A.G. Matoš u poetskim referencijama Karla Häuslera i Krešimira Bagića

Ovaj će se rad usredotočiti na viđenje A. G. Matoša okom dvaju pjesnika: jednoga Matošu bliskoga, Karla Häuslera, i drugoga njemu udaljena, Krešimira Bagića, s očekivanjem da će se uz pomoć njihovih poetskih referencija prepoznati i istaknuti suptilan, manje razmatran detalj Matoševa portreta.

1.

Karlo Häusler (1887.-1942.) znan je stručnjacima kao Matošev suvremenik, prijatelj, križevački »discipulus«, kako ga nazivlje Vaupotić,1 »učenik« iz Matoševa cenakula, kako o njemu kazuje Kravar,2 Gričanin, poetski sljedbenik Rabbija, o kojemu piše u memoarsko-esejističkoj prozi Uspomene na A. G. Matoša.3Znanje i po inicijativi da se objavi nekoć sporna zbirka Hrvatska mlada lirika, iz 1914. godine. Premda prečesto shvaćen kao blijeda i marginalna figura,4 posebice u Kovačićevoj humorno-karikaturalnoj knjižici Par nas s Parnasa,5 Häusler izriče znakovite iskaze o svojemu učitelju Matošu, koji mi se čine plodnima. Pišući o tomu kako je trebalo mnogo vremena da se Matoševa lirika započne cijeniti, Kravar kazuje da su njegovi »učenici«, apostrofirajući Wiesnera i Häuslera, »povremeno objavljivali uspomene o Matošu [...], dodirujući usput i njegovu poeziju, ali je njihov sud, zbog njihova rubnoga položaja u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, ostao neutjecajan«.6 Situacija u kojoj je Učitelj još neprihvaćen kao pjesnik a njegovi učenici nakon njegove smrti imaju »rubni položaj«, zacijelo je neuralgična. Poetska referencija o Matošu kojom će se započeti razmatranje možda će osvijetliti ovu poziciju; ona se može naći, iako u proznome diskurzu, na kraju Häuslerovih Uspomena:

Eno vidim orla s raširenim krilima, u slici oblaka nad rujnim plame
om sunca na zapadu, orla, komu je najljepše u visini, koji kao da hoće
zaustaviti sunce, da ne dođe noć.

O Gustave, o orle!7

Simbolska metafora orla s raširenim krilima nosi ujedinjeno upućivanje na dva temeljna civilizacijska i kulturna europska korijena: na biblijsku i klasičnu umjetnost i mitologiju. Orao je u Bibliji slika nesustajanja, energije, obnovljive snage, matoševskim jezikom »višega života«. Tako se za pobožnike kazuje da im krila »rastu kao orlovima« ili da se »podižu na krilima kao orlovi«.8

U klasičnoj je pak mitologiji i književnosti orao glasnik Zeusov, kako nagovješćuje i Ilijada:

Polazeći zamoliti Ahileja da mu vrati Hektorovo mrtvo tijelo, Prijam upućuje molitvu Zeusu da mu pošalje najdražu i najsnažniju pticu. I Zeus mu »odmah pošalje orla«:

Tako se pomoli on, i premudri čuje ga Zeus-bog,
Odmah pošalje orla od sviju valjanijeg ptica,
Mrkoga lovca, što njega i pjegavcem nazivlju ljudi.9

Tako dakle Häusler biblijsko-klasičnim simbolom orla opisuje Matoševu duhovnost i moć da zaradi svog pjesničkog ideala pokuša učiniti nemoguće. U takvoj nemogućoj misiji, kakvo pjesništvo po sebi često jest, otkriva se i moć i nemoć pjesnika u negostoljubivoj stvarnosti. Kao što je slučaj i s drugim pjesnicima, Matoševa nemoć da promijeni ovaj svijet i uživa zbiljsku slobodu rezultirala je poetskom strategijom moći te je mogao reći biblijski poput apostola Pavla: »Jer kada god sam slab, onda sam jak«.10 Slabošću poezije porazio je moć neumoljive zbilje. Uvođenje estetsko-formalnoga kriterija u pjesništvo, ukotvljenost u biblijsko-klasičnim književnim modelima i europskoj, posebno francuskoj modernoj, sloboda individualnog uobličavanja, estetizirana doživljajnost – mogli su biti razlozi zbog kojih je Matoš, prema Häusleru, orao, kralj pjesnika.

U pjesmi »Zvono« Matoš suprotstavlja dvije strofe u kojima se razabiru njegova nemoć i moć. Stihom »Tama... Sâm sam... Samac u tuđini!« iskazuje se krajnji osjećaj nemoći, ali slijedi strofa u kojoj se subjekt samo-ohrabruje i obraćajući se svojoj misli i volji kaže: »Budi vihor, bura, truba, buna/ I orluj s gromovima, slična zvonu!«11 Subjekt svjesno odabire poziciju orla snagom svoje misli i volje, čiju važnost poima čini se u ničeansko-šopenhauerovskom smislu.12 U obeshrabrujućoj stvarnosti, koju A.B. Šimić reflektira u pjesmi »Nemoć pjesnika« stihovima: »Danas se svakom fantazija slomi, na rubu ovog svijeta«,13 Matoš odlučuje poraziti ovaj svijet riječju i fantazijom.

Häuslerova referencija neosporno upućuje na posljednji stih ove Matoševe pjesme, no sada ne više u imperativu već u indikativu, kao ostvarenu želju. Häusler je to tvrdio u svojoj odanosti i intuiciji, dok se Matoš još nije nazivao »središnjom figurom hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća«, kako danas na primjer piše Dubravka Oraić Tolić.14

Druga Häuslerova poetska referencija na Matoša nalazi se u pjesmi »Promjena«:

Jednom tražeć A. G. Matoša
Nađoh ga u društvu »starih hiža«.
Jedan kunuć Košut Lajoša
Istico se iznad svih stekliša.

 Danas, kad te memoare listam,
Vidim, da uz opadače prista.
Grdi ime, koje tako blista,
Izdavši ga kao Juda Krista.

 Ovog društva bijah srećom prvi
Dobar prorok, sve u četir oka.
Zato stekliš mrzi me do krvi
I pomalo udara sa boka...15

Subjekt ove pjesme, u antitetičkom suodnosu s Matoševim izdajnikom, žučnim steklišom, ističe svoju odanost Matošu i, suprotno steklišu koji ga »grdi«, hvali ga, obratnom antonomazijom, kao »ime, koje tako blista«. Antonomazijom se u načelu »sažima karakter osobe ili pojave, imenovanje svodi na bitno, vrednuje, usmjerava pozornost na pojedina svojstva«, prema Bagićevu Rječniku stilskih figura.16 Pitanje zašto je Häusler okarakterizirao Matoša upravo kao »ime koje tako blista« otvara prostor za istraživanje. S jedne strane, blistanje može uputiti na Matošev esteticizam, s druge pak strane na njegovu biografsku moralnu čistoću.

Iako bismo mogli reći da supostoje dva Matoša, jedan onirički i drugi stvarn(osn)i,17 onda se može reći da je oniričkim subjektom i »oblakom snova«, kako piše Krleža,18 Matoš uspio nadvladati i obasjati obeshrabrenje svoje stvarnosne ljudske i pjesničke egzistencije. Vraćajući se kontekstu Häuslerove zbirke Pjesme, u poemi »Rajsko čudo« Matoš se u poveznici s Balzacom, također antonomazijski, nazivlje i pjesnikom Pravde, kojega resi skromnost. Razvidno je da Häusler time ne referira na političku pravašku pripadnost A.G. Matoša, već prvenstveno na njegovu skromnu pojavnost, pa i na pripadnost socijalno i duhovno siromašnima. Nesporno je da se Matoš svojom retoričkom sposobnošću mogao priključiti političkim krugovima i kompromisima zadobiti kakvu političku poziciju, no zaradi istine i umjetnosti Matoš se očito voljno priklonio radije neimaštini i siromaštvu.19 Svoju senzibiliziranost prema malima matoš iskazuje u pjesmama »Prosjak«, »Srodnost«, »Grički dijalog«, »Iseljenik«, »Sirotica«, »Djevojčici mjesto igračke«. U svim se navedenim pjesmama razaznaje da se subjekt priklanja slabima i marginaliziranima. U tome je između ostaloga sjaj i čast Matoševa imena koje, prema Häusleru, »tako blista«.

Moguće je, dakle, kroza Häuslerove poetske referencije, esejistički sintetizirati dva opisna pojma A.G. Matoša – orlovanje i blistanje. Također se može dodati da je Häuslerova poezija u cijelosti globalna referencija na Matoševu poeziju, a njegova poetika sljednica Matoševe. Time bi se Häuslerov model poetskog referiranja mogao prozvati mimetičkim i harmoniziranim, a njegov odnos prema A.G. Matošu nalik petrarkističkom, dok su njegove referencije na velikog Učitelja obilježene neskrivenom adoracijom.20

2.

Drugi hrvatski pjesnik u čijim se referencijama također zrcali Matošev lik suvremeni je postmodernistički pjesnik Krešimir Bagić. On se sam vjerojatno ne bi složio da se značajnije oslanja na A.G. Matoša, što potvrđuje i njegova poema »Hrvatski pjesnik«, koja u zaglavlju izostavlja njegovo ime. Bagićevi su uzori, prema ovoj posveti, Antun Branko Šimić, Danijel Dragojević, Josip Sever, Anka Žagar i Tin Ujević. No, kad se dublje promotri, njegov pjesnički diskurz označuju srodne sastavnice s Matoševim poetskim diskurzom: npr. florealni i biljni motivi (posebice ruža i bršljan), intertekstualnost, stilska elegancija i visoka stilističnost, te subjekt velike erudicije. Štoviše, Bagića s Matošem spaja i biografska podudarnost: veza sa Slavonijom, boravak u Parizu i, dakako, Zagreb. Bagićeva pjesma koja nedvojbeno upućuje na Matoša nosi naslov »Četiri Matoša« te glasi:

 Za četiri burna desetljeća
Izmeđ’ knjiga, ljudi i ološa,
Jave i sna, kukolja i cvijeća
Upoznadoh četiri Matoša.

 S Gustlom ne iskapih čašicu;
Tek mu sonet rasklopih izbliza
Nalazih njegov štap i flašicu
Od Tovarnika sve do Pariza.

 Ostatak posade tog četverca
Srećem od Dubrave do Kijeva;
Uz pršut i ritam deseterca
U njima ključa, gori i sijeva.

 Rođaci Stipan, Stipe i Ive
Lake i teške snove snivaju,
Na cesti privređuju i žive,
Ojkanjem rođaka dozivaju.

 Za četiri burna desetljeća
Izmeđ’ knjiga, ljudi i ološa,
Jave i sna, kukolja i cvijeća
Upoznadoh četiri Matoša.

 Gustl bio Srijemac, zabadalo,
Stiha nježna al’ plamene misli.
Kad god bi zlovrijeme zavladalo,
Dame i poete uza nj bi se stisli.

 Stipan ima bar pet dimenzija:
Ceste gradi pa lešadom časti,
Zbunjuju ga dota i penzija,
Uvijek blizu a nikad na vlasti.

 Instruktor Stipe mrmlja u bradu:
Ma digni ručnu kad ‘oćeš vanka!
A brat mu Ive, huncut u gradu:
Ma pusti ručnu, privat’ se šanka!

 Za četiri burna desetljeća
Izmeđ’ knjiga, ljudi i ološa,
Jave i sna, kukolja i cvijeća
Upoznadoh četiri Matoša.21

Pjesma započinje jasnim referencijama na Matoševu poetiku označenu »knjigom«, te naoko ambigvitetnim polovima i oprekama »ljudi i ološ«, »java i san«, »kukolj i cvijeće«. Krunoslav Pranjić će sugerirati da ove prividne ambivalencije nisu isključive, ističući Matoša kao cjelovita, »kompletna čovjeka« i »integralnu individualnost«.22 Time se razaznaje da je subjekt koji iznosi poetsku storiju znalac, što se potvrđuje u drugoj strofi stihom: »Tek mu sonet rasklopih izbliza«. Premda se sonet ne »rasklapa« već analizira, jasno je da se u tom čvorištu susreću istodobno i književni analitičar i pjesnik. Subjekt ističe vremensku distancu koja ga dijeli od Gustla, no također činjenicu da je sretao njegov »štap i flašicu / od Tovarnika sve do Pariza«, znakove njegove biografske i poetske osobnosti.23 U šestoj strofi Bagićeve pjesme biografski se profil A.G. Matoša upotpunjuje činjenicama o njegovoj srijemskoj pripadnosti, o britkosti jezika i karaktera – kaže se da je Matoš bio »zabadalo«.

Bagić se kao stilističar bavio i pitanjem Matoševa polemička stila i lika te je i ta karakteristika također znalačka.24 Usto, subjekt autoritetom književna kritičara sljedećim stihom i vrednuje Matoševe stihove i misao: »Stiha nježna al’ plamene misli«. Najposlije ističe da je Matoš u »zlovrijeme« bio zaštitnik dama i poeta.25 U ovome kroki-portretiranju nema osobito novih činjenica, čini se da su potezi povučeni tek radi prepoznavanja Matoševa lika – izazovna gesta u pjesmi počiva u kontrastiranju Matoševa lika s likovima njegovih triju suvremenih rođaka po imenu Stipan, Stipe i Ive, koji »lake i teške snove snivaju«, što je ludički preoblikovan Matošev stih iz pjesme »Jesenje veče«. Usto, cijela je pjesma napisana u stilu folklorne doskočice i u desetercu. Mala razlika od možda tek jednog sloga i igra označiteljima – četiri ista imena Matoš, ali sa značajnim razlikama u odnosu 1:3 – donijela je vedru ali i ozbiljnu upitanost.

Temeljna suprotnost trojice suvremenih Matoša koja ih udaljuje od velikoga rođaka Gustla najbolje se razaznaje u kontrastu sonet – ojkanje. Bagićev subjekt kazuje o trojici Matoša: »Ojkanjem rođaka dozivaju«. Pomnijim čitanjem ne stječe se dojam da se »ojkanje« obezvrjeđuje ili opisuje pejorativima, već se ono radije postavlja u raspoloženo supostojanje sa sonetom, uz simptomatičnu postmodernističku toleranciju. U supostavljanju ipak postoji implicitno pitanje i dvojako zrcalo, jer u svjetlu ojkanja i folklornoga stila, i unatoč njegovu stanovitu doziranju u Matoševim stihovima, A.G. Matoš izgleda kao fenomen/neobična pojava, koja je zalutala u svijet i društvo što istinski užitak nalazi u dalekim i prvotnim kulturnim uzorcima/obrascima, i kao osamljeni pojedinac čije djelo više ne prepoznaje i ne slijedi ni njegova obitelj. Njegov je lik prema tome, u svojoj sofisticiranosti i formalnoj uzoritosti, stilogen, i nosi pečat kako iznimnosti i pjesnika kao događaja tako i nerazumijevanja i osame. Postoji dakle potreba za preispitivanjem smisla njegova pjesničkog projekta, ako se on možda ipak nije šire prepoznao u pučkoj kulturi. Je li on možda donoseći europski model ipak time donio i strani cijep koji se u našemu narodu i tlu nikada nije razvio? S druge strane, odnosno iz druge perspektive, folklorni stil Matoševih rođaka čini se neobičan u svojoj žilavosti i trajnosti, jer unatoč svim poetikama u povijesti književnosti i dalje postoji bok uz bok s visokom književnošću i kadšto zakriljuje sve njezine dosege. Ovo stilističko pitanje, jer je neosporno da je zapitani subjekt u ovoj pjesmi uvelike, ako ne u cijelosti, sam autor Bagić, uvod je u pitanje kulturološko.

Može se, dakle, reći da Bagićev model referencija na Matoša karakterizira kritički odmak, propitivački stav i ležeran, zaigran odnos bez adoracije, ali ipak i neosporno poštovanje.

Zaključak

Tekstnom analizom u poetskom su diskursu Karla Häuslera i Krešimira Bagića pronađene i pregledane referencije na Matoša. One, kako rezultat kazuje, upućuju na njegovu ničeansko-šopenhauerovsku volju, poetsku moć i na njegovu čast, te na fenomenski istaknutu poziciju, dakle kao iznimnu pojavu i događaj u hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Ove su referencije stilski obilježene simbolskom metaforom orla, obratnom antonomazijom »ime koje tako svijetli« / »Pjesnik pravde« i nepravom antitezom sonet – ojkanje, pri čemu su se prepoznala dva modela referiranja, Häuslerov mimetički, obilježen adoracijom, i Bagićev propitivačko-kritički, obilježen ležernošću, ludičnošću i poštovanjem. Uz pomoć ovih poetskih referencija lik se Antuna Gustava Matoša vidi u znanu profilu, no s istaknutim poetskim, humanim, etičkim i kulturološkim nijansama.

Izvori i literatura:

1. BAGIĆ, Krešimir. 1999. Umijeće osporavanja: polemički stilovi A.G. Matoša i M. Krleže, Zagreb: Naklada MD.
2. BAGIĆ, Krešimir. 2006. »Četiri Matoša«, u: U polutami predgrađa. Zagreb: Disput.
3. BIBLIJA. 2006. Ur. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
4. FALIŠEVAC, Dunja. 2004. »Par nas s Parnasa ili kako je Krešimir Kovačić nacrtao bradu i brkove modernim hrvatskim liricima«. Hvar City Theatre Days. Vol.30 No.1 May 2004.
5. HÄUSLER, Karlo. 1922. Pjesme. Križevci: Tisak Milana Neugebauera.
6. HÄUSLER, Karlo. 2002. Uspomene na A.G. Matoša. Križevci: Gradska knjižnica »Franjo Marković«.
7. HOMER. 1996. Ilijada, prev. Tomo Maretić. Zagreb: Zagrebačka Stvarnost.
8. JELČIĆ, Dubravko. 1984. Matoš. Zagreb: Globus.
9. JELČIĆ, Dubravko. 2006. Antun Gustav Matoš. Jastrebarsko: Naklada Slap.
10. KOVAČIĆ, Krešimir. 1922. Par nas s Parnasa. Zagreb: Jugoslavenska štampa.
11. KRAVAR, Zoran. 1996. »Matoševa lirika«, u: Zoran Kravar i Dubravka Oraić Tolić: Lirika i proza Antuna Gustava Matoša. Zagreb: Školska knjiga.
12. KRLEŽA, Miroslav. 1973. »Tužaljka nad mrtvim tijelom A.G. Matoša«, u: Pan, Ulica u jsenje jutro, Pjesme, Balade Petrice Kerempuha. Zagreb: Matica hrvatska, Zora.
13. MATOŠ, Antun Gustav. 1999. »Zvono«, u: Pjesme, Zagreb: Nart-tgovina.
14. PRANJIĆ, Krunoslav. 2002. »Antun Gustav Matoš 1873-1914 Chronologie«. Le Pont, 1-2/2002.
15. ORAIĆ TOLIĆ, Dubravka. 2013. Čitanje Matoša. Zagreb: Naklada Ljevak.
16. ŠIMIĆ, Antun Branko. 1973. »Nemoć pjesnika«, u: Pjesme i kritike, Zagreb: Mladost.
17. VAUPOTIĆ, Miroslav. 1970. »Križevački ‘discipulus’ A.G. Matoša (ili letimični portret Karla Häusera), u: Križevački zbornik I. Križevci: Ogranak Matice hrvatske.
18. ŽEŽELJ, Mirko. 1970. Tragajući za Matošem. Zagreb: Matica hrvatska.