Hrvatska iznutra, Hrvatska izvana

 Pojam etnologije i kulturne antropologije većina laika, čak i onih dobro obrazovanih, veže uz poznavanje, proučavanje i interpretaciju tradicijske i seoske kulture, a tkogod se možda može i zapitati čime se etnolozi i kulturni antropolozi bave danas kad je velik dio tradicijske kulture već opisan i interpretiran. Zanimljiv i poticajan odgovor na to pitanje mogu nam dati dva novoobjavljena etnološka zbornika. U svibnju 2013. godine u izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku objavljen je zbornik Hrvatska svakodnevica: Etnografije vremena i prostora koju urednički potpisuju Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić, a u veljači 2014. godine u izdanju istoga instituta i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar objavljen je zbornik Didov san: Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika koji su uredile Jasna Čapo, Caroline Hornstein Tomić i Katica Jurčević. Premda naizgled različita i povezana samo jednim uredničkim imenom, ta su dva zbornika kompatibilna i komplementarna jer oba prikazuju Hrvatsku i njezinu svakodnevicu, jedan iz unutrašnje, hrvatske perspektive, a drugi izvana, očima hrvatskih iseljenika koji je uspoređuju sa svojim inozemnim, bolje rečeno transgraničnim iskustvima.

U uvodnome tekstu Hrvatske svakodnevice, tekstu koji predstavlja svojevrsnu rekapitulaciju etnološke znanosti u stotinu godinu njezina postojanja u Hrvatskoj, doznajemo o prilikama u kojima se ta znanost nalazi danas, kao i o ključnim činjenicama njezine prošlosti i razvojnim fazama koje je prolazila. Doznajemo tako da se etnologija u drugoj polovici prošloga stoljeća razvijala u dvama smjerovima – jedan se smjer, tzv. etnološki, bavio seljačkom i narodnom kulturom te nastojao dokumentirati pojedine njezine sastavnice, a drugi, kulturnoantropološki, bavio se fenomenima kulture u suvremenoj hrvatskoj svakodnevici i, interpretirajući ih, razvijao kritičku znanost o suvremenome društvu. Zbornici koje želim predstaviti zainteresiranoj javnosti rezultat su istraživanja znanstvenika koji pripadaju tom drugom, kulturnoantropološkom krugu.

Tako se u zborniku Hrvatska svakodnevica mogu pročitati zanimljive, poticajne i ponekad provokativne studije o činjenicama i pojavama iz suvremenoga života u Hrvatskoj. Fenomena obrađenih u tome zborniku stanovnici su Hrvatske uglavnom svjesni i za njih znaju, ali možda na njih ne obraćaju pozornost, možda nisu upoznati s njihovim uzrocima i motivima, mehanizmima funkcioniranja, razmjerima i širim društvenim implikacijama. Radovi objavljeni u zborniku nude dubinski pogled u te fenomene. Mnoge su činjenice hrvatske stvarnosti obrađene u zborniku itekako poznate hrvatskoj javnosti budući da su svojedobno podignule puno medijske prašine, na primjer priča o zagrebačkome Cvjetnom trgu koju Valentina Gulin Zrnić iznosi u tekstu »Nema alternative(?): urbane promjene u Zagrebu na prijelazu stoljeća«. Uz priču o zagrebačkome Cvjetnom trgu, koja je zasigurno najeklatantniji hrvatski primjer i paradigma problema novoga i drugačijega odnosa prema javnomu dobru i prostoru, autorica govori općenito o procesu koji je vrlo duboko zahvatio suvremenu Hrvatsku, a koji se ogleda u prelasku iz koncepta planske izgradnje javnih prostora radi javnoga dobra u izgradnju kojoj je osnovni cilj ostvarivanje profita privatizacijom i eksploatacijom javnoga prostora. Riječ je, dakako, o problemu koji je politički i ekonomski te kao takav ima posljedice na cijelo društvo.

Politikom, odnosno posljedicama političkih intervencija u život jednoga hrvatskoga gradića bavi se i Nevena Škrbić Alempijević u tekstu »Politička mjesta u svakodnevnoj upotrebi: Titovo rodno selo u postsocijalizmu«. Ona prikazuje povijesnu priču o Kumrovcu kao o mjestu koje je bilo konstruirano, a u nekim razdobljima i dekonstruirano, kao političko mjesto. To nije, kao što bi se možda očekivalo, priča o Kumrovcu iz očišta lokalnih stanovnika koji, premda i sami doživljavaju svoje mjesto kao političko, odbijaju da ih se promatra kroz stereotip ljudi čiji se život okreće oko političkoga određenja Kumrovca. Politička dimenzija samo je jedna od dimenzija koje njihovo mjesto ima. Osim implikacija koje na suvremeni život u Hrvatskoj ima politika, zanimljive su i implikacije koje imaju ekonomski odnosi i ekonomski status stanovnika Hrvatske te strategije koje oni razvijaju kako bi opstali unatoč siromaštvu i nepovoljnim životnim uvjetima. Zanimljive priloge o tome napisale su Tihana Rubić i Sanja Lončar. Prilog Tihane Rubić »Ja se snađem. Neformalna ekonomija i formalna nezaposlenost u Hrvatskoj« govori o fenomenu nezaposlenosti i rada na crno u Hrvatskoj koji spada u fenomene koji su bili jednako aktualni u prošlosti koliko su aktualni i danas, što ih čini relevantnom etnološkom temom. U doba socijalizma u kojem je postojala socijalna sigurnost, a nezaposlenost je bila razmjerno mala, neformalna je ekonomija služila za poboljšanje ekonomskoga statusa, a u vrijeme nakon demokratskih promjena, kad je nezaposlenost velika, to je način nošenja s materijalnom oskudicom. U oba razdoblja neformalna je ekonomija funkcionirala kao način subverzivne strategije prema državi, a sudjelovanje u neformalnoj ekonomiji bilo je i ostalo legitimno bez obzira na formalan položaj pojedinca na tržištu rada.

Prilog Sanje Lončar »Etnografija hrvatskih radnih migrantica u Münchenu: važnost razvijanja društvenih mreža, novih osobnih znanja i vještina« govori o egzistencijalnome snalaženju osoba koje su se odlučile na život i rad u inozemstvu. Taj prilog predstavlja odmak od stereotipa o gastarbajterima koji rade teške fizičke poslove za skromnu plaću, žive u lošim uvjetima, nisu integrirani u društvo i sanjaju o povratku u domovinu – po tome što obrađuje jednu skupinu migrantica koje su bolje obrazovane i odlaze na rad u inozemstvo u kasnijoj životnoj dobi i to samostalno, bez obitelji. Budući da rade ilegalno, one su razvile niz neformalnih strategija utemeljenih na razvijanju vlastitih društvenih mreža i stjecanju novih kompetencija, što im omogućuje uspješno funkcioniranje u novoj sredini i reguliranje odnosa sa sredinom iz koje su došle. Živeći na taj način i stječući nove vještine, one stječu i novu neovisnost i novu samostalnost.

Etnologija se tradicionalno bavi istraživanjem baštine, a jedan drugačiji pogled na nju donosi rad o uvrštavanju hrvatske baštine na popise zaštićene baštine UNESCO-a. Kako ti popisi nastaju tumači nam Tvrtko Zebec u tekstu »Etnolog u svijetu baštine. Hrvatska nematerijalna kultura u 21. stoljeću«. To je tekst u kojemu su opisani procesi »nastajanja baštine«, odnosno primjena globalne politike UNESCO-a na nacionalnim i lokalnim razinama u vidu predlaganja baštine za upis na svjetske popise. Upis baštine na popise UNESCO-a važan je za svaku zemlju jer se time stvara njezina svojevrsna kulturna legitimacija, a za Hrvatsku je sudjelovanje u tim procesima osobito važno jer su se oni vremenski poklopili s razdobljem u kojem se Hrvatska, upravo stekavši samostalnost i međunarodno priznanje, nastojala afirmirati i etablirati. Pitanjima identiteta, konkretno odnosom istrijanstva i hrvatstva u Istri, bavio se Sandi Blagonić u tekstu »Kako se to mora biti Hrvat? Centripetalni i centrifugalni učinci resemantizacije kolektivnih identiteta«. Njegovi su zaključci kako se istrijanstvo češće mobilizira kroz sučeljenost s monopoliziranim hrvatstvom i zato regionalnu opredijeljenost stanovnika Istre treba promatrati i kao znak otpora prema političkoj platformi stranke koja je monopolizirala tumačenje hrvatstva u 90-im godinama prošloga stoljeća.

Glazbom u suvremenoj Hrvatskoj bavile su se Naila Ceribašić u tekstu »Prema istraživanjima ekonomije tradicijske glazbe u postsocijalističkoj Hrvatskoj« i Catherine Baker u tekstu »Jezik, kulturni prostor i značenje u fenomenu cro-dancea«. Rad Naile Ceribašić prikazuje protok novca na polju tradicijske glazbe, ne samo u tržišnome sektoru nego i u području glazbenog amaterizma, te pokazuje kako je glazba povezana s užitkom, identitetom, ali i s mogućnošću zarade. Budući da je tema novca u amaterizmu tradicijskih glazbenika do sada bila prešućivana i tabuizirana, ovo je važan korak prema otkrivanju i interpretiranju toga aspekta. Tekst Catherine Baker pak obrađuje fenomen glazbenoga žanra poznatoga pod nazivom cro-dance, zapravo fenomen dvojezičnosti njegovih tekstova. Uvođenje engleskoga jezika, zapravo hrvatsko-englesko prebacivanje kodova u tim tekstovima autorica tumači kao nastojanje da se Hrvatska približi zapadnosti. Fenomen cro-dancea pokazao se dugovječnijim od ostalih glazbenih trendova koji su vladali u Hrvatskoj u 90-im godinama prošloga stoljeća, a analiza tekstova pjesama nastalih u njegovu okrilju pokazala je kako, čak i kad su trivijalni i jednostavni, komercijalnog karaktera i kratka daha, mogu stvarati kompleksna i kontradiktorna značenja.

Renata Jambrešić Kirin pisala je »O povijesti, ljubavi i boli u hrvatskim ženskim romanima«, konkretno u suvremenim romanima Daše Drndić i Ivane Sajko, želeći odgovoriti na pitanje zašto je u njihovim romanima ljubav stigmatizirana kao apolitičan, singularan i manipulativan osjećaj koji priječi društveni angažman i napredak. To su književnice koje se ne zaustavljaju na feminističkoj kritici u prikazivanju ženskih likova nego koje, prema mišljenju autorice, kreiraju svoje likove tako da čitateljima bude uskraćena mogućnost jednostavne identifikacije s njima i na taj im se način osvještava etička nelagoda. Autorica pohvaljuje žensko osvajanje tradicionalno patrijarhalnoga hrvatskog povijesnog romana ističući kako ono stvara društveno relevantan etički i politički komentar.

Prilog iz zbornika Hrvatska svakodnevica koji predstavlja tematsku najavu zbornika Didov san tekst je Jasne Čapo i Hariza Halilovicha »Lokaliziranje transnacionalizma: bosanske i hrvatske prekogranične prakse«. Oni opisuju translokalni karakter iseljeničkih zajednica koje djeluju i na lokalnoj i na zavičajnoj razini. Prekogranične prakse imigranata uglavnom su lokalizirane i orijentirane na mjesta njihova podrijetla. Translokalnost nije obilježje samo hrvatske i bosanske emigracije o kojima je riječ u tekstu, ali su ipak drastični primjeri translokalnosti oni koje nalazimo u prisilno iseljenih osoba. Translokalne prakse dobrovoljnih ekonomskih emigranata razlikuju se od praksa koje provode prisilno iseljene osobe budući da ekonomski emigranti uglavnom na neki način planiraju povratak u zavičaj.

Radovi u zborniku Didov san zasigurno su zanimljivi ne samo etnolozima, nego i laicima zainteresiranima za društvena pitanja, jer on prikazuje Hrvatsku kroz način na koji je vide i doživljavaju hrvatski iseljenici, a njihova se očišta, zbog drugačijih i sasvim specifičnih iskustava, često razlikuju od očišta stanovnika Hrvatske. Već sam naziv zbornika asocira na to da je mnogim iseljenicima povratak u Hrvatsku zaista san i da Hrvatsku doživljavaju na vrlo emotivan način. Zbornikom Didov san željela su se dokumentirati i hrvatskoj javnosti priopćiti zanimljiva i dosad nepoznata iseljenička iskustva koja su u prošlosti uglavnom bila prešućivana i zanemarivana ili pak promatrana jednostrano, kroz stereotipe o »neprijateljskom iseljeništvu« ili o iseljenicima kao o skromnim, priprostim i jednodimenzionalnim ljudima.

Slika hrvatskoga iseljeništva koju stvara zbornik Didov san, osvjetljavajući dosad neosvijetljene aspekte toga fenomena, sasvim je drugačija: iseljenici čija su kazivanja autori pojedinih tekstova u zborniku obradili sve su prije nego priprosti, a njihova ljubav prema Hrvatskoj često je fascinantna – osim među iseljenicima gotovo da i nije moguće susresti tako pohvalan i zaljubljen diskurs o Hrvatskoj. Premda je riječ o znanstvenome zborniku, tekstovi u njemu napisani su vrlo čitko i zanimljivo, između ostaloga i zahvaljujući činjenici što su autori donosili transkribirane i autorizirane iskaze samih kazivača, na čemu je izgrađena autentičnost i uvjerljivost, a vještina priređivača vidi se po tome što iskazi iseljenika nisu tek puke priče o osobnome iskustvu, nego se dotiču upravo onih aspekata iseljeništva koji su ključni za razumijevanje toga fenomena: identitet, drugost, povratak i okolnosti pod kojima se odvija povratak te motivi koji su do njega doveli, okolnosti pod kojima se u prošlosti odvijao odlazak iz Hrvatske, doživljaj Hrvatske i zemlje iz koje su se iseljenici vratili u Hrvatsku, aktivnosti u hrvatskim iseljeničkim zajednicama u svijetu, ideologije i stavovi, politički angažman iseljenika u svijetu i u Hrvatskoj po povratku u nju, institucionalna podrška koju Republika Hrvatska pruža iseljenicima koji se žele vratiti i slično.

Prvi tekst zbornika Povratak kao dolazak: migracijski procesi i transnacionalni prostori Jasne Čapo i Katice Jurčević čitatelja opskrbljuje stručnim koordinatama potrebnim za praćenje iseljeničke problematike i ocrtava znanstveni okvir unutar kojega će na različite načine biti smješteni i drugi radovi u knjizi. Rad Velimira Piškorca »Migrantsko iskustvo u djelima đurđevačkoga književnika Slavka Čambe« govori o sudbini političkoga emigranta koji je ujedno bio kajkavski pjesnik, a podatci o njegovu doživljavanju života u iseljeništvu iščitavaju se iz njegove biografije, ali još više i iz poetike njegove književnosti. Za politiku je vezan i tekst Marina Sopte »Prinos kanadskih Hrvata stvaranju i obrani Republike Hrvatske« koji katalogizira aktivnosti koje je poduzela hrvatska dijaspora u Kanadi u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, za poboljšanje njezina statusa i njezinu obranu.

»Nikad nikad, nikad zauvijek: hrvatsko-argentinska priča« Miriam Ane Tadić Blažević, koju je priredila Valentina Gulin Zrnić, tekst je u kojem se, uz ostala povratnička iskustva, govori i o tome kakve je diplomatske napore činila hrvatska emigracija u Južnoj Americi da bi novostvorena hrvatska država postala prepoznata, priznata i uključena u sve međunarodne tijekove. Institucije Republike Hrvatske čine puno kako bi pridobile iseljenike za povratak u Hrvatsku i kako bi im olakšale početno snalaženje, a što bi još trebalo učiniti može se pročitati u tekstu »Potreba strateškoga planiranja povratka: mišljenje povratnika Marina Sopte« koji je priredila Jasna Čapo. Problemom identiteta iseljenika bavi se Caroline Hornstein Tomić u tekstu »Ovdje sam vječno Švabica: o izgradnji identiteta u kontekstu migracijskih procesa« i Katica Jurčević u tekstu »Od Brazila do Hrvatske: otkriće identiteta i životna priča B. R.«. Caroline Hornstein Tomić, analizirajući tri slučaja dolaska u Hrvatsku potomaka hrvatskih imigranata u Njemačkoj, zaključuje kao se procesi povratka odlikuju kompleksnošću i ambivalentnošću.

Povratak u Hrvatsku često je potraga za jednom od sastavnica osobnoga identiteta. Djeca iseljenika više su naglašavala različitost nego identitet i svojim pravim domovinskim svijetom više su osjećala onaj koji su napustila od onoga u koji su došla. Iskustva povratka su ambivalentna, a ambivalentnost se može prevladati odlukom o »pozicioniranju između«, što nositeljima takva pozicioniranja omogućuje višeslojni identitet i čini ih otvorenima i fleksibilnima. U tome je smislu jako interesantan tekst »Dvostruki povratak: od Australije do Hrvatske i natrag« koji je priredila Jasna Čapo. U njemu kazivačica opisuje svoje iskustvo prvoga dolaska u Hrvatsku za vrijeme Domovinskoga rata, osjećaje koji su je motivirali za dolazak, osjećaje koje je dolazak u ratom zahvaćenu Hrvatsku pobudio, njezino uključivanje u hrvatsko društvo i život i rad u Hrvatskoj, sve do ponovnoga povratka u Australiju te kasnijega ponovnog dolaska u Hrvatsku. Njezin doživljaj Hrvatske vrlo je emotivan (vrativši se iz ratne Hrvatske ponovno u Australiju, kazivačica tjednima nije mogla progovoriti engleski, svoj prvi jezik!), ali jednako toliko i kritičan, jer se loše strane hrvatskog društva još jasnije vide u opreci s uređenošću australskoga društva na koje je kazivačica bila naviknuta. A što se identitetnih pitanja tiče, zanimljivo je što kazivačica sebe vidi kao globalnog čovjeka kojemu su sve mogućnosti otvorene, a život u Hrvatskoj, u Australiji ili bilo gdje drugdje na svijetu jednako je moguć, opravdan i poželjan. Po njezinu mišljenju, najvažnije je da čovjek bude svjestan onoga nacionalnog i kulturološkog što nosi u sebi i što ga čini jedinstvenim i svojim bez obzira na to gdje u svijetu živio!

Istraživanje o povratnicima iz Argentine iznijela je Marijeta Rajković Iveta u tekstu »Čuo si da je Hrvatska kao raj! Između mašte i stvarnog života: Hrvati iz Argentine u Zagrebu«. Ona je obradila iskustva povratnika raznih generacija čiji su predci emigrirali bilo iz ekonomskih bilo iz političkih razloga i zaključila da su mnogi od njih došli u Hrvatsku privučeni stipendijama za učenje hrvatskoga jezika koje im je dodijelio Državni ured za Hrvate izvan RH, kako su pripadnici starije generacije uglavnom došli u Hrvatsku zauvijek, a povratnicima mlađe generacije povratak u Hrvatsku dogodio se u onom životnom trenutku kad najvažnije životne odluke još nisu donesene i kad su sve opcije otvorene pa se može provesti neko vrijeme živeći za trenutak. Mnogi povratnici ističu brojne prednosti života u Hrvatskoj, dakle doživljavanje Hrvatske kao raja iz priča njihovih predaka našlo je uporište i u njihovim vlastitim iskustvima, ali Argentina, njezini običaji i španjolski jezik ostaju trajnim dijelom njihova obiteljskoga života i socijalnoga okruženja koje su stvorili osnivajući u Hrvatskoj argentinsko-hrvatske klubove i društva.

Iskustva visokoobrazovanih mladih Australaca hrvatskoga podrijetla koja je obradila Jasna Čapo u tekstu »Cijeli svijet je moj: obrazovani australsko-hrvatski državljani u eri globalne mobilnosti« pokazuju kako je njihova motivacija za dolazak, ponekad i za povratak u Hrvatsku, bila bitno drugačija od motivacije Argentinaca o kojima je pisala Marijeta Rajković Iveta. Jasna Čapo zaključuje da je njihov dolazak u Hrvatsku potaknut poglavito mogućnošću tzv. radnog odmora i stjecanja tzv. prekomorskoga iskustva, što pripada obrascima mobilnosti karakterističnima za Australiju i Novi Zeland, i što u Europu dovodi mnoge Australce i Novozelanđane koji nemaju europsko podrijetlo. Dakle, njihov dolazak u Hrvatsku uglavnom nije povezan s čežnjom za domovinom predaka. Njihov je način putovanja dio globalne mobilnosti u suvremenome svijetu, jer pripadaju multikulturalnoj australskoj srednjoj klasi visokoobrazovanih mladih ljudi koji, zahvaljujući odgovarajućoj dobi i obrazovanju, imaju dobre preduvjete da ostvare egzistenciju svugdje u svijetu. Zbog toga cijeli svijet, kao što stoji u naslovu teksta, zaista jest njihov!

Iz iznesene se građe može se iščitati koliko je fenomen iseljeništva heterogen i kompleksan te u kojoj mjeri nadrasta uvriježene stereotipe. Premda su urednice zbornika Didov san nastojale istraživanjima obuhvatiti najrazličitije »vrste« povratnika, pa su istraživanja provedena na ekonomskim i političkim emigrantima (a često su razlozi za emigraciju složeni te se preklapa više njih i nemoguće ih je jasno razvrstati u kategorije), na povratnicima iz najrazličitijih dijelova svijeta (Kanade, Australije, Argentine, Brazila, Njemačke, Austrije i drugih zemalja) koji pripadaju različitim generacijama, na povratnicima različitih obrazovnih profila koji se kreću u vrlo različitim društvenim krugovima, jasno je da je za cjelovit presjek iseljeničke problematike potrebno još puno sličnih istraživanja. S obzirom na činjenicu da publicirani rezultati etnoloških istraživanja iseljeničke i povratničke problematike iznose mnoštvo zanimljive građe koja je gotovo sasvim nepoznata hrvatskoj javnosti, možemo samo poželjeti da urednice i suradnici koje su okupile nastave svoja istraživanja i uskoro objave još sličnih zbornika.