Doktor Cvitko i tirkizna diklica

Sa zagrebačke Klinike za plućne bolesti »Jordanovac« mladi se pulmolog Florijan Petrić bodulskom rutinom i nehajnošću oslonio o krmenu ogradu trajekta koji inkarganvozilima i putnicima te zazlaćen poznim poslijepodnevom trećeg dana kolovoškog isplovljava iz splitske luke na partenci prema Florijanovu rodnom otoku Hvaru. Odmah valja istaknuti da Florijan nije samo liječnik svesrdno predan pozivu nego uz to zaozbiljan i priznat pjesnik što na svjetlo tiskare dade četiri stihozbirke, također i dvije knjige eseja te jedan florilegij estetičkih crtica. Običavao bi Florijan govoriti da je postao liječnikom u času diplomiranja, a poeta u njemu da se javio, nezatomljivo i nadahnuto, čim je prodisao plućima i u plaču otvorio oči.

Florijan Petrić pokojnoga Mihe stare je loze Starograđanin. Stasit i ugodna lika, bijaše zasjao u najboljim zemaljskim godinama Kralja Vjekova i kozmičkog Svevladara. Bogočovjeka našeg Isukrsta. Florijan dohodi na godišnji odmor. Iskrcat će se, ako Bog dâ, za dva sata u Starome Gradu, antičkom Farosu. Prova sve jače razmiče more, pospano i otežalo, za krmom sve vidljivija ostaje bijela pjenasta brazda. Smjera brod otočnoj luci orno i hrlo, kao da gre svojem rođenom: jerbo plovi pod imenom vlastelina Petra Hektorovića, izvrsitog pjesnika starogradskoga. A doktor Florijan upravo motri Sunčev svjetlokrug, koji kano monstranca sja ponad plaveti sredozemne, blistave i moćne. Prepustivši se maritimnom snatrenju, iznuren od teške sparine, spustio je načas vjeđe. Ukaže mu se uto kao u kakvu krasnozoru iliti kaleidoskopu igrokaz svjetlosnih tjelešaca, prštavih i raznobojnih korpuskula što se namah kao nadahnuto poslože u impresionističku sliku davnoga Splita. Potom se svjetlost priguši u rasplinut sfumato Vidovićeva spljetskog mora, u porod na platno slikarove dominantne sjete, u vedutu s drveninom klonulih jedrenjaka i mediteranskom patinom kamenoga grada: carskoga Aspalathosa i Spalatuma, stamenog utočišta na Moru hadrijanskom, štono pluta na uzgonu vjekova,i hrvatskoga narodnjačkog Spljeta, koji sveđ intimiziran s mijenama zažganih predvečerja i pepeljastih predzorja plovi u budućnost.

Putnik Florijan rasuđivaše mijenja li vrijeme mjestu identitet. Putujući kroz vrijeme zapita se gleda li pred sobom isti onaj Split u kojem vrli je Marul napisao u posveti Judite – upućene kumu svojem dom Dujmu Balistriliću, ususret blagdanu Uskrsnuća Gospodinova godine 1501. – kristocentrične ove riječi: »Od rojenja Isukarstova u puti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.« Doktor Florijan na krilima nekovrsne dedukcije zaključi da Split s hižom Marulovom i ovaj sadašnji – u bîti je isti grad. Jer isti im biva duh mjesta. Upravo je slijed mijenâ odvajkada čvrstio Splitu identitet i klesao fizionomiju, tkao mu trajanje koje ne dotrajava, bistrio njegov svevremeni smisao. I bogatio Splitov slojeviti duh. Poganski Dioklecijanov i kršćanski Dujmov. I hebrejski Juditin. Posvećen duh judeo-kršćanski: romanski, hrvatski i sefardski. »Hiža svetinj tvo(j)ih vavik sveta da je / i u narodih svih da te svak poznaje«; iz Judite, »u versih harvacki složene«, doplove u Florijanove misli skladni i zvonki dvanaesterci Marulovi.

Prožimajući davninu i sadašnjost, bludio je Florijan očima simo-tamo po površju mora, davno nazvanog Mare nostrum croaticum, a onda mu zor zatitra između Šolte i Drvenika Velog, gdjeno je morje izmigoljilo otočnim obalama i sve mutnijim ljeskanjem se gubilo u nedogledu, negdje ponad ribolovnog podmorja nigdar zaživjelog ZERP-a.

No, snohvatično viđenje rasplinu mu se u hipu pošto začuo je ženski miloglas koji usuprot žamoru višejezičnom, kanda babilonskom, govori u mobilni brzoglas jezikom hrvatskim, naglaskom zagrebačkim, pòje slatkim »kaj« u gipkoj i preugodnoj modulaciji što na dašku mlađahne zrelosti miluje lelujavim mezzosopranom svaku riječ. Nastojao je Florijan obesadržajiti te riječi i rečenice (jer posve neučtivim smatra prisluškivanje), uživivši se u muzikalnost i prepustivši se čaru eufoničnosti onoga što čuje. Uzvjerova da ženstveni i harmonični zvukolik glasa odaje modulacijom karakterološku konfiguraciju tajnog bića nepoznate žene, svega što to biće u tajanstvu svoga ženstva jest i što moglo bi postati. Da uzmogne njen onazočiti lik, odluči doktor Florijan izvesti skriven i taktičan izvidnički zaokret, gnan neotklonjivim porivom, kano suncokret kad se priklanja suncu, životu.

»Ča je vuo: višta oli vero!?« zapita se je li prizor možda prı``kaza, privid, zamamna varka; no odmah uvidje da posrijedi je prava, izvanmentalna istina. Stvarnost koja razvedrava zor i ujedno smućuje um. »Kuoja krosna šinjorina, kuoja šiesna diklica iz cinquecenta, po govuoru dekla iz Zagreba, po liposti pierla iz mora... kuoji mirokul ča je duošal ozguor! Roko muoj svieti, kuoja lipost! Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum! Svieti muoj Jere, čovik vuoj moloj nimo ča prigovuorit...«, protutnji slijed ugodnih i uznemirujućih (neo)petrarkističkih dojmova sviješću zatečenika Florijana, koji se potom maši u džep, izvuče papirnati rupčić te otare potno lice i vjeđe i visoko čelo zažareno pred ljepotom od koje pjesnici mriju.

Zaista, u blizini mu se ukaza u sjaju odlazećeg sunca, toplim zracima cjelivana, žena neobično lijepog lica i skladnog stasa. Bljesak spuštene vječnosti, tjelesni odbljesak vječne ideje ljepote, slika i prilika lijepe žene: produhovljene, prosvijetljene, osvijetljene časovitom sunčevom kupelji. Krasotica u nahrupu i plimi svjetla. U njoj se na osobit način sljubiše mjera i obilje, život kanonskog i estetika organskog. Njena put boje pšeničnog hljepčića i lančić s malenim raspelom, kovinastim likom tijela Isukrstova, sjaje zlaćanim i zlatnim odrazima, bivajući u kontrastu s bojom lagane joj opravice. To jest u kontrastnoj harmoniji s tirkiznom tunikom štono stegnuta pasom seže dva prsta iznad koljena, ističući violinski njezin stas: ljupke i prozračne volumene torza zamjetno uprostorene u ozarenom prostoru ponad tanahnog struka ter moćnog pobočja, jedrog i mudrog. Riječ je o ženskom čeljadetu zamamne i zdrave tjelesnosti, o ženi u kojoj živi, cvate, zrî i buja život, pa se žive i zdrave uz nju čine, suobličene njenu tijelu, rukotvorine od mrtve životinjske kože, pojas joj i sandale, u boji prezrele oskoruše.

Suglasje u rasporedu svjetla i sjene izmodeliralo je djevojčinu figuru do efekata osobite chiaroscuro simfonije. U lebdećem ravnovjesju i sabranoj simetriji titraju horizontalni suncotraci na licu joj i kosi, zapliću se u tamne njene prami, gube se u njima i mračaju, svjetlucajuć istim snopom na sparinom orošenu dekolteu i prisojnim predjelima vretenastih joj udova. Ugodna i uznemirujuća tjelesnost na kojoj mrijesti se Božje svjetlo i zriju čovječje sjene.

Takav bi nam ženski čovjek jamačno izgledao privlačnim u izdašnoj svojoj ženstvenosti čak i kad bi se ogrnuo izobanim kopòranom mletačkog oružnika, svejednako i priprostom haljom skrojenom od jutene maže u kojoj bili su jednoć kristali kubanskog cukra ili pak zrnevlje kolumbijske kave. (Žuhkost i slatkost što doploviše oceanom, morima, snovima, mijenama, dospješe sa suncem i mjesečinom iz daljine i davnine.)

Doktor Florijan obigra prodornim pogledom i obuhvati netaktilnim pregledom njen lik i njezine oblike, svu divotu oživljenog prostora, sve što mladovalo je na njoj u svoj milougodnosti, u svom blagodarju. Onda se netremice zagleda u djevojčino lice. U predivni poluprofil. Pa ganut spusti s njega skliski pogled i zaustavi ga na glatkom joj vratu. Bla``go tom vratu – pomisli djetinje ushićeni doktor Florijan – kako li se doima sretno, svježe, poletno... A kako i ne bi, domisli se odmah, kada nosi tako divotnu glavu, i kad ne nosi je odveć dugo, tekar dvadeset i nešto ljeta. Božanstvenu glavu, o Bože dragi... Nasljedujući Stvoritelja, koji onomad zadovoljno pregleda netom stvoreni svijet, vidje Florijan »da je veoma dobro«. Te pomisli: »I stvori Bog čovječicu«. A onda se u Florijanove bogolike i vrhunaravne misli uplete ono prirodno, tjelesno, ljudsko. Užga mu se u srdačcu plam, u moždanima oganj. Čežnja i požuda. Pa zajedno briznuše krvožiljem. Nesmiljeno i muški. To većma što mu tirkizna boja djevojčine tunike prizove u predočbu Bukovčevo djelo od godine 1887., Cvijet iz Pariza: akt putene i čile mlade žene koja sazrijevši u sočnu ljepost leži obnažena na stijeni (kao na kakvu poganskom žrtveniku, možda drevnom kaldejskom), leži prpošno i mazno u blagoj peludnoj omami uza stručak cvijeća, ponešto rasutih latica, a paučinasto tkanje tirkiznog vela zastire njojzi tek bokove, zamamni vrt, oviv se zmijoliko oko stegna joj i lista. »I stvori Bog ženu...«, opetuje misao Florijan. I doda: »Bog moj i praotaca mojih... Abrahama, Izaka i Jakova«.

Prenosi ta Florijanova suputnica podosta od one ljeposti koja kao vjerni odraz arhetipskog, ili kao jasna vizualna jeka, preživljava u ženama tisućljećima: mnogolika u svojoj jednoći. Djevojčini tjelesni oblici jamačno bijahu poželjni tisućama hiljada zadivljenih pogleda, često požudnih i divljih, tijekom minulih milenija, prije nego bje sazdano njeno tijelo – a tijelo joj se u tim oblicima samosvojno nastanilo: slilo se u njih kano u neoštećenu i elegantnu grčko-italsku amforu svježa izvor-voda. Taj životonosni djevojčuljak odslik je svevremene ljepote uprisutnjen u ljepotnoj pojavi. Vidje u njoj Florijan svaku od Zoranićevih vila: Kaldejku, Garkinju, Latinku, a ponajvećma vilu Harvaticu, »vilu mlajahnu jednu s malo jabukami u krilcu«, kako vilu roda i jezika hrvatskoga vidje u snu strastveni Hrvatin bašćinac Petar Zoranić, i to napisa u Planinama, što datirao ih je »u Ninu gradu na 20 zrilvoća miseca 1536.« Zatim se Florijan spomene i Zoraniću posvećenih Tinovih stihova: »Zač davne // netlačene staze sada put su naš / proz gizdav perivoj. Pastira Marula / začinjavca, druže, poju svirale // milopojke tebi, i gremo k tebi baš / naresit cvićem mirisnih te jarula, / ča lipe su ga ruke deklic birale«. Nadođu Florijanu i versi hvarskog mu susjeda Hanibala Lucića, versi štono glede »jur ni jedne na svit vile« pjevaju novoplatonskim skladom i petrarkističkim zanosom kako »ruža nigdar pri na sviti / toli lipa ne izniče«.

Bježao je tako doktor Florijan u arkadijsku prošlost, u mezopotamski i mediteranski uljudbeni krug, u antiku i renesansu, u javom potaknute tlapnje. Tamo je nahodio pribježište i čvrstio nakanu, zagrijavajući duh za nastup ispred ovodobne vile, stvarne i opipljive (bude li sreća preizdašna) diklice. Tkao je plan kako će ljepotnu šinjorinu najprije izbližega upoznati, kulturno i nenapadno, pa ju smotati, umješno i uglađeno, trubadurski i kavalirski, sredozemno i hrvatski – smotati da bi se potom dala što ljepše razmotati i razviti u pjesmu. U mnoge pjesme. Kojima je ona izvor i uvir. Zemlja i more. Pupak. Omphalos. Središte svijeta. Muza, štono rı``jet (kako govorahu stari pisci dubrovački).

A muza se sva nekako usplahirila, osjetivši da ju netko motri, da otkriva njene nebranjenosti, proučava predjele ranjivosti. Nemir joj se stopi sa sparinom, plahe parsi lipo ustrepeću, sarce uspreda potmulom strepnjom te pot to većma namoči tkaninu na potpazušju. Oćutje se kao nezaštićena na strništu jarebica, lijepa i sočna ptica koja umornih predsutonjih krila osjeća lovčevu blizinu, njegov pogled što vreba odnekud i odasvud. Bje djevojka toliko različita od trenutne okoline da joj tjelesna mimikrija ne mogne pomoći. Stoga u sve nervoznijoj neprilici posegne za drukčijom mimikrijom, nekovrsnom mentalnom. Momentalno se primila pozamašne knjige, da bi desetak minuta kanda čitala, a onda umetnuvši narančasti dočitnik zaklopi ve``lī libar te ga djenu u torbu. Pa razvije mahalicu, ventulu, moskar, lepezu s japanskim motivom (samuraj i gejša u vrtu pred paviljonom, klasika) te posve damskim i pomalo kompulzivnim mahanjem, hoteći se suprotstaviti teško podnošljivoj omari i bezvjetrici, jošter ražari tihu paniku.

Zatekav se izložena i sama među disonantnim mnogoglasjem čeljadi putničko-turističke, dozove mlađahna Hrvatica svevremenog Leonarda Cohena; aškenaski mu glas, zasićen, slojevit i dubok, glas koji kao da dospijeva iz vulkanskoga grotla ili s oceanskog dna. Lebdjela je svojim uzbuđenim glasom ponad tog moćnog šapata, sugestivnog i očinskog, umnogome nalik onakvom kakvim govorahu židovski patrijarsi i proroci. Izvlačila je taj biblioidni glas iz nataloženih identitetskih reminiscencija, kolektivne judeo-kršćanske anamneze i osobne svoje cohenofilske doživljajnosti, stapala se s njime u zajedničkom pjevu, u zaštitničkom i ujedno opljenjujućem suglasju. Bje to lijet iz prošlosti u sadašnjost, lijet na krilima očinskog Cohenova dobroduha: »And I did forget / My holy song: / And I had no strenght / In Babylon. // By the rivers dark / Where I could not see / Who was waiting there, / Who was hunting me. // (...) // By the rivers dark / I panicked on. / I belonged at last / To Babylon. // Then he struck my heart / With a deadly force, / And he said, ‘This heart: / It is not yours’.«

Međutim, djevojčin uživljaj u ulogu nemoćnog plijena bijaše ipak bezrazložan – jer vidljivu joj Bog darova moć. Florijan se krzmao hoće li prići toj privlačnoj i bogomdanoj vili s kojom odilja se od teraferme, mnijući da ju je putovanje zamorilo, obezvoljilo; i bez toga se pribojavao vrlo možnog poskliznuća već u samom podnožju nepristupačne uznositosti što prečesto je vlastita takvim ženama velmožne ljeposti. Dražesno dikličino prisuće zacijelo zahtijeva predani pristup, znalački zahvat, pomni i posvemašnji obuhvat. Dobro je zamijetio doktor Florijan veoma lijepe njezine ruke, pametne i blage, prokrvljene životom i profinjene u pokretima, ruke koje odaju osobitu gipkost i posvećenost detalju: kao ruke ženâ štono čiste ribu, sviraju glasovir, glačaju košulje, glade pseći hrbat, izrađuju licitarska srca, slažu rukoveti cvijeća ili možda pletu rasute cvijetke u vjenčac. Takvima se ne prilazi ishitreno, takve zaziru od površne i neukusne improvizacije.

* * *

Pokušavao je privoljeti diklicu da mu nehotičnim govorom tijela, kakvim podsvjesnim gibom, dade znak, nagovještaj, da uđe u dovid, dosluh i dodir s njegovom pobudom, da postane mu sklona, prizove ga i prikloni sebi. Spomenu se tako Florijan dvanaesteračkih dvostruko rimovanih, ljuvenih i uciljnih versih Menčetića gospara Šišmunda iliti Šiška: »Mlađahta diklice, tako ti ljuvezni, / tako se tvê lice spivalo u pjesni, / kako me ć’ ovoj čut, čin’ da ja u tvoj kril, / čin’ da ja u tvoj skut doletim kako stril«.

Napokon, zàda si osokoljeni Florijan tempo con affetto ma non troppo, a ne uzmogavši zbog puzeće treme smisliti štogod pametnije, rekne u nastupnoj besjedi:

»Dobro Vam predvečerje, gospodična... ili gospo dična, kako bi rekli naši petrarkisti... i oprostite što... ako dopuštate, koristim okažijun, prigodu... jer ne znam ni jedan razložan i razuman razlog da vas jednom ne upoznam... što prije, to bolje... Zovu me Florijan... svatko to čini iz svojih nekih razloga, a svi skupa nekako uvažavaju stanje stvari da mi je to pravo ime. U svim mi je dokumentima... A taj tirkiz Vaše vešte iliti... oprostite, ilivam haljine, šinjorina, privukao me svježinom... eto... jer teška je ova sparina, najavljuju za sutra kišu, znate... nema zla, kažu prolazni šijun, kiša s vjetrom... e!... Neka nas malo osvježi!«

Vidjevši i čuvši munjevito i gromko uprisutnjenje domaloprijašnjeg neznanca, kršnog, muževnog, privlačnog, snažne a suspregnute muškosti, profinjenog, našijenca što zbori jezikom hrvatskim, plavih očiju i žute dlake kano u Vikinga iz sage, doduše u plavo-narančastoj promičbenoj majici stanovite humanitarne akcije te pristalim trapericama iliti rebatinkama kao na svjetlopisima modnih fotografa – oćutje tirkizna diklica trnce rasterećenja i srh milja štono se namah zavrtlože i vínu u napetu slutnju i višeznačnu ugodicu. A i simpatična joj bje pretežita besadržajnost Florijanova u tremi izrečenog predgovora pa – ne dopuštajući tom naočitom pristupniku i očitom udvaraču, snubitelju, hofirantu da se pribere – razgovorljivo i ulančano mu otpovrnu:

»Svaka je kiša prolazna, kaj ne! Čak i ona Prévertova nad Brestom i Márquezova nad Macondom, a na prognozi vele da će sutrašnja kiša nad ovim dijelom Dalmacije padati samo par sati popodne. Niš strašno, nema beda... Da, u pravu ste: tirkizna ide među najhladnije boje u spektru, pripada bistrim vodama, posebnim oceanskim algama i tak dalje, i tak dublje... Tirkizna svemu daje fluidnost i životnu svježinu... Nego, kaj ste ime Florijan dobili po onom poštaru iz crtića o profesoru Baltazaru? Ili niste? Ne, ne smetate, dopuštam društvo, sve je okej, sve pet. Bolje razgovor ugodni naroda slovinskog neg se u monotoniji vozit... joj, već mi je preveć vožnje za danas... tog drndanja i ljuljanja. Naš šnelcug je vozil od Zagreba do Splita skoro šest sati, a japanski vlak bi taj put prešal za čuku i pol ili najviše dve. Ali kaj morem, tko sam ja da se bunim... Ah, da! Bok, ja sam Katarina, drago mi je!... Drago kaj se tak zovem... i što Vas evo upoznajem.«

Florijan pomisli: »Duobro grie za puočetak, mola imo mota! Hm, družba da njoj je!« te diklici otpovrne:

»Prévertov je Brest daleko, a Márquezov Macondo je ionako topos iz svijeta piščeve mašte... ali će Brist i Makarsk-Mondo našega Kačića Miošića, a i slikarâ Veže i Gojaka, sutra politi dažd, po svemu sudeći... Drago će mi biti ako razgovor sa mnom naposljetku ocijenite boljim izborom od monotone i dugočasne brodske vožnje... A ime nisam dobio po nacrtanomu pošćeru, nego po stvarnim likovima: po nuonotu Florijanu, a on po svomu nuonotu. Baš tako, e!...«

»Zgodno i dirljivo, poštovani potomče starih Florijanâ, ali ipak takva nasljeđivanja imenâ nisu za rubriku ‘zanimljivosti’ ili tak nekaj... To je prilično uobičajeno«, zamijeti Katarina i zasladi netom izrečenu a malčice ironičnu zamjedbu takvim bljeskom osmijeha koji je najbolje – prilično banalno, ali posve primjereno – opisati kao dražestan, neodoljiv, zatravljujuć.

»Nuonotova su nuonota, rođenoga 1867., mnogi zvali skraćeno i od milja Florio... dok se on nije počeo protiviti. Često se znao i ofendit, ne odazivat se, dignuti pozdrav svima koji ga, čineći mu dišpet, tako zazovu... jer mu je kao gorljivom hrvatskom nacionalistu, rodoljubu, narodnjaku, to zvučalo talijanaški. Drugovao je šukun-nuono Florijan s mnogim uzornim borcima za preporod hrvatstva u Dalmaciji: Jurjem Biankinijem, Nikom Dubokovićem, Tomom Didolićem, Janislavom Vrsalovićem, Štambuk Ivanom i Antom, braćom Ostojić, Matejom Bencúrom, Vidom Morpurgom, Vickom Mihaljevićem, Antom Trumbićem, Perom Čingrijom i drugima. Jednom zgodom, kad mu bî tek devetnaest, susretne čak i don Mihovila Pavlinovića, već za života glasovitog; susret je upriličio don Juraj Biankini, Starograđanin... I tako, ukratko... pohrvatio moj prapradjed ime u Cvitko: tako se i pisao. A Florijana mene... nitko ne zove Cvitko...«

Uvidjevši da su povezane s tim imenom ozbiljne rodoslovno-rodoljubne konotacije, prione Katarina smjernom ispričavanju zbog neozbiljne primjedbe o poštaru Florijanu, a doktor Florijan ju hitro zaustavi:

»Ma ča to, lipa diklice, govorite!... Nema razloga za ispriku jer ste Vi... Zaista nema, vjerujte! Takvoj bi ženi svako mu``ško, koje je bar malo uviđavno i razborito, oprostilo i puno ozbiljnije stvari od bezazlene šale s nacrtanim i bezopasnim poštarom!... Ja da to Vama zamjerim? Ni čut! Kaj god!«

Godio je djevojci taj kompliment – koji bje većma iskren no snishodljiv – a aluzija s poštarom izmamî joj opetovani bljesak smijeha, nakon kojeg se izjasni:

»Ne znače mi poštari niš posebno, osim kad mi donose neke posebne inozemne časopise, a u crtiće se ne uživljavam već skoro dvadeset godina. Prerasla sam onaj nestvarni u njima život. Ja ne živim u animiranim filmovima, neg animiram život, pokrećem ga, stalno i aktivno... Pravo veli Rousseau da život nije u disanju, neg u aktivnosti, delanju bumo rekli: »Vivre, ce n’est pas respirer, c’est agir’. Baš tak«.

»Svaka čast Vama, gospodična Kate... živa, zdrava i životna nam vazda bila... ali ‘anima’ je duša, dašak života, dah, disanje... a poštovanje i pokojnomu gospon Jean-Jacquesu, ma ja se ni s njime ne mogu složiti... ni kao pulmolog ni ka Dalmatinac. Ljeti, po sparnom uzduhu, po ovoj teškoj ariji bez zeru bave, bez ćuha lahora... ljudsko biće može još samo disati. Fjaka... kad je aktivnost živa muka. Ajme...!«

Zdušno se Katarina nasmija toj autoironičnoj antitezi Florijanovoj. Da uzmogne lakše savladati smijeh (prsni grohot, afektivni prasak koji prasnu iz stjecišta čuvstvenih silnica u samom dnu njena abdomena, negdje nadomak pupka), da uspije predisati čitav tijek smijeha – izvući ga iz dubine, izdržati i podržati njegov rast i vrhunac, pa ga spustiti bez lomova s brijega u dol – udahnula je nagnuvši lijepu glavu malčice unazad. Uto zasja u odrazu doktorovih očiju sjenovito predvorje njena internog žića, nježna sluznica vilinske joj ponutrice, gdjeno pred tamnim ždrijelom zablista u nisci lijepih zubiju samosvjesni zubić umnjak. Oćutje Florijan blizinu njene tople krvce što struji žiljem, titranje tanahnih zalistaka između njenih pretklijetki i klijetki, zapahnu ga mirisni dah iz njezina prsišta, opojni dašci dospjeli kroz usta i nosnice iz dišèćih grozdova plućnih joj alveola, iz skrovitog i osunčanog vinograda koji ususret rujnu i jematvi sve dublje diše i to većma dišì. Dišì i diše, diše i dišì.

Uđe Florijan u ritam Katarinina disanja i mirisanja. Nadahnut tim dahom, mislima se penjao i spuštao po njezinim rebrima ugađajući registar glazbenih im tonova, opipavao maštom njene kralješke kao što jagodice prstiju dotiču kod molitve nanizana zrna čisla. Uočiti i naslutiti predjele njenog vanjskog i unutarnjeg, doživjeti ih bliskima i međusobno suprotstaviti, pa dijalektički uzdignuti u lijepu i pobudnu sintezu, koja će biti doživljena nepoznatim dojmom te imenovana novim pojmom: u tome se nahodi moć dijalektike i blagodat sinteze, izazov spoznaje i radost upoznavanja.

A već su spontano i prešutno prešli na »ti«. Opustili se u razgovoru i zbližili. Ispričala je Katarina poduljim solilokvijem da živi na Borongaju, dvjestotinjak metara od »Dinamova« stadiona, apsolventica je komparativne književnosti i japanologije, sjeća se dobro dviju Florijanovih zbirki pjesama, Tvrr-r-d-a-l-j? – Ihr wohnet hier? te SMS za Teutu, čak mu poeziju cijeni, prije svega djelatne reminiscencije na pjev svevremeno ljepotnih izričaja jezika hrvatskoga, pri čemu je kajkavku Katu posebno dojmilo što se Florijan ne usteže pošpuriti i osvježiti standardnu novoštokavštinu gdjekojim kajkavizmom i čakavizmom; također mu je pohvalila emocionalno napregnuće metafore te umješnost u dijalektičkom sprezanju historije i kozmologije, čovjeka i anorganskog svijeta, vremenitog i vječnog; sviđaju joj se i njegove memorabilne slike te stilske figure koje dohvaćaju i obuhvaćaju otočnu zavičajnost, baštinu, djetinjstvo... međutim, semantički apstrahizam u Florijanovim stihovima smatra odveć hermetičnim, teškim za tumačenje, prepunim skrivenoga smisla, čime nerijetko filozofska refleksivnost zastire pjesničku ekspresivnost, a to valja izbjegavati, otvoreno će i uvjereno Katarina; potom je iskazala kako je proljetos, dana 12. travnja (nije jasno zašto je spomenula točan nadnevak), iščašila u Ulici Stanka Hondla pri padu s bicikla lijevo zapešće (još je i dobro prošla), a evo sada dohodi u posjet najboljoj prijateljici Agati, koja je baštinica pradjedovske kuće u Starome Gradu, te da se, što je posebno važno, njena prija udaje prve listopadske subote u mjesnoj crkvi svetog Roka, a Agata je upravo nju, Katu, odabrala za kumu.

Znade doktor Florijan prijateljicu joj Agatu. (Nije svijet malen, premda se obično tako veli – nego je u tom svijetu naš Hvar velik!) Jer teško je biti iz Staroga Grada a ne poznavati crvenokosu i pjegavu Agatu, visoku više od metar i osamdeset, koja kad stavi dioptrijske naočale nalikuje irskoj ljekarničkoj vježbenici, mladoj i zelenoj, samoprijegornoj. Agatu, od malih nogu infišalu u jedrenje – Florijan ju kao sad vidi kako negdje na dvije milje od Uvale Nedomišalj i Rta Smočiguzica jedri u smjeru Sumartina i Makarske s pojačim maestralom u vlasima, što zauzdala ih je ukosnicama, dok se brzoplovna i sabljasta njezina jedrilica »Agava u cvitu« propinje nad krijestama uspjenjenog valovlja... a Agata u kokpitu stakloplastične korabljice, plavce, lađice, ozarena među svojim jidrima, stopljena s tom vješto uvjetrenom bjelinom jedrilja i preobražena u nestvarno lijepu morsku pticu... maše u prolazu njemu u gajeti djeda mu Florijana, šesnoj i crveno opituranoj gajeti, kanda je tu gajetu prije više od osamdeset godina naslikao Starograđanin Juraj Plančić.

Florijan pomisli da je izvrsno što su Agata i Kate prijateljice i buduće kume. »Gratias tibi Agata!«... Prepozna dar milosti i prst providnosti u tome što sve tako se slučilo da upozna lijepu Katu: lijepim je slutio i žarište jastva što gori skriveno u njenu biću. Jer iz čitave nje zanosna plamsaše ljepost, a osobito iz očiju boje rogača. Nigdar ne vidje Florijan oči kano Katine. Bit će da je takvim očima i obrvama, pomisli on, spjevao zatravljeni Hanibal Lucić antologijske osmerce: »Obarve su tanke i čarne / nad čarnima nad očima, / čarne oči kada svarne, / človik tugu premda ima, / tuga mu se sva odvarne / za vesel’je koje prima. / Nad čarnima nad očima / obarve su tanke i čarne.«

Pred Florijanovim su očima ženske oči u kojima na zapadnome suncu sja osobita i živa luč, izranja iz corpus vitreum kroz vjenčiće šarenicâ roj nekovrsnih tanahnih i prodornih svjetlaca prispodobivih sićušnom zviježđu u očnoj orbiti, iskrama iz noćnoga kremena, ili pak česticama baltičkog jantara što četinjače ga izlučiše u nijemom i smolastom razdoblju karbona; svjetlaci su to koji osobitim svojim sladorom asociraju tankoćutna motritelja također na kristaliće sazdane od nektara, propolisa, voska, cvjetne peludi i medne rose, štono pčele ih proljetos iscrpiše iz dobrostivoga sredozemnog raslinja. Čudesno lijepe, lijepe i mnogoznačne oči.

(Oči toliko moćne da ne trebaju očijukati – one jednostavno plijene i čine da se lovac u laganu prometne lovinu. Kad je prosvrdlala Florijanove moždane svjetlost što prosijeva iz dubine očiju zamamne žene, zapitao se je li suočen s čisto čeljadećim očima, jesu li te oči zaista samo njene? Umovao je da možda su to čudesnim slučajem pretočene oči drevne neke kraljice, dalekovide muze ili čak boginje? Teute, Erato, Here? Izgled tih očiju doimao se Florijanu toli vrhunaravnim da je odjednom doveo u pitanje njihov prirodan sjaj. Pa je pomislio kako mu se valja makar malčice otvoriti možnosti da umjetničko nadahnuće ima zahvaliti nečem umjetnom na tim očima. Predao se sumnji, hoteći načas odagnati čaroliju, da možda ipak nije posrijedi metafizičko-kozmička estetika, nego medicinska optika i kozmetika? Tako je Florijanu pao na um vrli meštar stiha Luko Paljetak, koji duhovito dočarava varljivi čar očiju ovodobne vile videći je ponešto različitom od Lucićeve iz cinquecenta: »Obrve ta sebi čupa, / na očima nosi leće / raznobojne, nije glupa, / zbog toga gdje god se kreće / svima za njom srce lupa / pa i tebi – kako neće! – / na očima nosi leće, / obrve ta sebi čupa«.)

* * *

Da ljepooka mu vilinska suputnica nije nesklona običnim ljudskim boljeticama, pače i umišljajima što vlastiti su hipohondrima koji često bez ikakva razloga posežu za kojekakvim farmaceutskim pripravcima, uvjeri se Florijan kada mu se Katarina požali na mučninu što prouzročena je navodno morskom bolešću. I posegne ona za takozvanim tabletama protiv bolesti vožnje, uputivši sebi prijekor što jednu nije popila čim je vlak stigao u Split. Zaludu je doktor Florijan ukazivao da za krajnje mirnog mora zaista nije razložno posumnjati na morsku bolest. Uzaman je ponavljao uvelike poznatu stvar da mučnina obuzima putničke duše (a i gdjekoju mornarsku) usljed ljuljanja, posrtanja i zaošijanja broda. A da sve to biva samo na valovima. I to povećima kada je stabilni i ugodni, više od devedeset metara dugački »Petar Hektorović« posrijedi. Odsuće predvečernjeg maestrala, ionako jedva osjetna za takav brod, nije tipično za početak kolovoza. Ali ni neobično.

Na moru posvemašnja utiha: zrcalna, staložena, mrtva. Na moru, duboku i zatornu, blago i bezmjerno morje... Golema voda ozarena srebrno-rumenim umorom... Takvo hidrometeorološko bivanje posve je primjereno za recimo rujan i rani oktobar – a u predvečerjima ranoga kolovoza biva utiha na moru prilično pouzdanim znakom okretanja na kišu. S tim vremenskim značajkama, što nisu povezive s morskom bolešću, nego s tlakom i drugim tegobama u meteoropatâ, upoznao je Florijan neupućenu svoju suputnicu. Poučio ju dobrohotno, uviđavno, strpljivo.

»Ali, Katarina, vidiš li da je oko nas kalma bonaca, utihlo more? ‘Voda je teška ko kružnica ulja’, kako veli Krležin stih u sonetu Bonaca u predvečerje. Ne ima po bonaci mučnine od morske bolesti, pa shodno tomu ni indikacije za tablete.«

»Makar si ti doktor, ja najbolje znam kak mi je. A nije dobro... Ah, glava mi je sve teža i znojim se nenormalno. Muka mi je pa... uhh...! Fakat trebam tabletu protiv bolesti vožnje, japansku, jer najveć vjerujem u japanske«, ustraje ona u naumu.

»Ali ne kužim! Zoč?... Zašto?« zbunjeno upita on.

»Kak ‘zašto’!?« začuđeno će ona. »Pa zato kaj je japanska farmaceutika nekaj zbilja super, kao i sve drugo njihovo, a zna se i da je Japan otočna zemlja, to jest mnogootočna. Pomorska sila, fakat... Tko onda bolje i više od umnih i marnih Japanaca može znati o suzbijanju morske bolesti? Ha?!«

»Ma gledaj, Katarina, japanofilko draga, moje ‘zašto’ ne cilja ni na što japansko. Japan i meni imponira. Dakako!... Moje ‘zašto’ je potaknuto time da u kanalu nema mora... Ni najmanjega mora.«

»Kak to misliš ‘nema mora’!? Kaj si ponorel!... Niš ne kužim.«

»Ma naravno da ima mora. I to uvik, pa i onda kada se s pravom kaže da ga nema. Kako bi inače plivale ribe, kako bi plovili brodi, putnički i teretni i ribarski i ini... kako bismo uostalom mi doplovili do Staroga Grada da ne ima mora? Nikako! Jasno... To ‘nema mora’, to ti znači da je more mirno, da nema valova«, pouči ju Florijan kao bistru i radoznalu curicu predškolskog uzrasta.

»Čudna neka dalmoška metonimija«, zamijeti ona. »A može li se u tom smislu analogno reći za neko jezero, veliko kao more, na primjer Kaspijsko... može li se reći da na njemu ‘nema jezera’ kad mu je površina skroz mirna?«

»Nipošto...!« odmahnu glavom Florijan. »Za utihlo se jezero može s još većim pravom reći da na njemu nema mora. A kad ga pak ima odveć, onda među jezerskim mornarima i putnicima može biti riječi samo o morskojbolesti. Tko je ikad čuo za ‘jezersku bolest’?... Najbolje je kad na jezeru nema mora, a ima mrvicu povjetarca, kad na jezeru je zeru bave... Ljudi se ne ljuljaju, a dišu punim plućima. Zar nije divno kad tako ozareni jezeroplovci zrače svježinom, zdravljem i srećom što u njima zriju? Poglavito kada ponad jezerske bonace zarudi rumeno breskvasto praskozorje, doba kad nad vodama lebdi spoj noći s danom... a na kopnu najjače zriju to jest zòre praske iliti breskve. Vèlī prasak sočne male breskve!... Ah, vilo ú vo lito vilovito, vi lomite moj dah tak silovito!«

»Uh, frajer je opasno zabrijal i na petrarkizam i na joyceovske jezične igre. Joj si ga meni!« pomisli Katarina pa kaže:

»Hvala, gospon doktor Petrić, na pouci... i na vudrenim slikama u stilu Šimuna Freudenreicha... ali kaj bum delala ipak odlučujem sama! Zrela sam i mentalno zdrava, svojeglava i slobodna žena... ak nisi primetil... Slobodna od ičijeg tutorstva!« To kazavši metne bolećivom i dražesnom pomnjom na jezik tableticu, zalije ju nominalno ledenim čajem te gotovo ritualno izrekne onaj Baudelaireov stih upućen slobodnomu čovjeku koji navodno će vazda ljubiti more: »Homme libre, toujours tu chériras la mer!«

Florijan pomisli: »Kote, ćierce muoja, Bog ti pomuogal!« i rekne joj: »Izvrsno! Začas će tableta učiniti svoje i bit će ti bolje«.

»A tebi će najbolje bit da niš ne komentiraš! Kaj misliš da sam blentava pa ti u glasu ne kužim ironiju?« odlučno će Katarina, a da bi pojačala dojam poveća amplitude mahanja lepezom.

»Ma koja ironija! Njanci u primisli!... Meni je sve to s tvojom morskom boljeticom jako simpatično... A je li ti, rijetka tico Argonautico, već mrvicu bolje?«

»Nije, još mi šumi u ušima«, odgovori ona, sklopi mahalicu i stade kružiti jagodicama prstiju po sljepoočnicama.

»Je li taj šum nešto kao kad se praznina morske školjke priljubi uza šiesnu ušnu školjkicu?« upita liječnik.

»Da, tak nekak... šumi mi između ušiju kao neko duboko more. Vidiš da je meni morska bolest ipak neizbježna! Fulala je, doktore, tvoja dijagnostika i teorija o bonaci.«

»Nije pravi šum iz školjke morska bolest, nego morska smrt, monotono suzvučje smrti... jer samo iz zavinutog prostora školjki koje su mrtve i prazne proishodi takav bolni šumor sedefa, takva mučnina«, preuzetno poveže Florijan patofiziologiju mora s akustikom i egzistencijalističkom filozofijom. I modernističkom poezijom: »Pusto je i prazno more: ‘Oed’ und leer das Meer’... kaže Eliot u Pustoj zemlji«.

»Kad smo već kod Eliotove Puste zemlje, ja sam ti za nešto životnije otamo stihove... na primjer o ljetu što dolazi s jezera: ‘Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergersee / S pljuskom kiše; zastali smo u kolonadi / I produžili po suncu, u Hofgarten’...«

»... I pili kavu, i razgovarali cijeli sat.« Taj stih izrekoše zajedno, uglas. Florijan se bio spontano upleo. Te doda: »Besmrtni stihovi u odličnom prepjevu Antuna Šoljana«.

»Prepjev potpisuju skupa Tonko Šoljan i Ivan Slamnig«, nadopuni ga Katarina. »Nije korektno kaj uskogrudno zapostavljaš Slamniga jer mu korijeni nisu starogradski kao Šoljanovi... Nego, pozivaš li me to zadnjim stihom neizravno na kavu?«

»Ma kakva uskogrudnost! Naklon sam prostranim grudima... a Slamniga ne spomenuh samo zbog puke omaške u pamćenju... A ča se kave tiče: ne neizravno, nego te, šinjorina, posve direktno i otvoreno pozivam na jutarnju kavu, može i kapučino, čaj, sok od višnje, jagode, breskve... što god ushtjednete, gospodična! I nadam se da će trajati više od sata...«

»Onda dobro. Može sutra u deset? Je li ti rano? Ipak si Dalmoš... godišnji odmor, fjaka i tak to.«

»Kako ne bi moglo! Dakako. Ja sam budan stalno prije sedam, često i u cik zore. Aurora Musis amica. Uz to sam naučio i na noćna bdjenja. Na dežurstvima... I molim te da moja bdjenja ne povezuješ s Joyceom... Istina, privlači me njegova sintaksa, eksperimenti jezikom, osobito nizanje sličnozvučnicâ, svakako i fiume de la mente, što je po svoj prilici preuzeo iz Danteova Purgatorija... ali ne volim Joyceovu gdjekad nerafiniranu erotičnost koja se promeće u pornofiliju. Još mu manje odobravam odreknuće od Crkve... i to nakon što je stekao vrijednu naobrazbu kod isusovaca... Zato mi je draži Eliotov anglo-katolicizam na krilima ideje kršćanskog društva. Eliot je umro od plućne bolesti, pa mi je i zato blizak... Ali ni on nije mogao odoljeti Joyceovu lucidnom uspoređivanju ovodobnosti i davnine. Kako god bilo, književnim djelima i jednoga i drugoga nam se je do zemlje pokloniti... Dobro, moja će malenkost u svakom slučaju biti ujutro točno u deset pod murvom blizu Agatine kuće, a to je ogromna murva okol koje i Gospod zna šetati za dnevnog povjetarca... pa ćemo onda učinit đir po rivi, da odabereš... o ti prava šiesna Nausikajo, a ne hroma Gerty McDowell... misto uz more di ćeš nešto popit i ćakulat sa starogrojskin Šimunon Freudenreichon, a ne s Leopoldom Bloomom.«

»Okej, sve štima. Skupa se bumo poklonili, do puste zemlje i sinjega mora, Thomasu i Jamesu. No za razliku od tebe, ja sam ih i položila... jednog rujanskog jutra u Ulici Ivana Lučića... Kaj da drugo velim...« Slegnuvši ramenima uzdahne.

Teško diše. Bolno se nadimlje pa još bolnije uzmiče njezino poprsje. Ponad duboka prodolja zumbul-njedara ukriženim se bljeskom očituje zlatni lik Raspetoga, koji u one dane utiša na moru silnu oluju, otkloni pogibelj te spasi glave učenicima svojim. A glava se Katina i dalje žali na mučninu, unatoč utihi i mirnu brodarenju. Florijan joj, balansirajući između snubljenja i zadirkivanja, rekne:

»Pulmolog u meni vidi u svemu disanje... a mu``ško u meni, koje je zamalo izvan sebe, vidi samo tvoju vrlu lipost. Odlično ti, diklice, pristaju osmerci Gjiva Gundulića iz Osmana: ‘Trudno podnije dikla lijepa / što začula ovdi biše, / i tako ju boles cijepa / da ne uzdiše neg izdiše’... ali ako ne želiš biti Gundulićeva Poljakinja Krunoslava, kako on kaže, ‘bojnica glasovita’, nego vila Japanka, nečija stanovita... evo za tebe haiku, metra 5-7-5, ljetni, školski primjer: ‘U lijepoj vili / vali ljetne bonace – / kako dražesno!’ Kate, ča vele tvâ lipa usta na moje haiku verse?«

»Vele da ti je haiku dost dobar, za razliku od tebe... ti kao da nemreš prestati... ja zbilja... joj, nije ti više neka fora to tvoje liječničko-pjesničko ignoriranje jedne stvarne bolesti. Fakat ne kužim zakaj mi furt negiraš žensko pravo na mučninu, na morsku bolest«, otpovrne Katarina pomislivši: ‘Doktor je neizlječivi pacijent’.

»Ja da tebe zezam? Kaj ti je! Ma daj... Ja sam ti zdušan poklonik i sluga pokoran!... Znaj da je poezija, lijepa Kato, umjetnost stvaranja transcendentalnog zdravlja, a pjesnik je pri tome transcendentalni liječnik... kaže Novalis u Fragmentima... Za njega je pjesništvo čin koji može mijenjati svijet. Transcendentalni idealizam se Novalisu, to zacijelo znaš, preobraća u magični idealizam... Naš Matoš u sonetu Mladoj Hrvatskoj veli: ‘Naš stih je život, koji dušu svira. / Što može reći proza, dajmo prozi, / A strofa treba magijom da dira / I búdi u nama ono, gdje su bozi.’ Time vođen ja nastojim poezijom dosegnuti ono što mi kao liječniku izmiče: ono apstraktno, što je uvjet mogućnosti sveg iskustva; ono nadosjetno, što je ustvari zbiljskije od osjetnog i konkretnog... Nikadar ja ne ću znati doživljavaju li teški bolesnici sterilnu bjelinu moje kute bojom ozdravljenja ili pak bojom beživotnosti, znakom i predslikom univerzalne i nužne smrti... slikom fizičke smrti a priori.«

»Uhh... pusti sad tešku njemačku filozofiju i okreni se malo njihovu bajkovitom romantizmu, di su čarobne krajobraze vidjeli stanjima duše, kaj ne... Ajmo skupa gledat zalazak Sunca... tam za otok. Boje su fenomenalne! Fakat...«, rekne ona.

»Ja tebi hoću razjasniti stvar, razbistriti horizonte... a ti nas oboje mećeš u perspektivu s mutežom neba i groteskom zakrvavljena Sunca, znacima pogoršanja«, spočitne joj on.

»Čuj, a kak bi bilo da se malo skuliraš i ne zanovijetaš, ne dramiš!... Mutni horizont najavljuje kišu... to znam i ja iako nisam ribar... Ja između traženja kozmičkih nagovještaja antičke tragedije i idile ribarske ekloge... renesansne, arkadijske i zavičajne, tople... bez dvojbe biram slatkobolnu ribarsku idilu... a ti kak hoćeš«, uzvrati ona bez okolišanja.

»Samo malo, dijete drago... nesporazum! Nemam ja ništa ni protiv ribarâ ni protiv mutnocrvena Sunca i neba i kiše što stiže... nego sam samo hotio... Ma imaš ti pravo! Da, baš je čarobna i zavičajna ova predsutonja, chopinovska agonija svjetlosti... ili možda ekstaza«, prikloni joj se on.

Evo, sada zajedno kao jedno zure u jarkoružičasto obzorje. U predvečernji ruj. Usplamtjelom se morju daje u požudi prokrvljeno Sunce – dok poput stada Božjih ovčica na rumenim proplancima nebeskim blistaju plahi i postiđeni vunasti oblačci. Figure raspršene po ozračju, mekane i tople. Slika sjedinjujuća.

»Onaj otok u sunčevu sjaju je Šolta... iliti Sulet, kako su ga nekoć zvali. Tamo se nahodila hiža Dujma Balistrilića iliti Baništrilića«, prekine Florijan napeti tajac. »Pojdosmo k Nečujmu za kušati sriću, / gdi je bil Dom Dujmu stan Baništriliću, (...) Dugo vrime Marul Marko je tuj š njim bil, / koga mnim da si čul i knjige njega čtil, / kê su raznesene po sve svita kraje, / čudno narešene, svake slasti slaje.«

»Hektorović, stari snažni Hektor«, rekne ona.

»Da, bravo!« razdragano će on. »Bard barba Petar Hektorović. A tko drugi!«

Kao svojedobno Antun Šoljan, sveđer je Florijan u dijalogu s hvarskim poetom koji na zasadama hrvatskoga humanizma opjeva gotovo himnički arkadijsku ljepotu i slavu bašćine u djelu teško odrediva žanra: RIBANYE I RIBARSCHO PRIGOVARANYE I RAZLICHE STVARI INE, SLOXENE PO PETRETV HECTOROVICHIV HVARANINV, koje na svjetlost iziđe u Mlecima godine 1568.

»Eno, utonulo je i tjeme Sunca... suton«, šapne vila. A Florijan s Hanibalom pomisli: ‘Blažen tko joj bude garlit / garlo i vrat bil i gladak, / srića će ga prem zagarlit / živiti će život sladak, / žarko Sunce neće harlit / da mu pojde na zapadak. / Garlo i vrat bil i gladak / blažen tko joj bude garlit’.

A vila kao da je nekako difuzno i polujasno uhvatila njegove misli, pa ga zaskoči i zateče stihovima:

»Uz guste oblake infuzorija / što ih je uzvitlala prahistorija, / da bi ih prema nebu digla, / doktore dragi, u moru sam i ja, // nakon silne evolucije tek zelen / primjerak dezinficiran u jodu, / što nauznak plovi na jednoj izobati, / licem k površini, svom jedinom svodu.«

»Otkud... ti sada Šoljan?« razrogačenih plavetnih očiju izusti Florijan.

»Kak otkud?... Pa odasvud... iz bliske vječnosti... iz plamtećeg jedinstva mora i neba... Jer ja sam... doktore dragi, već dugo, još od četvrtog gimnazije... ja sam ti godinama prava pravcata šoljanovica... koja doduše pati od morske bolesti, a to sam ti jasno rekla... na početku plovidbe, čim smo se sreli... zakaj da nešto il nekog glumim... morsku vučicu, Adrijanskog mora sirenu, plemkinje Graciozu i Cvijetu, strankinje Ifigeniju i Beatu... kad sam ja samo pučanka Kata Tkalac z Borongaja...«

(Zgodilo se jošter iskričavih i zanosnih slika iz Florijanova i Katina morskog susreta i razgovora, ali valja pripovijest privoditi kraju. Hvali more – drž se kraja!)

* * *

»Petar Hektorović« prošavši kroz Splitska vrata, tjesnac između Brača i Šolte, plovio je istom rutom kano onomad u cinquecentu Petre Hectorouich kad se nakon trodnevnog ribanja i ribarskog razgovora vraćao s harnom svojom družinom u Stari Grad. Uskoro je trajekt iz nujnog prvomračja uplovio u titrave i akromatske valere nokturna. Za lijevim bokom ostade mu Rt Kabal te se otvori pred provom Starogradski zaljev, uzan i duboko uvučen u kopno. Impresivna uvala kakvih je malo na Mediteranu. Uvukavši se u nju smanjio je »Petar Hektorović« brzinu pa sablasno klizi između svjetala ribarskih brodica i turističkih jahti. One mu se, onako veliku i bijelu, uklanjaju s puta... kao patkice uznositom labudu.

Okolno more diše kao na umoru. Nad omrklim njegovim površjem lebdi teški i sparni uzduh zasićen predznacima sutrašnje kiše. Titravom i omarnom arijom razliježe se glazba s hotelskih terasa a zasićen vonj borovine i algi pline sveudilj uvalom. Stapa se brod sa svojim gradom, koji u mlačnu ljetnu tone noć.

»Neobično mi je drago što smo se lijepo družili... i to malo više od uru i po, a čini mi se da je vrime proletilo učas«, rekne Florijan uskomešanoj Kati.

»I meni je baš drago... makar putovanje i nije bilo skroz ugodno. A i gladna sam već. Agatina mama... nadam se da samo što nije spravila večeru. Agata me s tatom čeka u luci... Fakat ja ne znam nikoga tko je poput nje uvijek dobre volje i tko se tak silno raduje svakom našem susretu... Plemenita moja i dobra Agata.«

»Kato, zlato... iz starogradske pjesme, a to ‘starogradske’ se odnosi na žanr, a ne na Faros, ne znači ‘starogrojske’... dok riječ ‘zlato’ svakako sjaji za neku posebnu Katu... podsjećam te da je izričaj ‘dobra Agata’ pleonazam«, učeno će Florijan, »a jasno je da te ona dočekuje rado i radosno kad joj je prezime Rado-nić... nomen est omen.«

»Ma kaj briješ! Kakve veze njena dobrota ima s imenom i prezimenom!« usprotivi se Katarina. »Ti bi po toj logici trebal biti biljne naravi kao cvijet. Flori-ja-nek!... Doduše, podsjećaš me sve više na dva cvijeta... na kuku-ri-jek i zano-vi-jet. Hahaha...!«

»A ti mene na ružu... na najlipju crvenu i rosnu rusulicu svih vrimena na svitu«, na podbadanje on uzvrati stereotipno reafirmiranim petrarkističkim komplimentom.

»Joj, smanji doživljaje jer ću... ma fakat svako malo snivam ruže... ali i drugo cvijeće. Ponavlja mi se često isti san: kuća pored mora, ne zna se ni koja ni di, u kući akvarij, u njem čovječje ribice, koje tu ne bi smjele biti jer su endemične i zaštićene, nježne, fotosenzibilne... pred akvarijem fotelje, plave sa žutim ukrižanim prugama, i duguljasti stol, na stolu rasuto cvijeće: ruže, orhideje, tuberoze, kamelije, ljiljani, zumbuli, neveni, perunike, dragoljubi... nije važno, uglavnom raznobojno cvijeće, a uz cvijeće tirkizna gumica za kosu položena u obliku pravilne i napete elipse, kao da ju je narisal sâm Arhimed... A onda izvana dojde pes, veliki žuti... njuškicom vješto izabere cvijeće i složî buket, zagrize ga među zube... i uručî mi cvijeće razdragano mašući repom... a ja onda zemem sa stola gumicu, svežem si njome kosu u rep pa pojdem sa pesom i rukoveti cveća u špancir obalom... po mjesečini, ženskoj, sablasnoj, treptećoj, koja mi se razlijeva utrobom i raste kao plima, osjećam u sebi kakti nekakav potkožni hidrostatski tlak, narinut mjesečinom, bude mi i ugodno i neugodno, sva bridim... zateže pes lajnu i vuče me u more... Ja brže-bolje odbacim buket na toj pustoj plaži... da cvjetove ne nagrize sol, da mi ne postanu cvjetovi boli, les fleurs du mal... a dalje nema niš, probudim se... Doktore, kaj veliš... jesem li normalna?«

»Šetaš li s faunom i florom obučena u kimono?«

»Ma nee... u traperice i neku laganu majicu... na nogama tenisice... nekaj čist normalnoga, onak za svaki dan... makar je u snu noć.«

»Hm, onda je to ipak nešto lakši slučaj«, ustanovi doktor.

»Znači, ipak nisam baš skroz normalna?« ustrajno će ona.

»Kako se vazme, mudra Katarinko, kak se zeme, ekstra lepa Kato... Psihofizički si napola normalna: psihički jesi – fizički nisi. Jer imadeš opasni tjelesni otklon od normale, izgled ti je totalni izgred... Sveusvemu, bilo kako bilo... želim ti da noćas sanjaš nešto lijepo i pobudno, i svakako manje konfuzno. Na primjer, nek ti snove potaknu versi gospara Gjiva Bunića: ‘Ubiraj, diklice, dočim je prolitje, / Tej lijepe ružice i rano toj cvitje, / I drži spomene u branju od cvitja: / Da kako cvijet vene, svenut će tvâ lita’. Eto tako. Lipo sanjaj, Aikatheríne...«

»Hvala. Valjda se sutra budem probudila svježa, a ne svela. A s godinama kak bude... I ja tebi želim da duboko zaspiš i fino sanjaš neku ženu kaj slatko hajči snijuć tebe kak spiš i sanjaš nju.«

»Lijepo«, rekne Florijan, »to me malko podsjeća na Borgesove labirinte podsvijesti, simultane i višestruko uzajamne snove, vrtove razgranatih staza...«

»Malko?...« začudi se Katarina. »Pa to te treba snažno i prejasno podsjećati na Borgesa i njegov magični realizam.«

»Ma naravno«, dodvorno će Florijan, »prejasno je da si aludirala na Borgesa i da njegova si poklonica, jamačno među najljepšima uopće... Zato najlipje sanjaj, a kad se ujutro kod umivanja vidiš u zrcalu, neka na snenom tvom ličcu bude otisak ruže izvezene na intimeli blazine na kojoj slatko si obnoć snila... Florealni otisak litnje noći i zorice starogrojske...«

»Mmmda, da, hvala, dakako... nastojat ću ako...«, sa zbunjenim smjehuljkom šapne ona. Pa dometne malo glasnije: »Nisam baš sigurna da ću prvu noć baš tako lijepo spavati... falit će mi moj zagrebački krevet... joj, pardonček, sori, samo da zemem mobač i zvrcnem mamu i tatu, da kratko javim kak je brod sretno doplovil i dopeljal me u Stari Grad živu i zdravu... i fizički i psihički.«

»Da, svakako im javi da se ljudi ne brinu«, rekne Florijan pjevušeći u sebi onu međimursku: ‘Kaj so tebi otec, mati, / kaj so tebi sestre, brati, / evo sam ti ja, mila ružica, / ljubav prava’.

Za to je vrijeme »Petar Hektorović« završio manovru akoštavanja iliti zahvat pristajanja (svakako zaslužuje preporuku izvrsni roman Pristajanje velevrijednog našeg barba Slobodana Novaka), pa su se ona i on oprostili do sutra ujutro. Florijan vidje da na pristanu nestrpljivo i radosno čekaju Radonići: Agata s ocem, čuvenim šjor Pjerinkom, čovjekom silno duhovitim, svojedobno ponajboljim podvodnim ribolovcem na srednjodalmatinskom uzmorju. Društvo im je činio i sveprisutni te svestrani barba Juraj Zuorzi Maroević zvani Hegel, dobri duh Farosa, inače umirovljeni nastavnik likovnog odgoja, k tomu odličan klapski bariton i pučki kantadur u glasovitoj hodnji »Za križen«, te uza sve istinski zaljubljenik u filozofiju.

* * *

Čim mu tirkizna diklica iščezne iz vida, oćutje se doktor Florijan dobrano uzbuđen i ponesen. K tomu i zanesen... Ah, Katarina, Kate... Poput nekovrsnog za nastupajuću noć pretkazanja pohodili su ga nemirni Matoševi versi iz Hrastovačkog nokturna: ‘Već je zorja, a ja nemrem spati, / Po hiži me hinca mislih črni roj’... Pitao se Florijan hoće li obnoć uopće moći zaspati. Oćutje da ga je današnji umor napustio, ustupivši mjesto posve izvjesnoj neizvjesnosti, uzburkanomu morju misli, uvali naplavljenoj slutnjama. I postade svjestan da će tako pobuđen teško utonuti u san. A istočasno, sve mu se zadnjih sati doimalo nalik snu.

Ako ipak uzmogne unatoč svemu zaspati, hoće li mu, pitao se to doktor Florijan, šinjorina Kate dospjeti u snove? Hoće li doploviti njegovim krvotokom pod nebosklon noćnog tjemena, uprizoriti se u kmici moždanog mu staničja, gdjeno bi koloplet neuronâ bio smjestište njezinu liku – iskričavu i svijetlu kano luč samosvijesti? Hoće li uploviti uljuljana i donesena povoljnim moždanim valovima, uprisutniti se u ganglijama njegovih moždana, titravih i gnjecavih, biti manifestna za vrijeme takozvane REM faze sna... hoće li u tu nepristupačnu anatomiju glave i nerazjašnjenu psihologiju snova doći onako izvanvremena i vilinski nadstvarna, krasotna i prozračna, jasna i razgovijetna... i u svoj toj svojoj posebnosti biti njemu sklona? Nije se mogao ukloniti bojazni da ga u tako željenom snu odjednom ne obuzme nemoć...

Gdjekad – pa tako i te večeri u uvali svojega djetinjstva, bogatoj algama, školjkama, ribama i koječime – pribojavao se doktor Florijan one sablasne i ljigave nemoći štono se u snovima prečesto zapliće o noge i ruke, utrnule i mlitave, ovija se poput vodenih zmija i golemih hobotnica oko bolnog abdomena i prsišta, a jezik veže u grop i od pluća čini branče, škrge. I to upravo onda kad je od sanjača, glavnoga lika u vlastitom snu, najvećma očekivati da punim diše plućima, duboko i dalekosežno, da se iskaže stabilnim i moćnim, jasnim i uvjerljivim. Ni u kojem slučaju ljigavim i nemoćnim...

Najgore bi ipak bilo, razmišljao je tako, ostati bez riječi i glasa, ne biti sposoban za ljúbōvni pjev i zov. Najslabije bi podnio da mu tako postane tuđ jezik materinski. Jezik kojim je, dok još ne bje prohodao, dok jošte je nejakim i nemoćnim bio djetetom, prve progovorio riječi. Pa riječi propjevao i propisao, propisao i propjevao. Najteže bi Florijanu palo da mu zbog tog otuđenja Kate uputi prijekor poput najmlađe i srcu najugodnije vile iz Zoranićevih Planina: ‘Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!’ I opet dostruje iz renesanse Florijanu bliske i razaznatljive Zoranove riječi: ‘... jer budi da čagodir pisal ali pel jesam ne zato da slavu s toga izlovim, jer slabost razuma moga i neumilstvo svoje saznaju, da samo za onoj kâ to uzročaše, i s tim bol sarca moga izkazati, budi da ni jednoga ni drugoga jedan najmanjši dil izreći nis mogal’.

Sluteći snove u kojima će se noćas susresti s vilom, zaključio je Florijan da bi ga smlavilo i zamalo obezdušilo ako bi se pritom njegovi ushiti, slično Zoranićevim, otimali riječima te se neartikulirani rasplinuli pred belim dverima odprtim u vilino uskucalo srčeko, ne upoznavši bujan i tajanstven njezin mali vrt, gartlic za čas kratiti, ne spoznavši dubinu njena tajnog bića i svu puninu tom biću pripadnih vlastitosti.

I tako Florijan u dikličinoj nenazočnosti postade svjestan da mu srh uskovitlan njenom pojavom sve osjetnije bridi utrobom, da mu se hvata prianjaljkicama za žilje i sarce kano povijuša oko masline i jablana. Sreća mu se ispreplitala s nespokojem. Išal je doma sred ve``lē radosti cić dobre česi, mira ne nahodeći, moći ne imijući da izvida boljezni nenadnje štono mu zadala ih je, doletivši iz gaja borongajskog, strila Amorova.

‘Mola me... krosna Kote... dekapuoto izbocila vonka škvare...’, pomisli nemoćno. Pomisli tihu i nemoćnu misao koja jedno pamti, a to jedno združuje s drugim i u čežnji ga drukčije piše i uvjereno podcrtava; stavljajući nemoć i prazninu, taj puki dah bez sadržaja i usmjerenja, u luckastu zamisao koja – nošena providencom Božjom – dokida i nadrasta samu sebe. Preobrazba je to zaljubljenikove svijesti od nemoći do ideje, od sljepila do perspektive: blagoslovljena slabost, posvećena mahnitost! Florijan će stari znak uljuđenosti prepustiti tankoćutnom instinktu i smjernoj poslušnosti jedne drage životinje; sveopću kavalirsku i trubadursku simboliku preoznačit će u hvarsko tlo koje se lijepim dijelom svojeg pamćenja rascvjetalo u izdanke mirisne i opojne flore.

Ima dobar za sutra plan. Ostvarit će Katarini njen mnogokrat sanjani san, animirati ga makar u osnovnoj sceni, uprizoriti na javi starogradskog jutra. Za tu će misiju posuditi od sestre Danijele njena žutog labradora imenom Zero, koji dospje u Stari Grad iz Stockholma već kao dvomjesečni psić... a sad je Zero odrasli pseći lik, dobroćudan i plemenit, druželjubiv, ljubimac čitava grada. Florijan ionako ima užancu voditi Zera u duge uzmorske šetnje, s njime se zadivljujuće sporazumijevati, biti mu brižan i blag. Stoga je Florijanu pravi prijatelj i privrženik taj osobiti pas.

Zeru će sjutra, prije svoje ćakule na kavi s Katom i ujedno prije romona dažda nad gradom, dati da zagrize buket raznobojnih rusulica pa će dragog i bistrog psa delikatno privoljeti te uputiti da cvijeće prinese i preda Kati. U taj rukovet svježe uzabranih ružica prethodno će doktor Florijan umetnuti vlastitom rukom ispisanu (ne doktorskim nečitkim brzopisom, nego ljuvenim ljepopisom) toplu i zanesenu ovu poruku:

Katarini Borongajskoj, Kati plemenitoj i lipoj kako cvit – ne Katici za sve, vengo sve za cvitak zvan Katarinčica (Bellis Perennis, Krasuljak, Tratinčica, Iskrica...), a evo za početak ovo cvitje – zagriženo i predano. Cvitko

Dovršeno u Zagrebu, srpnja 2013.,
dvadeset ljeta nakon zadnje partence
barda Antuna Šoljana