Holistički doživljaj svijeta

Pišući o knjizi Zenzancije književni kritičar Krešimir Bagić na početku teksta u časopisu Vijenac istaknuo je kako Miroslav Kirin uvijek bira ludičke naslove zbirkama pjesama, kao što su npr. Zukva, Zbiljka, Jalozi. I Zenzacije svakako jesu neobičan naslov knjige, jer se u njemu skriva aluzija na zen – dalekoistočni način doživljaja svijeta, a riječ je o neposrednom odnosu prema stvarima. Zenzancije pak upućuju na dosjetku. Kritičari su također uočili kako se u ovoj ludičkoj knjizi pjesnik ne libi materiji dati oblik života, a subjekt pritom biva opredmećen, postaje objekt.

Već prva pjesma u zbirci govori o tome. Riječ je o »Putopisu slobodnih leđa«. Tijelo je dezintegrirano, a dio tijela (leđa) preuzima neku drugu funkciju. Temelj te dezintegriranosti je prije svega u raspolućenosti jastva (»možda i mene dovede sebi«), ali i u »nomadizaciji tijela« (to je naslov jedne pjesme). Pjesma »Kada sam na parkiralištu stao brisati naočale« također govori o podvojenosti, o razgovoru tog raspolućenog ja, koji naizgled se čini kao razgovor dva čovjeka. No naslov koji otkriva suočenje lirskog subjekta sa samim sobom – jer skinuo je naočale i vidi svoj odraz ili vidi drugačije nego s naočalama – pokazuje nam unutrašnji sukob unutar jastva: »obojica su ludi«.

Uostalom, ova zbirka pjesama i jest prije svega vezana uz unutrašnje svjetove. Tako u pjesmi »Lice prijatelja« imamo indikativne stihove: »Hodamo i hodamo vlastitim unutrašnjim svjetovima/ Sve su širi što vanjski postaju uži«. I čini se i da jest smisao baš u tome. Lirski subjekt povlači se od »nevremena«, »svakodnevnih užasa«, »svijet se sklanja s obzora, ulazi u sjenu, u svježe raspukline...« Čini se da je riječ o pjesnikovom odustajanju kao bića koje djeluje kroz opažaje iz vanjskog svijeta, pa čak se i oči »zašivaju kožom« (pjesma »Zato što smo još sadržajni«). U holističkom doživljaju svijeta kao cjeline lirski subjekt stapa se sa prirodom, ne postavlja se kao nadmoćan, naprotiv. On je s biljkama i sitnim životinjama »na polju, na klupi, u šahtu, u bari, u stablu,/ dječačkom sobičku...«( pjesma »Šutnja«). Zato lirski subjekt može biti i crv, ili komunicirati s mravima.

U nekim Kirinovim pjesmama nalazimo paradokse ili očuđenja koja nastaju kada se prikazuje posve iracionalno djelovanje (pjesma »Nedjelja«), ili napuštanje pamćenja (pjesma »Zaborav«). Kirina zanimaju i prostori između – međuzemstva, zanima ga pogled iz neke nesvakidašnje perspektive – iz pozicije životinje ili čak vode koja teče. Ponekad se naglašava i uzaludnost čina pisanja i čitanja, besmislenost književnih događanja (pjesma »Peter Kantor čita pjesmu«), jer ta mahnitost kojom se izmjenjuju te dvije aktivnosti donosi nemir, pa on žudi za malo mira i kaže: »Dajte mi malo mira/ kozjeg sira i vina«. Težnja k jednostavnosti i neposrednosti koja je već spomenuta ipak se teško ostvaruje, jer kao da smo već zarobljenici naučenih praksi, pa ne možemo vidjeti svijet bez složenih i predvidljivih kauzaliteta. Ne može se nigdje pobjeći, jer već smo u jeziku koji strukturira našu svijest: »Još me nije pojeo jezik./ Ali dogodit će se i to« (pjesma »Još me nije pojeo jezik«). To i jest smisao ove knjige – »istrgnuta stranica u knjizi poezije više mi od bilo čega govori o poeziji«, stihovi su koji stoje na poleđini knjige. Upravo to ne–mjesto, ono što je imaginiramo, ono što ne postoji ili ono što zamišljamo, samo to je poezija koja je uspjela pobjeći jeziku i uzročno-posljedičnim vezama.

U zbirci Zenzancije nalazimo pjesme s vrlo kondenziranim izrazom, ali i one narativne. No čak i te narativne kao da žele zadržati fabulu koja se potom raspada, očuđuje i dovodi događaje do apsurda (npr. kao u pjesmi »Suncokret i maslina«). Upravo zbog te apsurdnosti i paradoksa Bagić ističe i kako je knjigu moguće čitati kao zenbudistički koan. Koan je zenbudistički oblik, anegdota ili paradoks, dosjetka u kojoj nema logičke povezanosti. Čitanje na tragu koana nipošto ne bi bilo krivo tumačenje. Bagić također otkriva kako ga je naslov naveo na krivi trag, jer u pjesmi nema zezancije, smijeha. Upravo suprotno. Lirski subjekt u knjizi opisuje vlastitu nelagodu, čak i paranoičnost (pjesma »Ogled o slobodi«) dok se kreće vanjskim svijetom. On naglašava i podijeljenost u sebi, prisutan je i osjećaj gubitka koji donose godine, gubitka svježine i autentičnosti unutrašnjeg pogleda.

U ovoj zbirci se također osjeća i neumitnost koju ne možemo zaustaviti, jer će se stvari ionako dogoditi. Naime, samo naizgled se čini da smo mi ljudi subjekti koji određuju, ali mi zapravo ne možemo promijeniti ništa u svijetu koji nas okružuje. Nije stoga slučajno što se niti novinske stranice ne mogu odlijepiti jedna od druge, jer i spoznaja o užasima o kojima se piše donosi samo svijest o nemoći. Mi smo tek objekti, nošeni kao torbe (kao u pjesmi »Objesio sam se«), pasivni, ali opet svjesni kako smo ogledalo univerzuma. Umjesto pobune, koju pjesnik blago ironizira u pjesmi »Pobunjena masa«, Kirin zapravo zagovara drugačije perspektive. Mrav koji se popeo na staklo naočala ima iščašenu perspektivu, koja je čovjeku nedohvatljiva i na taj način on postaje dio unutrašnjeg svijeta pjesnika. I jedino to ima smisao, jer dani koji teku bez smisla i bez konca, kao u pjesmi »Napokon će se nešto nazbilj zbiti«, »bez prestanka nas vuku za nos«... Okrećemo se prema unutra, kao cvjetovi koji preko noći sklapaju svoje latice, i osluškujemo neka dublja zbivanja... O tome nam, čini mi se, jasno i jednostavno, bez imalo patetike govore Kirinove Zenzancije.