbu, inače najveće naše zlo, proglasio »zakonom nad zakonima«.39 Uspoređuje Frana Supila i Stjepana Radića i sve simpatije su mu na strani Frana Supila, iako je upravo Supilo u to vrijeme vodio Hrvatsko-srpsku koaliciju.

Zahvaljujući Matošu imamo i opis drugog Zagrebačkog zbora održanog 20. kolovoza 1910. na blagdan Sv. Stjepana. Matoš nam je ostavio detaljan zapis o tom sajmu, a imao je i dosta dobro spoznaju o sličnoj manifestaciji u Parizu kada je u svojim »Pismima iz Pariza« obavještavao hrvatsku javnost vrlo detaljno o velikoj izložbi koju je Francuska priredila na prijelazu stoljeća.40 Piše o priredbama koje su pratile Zbor. Vojnički koncerti, sajamske atrakcije, izložbe s izvrsnim pićem i zdravom i svježom te jeftinom hranom naših pečenjara privlačili su posjetitelje, ali su zanimljivi i izlošci Prve tvornice suhomesnate robe Rabus u Frankopanskoj ulici. Matoš poimence spominje ljude koje je susreo na Zboru, uključujući vlaškogorskoga purgara Kledarića u vatrogasnoj odori, jaskanskog društvenjaka Franceka Kleščića, ali i političare Budu Budisavljevića i Tonija Schlegela, te Frana Supila, ali je susreo i gradonačelnika arhitekta Holjca videći ga kako plaća đacima šampanjac. Matoš je napisao da Zbor potvrđuje kako bi Zagreb – usprkos ubitačnoj mađarskoj prometnoj politici prema Hrvatskoj s previsokim prevozninama na kratke pruge – mogao postati trgovačko i industrijsko središte Hrvatske.

Matoš nam je ostavio u svojoj ostavštini i članak Skupoća, u kojem tvrdi da je Zagreb skuplji nego London, iako je ovdje sirotinja mnogo slabije plaćena za svoj rad pa se to odražava na životu stanovnika. Kritizira skupoću kruha i mesa, s obzirom na to da je Hrvatska poljodjelska zemlja.41 Uzroke skupoći Matoš nalazi u imperijalističkoj politici u službi velikog kapitalizma, pogotovo kartela i trustova, te misli da su najstrašniji austrijski karteli koji dobro poznaju našu zemlju, pa je takav jedan podigao cijenu stakla za polovicu i na taj način upropastio našu domaću dosta razvijenu staklarsku manufakturu. Kritizira i povišenje cijena petroleju i željezu. Matoš smatra da je hrvatska vezanost uz Nagodbu, odnosno Mađare, pogubna za Hrvatsku i da je ekonomska i politička nesamostalnost uzrok mnogih naših nevolja. Usudio se je to glasno reći i objaviti.

Sam živi u velikoj neimaštini. Iako se potvrdio marljivim pisanjem nekoliko stotina feljtona, članaka i vijesti za Matoša nigdje nema ni stalnog rada ni sigurnog prihoda. U zadnjem članku koju je napisao (Za narod), koji je objavljen tek 1925. godine, dakle deset godina poslije njegove smrti, Matoš opisuje svoju tragiku, jer kao svršeni učitelj ne može dobiti nigdje mjesta u Zagrebu te ga savjetuju da ide u Bosnu ili Srbiju jer je tamo učitelj »prvi čovjek« te se žali da se novinarstvom u Hrvatskoj bave polupismeni. Prijatelj koji ga o tome obavještava piše da »...u Zagrebu birokratizam ždere sve duše i sve kosti, moždane te da je jedini svetac tu ‘sveti Prvi’ kada se dobiva plaća a jedina svetica ‘sveta Namira’ za dobijeni honorar«.42 Plač kroz suze... Gorak život je izmijenio Matoša i od nasmijanog i duhovitog satiričara pretvara se u ogorčeni, ciničan i otužan lik.

Sav svoj jad iskazao je Matoš 1909. u satiričkom feljtonu Silom – budala.43 Naziva Zagreb – Štreberovcem. Iako blizu Europe štreberi nose brnjice. Alegorijski piše o Zagrebu i pod izmišljenim imenima kritizira sve pa i Mariju Jurić Zagorku. Piše da su saborski zastupnici veći darvinisti od Darwina, veći socijalisti od Marxa, papskiji od pape. Daje karakteristike svakom dijelu grada. U Gornjem gradu rade puzavci koji nose brnjice, a tu su i zastupnici Štreberije, koji izdaju njena prava Mongolima, tj. Mađarima. A Sabor – budući da 1909. godine još nije bila dovršena rekonstrukcija nove zgrade Sabora – ta glavna zgrada zakonodavne vlasti mu je »otrcana kućica, zelena kao teški bolesnik«. Matoš se ruga i Donjem gradu koji se brzo razvija, te navodi da je Dolnji Štreberovac je već postao središte modernog grada.

Kavane su Matošu centri domaće politike gdje jedni moralnim sredstvima pretvaraju tu politiku u nemoralnu, a drugi nemoralnim sredstvima u moralnu. Tu je i Akademija znanosti i umjetnosti koja se stidi svog narodnog hrvatskog imena. Tu je i Sveučilište koje odgaja »brnjičke« duše, a tu je i bolnica u Gajevoj gdje se bolesnici vježbaju gladovanju, iako još nije znao da će tu skončati u strašnim mukama jer nije mogao gutati ni govoriti... U aforizmu »Srce Zagreba« piše: »Kao apsces usred grada smrti bolnica, ali još samo fali – umobolnica«. I odmah zatim u aforizmu »Susjedstvo«: »Učiteljsku školu na Šalati grade, Mirogoj da srodnog komšiju imade« aludirajući na sirotinjske plaće učitelja.44 Otvoreno ističe da je sva trgovina u rukama Cincara ili Židova, a domaći ljudi su sluge i sobarice. Konzervatorij radi dobro, ali i dobri glazbenici i pjevači idu u tuđinu, a loši dižu domaću umjetnost. Športovi se njeguju u gostionicama. Javna šetališta su prekrasna, ali se šetačice stide svog materinjeg jezika. Tramvaje pak još uvijek vuče »...jedan magarac od kljuseta u znoju repa svoga«.45

Čini se da se je do 1912. godine Matoš ipak snašao i u promijenjenom Zagrebu i piše: »Zagreb je na glasu u Evropi sa svoje čistoće i prekrasne, slikovite i time jedinstvene svoje okolice. Nepriznat od zagrebačke elite, Matoš se rado kreće među pukom jer Zagrepčanin, mada je lakouman, prevrtljiv, raspikuća i prirođen kao velegrađanin, silno je društven i gostoljubiv, ima dobro srce i bistru pamet, dakle ima sve mane i dobre strane Hrvatske«. Potiče njegovanje športa i silno je sretan djelovanjem Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK-a) prethodnika današnjeg Dinama. Zanimljivo je i Zagrebačko pismo pisano 1912. uredniku lista Športi umjetnost Mariu Riegeru Vinodolskom, poznatom iz vremena NDH-a, da je radostan što je pokrenut ovaj čisto zagrebački list, jer konačno Zagreb je središte Hrvatske i hrvatstva, te da nije dobar Hrvat tko nije dobar Zagrepčanin.46

Matoš je 1909. napisao pripovijetku Zagreb po danu.47 Pisana nekoliko godina poslije feljtona o književniku protorealizma Šenoi, s punim opravdanjem Matoš (koji pripada epohi Moderne) ogorčeno tvrdi da Zagreb nema hrvatska obilježja jer su najmodernije zgrade u najmodernijem dijelu grada projektirane od mađarskih arhitekata. No nije se izjasnio o stilu, odnosno secesiji, jer o njoj očito nije imao izdefiniran stav, iako mislim da je preko sarajevske Nade i Pilarovog rada o secesiji morao biti sklon ovom modernom i razigranom stilu koji je u to doba zahvatio sve pore društva. Kao pravašu nije mu se sviđalo da se po Zagrebu najviše govori njemački i mađarski. U knjižarama dominiraju njemačke knjige i nema ni francuskih ni ruskih ni poljskih knjiga i časopisa. Novine su pune prijevoda iz njemačkih i mađarskih novina te piše da je u Zagrebu lakše živjeti bez znanja hrvatskoga nego bez znanja njemačkog jezika, pa su čak i jelovnici po gostionicama pisani njemački. Matoš ističe da je obilježje zagrebačkog društva birokratizam, a birokrati nisu osobiti rodoljubi i zato u Zagrebu ima tako malo patriotizma.

Usprkos žestokim kritikama koje pršte na sve srane, Matoš ističe da je Zagreb za Zagrepčane pa i za njega – najljepši grad na svijetu i iako više nije simbol hrvatstva i jezgra hrvatske misli, on će to s vremenom postati. Grad se polako pretvara u velegrad, iz upravnog središta u grad industrije i rada, te misli da će se u času samostalnosti Hrvatske savska obala pretvoriti u zagrebački škver, očito aludirajući na iskorištavanje mogućnosti rijeke Save za izgradnju kanala Vukovar–Šamac, koji bi otvorio plovni put od Sjevernog mora do Jadrana. Ta je zamisao Matošu, čiji preci su živjeli u Vojvodini i Srijemu, dakle upravo u kraju gdje se ova velebna ideja trebala realizirati, svakako bila bliska. Inače, Matoš svu nadu za budućnost Zagreba polaže na purgare koji se žrtvuju za narodnu stvar više od mnogih drugih patentiranih rodoljuba. Tako navodi tvorničara salame Rabusa koji hrani 24 siromašnih đaka, potvrđujući time da još ima i srca i hrvatske čestitosti u tom indolentnom i malodušnom gradu.48

Matoš je spoznao da budućnost Zagreba leži u Donjem gradu i širenju prema Savi, pa zato je njegov sjedeći spomenik i postavljen na Strossmayerovom šetalištu s pogledom prema Savi, dakle prema budućnosti grada. On okreće leđa propaloj aristokraciji koja je idejno nedefinirana, svačija i ničija, i nadu prebacuje na leđa hrvatsko-srpske koalicije odnosno njenog građanstva u Donjem gradu. Trebalo je dosta hrabrosti i promišljanja da se to izreče i napiše, iako sam Matoš nije nikad mogao potpuno raskrstiti sa stanovnicima Gornjeg grada.49

Živeći zadnjih pet godina života u Zagrebu, ali i putujući od Križevaca do Primorja i Rijeke, Matoš je prepoznao i probleme cijele Hrvatske. Smatra da narod bez najprimitivnijih sloboda može ekonomski i kulturno tek vegetirati. Piše hrabro »...da sloboda nije pogodba za razvitak kulturni i domovinski, slobodna država bi bila suvišna«.50 Želi i brani Hrvatsku kao samostalnu državu i vidi u njoj Zagreb kao glavni grad. To je ujedno i poruka Matoša stotinu godina poslije njegove smrti kako treba voditi stalnu brigu o Zagrebu da ne izgubimo i ono što nam je preostalo nakon desetljeća kulturocida i kojekakvih petljarija u živote zaslužnih zagrebačkih ljudi. Njih Matoš pokušava izvući iz tame zaborava, ali je i taj njegov izbor silno selektivan, pa ga treba koristiti s velikim oprezom. Nije osamljeni Matoš mogao onako sam i siromašan, istrošen i bolestan već od 1903. sve istražiti, promisliti i napisati što je mislio o gradu svojeg djetinjstva i mladosti, ali i gradu gdje je ostavio svoje kosti. No učinio je mnogo i mi mu danas možemo i moramo biti zahvalni.

* * *

Antun Gustav Matoš je istinski volio Zagreb. Kada i nije u njemu, on o njemu sanja. Vrativši se u Zagreb 1908. godine, istrošen iako ne i star, on koristi znanje koje je stekao u emigraciji da savjetima pokuša otvoriti oči domaćim ljudima, zahtijevajući od njih da se pokrenu i da se ponašaju na način kako je to već činio svijet koji je duboko zaplovio u industrijsku revoluciju. Matoševi članci su upravo zato izvanredni što su to izvještaji i savjeti, i rugalice i kronike, zasnovane na političkom, gospodarskom, kulturnom i povijesnom promišljanju njegova vremena. Stoga je Matoš za mene i jedan značajan povijesni izvor u kojem se isprepliću problemi Zagreba i Hrvatske, ali i zapadne, srednje i jugoistočne Europe.