I kad piše haiku – ćuti Hrvatsku

Ovaj prikaz je zakasnio (vidi godinu!) zato što u nas pjesničke kritike ima samo u ostacima njezinih ostataka; nitko se više time sustavno ne bavi, moguće jedino jedan do dvojica sveučilišnih nastavnika jer im je to moguće dio predmeta koji predaju studentima. K tomu, dnevnici su kulturu kao rubriku sveli na sprdačinu s njom inače, a kritiku poezije na povremene hvalospjeve svojim favoritima iz neke interesne skupine, i to znatno više estradnim, nepouzdanim i nekritičnim pristupom, negoli ozbiljnim i analitičkim. Tako su književnu kritiku kao novinarsko-književnu vrstu koja ima svoje zakonitosti zapravo sveli na novinarski diletantizam.

I sam sâm se poodavno prestao baviti tim posve nepouzdanim poslom, napustivši pratiti što se sve kokodače u suvremenom pjesničkom kokodakalištu (metaforu, molim, odčitati semantički, ne satirično!), objavljujući tu i tamo u časopisima samo ako prema nekoj zbirci stihova imam neki poseban osjećaj/odnos ili ako mi se učini da je prošla bez odjeka koji zaslužuje. Takva je i ova Kanižajeva knjiga: nedostatno vrednovana, premda je već doživjela ponešto časopisne recepcije.

Objasnimo prvo naslov i sam napisan kao haiku trostih: pet/sedam/ pet slogova. To je putokaz. Naime, Kanižaj se priključio brojnim autorima u hrvatskomu jeziku koji su prihvatili, poštuju i njeguju taj stari japanski pjesnički način. Nu, europska je versistička tradicija u trostihu slobodnija od japanske klasike: zato se i Kanižaj ne pridržava strogo zadana versističkoga uzorka, imajući čak i stih manje. Npr. vrlo duhoviti KRNJIKU: Ov je kajiku/ zgubil zadnjega reda...

Kanižaj, dakle, nasljeduje japansku klasičnu formu, ali se ne ponaša slijepo sljedbenički, i to je dobro. Kanižaj na ovaj način, i izričajem i u pristupu, širi i bogati haiku pjesništvo. Da bismo sve to bolje razumjeli, valja znati da je ovaj pjesnik označen s tri odrednice: on je humorist, satirik te vrlo nježan i plah – lirik. Ovdje je satirik odsutan: nalazi se u novinama gdje trenutno (7-dnevno) objavljuje ubojite satirične epigrame: naša povijest/ stalno je ponavljana/ svakidašnjica – mogli bismo zaključiti kao haiku ono što Kanižaj piše kao satiru u kvatrinama.

Napomenimo da haikuima pripada samo liričnost. Štoviše – slikovnost. Klasični haiku se zadržava u krajoliku, u godišnjim dobima, u slikama... Ničega smiješnog, načelno, no – i tu barijeru Kanižaj ruši pa nadograđuje po svom, vrlo stvaralački, iznimno nadahnuto, a pogotovu dosjetljivo. Npr.: HAIKU BERBERIKU – Kad Mersad Berber/ crta propetog konja/ slika zahrže.

Sljedeća je inovacija – sami naslovi pjesama. Izvorni haiku je, naime, uvijek bez naslova. A Kanižaj ne samo da ispisuje naslove, nego su oni najčešće utjelovljeni u stvaralački postupak na taj način da nadograđuju, a ne tek pokazuju temu i pristup joj ili upućuju na to. Dodatno, autor povezuje haikue u par. Npr.: IVAN Povdož i poprek/ po Zemli s Gole leti/ pisani pevec VEČENAJ Gleč na obloku/ čitam mrtvu prirodu/ kak da je živa. U slučaju prikaza slikarstva Ivana Lackovića Croate, to će biti tri haikua: Ivan, Lacković i Croata, svaki ponaosob, a zajedno – cjelina.

Stvaralačkim nadogradnjama klasične japanske forme tu nije kraj. Kanižaj je haiku posve pohrvatio, i tematsko-motivski i jezično. Jezično tako da je haiku pretvorio u kajiku. Uveo ga je u kajkavski segment hrvatskoga pjesništva. KAJIKU: Kak vse to zbiti/ v jenu malu kiticu /od sedemnajst slog?! Ili: KAJ Kaj mi je vse kaj?/ Soze i smeh i soze.../ Početek i kraj!

Međutim, ni tu nije kraj Kanižajevu obogaćivanju haiku načina. Pritom, on će pokazati da poštuje izvorni haiku, pa će napraviti most prema japanskoj književnoj kulturi prijateljujući (u haikuu!) s Vladimirom Devideom, japanologom i pjesnikom, zaslužnim za to što je haiku u Hrvatsku došao, da je tu primljen, prihvaćen, presađen i da bujno raste. Evo kako Kanižaj gradi taj svoj hrvatsko-japanski most preko Devidea (dvosmjerni, s dva prometna traka):VLADIMIR Na Amikinom/ grobu među cvijećem/ haiku plače DEVIDE Otišao je/ a zauvijek s nama/ ostaje, stoji!

No,temeljna novìna u Kanižajevu pjesništvu u odnosu na izvornik jest u tomu što je unio u haiku osobne i rodoljubne motive te time posve okrenuo pejzažne i lirske tankoćutne njegove sastojnice u hrvatske nacionalne vode, a da nije uništio ni njihovu liričnost ni osjetilnost. POČETAK Peliparima/ natkrita moja rodna/ mala hižička. HRVATIKU Tvrđa je kninska/ utvrđena stijegom/ za sva vremena.

Izvodi Kanižaj jezične vratolomije na riječ haiku kao na semantem pa time također obogaćuje njegova značenja, uz već predočeno kajiku, hrvatiku: bojaniku, goraniku, festivaliku...itd. Inače se iz sparivanja međusobno posve nepoznatih svjetova/jezika najčešće rodi nadarenost, poseban plod. Tako je i između hrvatskog i japanskog haikua u Kanižajevu pjesništvu nastala nova mogućnost i nova vrijednost. HAIKU AMIKU Zdigla se zvezda/ bleščeča znad Zagreba/ i nad Japanom. Da, to svijetli zvijezda Kanižajeva kajikua.

(Kinezi i Japanci se međusobno ne vole pa stoga molim poštovanoga Japanca, koji možda bude nekada pročitao ovo, da mi ne zamjeri što ću se poslužiti riječima Ai Qinga, jednoga od najvećih kineskih pjesnika, koje sam od njega osobno čuo. Vrativši se iz Pariza kući, ocu intelektualcu pohitao je pokazati objavljene stihove: europsku poetiku utjelovljenu u kinesku tradiciju. Otac je bio zgrožen izdajom klasičnih kineskih poetičkih vrlina, sin stoga nesretan, no upravo to obogaćivanje kineske poetičke tradicije verharenovskim načinom (u ovomu slučaju) učinilo je Ai Qinga i značajnim i zanimljivim pjesnikom. Slično i Kanižaj: japansku tradiciju kalemi na hrvatsku poetičku voćku (onu malu, poslije kiše!); plod je poseban i posebno vrijedan.)

Zbirka ima nekoliko cjelina. Srhovi (izbor ) – ciklus je najbliži izvornomu haikuu, no oplemenjenu Kanižajevim duhovitostima: GOSPODIN DJETLIĆ Pristojan Djetlić/ kucanjem najavljuje/ posjet crvima.

Dašak trenutka također je ciklus koji ne odustaje od izvorne tradicije formalno, ali se od nje udaljava autobiografskim, osobnim, što inače »pravi haiku« ne prihvaća. Primjer: TUŠKANAC U šetnji šumom/ ja dosta često sretnem/ samoga sebe...

Pocvijećeno i posvećeno, dvoznačan je ciklus i doslovno prati svoj naslov. Pocvijećeno je ono iz prirode (Srcoliki kamenčići, Nečujan cvrkut i slično) kao i Ljubav ili Naša ljubav itd., a nekoliko haikua posvećeno je nekolikim pjesnikovim prijateljima, a ponekada ujedno i književnim ili slikarskim značajnicima. Ponešto je odatle već predočeno, ali evo i ovog primjera: GAJEVA 2 A Osmijeh Jelin/ na prozoru otisnut/ Tadija piše...

Naiviku je ciklus posvećen podravkim slikarima tzv. naivcima, uglavnom i Kanižajevim prijateljima jer je i sam Podravac, a i znani ljubitelj i znalac naive. GENERALIĆEVA SLIKA: So gnezda svili/ drvoseče po granaj/ kak golubeki.

Iz ciklusa Kajiku već je navedeno ono najbolje, a zadnji ciklus, Posvećeniku opet je posvećen prijateljima ili zavičajnomu jeziku. Ili njima zajedno: SKOK U HAIKU Kak buš narival/ velikoga Jožu vu tak/ malu pesmicu! (Joža Skok) Kanižaj ni ovdje ne slijedi posve izvorni uzorak koji ne prihvaća prekoračenja iz stiha u slijedeći stih, (enjambement), ali – tko da se na to obazire ako je trostih i skladan i duhovit!?

Međutim, kad se već krenulo podkrjepljivati primjerima pojedine tvrdnje, pokažimo i haiku koji se – prema uvjerenju ovoga prikazivača – može naći u svakoj svjetskoj antologiji haikua. Vrhunski je. Dakle – svjetski! To, očito, zna i Nikola Đuretić, urednik, pa ga ističe na zadnjoj korici zbirke. Da ništa ne tvrdim napamet, evo, uvjerite se! PUSTI SNOVI: Šaljem leptire/ da krilcima probude/ maloga mene!