Loš roman ambiciozne autorice

Nakon što je Maja Hrgović prije tri godine objavila sasvim solidnu zbirku priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, sa zanimanjem se iščekivao njezin roman-prvijenac kojega je u intervjuima najavljivala. Roman je konačno i izašao ali, nažalost, pokazao se kao podbačaj, djelo prepuno nedostataka.

Roman Živjet ćemo bolje za pripovjedačicu ima tridesetogodišnjakinju Maru koju je napustio suprug nakon što je slučajno, u snu, prignječila i ugušila svoju devetnaest dana staru curicu. Nakon godinu dana borbe s grizodušjem i tugom, Mara odlazi iz Zagreba u Split kako bi pomagala ocu oko brige za njegovu ostarjelu i dementnu majku, inače Vukovarku, dok mu je supruga u Italiji gdje zarađuje brinući se o nemoćnim, umirućim, inkontinentnim starcima. Na prvih desetak stranica čitatelj još saznaje da je pripovjedačica nekoliko godina prije toga u prometnoj nesreći skrivila smrt male Cigančice (a što osim jednog jedinog spominjanja u romanu kasnije biva posve zaboravljeno). Autorica, naime, potpuno izostavlja eksplikaciju pripovjedačičina intimnog doživljavanja te tragedije i uopće njezin odnos spram vlastite krivnje u tome – osjeća li se ona krivom i žali li uopće zbog smrti koju je uzrokovala. Autorica ne smatra potrebnim čitatelju išta od toga otkriti. Slijedom toga, naravno, proizlazi izostanak ozbiljnije i uopće uvjerljive psihološke profilacije glavnog lika – a što je zapravo neoprostivo u slučaju romana u kojemu je glavni lik ujedno i narator u prvome licu i iz čijeg očišta pratimo sva događanja u fabuli.

Osim toga, još saznajemo da pripovjedačica ima i sestru koja je u djetinjstvu bila žrtva pedofilskog incidenta a usto je i lezbijka, što je činjenica koju skriva od oca. A otac tijekom njihovog odrastanja nije bio previše pažljiv niti nježan prema kćerima, dok je tijekom rata bio zatvorenik srpskog logora, da bismo kasnije saznali i da ga je za to vrijeme supruga vjerojatno varala sa čovjekom iz susjedstva.

Kao što vidimo, sve odreda mračni i mučni, tmurni i neveseli događaji hipertrofija kojih zagušuje roman, ali i ostavlja dojam isforsiranosti i iskonstruiranosti. Jer, odabrana tematika – smrt djeteta, staričina demencija, majčino gastarbajterstvo, bakino ratno izbjeglištvo, očevo zatočeništvo u srpskom logoru, pedofilija, preljub, lezbijstvo – u romanu nije problematizirana već je naprosto ugurana na stranice bez ozbiljnije razrade; Maja Hrgović kao da svjesno odabire teške, značajne teme s pretpostavkom da će time roman dobiti na snazi, ali ih potom ne razvija. Zapravo, autorica romana ni fabulu ne razvija već se ona odmata, kao na autopilotu, bez pravog zapleta i raspleta, i posve predvidljivo, bez iznenađenja, osim ako iznenađenjem ne smatramo posvemašnju kontradiktornost na samome kraju. Jer, hepiendovski svršetak romana, valjda kako bi opravdao optimizam iz naslova, svojim kičastim sentimentalizmom ugođajno potpuno odudara od ostatka rukopisa, otkrivajući čak da se ispod neprestano naglašavane kulerštine zapravo krije prilično konzervativna autorica.

Dakle, uz brojne druge nedostatke o kojima će još biti riječi, kao glavni problem rukopisa nadaje se nepostojanje motivacije unutar samoga teksta, već se čini da je tekst nastao na temelju izvanliterarne motivacije. No takve koja čak nije ni aktivistička već se radi o pukom privlačenju pažnje pretjeranim i kontraproduktivnim gomilanjem morbidnosti, hipertorfiji osjećaja negativnog predznaka te jalovoj provokativnosti spominjanjem navodnih tabu-tema. Sve to ostavlja osjećaj afektacije i isforsiranosti, a takav dojam ne popravlja ni loš odabir pridjeva (npr. »nesuvislo puno novca« ili »akutno svjesna«), kao ni u tekst na silu ugurane, besmislene i potpuno nepotrebne epizode (npr. ona gdje se opisuje susret s Emirom Kusturicom), što je samo jedan od primjera redundantnih dijelova kojima obiluje središnji dio romana, smješten u Italiju.

Autorica kao da pretpostavlja kako će gomilanjem morbidnosti i eksplikacijama neuralgičnih točki suvremene hrvatske stvarnosti dosegnuti kvalitetu. To je i inače boljka recentne domaće proze – autori kao da društvenu analitičnost i kritičnost podrazumijevaju kakvosnom odrednicom, kao da je dovoljno rukopis garnirati deevolucijskim odrednicama socijalno-društvenog aktualiteta i elementima preuzetima iz stvarnosti, i oni će valjda, samim time što su uopće prisutni u tekstu, biti dovoljni za kvalitetu i povoljnu ocjenu djela.

Kod Maje Hrgović velik je problem i hipertrofija nemaštovitih i promašenih poredbi i metafora koje, umjesto da rukopis stilistički obogate, pojačavaju dojam pretencioznosti. Tako umjesto da disfunkcionalnost braka dočara razrađenim epizodama iz bračnog života, autorica to pokušava postići logorejičnim gomilanjem promašenih poredbi: npr. »brak kao utrka s jajetom na žlici«; ili »brak kao jadranska magistrala«; ili »brak kao jedna od onih kuća u filmovima katastrofe u koje junak, odlučan da preživi zombi apokalipsu, provaljuje u potrazi za hranom – ali netko ga je već preduhitrio«; ili »brak koji je izgledao kao vodena bomba napravljena od kondoma«, a to je slika koju je samo dvije stranice prije autorica upotrijebila za opis mladosti junakinjine majke – pa se čini da i samo spominjanje kondoma autorica smatra provokativnošću (!). Isti dojam ostavljaju i epizode koje autorica potpuno nepotrebno smještava na nudističku plažu, a vrhunac afektirane provokativnosti prepoznaje se u prizoru kad se pripovjedačici učini da netko zvoneći na vratima oponaša navijačko skandiranje Ju–go–sla–vi–ja.

Nadalje, zamornim se i pretencioznim nadaje i pretjerano referiranje na Alicu u zemlji čuda, pri čemu ostaje nejasan razlog toliko brojnih spominjanja upravo toga djela. Nažalost, na više mjesta u tekstu pokazuje se da autorici ni vladanje gramatikom nije jača strana – tako npr. opisujući načine na koje junakinja provodi vrijeme sa sestrom, na 76. stranici Maja Hrgović piše: »prvih nekoliko puta kad smo čuli sirene...«, da bi istu pogrešku ponovila i u sljedećoj rečenici: »kasnije smo se opustili«. A ni rečenica lišenih smisla ili logike u romanu ne nedostaje, od čega bismo mogli izdvojiti npr. rečenicu: »Mater je, umjesto da bilo što kaže, oštro ispuhnula kroz nos jedan komadić sarkastičnog smješka(...)«.

Na kraju još treba reći da roman Živjet ćemo bolje zapravo i tematski a i motivski nije posebno originalan, niti predstavlja tematski novum ili kuriozitet u našoj prozi. Naime, većinu u njemu prisutnih motiva i problema još je prije osam godina na puno efektniji ali i na pažljivije razrađen način iskoristila Vedrana Rudan u romanu Crnci u Firenci. Međutim, za razliku od Rudanove koja etički relativizam u svojim romanima oštro kritizira, Maja Hrgović ga u ovome romanu prikazuje prihvatljivim, kao oportuno rješenje, sugerirajući zatvaranje očiju pred prijestupima ili čak zločinima.