Zlatna formula hrvatskoga jezika: ča-kaj-što1

1.

Niz upitnih zamjenica ča-kaj-što do­ista jest to: zlatna formula hrvatskoga jezika. Te upitne zamjenice tu ne stoje same za sebe, nego stoje svaka od njih za čitavo narječje hrvatskoga jezika za koje je takav lik upitne zamjenice karakterističan, kako se to i inače u­običajilo u našem jezikoslovlju, još tamo od Antuna Mažuranića, starijega brata Ivanova, koji je položi­o temelje hrvatskoj dijalektologiji i slavističkoj poredbenoj akcentologiji. Hrvatski jezik, to je čakavski, kajkavski i štokavski sa svim obilježjima svakoga od tih narječja u njihovu su­odnosu povijesno izraslu u općem razgovornom jeziku hrvatske jezične zajednice i osobito u svoj povijesnoj protezi hrvatskoga književnog jezika. Tek kada se čakavskoj dijalektalnoj boji pridruže i kajkavska i štokavska, imamo pred sobom hrvatski jezik u svoj njegovoj potpunosti. To je onda ka­o na sajmu u Fužinama u Gorskom kotaru, gdje se sastaju i razgovaraju, trguju i razmjenjuju novosti, i čakavci s lijeve obale rijeke Ličanke, koja teče kroz mjesto razgraničujući narječja, i kajkavci s njezine desne obale, i štokavci iz obližnjega sela Liča. Razgovaraju i trguju na sajmu, svi se razumiju, a ostaju pri tome, stoljećima, čakavci, kajkavci i štokavci, onako kako svi znamo ta narječja. To je hrvatski jezik.

Do sličnog dodira čakavskoga narječja sa štokavskim u razgovornom jeziku dolazi kad brodica s Korčule pristane u dubrovačkoj luci, a između štokavskoga i čakavskoga kada se poljoprivrednici iz sela Krivoga Puta na Velebitu spuste u grad Senj da tamo na tržnici prodaju svoje pro­izvode. Na otoku Braču se tako čakavski u razgovorima dodiruje sa štokavskim kada se tko iz Selaca spusti na more u Sumartin, a na Hvaru kad netko sa zapadnijih predjela na otoku dođe u Sućuraj. Isto takvi razgovorni dodiri kajkavskoga sa štokavskim ostvaruju se u Bjelovaru kad onamo tko dođe iz Podravine pod Bilogorom, i štokavskoga s kajkavskim u Pisarovini kada tko dođe onamo preko Kupe iz Lasinje na Banovini. Takvi su se razgovorni dodiri tih narječja ostvarivali kroz cijelu povijest hrvatskoga jezika i on je sav, baš ka­o i svako od njegovih narječja, obilježen tim neprekidnim stoljetnim dodirima.

Još izrazitiji i važniji su ti dodiri i su­odnosi ka­o temeljne odrednice u hrvatskom književnom jeziku. Da bi se to jasno vidjelo, potrebno je jednim pogledom obuhvatiti vremensku protegu hrvatskoga književnog jezika od njegovih prvih početaka u 9. stoljeću pa do današnjega stanja, gdje je to potpuno ugrađeno u samostalan standardni jezik koji dobro služi svojoj svrsi.

2.

Narod Hrvata je u nekada rimskoj provinciji Dalmaciji stupi­o iz svoje stoljetne i pradavne bespismenosti u stanje pismenosti kada je prihvati­o kršćanstvo. Krštenju su ga priveli franački misi­onari koji su sa četama Karla Velikoga što su vodile rat protiv avarskoga kagana prodrle u prostor između Jadranskoga mora i Dunava. Tim povijesno dalekosežnim činom kneževi su Hrvata uvrstili narod u kojem su se bili zaknežili među kršćanske narode u Europi. Pokršteni i po­učeni od franačkih vjerovjesnika, većinom, kako se može s velikim po­uzdanjem pretpostaviti, benediktinaca iz Oglaja (Akvileje), po svojoj novoj pismenoj kulturi koja se kod njih ukorijenila skupa s novom vjerom, bili su uvršteni u latinsku Europu. Prvi im je književni jezik stoga bi­o latinski i njime se na natpisima uklesanim u reprezentativne građevine hrvatska vlast najprvo predstavlja svijetu. Ali je još pred kraj 9. stoljeća u zemlju hrvatske vlasti došla i ćirilo-metodska pismenost s učenicima velikih slavenskih učitelja, solunske braće svetih Ćirila i Metoda, koji su iz moravske kneževine izbjegli od progona franačke vlasti koja je sve one predjele tvrdom šakom podvrgavala Salcburškoj nadbiskupiji i nametala krivovjerje trojezičništva, po kojem se misa smjela govoriti samo na tri posvećena jezika: hebrejskom, grčkom i latinskom. Slavenskoj liturgiji i slavenskom crkvenom jeziku tu nije bilo mjesta. Takvo su trojezičništvo franački benediktinci, razložito je pretpostaviti, usadili i crkvi u Hrvata, koja se je na cijelom području hrvatske vlasti organizirala ka­o Ninska biskupija.

Ali i u dijecezama dalmatinskih gradova, koji su bili pod bizantskim carem, a dulje vremena i duhovno bili podređeni patrijarhu u Carigradu, naselilo se je mnogo slavenskoga naroda. Svećenici školovani u školi solunskih učitelja dobro su došli biskupima tih gradova ka­o dušobrižnici toga puka jer su mu mogli pristupati na njegovu jeziku, koji je on zna­o najbolje, ako ne i jedino. Stoga je onda, u prvoj polovici desetog stoljeća, papa Ivan X. zabrinuto pisa­o splitskom nadbiskupu i ostalim biskupima dalmatinskih gradova da je u njihovim biskupijama »provrvjela Metodijeva na­uka«.

Tako je već vrlo rano Hrvatima uz latinsku došla i ćirilometodska književna kultura i na­obrazba. Od tada je hrvatska književnost i hrvatska kultura, pa i ona najzahtjevnija, postala dvojezična. Na latinskom i na ćirilometodskom crkvenoslavenskom prinosila se je u crkvama beskrvna e­uharistijska žrtva, pretvarali kruh i vino u tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, na oba su se jezika na sudu vršili pravni čini i izrica­o pravorijek. U e­uropskom kulturnom okviru to u prvi mah djeluje vrlo ne­obično, jer niti u jednoj drugoj e­uropskoj kršćanskoj kulturi nečega sličnog nema. Ako se je gdje i stvorila slična situ­acija, nije opstala. A hrvatskoj kulturi i jeziku ta je kulturna dvojezičnost udarila svoj ne­izbrisivi pečat.

Nije to teklo, kako svi dobro znamo, mirno i skladno, bez sukoba i trvenja. Ali je ta dvojezičnost opstala i djelovala i do novoga vremena. Kada je novo vrijeme sa svojim zahtjevima nametnulo i hrvatskoj kulturi i hrvatskoj književnosti strogu jednojezičnost, jer je i ta kultura i ta književnost morala postati dostupna baš svima, može se napokon reći da je to stečevina francuske revolucije, dotadašnja je stoljetna dvojezičnost potisnuta u stranu, a niži zahtjevi u na­obrazbi dobili su u društvu puno dostojanstvo. Međutim, pečat stoljetne dvojezičnosti time nije izbrisan, nego se očituje na razne druge načine, što tek moramo istražiti, prikazati i osvijestiti da bi nam jezična kultura bila potpuna i valjana.

Na­ime, danas, u eri globalizacije i e­uropske integracije, engleski jezik na očigled dobiva onu ulogu koju je u Hrvata stoljećima ima­o latinski. Tu se na neki način uspostavlja i nanovo očituje stara dvojezičnost hrvatske književne i kulturne izražajnosti. To je još očitije kad se osvijesti da se taj engleski u velikoj mjeri može čitati uz pomoć latinskoga rječnika što se zapušten praši na nekoj od teže pristupačnih polica. Mogu to bar oni koji su negdje nekada ozbiljnije učili latinski. A s onima koji nisu, a po stečevinama francuske revolucije domogli su se glasa i utjecaja, teško je govoriti o hrvatskom jeziku, teško i o engleskom. Nastaju tako iskrišta naših jezičnih rasprava.

Malo smo se udaljili od onoga što sugerira zlatna formula ča-kaj-što. Ali samo na izgled i prividno. Jer kada znamo kako smo uz latinski već skoro od početka stali pisati jezikom koji možemo smatrati svojim, koji ne moramo opismenjujući se učiti iz temelja, ka­o što moramo učiti latinski, nego ga već znamo od majke, i osobito od bake, pa ga treba još samo prilagođivati i stilizirati tako da bude primjeren knjizi i zahtjevnom javnom nastupu, onda postaje očito i nešto drugo, što nam nitko nikada nije reka­o, jer je protivno svim zasadama na kojima počiva naše jezično školovanje. A to je činjenica da u hrvatskoj jezičnoj zajednici niti jedan dijalekt nikada nije uzet i uzdignut da bude književni jezik, kako nas se uči da mora biti, da jedino može biti. Hrvatski književni jezik naprosto nema hrvatske dijalekatske osnovice. To je tako, sasvim očito tako, koliko god je protivno onomu što e­uropsko jezikoslovlje od druge polovice 19. stoljeća na­učava i još prodornije sugerira. Sasvim smo natopljeni takvim gledanjem i takvim shvaćanjem. Čini nam se da i ne može biti drukčije.

A naši su stari u vrlo davno vrijeme, još u 9. i 10. stoljeću, na­učili pisati jezikom svoje spontane izražajnosti u školi i iz knjiga ćirilometodske književne kulture i ranosrednjovjekovne slavenske pismenosti. Tako im je, kad su jednom s latinskom književnom kulturom iz bespismenosti stupili u pismenost, vrlo brzo uz latinski posta­o književnim jezikom i književni jezik ćirilometodske škole, koji se u slavenskoj filologiji najčešće i najpreciznije naziva starocrkvenoslavenski. U manje terminološki napregnutu govoru u nas se obično naziva staroslavenski. Taj jezik ima i svoje izvorno povijesno ime. U standardnom hrvatskom jeziku ono bi glasilo jezik slovjenski. Ali takav se glasovni lik susreće samo rijetko. Povijesno su bolje ovjereni i obilato potvrđeni glavni likovi – jezik slovenski u sjevernih čakavaca i svih kajkavaca te jezik slovinski u svih ostalih, pa i u Dubrovčana, koji su, kako je poznato, štokavski ijekavci. Stoga će biti najsmislenije ako taj književni jezik Hrvata zovemo jezik slovinski. Tako se on u povijesnim vrelima vrlo često i zove. Tek se obično ne shvaća da je to izvorno povijesno ime toga književnog jezika, kako se razabire iz tekstova vezanih uz njegov postanak, nego se spontano pomišlja da je to izraz sveslavenskoga idejnog opredjeljenja i da se nazivom jezik slovinski za volju obuhvatnije cjeline odbija i zatajuje hrvatstvo toga jezika. Razumljivo je da to onda ponekad i budi odbojne emotivne re­akcije. A to, barem u izvornoj porabi toga imena, u­opće nije tako.

Zapravo, tu stvari stoje sasvim drukčije. Kniževni jezik ćirilometodskoga učiteljstva proširi­o se je po velikom slavenskom jezičnom prostranstvu jugo­istočne, istočne srednje i istočne Europe. Na tom su se prostoru, međutim, razvile i izrasle kulture više različitih naroda slavenskoga jezika. U tim je kulturama i njihovim književnostima naslijeđeno ime jezik slovenski, koji su sve zadržale, posta­o zamjenjiv s imenom nadjenutim po narodu kojemu je pojedina kultura pripadala. Tako je naziv jezik slovenski na jednom području posta­o zamjenjiv nazivom jezik bugarski, na drugom s jezik srpski, a na trećem s jezik ruski. Tom zamjenjivošću dobila je ćirilometodska jezična baština u svakoj od tih kultura svoje naci­onalno ime. Jednako tako je i u Hrvata najkasnije od 13. stoljeća naziv slovinski jezik posta­o zamjenjiv s nazivom hrvatski jezik. Na taj je način i kod njih i kod Hrvata ćirilometodska jezična baština dobila svoje naci­onalno ime. Sve je to naprosto očito, leži na dlanu, tek treba znati iščitati iz povijesne dokumentacije.

3.

Razvoj književnoga jezika u Hrvata i po tome je osobit što se crkvenoslavenski književni jezik doduše savjesno čuva­o, poglavito u liturgiji, ali se za razliku od drugih baštinika ćirilometodske pismene kulture izvan bogoslužja već vrlo rano otvori­o narodnom jeziku Hrvata. Napokon crkvenoslavenski, i onaj stariji, a osobito njegova hrvatska redakcija koja se je već na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće bila u crkvenim knjigama jako prilagodila hrvatskoj jezičnoj spontanosti, nije bila daleka i tuđa nikomu tko je po svojem rođenju i po svojem odrastanju bi­o izvorni govornik ikojega od hrvatskih narodnih govora. Nije to ni danas, a kamo li na prijelazu iz ranoga u razvijeni srednji vijek, kada su te razlike još bile sasvim neznatne. Iako se već jasno ocrtavala različitost na kojoj počiva raznolikost slavenskih jezika, praslavenski je bi­o još živa zbilja, ka­o što je na nekim jezičnim razinama, osobito u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika, još i danas. U svakoj takvoj jezičnoj zajednici lako je bilo prihvatiti crkvenoslavenski, osobito u svojoj hrvatskoj redakciji, ka­o pravi svoj jezik, tek dotjeran i obrađen tako da dobro može služiti u knjigama. Lako je bilo i otvoriti ga narodnim govorima, samo ako se tomu nije odupira­o visok i strog jezični i duhovni a­utoritet. Hrvatski glagoljaši nisu se odupirali, osim u svetoj liturgiji.

Tako su Hrvati već najkasnije od kraja 11. stoljeća u okviru glagoljaške pismenosti u književnosti imali i jezik sasvim ili bar pretežito narodnih obilježja. Nije bilo potrebe da ikoji svoj dijalekt uzdižu u status književnoga jezika. Osobito se to jasno iščitava iz pravnih dokumenata, uklesanih u kamen i ispisanih na mekom materijalu. Jezik neliturgijske glagoljaške književnosti ima, u raznoj mjeri, više crkvenoslavenskoga pa time omogućuje da se bolje ocrta slika cjeline. Osobito je važno što se je baš tu izgradi­o jezik »lijepe književnosti« sa sve dominantnijim obilježjima narodnoga, a ne crkvenoslavenskoga jezika. To se je dogodilo još u 14. i 15. stoljeću, u razdoblju gotike, još prije procvata renesansne književnosti i bi­o je to jedan od preduvjeta da se taj razvoj ostvari onako bogato kako se i jest ostvari­o.

Narodni jezik pak u onih govornika južnoslavenskoga koji su postajali Hrvati, onakvi kakvima ih danas vidimo, pripada­o je zapadnoj južnoslavenskoj skupini i u njezinu se okviru vrlo rano poče­o članiti na tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Kada je povučena čvrsta i trajna jugo­istočna granica Njemačkoga carstva, zapadnojužnoslavenski govori onkraj nje izdvojili su se u zaseban slovenski jezik, upravo južnoslavenski jezik u Njemačkom carstvu, i tako je ostalo do danas. Kad su pak hrvatski glagoljaši svoj slovinski književni jezik široko otvarali narodnomu, otvarali su mu ga u svim trima njegovim narječjima. Narodni se jezik prihvaća­o u književni slovinski u onoj dijalekatnoj boji u kakvoj se govori­o tamo gdje se prima­o. U hrvatskom pisanju nije tada bilo narječnoga kanona. Jedini jezični kanon kojega je tada bilo u slovinskom jeziku bi­o je crkvenoslavenski. A taj se u Hrvata izvan svetoga bogoslužja u­opće nije strogo primjenjiva­o. Narodni se je jezik unosi­o u slovinski onako kako se govori­o tamo gdje se što pisalo slovinskim jezikom.

U načelu su tako sva tri narječja istovremeno već od početka ušla i u knjige. Istina, prema očuvanoj dokumentaciji to je isprva bi­o samo čakavski. Ali to nije književnojezični kanon, nego najstariji književnojezični spomenici potječu redom svi sa čakavskoga područja. Ono je u staro doba bilo znatno veće i smješteno više u središtu hrvatskoga prostora nego je danas. Ali da tu nema književnojezičnog kanona razabire se po tome što su u slovinskim spomenicima čakavske narječne boje i čakavska dijalekatska obilježja uvijek različita, uvijek onakva kako se govorilo ondje gdje je spomenik nasta­o.

Dugo vremena narodni jezik u slovinskim spomenicima samo je čakavski. Onda, od 16. stoljeća raspoznaju se u njima i kajkavska obilježja. A kada su od 16. stoljeća pučki pobožni tekstovi – ka­o što su lekci­onar s odlomcima poslanica i evanđelja što se u crkvi čitaju pri liturgiji, pjesmarice, molitvenici s molitvama za dnevne i noćne časove, formulari za ispitivanje savjesti pred ispovijed – kad su ti tekstovi iz srednje Dalmacije preneseni na dubrovačko područje, jezik je u njima mijenja­o čakavsku narječnu boju u štokavsku. Književni jezik je u njima posta­o štokavski. Nije tu umjesno govoriti o uvođenju novoga književnog jezika, štokavskoga. Isto tako nije u 16. stoljeću, kada se na hrvatskom sjeverozapadu na tekstovima na slovenskom (!) jeziku zgušnjuju i potpuno utvrđuju kajkavska narječna obilježja, nije umjesno govoriti o pojavi novoga književnog jezika, kajkavskoga. Ne mijenja se tu književni jezik, nego samo njegova narječna boja. A ona se mijenja u predaji istih (!) tekstova. Umjesno je stoga govoriti o narječnoj i dijalektalnoj stilizaciji književnoga jezika. A taj književni jezik, kojemu je povijesno ime slovinski, odnosno na sjeverozapadu slovenski, pri svim tim je stilizacijama isti.

Da se vlastiti jezik dijalekatski stilizira znamo zapravo svi iz vlastitoga iskustva, tek nas nisu na­učili tako misliti i govoriti. Kad učimo standardni jezik, a svi bez iznimke ga moramo učiti, nije da učimo neki novi jezik. Ostajemo oslonjeni na ono što smo spontano dobili ka­o svoj jezik i samo ga stalnim naporom i ustrajnim nastojanjem sve pomalo prilagođuje dijalekatskim uzorcima prema kojima će postati prihvatljiv standardni jezik. Mjerilo uspjeha pri tome je da nas od Čakovca do Dubrovnika i od Pule do Iloka na određenom svima dostupnom stupnju na­obrazbe razumiju glatko i bez trenja, pa za sporazumijevnje postaje sasvim nevažno odakle je tko, jer tko svojim jezikom uspijeva to postići, stilizira­o ga je dijalekatski tako da može poslužiti ka­o standardni jezik.

4.

Tu se lijepo pokazuje kako je ča-kaj-što do­ista zlatna formula hrvatskoga jezika. Ona na­ime obuhvaća i hrvatski standardni jezik koji se na površan pogled čini ka­o da je samo što, a nimalo ča i kaj. Tako nam ga u našem školovanju i prikazuju. Ali taj standardni jezik nije drugo nego dijalektalna stilizacija s dosljedno provedenim novoštokavskim ijekavskim dijalekatskim obilježjima. Ta stilizacija polazi i od područja kaj, i od područja ča, a i kad polazi od područja što nije ista s nikojim organskim štokavskim govorom, nego je upravo to što jest: dijalekatska stilizacija. Stoga formula ča-kaj-što obuhvaća i hrvatski standardni jezik, i obuhvaća ga upravo onako kako hrvatskomu standardnom jeziku valja pristupati. A u školi nas uče pristupati mu drukčije, ka­o vrlo isključivoj ijekavskoj novoštokavštini.

Zlatnom formulom ča-kaj-što obuhvaćena je tako sva dijalekatska raznolikost hrvatskoga jezika u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njezinim dijalekatskim stilizacijama, uključujući tu i standardni jezik, onakav kakav je izrasta­o i sjajno se potvrdi­o. Uz to, zlatna formula upućuje na pravi pristup tomu standardnom jeziku, pristup ne s gledišta dijalektološke ekspertize, nego sve cjelovite povijesti hrvatskoga pisanja. Upravo zato ča-kaj-što i jest zlatna formula hrvatskoga jezika.

Tu formulu nije smisli­o i tako sjajno sažeto skova­o pisac ovih redaka. Nju je skova­o i već godinama ju ne­umorno promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat Drago Štambuk. U svojim rodnim Selcima na otoku Braču on pod tim geslom organizira pjesničko natjecanje, natjecanje s pjesmama na sva tri narječja, na kojem se pobjednik ovjenčava maslinovim vijencem. Stvaralačkom pjesničkom riječi potvrđuje se tako hrvatski jezik, jezik u svem obuhvatu njegove slojevite izražajnosti. To natjecanje nosi znakovit naslov Cro­ati­a rediviva: ča-kaj-što, i maslinovom krunom svakoga ljeta potvrđuje svojost i potpunost hrvatskoga jezika.

Ta formula zavrjeđuje najveću pozornost. Da se predloži da bude upisana u popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine, čak i to ne bi bilo pretjerano. Jer to je baština hrvatskoga jezika s kojim i u kojem živimo. Velika kulturna stečevina koja nas obogaćuje i oslobađa.

Zlatna formula ne opisuje samo i upućuje, ona je nama velik izazov. Izazov da u skladu s njom, slijedeći ju, odnjegujemo i izgradimo svoju izražajnost. Književni jezik, pa tako i standardni, nije dijalekt. Ima već više desetljeća otkako to znamo, pa i rado o tome govorimo, ali je nekako teško povući sve zaključke koji slijede iz toga. A oni su dalekosežni. Kazuju nam da naš standardni jezik nije izveden ni iz kojega narodnoga govora, ni iz kojega zase­oka. On je izveden iz sve cjeline hrvatskoga pisanja i jezičnoga stvaranja. A to pak znači da niti u Marulića, niti u Zoranića, niti u Gundulića, niti u Mažuranića, niti u Preradovića, da spomenemo samo njih primjera radi, nema nikoje izražajnosti koja se nas današnjih ne tiče.

Ne tiče, rekli smo. Nitko na­ime ne kaže, kako nam rado podmeću, da sve što je u njih i mi moramo rabiti ka­o da nam je obično. To bi, naravno, bilo sasvim na­opako. Ne moramo rabiti, ali nas se tiče! Tu je ka­o mogućnost. Treba znati za to jer samo tada poznajemo svoj jezik, tek tada ga rabimo ka­o pravi njegovi gospodari.

Gundulić npr. pjeva u »Suzama sina razmetnoga«: Jestojska je ma jedina nepoznato gorko travje. To ne znači da mi sada moramo govoriti i pisati jestojska mjesto jelo. To niti bi bilo lijepo niti umjesno. Ali smo mnogo bogatiji ako znamo da Gundulić za jelo u vrlo izražajnom stihu kaže jestojska. A lijepo je, upravo to, lijepo, znati da i Fran Mažuranić na jednome mjestu piše kako je negdje bilo ponuđeno raznih jestojsaka. Tako znamo da je i jestojska riječ našega hrvatskoga jezika, znamo i to gdje joj je u njemu mjesto, a upotrijebit ćemo ju samo kad snažno osjetimo da je to umjesno, pa i lijepo. Nikomu se tu ništa ne nameće, samo se što većem broju suvremenika nastoji dovesti do svijesti što sve ima, čime je sve bogat, čime sve raspolaže kad je do jezika i izraza. Riječ jestojska kod Ivana Gundulića i Frana Mažuranića tiče se dakle i nas današnjih.

5.

U posljednje vrijeme izriču se mišljenja da čakavski i kajkavski i nisu narječja hrvatskoga jezika, nego su samostalni jezici i da na njih valja gledati ka­o na takve. Da se tomu po­uzdano dođe na dno, treba duboko zaroniti u jezičnu te­oriju. Izmiješalo se tu svačega, a sve to potječe od neprimjerenoga idejnog u­okvirenja konačne standardizacije hrvatskoga književnog jezika kojim su ju u­okvirili hrvatski vukovci za vladavine bana Khu­ena Héderváryja. U toj smjesi prisutno je i shvaćanje po kojem je dijalekt manje vrijedan od jezika, nešto ka­o njegov oblik koji nije punovrijedan. Po tome se samo jezici, a ne dijalekti, uzimaju do­ista ozbiljno. Stoga, kada se danas čuje da je čakavski odnosno kajkavski – jezik, a ne dijalekt, to se obično koji čakavac odnosno kajkavac za­uzima za dostojanstvo svojega materinskoga govora. Imaju naravno pravo. I čakavski i kajkavski jest jezik, i to hrvatski. Narječja i njihovi dijalekti imaju svi njegovo puno dostojanstvo, i u živom govoru i u razgovoru i u knjigama, kako nam svjedoči cjelovita povijest hrvatske književnosti i sve pismenosti. Ali kada se danas govori da su čakavski, kajkavski i štokavski, jer su to različita ustrojstva, različiti sustavi, pa se ne mogu uzimati ka­o dijelovi jedne cjeline, onda to proturiječi svemu iskustvu što ga imamo s tim oblicima južnoslavenskoga.

Kad jednim pogledom obuhvatimo sav prostor i svu povijest hrvatskoga jezika pokazuje se da se čakavski, kajkavski i štokavski javljaju poglavito jedan u dodiru s drugim: supostoje jedan s drugim, razgraničuju se jedan od drugoga, pretapaju se jedan u drugi, povezuju se jedan s drugim, sve ka­o ono u Gorskom kotaru na sajmu u Fužinama. U jednu riječ, žive jedno s drugim. Pišući sada ne tako davno knjigu »Hrvatski jezik«, temeljito sam proša­o svu povijest hrvatskoga književnog jezika. Proša­o sam je i sada vrlo po­uzdano mogu reći da u toj povijesti nema znatnije osobe koja bi stala na stajalište: ja sam čakavac i drugo me se ne tiče, ili: ja sam kajkavac i drugo me se ne tiče, ili: ja sam štokavac i drugo me se ne tiče. Toga naprosto nema. Svi su uvijek gledali preko granice svojega narječja, svi su ovako ili onako nastojali prijeći tu granicu. Svima je bilo samo sobom razumljivo da je i drugo narječje njihov jezik i koliko god bilo prepoznatljivo ka­o drukčije, ipak nije drugi jezik. Onaj tko govori da čakavski, kajkavski i štokavski treba gledati svako za sebe, tj. da oni ne tvore zajednički hrvatski jezik, taj govori protiv svega iskustva i potpuno nepovijesno. Ne valja se stoga u­opće dati zbunjivati time.

Nasuprot tomu, zlatna formula ča-kaj-što pro­istječe iz svega što jest hrvatski jezik i upućuje na njegovu cjelovitost. Sa sajma u Fužinama i iz svih takvih sajmova, iz razgovora u svakom osim u najužem obiteljskom krugu, i iz svakoga govora, bilo pred javnim, bilo pred privatnim slušateljstvom, iz svih zapisa, od onih zabačenih i zaboravljenih, ispisanih glagoljicom na rubu pergamene do najnovijih povjerenih elektroničkoj tehnici, pro­istječe iz knjiga i bilježnica, iz umjetničke književnosti, iz stručne literature, iz sve publicistike, ta formula, sažeta da sažetija biti ne može, ka­o uperena strjelica pokazuje u budućnost i sve njezine izazove:

ČA – KAJ – ŠTO!

__________

1 Ovaj jezikoslovni ogled akademika Radoslava Katičića napisan je na poticaj uredništva »Kola«, a povod mu je već 24-godišnje promicanje »zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što«, koju njen a­utor Drago Štambuk oživotvoruje u praksi organiziranjem svehrvatske jezično-pjesničke smotre »Cro­ati­a rediviva, ča-kaj-što«. Smotru je Štambuk utemelji­o 1991. godine u Selcima na otoku Braču i do danas bdije nad njom. Međutim, njegovi prijedlozi Ministarstvu kulture RH za stavljanje »zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što« na Unescovu listu zaštićene nematerijalne baštine hrvatskog naroda – dosad su opetovano bili odbijeni. (Op. ur.)