I.

Da osjetim i sam skrovitu slatkoću,
slatkoću darivanja i nježnosti,
Absconditam dulcedinem
u zrcalu vječnosti
sve ostavivši u časima zebnje
quem caeli capere non poterant.
A ona ga ipak nosaše u ćeliji svete utrobe
abconditam dulcedinem.

Ima li nade da te opet spoznam
ima li žudnji mojoj ispunjenja
ima li nade da te opet kušam
u zrcalu vječnosti
a u varljivu nemirnu svijetu?
U danima brzih uspjeha i slave?

Da osjetim ono što miljenici osjećaju
kušajući skrovitu slatkoću quam ipse
Deus ab initio svojim ljubiteljima pridrži.

Ti proničeš moju volju,
šupljost moga srca poznaješ,
salo duše moje,
dok Tvoja je volja,
kako na nebu tako i na zemlji,
i dok se ime Tvoje sveti
Mili Oče
kako se kosti osušiše,
kako se srca usališe,
kako se duše utoviše,
u varljivu, nemirnu svijetu,
u stalnoj brizi i strahu.

Čudesna dobroto,
samo da osuda ne bude horror vacui
te vas taj svijet ne pretvori u kaos.
U pustinju.
A poslije Suda Pustoš...
Sve sasušeno, groza pustoši, mrtvo nebo, nijema nebesa.
Kako biti pticom kad su krila ognjem spržena
i ne lete više ili lete te lepeću
kužnim, smradnim zrakom.

Ima li nade da otarem mrak s očiju
i slijep progledam radujuć se skrovitoj slasti?

Mili Brate,
ora pro nobis
u svojoj slatkoći skrovitoj
nunc et in hora mortis
u ljetima mojih jecanja,
u mukama što mi snagu iscrpljuju.

Samo da osuda ne bude strašna,
da ne bude pustoš, da pakao ne bude
u kojem utjehe i nade zauvijek ne bude nikakve
u suočenju s ništavilom.

Samo reci riječ:
Ja sam Onaj Koji Jest, ti si onaj koji nije
u istini neka vijek nam prođe,
smrt u posluhu nek nam dođe.

II.

Kad si u slatkoći skrovitoj sestricu prigrlio
zbog njene dobrote, zbog ljupkosti njene,
zbog cvrkuta njezine ljubavi,
nisam li blistao u punome sjaju
u noći preobraženja, dok Bog je
lahorom šaptao na usnama njezinim
u Tvome krajoliku serafskom.
Hvala ti za svjetlo, za ljupkost, za cvrkut.
Noć je bila čista, zvjezdana i topla,
sva u plahosti,
dok ona je drijemežnim pogledom
gladila moju dušu.

III.

Znam da nisam dostojan i nemam postojanosti.
Prerevno ili nerevno trčim za dobrim
zbunjen bukom svijeta
koji poput sjene bježi
dok naravno nikad ne zabludi
Lo naturale è sempre senza errore.
Tek da mi se držati mjere prave
esser non può cagion di mal diletto.

Takni me svojom milošću, smilovanjem me svojim okrijepi
kako protiv Stvoritelja radio ne bih.
Oproštenje ištem
šipkom da duše cvatem
Franjinim da cvatem uzvišenim snom.

IV.

Je li to ševa doziva zoru te pojuć mi
cijelo mi biće opaja
ili to ona ševinim cvrkutom pjeva:
Salve Regina!
Majko milosrđa
Utjeho naša, salve!

Znam da se radujem svjetlu Danice
zore jer čista je, zalaza nema
i svako lice očaja mekom rosom pere
izopom bijeli i srce i dušu i tijelo
i tako sve postaje Gospina blaga tišina.
To Gospine pčele skupljaju
slador meda
gustando absconditam dulcedinem.
Negdje u Umbriji snenoj ili Hrvatskoj
negdje na Hvaru
što u doba uštapa vedro se i slatko osmjehuje.

V.

Nasljedovanje stopa kušanjem skrivene slasti
uzdiže svako stvorenje iz Podzemlja,
srce u otisak božanskoga bića preobražava
na sliku i priliku Onoga Koji Jest.
Ta za rajsko smo tkanje stvoreni,
vremenito za vječno ostaviti,
svijetlim i sjajnim biserima okruženi,
krunom zlatnom okrunjeni,
posvećeni posvetom Milosti.
Za rajsko smo tkanje stvoreni.
Od zlata i srebra srca treba da svijetle.

Siromašni u duši, nečisti u mislima, tvrdi u srcima,
ostaju nam samo sni:
sni u kojima za rajskim tkanjem čeznemo
da istkanim tkanicama mudro hodimo
rajskim stazama blaženstva.

VI.

Blažena sestro, majko i ženo,
i dušo, i srce, i biljko, i Božja sjeno,
teško se oporavlja vrijeme
koje nas ždere i ništi
posred samoće svijeta.
A kada sve se raspline,
kada svi glasi uminu,
i kad slavuji utihnu,
i kad srce se stisne,
u sutonu, zalazu bića
vrisni:
žedan sam!

Kad sve se strese i posve zamrači,
kad nestane daha i pustoš se praši,
prereže mačem niti života,
zadahom smrti ispuni tijelo,
Tvoja neka odjekuje riječ:
Blagoslovi, Oče, rasuti teret,
smiri ga, zagrli i milostiv budi
da se od Tebe ne dijeli.
Vapaj tvoj biljčice, sestro i ženo,
u skrovitoj slatkoći
k Njemu da dođe
da okusim i ja strostruko za jedno primiti.

VII.

Ima li nade da se obratim
i srce svoje živom vodom ispunim?

Došlo je proljeće.
Zeleni se mnoštvo listova,
a korijen je svima jedan jedincat.
Različitosti niču na sve strane svijeta,
a gdje su različitosti, tu je i bogatstvo,
tu je i pohlepa, a Sudac svima jedan jedincat.

Nije Njemu do suđenja, osude i suda.
Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu
i pun smilovanja.

Došlo je proljeće.
S proljećem dođoše korizmeni dani
s Pepelnicom na čelu
prohode
u cvijeću, u cvatnji, u mirisu trava.

Kako da uzmognem blaženo lice gledati,
koprenom zastrto, a onda u Dan Onaj
licem u lice
gdje sva ljubav počiva?
Došlo je proljeće.
S proljećem tisuću šapata:
non sum dignus.
No Ti ćeš reći riječ:
Dulcedo abscondita,
gdje sva ljubav počiva.
Kao i Šimunu
dopusti da se udalji
jer oči njegove spasenje tvoje vidješe.

(Proljeće 2014.)