Čekajući devetnaesto stoljeće

(Ne)rado priznajem da s velikim nestrpljenjem iščekujem knjige mladih autora i autorica iz raznih dijelova Hrvatske koji ne pripadaju glavnogradskom kružoku. Uvijek se ponadam da će ih ta geografsko-kulturna izoliranost (svjesna, nadam se) učiniti samosvjesnim istraživačima estetskoga i da će, bez ikakvih utjecaja s centralne književne scene, krenuti putem inovativnosti (ne nužno eksperimenta). Povodim se maksimom, ako ih ne poznajem ili nikada nisam čula za njih, to je moj, a ne njihov problem. Do mene je ovoga puta doputovala simpatična zbirka kratkih priča Marka Gregura Divan dan za Drinkopoly, u izdanju zagrebačkog Algoritma.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je dvogodišnji studij ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i preddiplomski studij medija i odnosa s javnošću na Visokoj školi Kairos. Nagrađivan je na natječajima poezije »Dragutin Domjanić«, »Susret riječi«, na recitalu duhovno-refleksivne tematike »Josip Ozimec« te recitalu ljubavne poezije »Željka Boc«. Dobitnik je druge nagrade na natječaju za kratku priču »Dr. Eso Sadiković« (Prijedor, BiH, 2010.) te prve nagrade na natječaju za kratku priču »Marko Martinović Car« (Vitez, BiH, 2010.). Jedan je od dvadeset pobjednika natječaja »Sea of words 2010.« (Barcelona, Španjolska) koji se raspisuje u 43 zemlje euro-mediteranske regije. Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf,2012., uredili Andrea Milanko i Robert Perišić). Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Ceres, 2011.) i zbirku kratkih priča Peglica (DHH PPO, 2012.). Poezija i proza prevedene su mu na engleski, bugarski i ruski jezik. Divnim danom za Drinkopoly Gregur pobjeđuje na natječaju »Prozak« nakladnika Algoritma i časopisa Zarez.

Na poleđini knjige piše da se radi o knjizi koja obuhvaća dvadeset neorealističnih priča koje tematiziraju aktualitet. Aktualitet je u ovoj priči tranzicijski, onaj o kojemu pišu gotovo svi/e mladi/e hrvatski/e kratkopričaši/ce, specifično hrvatski aktualitet (da ne kažem balkanski), manje europski jer je drugdje uvijek bolje. Tematsko-motivski Gregur se fokusira na muško-ženske odnose koji jedvice opstaju u nakaradnom tranzicijskom okruženju, jer su kompromitirani nedostatkom ikakve nade u bolje danas i(li) sutra i opterećeni dugovima iz prošlosti plus nagomilanim kreditima iz sadašnjosti. Stalni je motiv, u gotovo svim pričama, nasilje pa likovi (uglavnom muški) često šamaraju ili bi šamarali nekoga. Što uglavnom ima opravdanje u potisnutoj agresiji koju likovi (uglavnom muški) utapaju u alkoholu.

Gregur jest autor kojemu su sitnice iz svakodnevnoga života važne pa tako u priči »Pat pozicija zimskoga poslijepodneva« piše: za pisca ne postoji izgubljeno vrijeme. No, ponekad je takvih slika previše pa se čini kao da ni sam ne zna što bi s njima, osim da ih uklopi u rečenice koje se lako zaboravljaju. Gregur je stoga slabiji u kombiniranju polifonije, nedostaje mu finoga, melodioznoga prijelaza iz glasa u glas koji neće zbunjivati čitatelja. Likovi, osim što su krajnje frustrirani svojim životima, pate i od bakterije zvane identitet koja im izjeda mentalno tkivo. Čas bi bili i ponosni što su Hrvati, u najljepšoj zemlji na svijetu, čas bi pobjegli što dalje od korupcije i lopovluka koji vladaju Hrvatskom...

Ta shizofrena pozicija oboljelih od tranzicije nije nimalo neuobičajena, no Gregur ju stereotipizira (»Praznici«, »Die besten Dinge im Leben«) naslijeđenim popularno-kulturnim obrascima koji se pogotovo tiču hrvatske emigracije i gastarbajtera u Njemačkoj, a koji su patološki naivni i zbog toga jako iritantni. Utjecaj popularne kulture prisutan je na razini trača, koji primjerice kaže da se Kinezi ne pokapaju jer na njihove papire u Hrvatsku dolazi netko drugi; ili pak na razini dosjetke kada otac kaže sinu neka studira pa neće morati nikada raditi. Dublje od toga Gregur rijetko zagrebe što je velika šteta, jer nije dovoljno ciničan ili sarkastičan da prikrije tematske i jezične stereotipove koji mu oslabljuju priče. Iako jezično zalazi u kajkavski dijalekt, izričaj koji njeguje vrlo je urban pa se dijalekt uspješno skriva pod šankom kvartovskoga slenga u maniri Bovićevih Metastaza.

Poneke gramatičke konstrukcije kao pohvaljivao je ili supstituirao je pićem također bodu u oči, jer bi za dijalošku uvjerljivost sigurno bio pametniji potez kada bi se lokalni alkoholičar nalijevao cugom, a ne supstituirao pićem. Tema paranoidno-shizofrene pozicije maloga čovjeka danas u Hrvatskoj koja je za Gregurove likove definitivno pilot-država, a ne ozbiljno mjesto za život, svakako je zahvalna tema koja je aktualna već dvadesetak godina u suvremenoj hrvatskoj prozi i njeno estetsko oblikovanje ne može biti formirano oko brojnih sad već frazeoloških klišeja u hrvatskom jeziku.

Ipak, pričom »Tramvajac«Gregur polako ulazi u neoegzistencijalizam koji mu puno bolje pristaje od neorealizma. Vrlo lijepo gradira raspad jedne očinske iluzije koja hlapi kao pivo na stolu glavnoga lika. Kao da je baš tom pričom na tragu pronalaženja novoga humanizma što se nastavlja u priči »Jean Abeillers« u kojoj se bavi pitanjem bolesti i starenja te odnosom umjetnosti i vječnosti. Rečenica koju izgovora dementni pisac Abeillers kada ga policajci pitaju što čeka jest ključna metafora cijele ove knjige: Čekam devetanesto stoljeće, kaže Abeillers. Svi Gregurovi likovi kao da čekaju nešto što se nikada neće dogoditi. Čekaju prošlost od koje ne vide budućnost, a pate u sadašnjosti. Policajci su ga jedva nagovorili da uđe u auto i to nakon što si je promrmljao u bradu kako je Toulouse-Lautrec bolestan i kako ga ionako nema smisla čekati, jer neće doći. Em Gregur ima svoje koprivničke Godote, em su ti Godoti zapeli na nigdjezemskoj granici. Svakako, inspirativno polazište za priču.

Stoga zaključujem da je divan dan iz naslova knjige zapravo mogao prerasti u odličan beckettovski apsurd. Daleko od šturoga neorealiteta od kojega i književni likovi bježe. Marko Gregur je zasigurno spreman za znatno više od same igre, od drinkopolyja koji je uistinu sladak, ali ne i jutro poslije.