(Peteru Huchelu)
U zagušljivoj vrućini
zov trube:
nepokretno sunce
prži
naboranu zemlju
polako
s izvora
dolazi olakšanje
ispred stada
– zamišljenog u ovome trenu –
hoda čovjek
iz naprtnjače vadi staru charambitu*
i nesigurnim glasom
pjeva o svojoj tuzi.
Prepoznajem te
dok vučeš noge
po žbunju
moje duše
po mirisu na čkalj
i na vlažnu probojnu kišu
po vinu
što miriše na talog
gorkom kao smrt
ali koje ne ubija
no prije svega prepoznajem te
po glasu
svoje samoće
koja vrišti s galebovima
u trenutku dok bijesni more
Napuhano od plavetnila
i bespomoćne bjeline
visi nebo
poput nagomilane čežnje
poput blage tuge
povremeno padne malo kiše
hidrofobične ptice
prestaju pjevati
začuđene promatraju
moju plašljivu dušu
koja je svojim papirnatim jedrima
podigla sidro.
Ružu su obrezali
jesensko voće pohranili
nalet strasti
naramak drva
zime postaju hladne
i nema topline
velika je tuga u krvi
ponekad
opijenu uspomenom
koja dira srce
prema meni
pokreće je želja
oslobađa se svojih nagomilanih snova
laskavim prstima
dira moju rijetku kosu
sve dok drevnom tintom
ponovo ne napišem ljubavne stihove.
(...) tebi koja si me tješila
Gérard de Nerval
Među tišinom tvojih usana
postavio sam šatore.
Iznad tvojega nepomičnog jezera
napeo sam svoja jedra.
Na tvojim sam bijelim grudima
utažio svoju drevnu tugu,
kiši i vjetru rekao sam:
ovo je moja nova kuća
koja nije podignuta na kamenu
nego na njezinome tijelu
ovdje će njeni ljupki prsti
mijesiti mekinje i brašno ljubavi
za mene, Ciganina rođenog
između kaktusa i čkalja;
ovdje gdje sivkasta magla razdvaja noć od svitanja
ovdje, gdje sam okusio žeđ i tugu
ali i vječnost,
moja će lađa baciti
svoje sidro
kada, očajna,
slomi jarbol i vesla.
Iz jezičnoga plasta
podigao sam prvi stih
jedne ljubavne pjesme
krhka sreća
vlastitoga truda
ranjiva je
kao pšenično polje
prije žetve
bojažljiva
kao purpurni leptir
koji se neprestano
približava gorućoj svjetlosti
zahtijevam da joj
na tajnovitome
ružu za usne
u predvečerju koje umire
žar bude još žešći.
Kupajući se u
vlastitoj krvi
tropsko sunce
prelijeva svoj žar
iznad sijamskih hramova
krhak je sumrak
koji iznad krivina kupola
mora izroditi noć
nježno valovlje
egzotičnih djevojačkih glasova
razmiče posljednje nizove magle
miješa se s nevidljivim zborom
cvrčaka koji do dubokih noćnih sati
pjeva psalme Budi
nečujna
moja duša – tisuću – i – jednim – ustima
– guta – lotos.
Tko je slomio zlatnu pregradu,
ukrao konja?
Još ima vode
u kanti,
ali buka kopita gubi se
bez odjeka.
Prijeteći, poput neke životinje
nad Zemljom visi
tama.
Koji nam to Mjesec
donosi dašak svjetlosti?
Koje nam to Sunce
– što ne sviće -
daje neki znak?
* * *
GDJE JE NAJJAČA SVJETLOST
koja pruža više od jasnoće?
Gdje je vidovnjak, prorok
koji, poput kruha nudi istinu,
istovremeno čistu, jasnu i duboku?
Gdje je zvijezda vodilja
koja svijetli u tami?
Skrivena snaga
koja zacrtava bezvremeni
put zvijezda,
planetarni ciklus?
O slici Luisa Plaa
Što znači
skok i
razvidno posipanje pijeskom
ako se ne vidi
kako ono nevidljivo
posipa taj pijesak?
U trenutku dok svojim pustinjačkim
glasom gavran zapjeva
pjesmu ništavila,
neće pobjeći noć
već dan.
* * *
VRIJEME ŽURI, gomila pijesak
Urezuje riječ
u kamen
i očekuje da u njemu
vječno ostane:
ne kao svjedočanstvo.
* * *
VODA
zrak i sav
nebeski svod
zamagljuju
vidljivost
usmjerenu prema nutrini
i zamućuju je
puno više
nego što se čini.
* * *
DOLAZI LI STVARALAŠTVO
iz univerzuma
ili univerzum
potječe od onoga što je stvoreno?
Ohole li,
neshvatljive misli.
Rasap i propast sve su snažniji;
jesen je maglovita,
a zima će biti hladna.
Sada kad noć pada
i zatvara kapke dana
te od neba preuzima
nježno plavetnilo
molim te, zvijezdo,
osvijetli slijepo oko u noći
daj mu više sjaja
da bolje vidi.
Odraz
treba biti neodražen;
riječ bezrječna
na granici
šutnje
napušta put
na kojemu manje znači više
a ona, kao i istina,
ponovno pronalazi
svoje prebivalište.
Poput jednodnevnoga je cvijeta
poput pregršti snijega
koji na trenutak blista na suncu
a zatim se rastopi
lagano se probije
izmiješa sa zemljom
– i pretvori u nju.
* * *
NIŠTA osim onoga što pješčani sat
ostavi iza sebe
ne traje vječno:
ni djelić prošlosti
ni malo prašine
nagomilane kroz stoljeća
ni točka
u beskraju
svemira.
Stablo svemira ostaje uspravno.
Njegovo deblo nema podnožja,
krošnja žudi za skrivenim korijenjem,
a korijenje želi sunce.
(Rg. Veda 1, 24, 7)
Korijenje u mulju
cvjeta u bjelini
još je bjelji
cvijet lotosa
* * *
NAKON PRVE POPLAVE na Zemlji,
poput svjetlosti s plutače
uskrsavalo je Sunce:
osvjetljavalo je oko,
razveseljavalo srce.
A lice je
prepoznalo
plodno tlo,
zemlju blagostanja.
Konačno,
ušao je
bos u more
i brojao
kapi
vode
zrnca
pijeska.
* * *
KRESIVO JE
u jednome trenu stvorilo svjetlost.
I nije bilo istine koja
nije bila njena.
Uzmi je u ruku
kao kamen proroka koji osvjetljava
ili žari.
* * *
ČAK SU I ZVIJEZDAMA dani
svjetlost i sjaj.
Nosile su ih sa sobom
kao popudbinu i okrjepu
na svojemu beskonačnome putu.
* * *
PROSTOR je tada u cjelini postao svjetlost,
a obzorje,
granica između
neba i zemlje,
raspršilo se.
Vrijeme je nestalo,
a praznina je postala punina.
Ili je pak postala samo još veće –
otkriće?
* * *
PUNO KASNIJE
ispod beskrajne krošnje
svemira
čuo je
jedva čujnu
nestvarnu pjesmu
ili je to
možda
bila samo još veća
tišina?
* * *
IZBRISANE su granice,
jezik i znakovi
tako duboko urezani.
Prijeđena su
Vrata bez Vrata.
* * *
SVE SE STOPILO
stvari
ljudi
bogovi
početak i kraj
vječno i sveukupno
– jedno.
Izbor pjesama i prijevod sa španjolskog jezika:
Željka Lovrenčić
______________
* Vrst frule (op. prev.).
3, 2014.
Klikni za povratak