Neke stvari u životu najbolje je jednostavno zaboraviti. Pogotovo one ružne, traumatične. No, problem je, kao što kažu neke teorije, što zaborav nije u potpunosti u našoj moći te svoju revitalizaciju može zatražiti u trenutku kada mu se najmanje nadamo i kada nam to najmanje odgovara. Upravo je takvu sudbinu doživio Matija Dolenčec, glavni lik romana Črna mati zemla Kristiana Novaka, koji je bio zaboravio svoje traumatično i pomalo jezivo djetinjstvo, i kojem se zaborav odlučio vratiti u nezgodnom trenutku. Ovako postavljeni okviri radnje Novakova romana najavljuju psihološku motivaciju s elementima naturalizma, da ne kažem horora, no svakako im treba dodati i ljubavnu priču te iznimno naglašenu kritiku ruralne kolektivne svijesti, kojom je i zaokupljen većim dijelom romana. Iako, teško je bilo koji od ovih elemenata staviti na prvo, drugu, treće itd. mjesto jer se neprestano isprepliću i jedan drugome preuzimaju prednost, što Novakov roman ustvari čini prepletištem nekoliko tematskih i idejnih dominanti znalački sklopljenih u zanimljivu, na trenutke i vrlo napetu – evo i elemenata trilera – koherentnu cjelinu.
Drugi je to roman docenta riječke kroatistike i suradnika zagrebačke germanistike rođenog u njemačkom Baden-Badenu 1979. godine, koji se ranije bavio i karateom, u kojem je području bio i nacionalni reprezentativac te osvajač pojedinačnih i ekipnih europskih i svjetskih odličja. Osnovnu školu pohađao je u Svetom Martinu na Muri, gimnaziju u Čakovcu, a diplomski i poslijediplomski studij završio je u Zagrebu, gdje i danas živi. Prije Črne mati zemle objavio je roman Obješeni (2005.), koji u centraliziranom književnom miljeu kao što je naš nije doživio znatniju recepciju kod publike i kritike jer ga je objavio manji međimurski izdavač, te znanstvenu knjigu Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca (2012.).
Roman započinje Proslovom pisanim kvaziakademskim diskursom, u kojem se iznose podaci o studiji koja se bavi proučavanjem samoubojstava u jednom međimurskom selu na južnoj obali Mure 1991. godine, a u kojem se kontekstu spominje i sedmogodišnji M. D. koji ih je, prema pričanju pojedinih mještana, uzrokovao. Sam M. D. je dvadesetak godina nakon tih događaja istraživačima slučaja, ničim izazvan, poslao vlastite zapise u kojima nudi nov pogled na razloge zbog kojih je u kratkom vremenskom razmaku osam osoba iz tog sela počinilo samoubojstvo. Zapisi koje je poslao istraživačima zapravo čine treći, glavni dio romana u kojem se Dolenčec obračunava s vlastitim sjećanjima na djetinjstvo.
Nakon Proslova slijedi dio romanau kojem nas trećeosobni pripovjedač upoznaje s glavnim likovima, Dolenčecom, njegovom djevojkom Dinom Gajski i bliskim im osobama. Naglasak je isprva na opisu njihove ljubavne veze, koji ne preskače niti erotske elemente, a zatim na uzrocima njezina raspada. Taj dio romana odvija se u razdoblju između 2008. i 2011. godine u Zagrebu gdje Dolenčec živi kao još jedan uzaludni državni službenik, ali barem i mladi pisac u usponu, uz to sretno zaljubljen, što sve počinje nestajati kada Dina počinje uočavati da nikako ne može doprijeti do jednog dijela Dolenčecove osobnosti. U do tada običnom dečku počela je otkrivati slojeve koji joj se nisu nimalo sviđali i, što joj je bilo posebno problematično, o kojima joj je lagao. Njihova veza se prekida te Dolenčec nakon nekog vremena postaje svjestan da je jedini način ne samo da natrag zadobije Dinu, nego i onaj dio samog sebe koji je bio zarobljen u prošlosti, da se suoči sa zaboravom djetinjstva. Stoga, želeći Dini otkriti onaj dio sebe koji je krio od nje, kao i od samog sebe, te našavši se gotovo na rubu psihičke neuravnoteženosti, koja ne samo da mu je remetila ljubavne, nego i spisateljske planove, a zahvaljujući jednom slučajnom kemijskom otkriću (psihotropna svojstva butandiola!), Dolenčec odlučuje vratiti se u rudnik zaborava.
I upravo taj Dolenčecov pokušaj rekonstrukcije vlastitog traumatičnog djetinjstva predstavlja treći, glavni dio romana, koji bismo mogli shvatiti i kao svojevrstan roman u romanu. To su Dolenčecovi prvoosobni zapisi o vlastitom djetinjstvu koje piše prije svega Dini, odnosno zato da bi ju natrag zadobio, ali i da bi ponovno zadobio dio sebe koji je bio zarobljen u zaboravu: »Pišem ti jer sada mislim da ti mogu ispričati onu jednu priču o sebi koju si htjela čuti, zaslužila si je. Obraćam se tebi, sebi, strancu kojeg sam nosio sa sobom sve te godine, svima kojih se to tiče, bili oni živi ili mrtvi ili negdje između... I želim nam svima reći, bio kriv ili ne, da mi je žao, tako prokleto žao. To je moja izlika za ispovijed« (str. 98).
A sve je počelo kada je petogodišnjem Matiji Dolenčecu bezbrižno djetinjstvo u sjevernomeđimurskom selu naprasno prekinula smrt oca, a nastavilo se sljedećih triju godina psihičkim i socijalnim problemima nastalima zbog nemogućnosti racionalnog suočavanja s tom činjenicom. Isprva nije želio povjerovati da je otac mrtav, a kad je to konačno prihvatio – okrivio je sebe za njegovu smrt. Otada pa sve do odrasle dobi, u kojoj ga i upoznajemo na početku romana, dio njegove ličnosti ostaje zarobljen tim samoprokletstvom te pokušaj njegova iskupljivanja predstavlja temeljnu idejnu nit romana.
Dolenčecov povratak u potisnuta sjećanja o djetinjstvu u trećem dijelu romana označio je premještanje ne samo vremenskih i prostornih, nego i jezičnih te pripovjednih koordinata romana. Što se tiče mjesta i vremena, radnja se iz Zagreba 2011. godine seli u spominjano neimenovano međimursko selo na prijelazu iz 1980-tih u 1990-te, dakle u vrijeme kada se raspadala Jugoslavija i započelo je »klanje«, koje, međutim, previše ne utječe na događaje iz Dolenčecova djetinjstva jer je ruralna sredina u kojoj se nalazio bila zatvorena sama u sebe te su je se vanjski događaji doticali tek usputno, gotovo samo na razini ispraznih razgovora. Što se tiče pripovjedača, riječ preuzima sam Dolenčec, do tada lik koji uglavnom govori iz svoje tadašnje dječje pozicije, iako u nekim trenucima rezonira i iz pozicije odrasle osobe. A kako bi bio do kraja autentičan, osim premještanja vremensko-prostornih okvira i pripovjedne infantilizacije, dosljedno u dijalozima koristi i lokalni kajkavski jezik. Što se tiče tog međimurskog nestandardnog jezika, kojim je pisan i naslov knjige, čitatelj se brzo na njega navikne, a na kraju knjige nalazi se i priručni rječnik za eventualne manje poznate riječi.
Dolenčec svoje traume opisuje vrlo uvjerljivo te, što je posebno važno, potpuno depatetizirano, odnosno izbjegavajući i primisao o melodramatici, čemu je vrlo lako mogao pribjeći jer je osobna drama koju je kao dijete proživio zapravo zapanjujuća: počevši od smrti oca, preko nepronalaženja oslonca u shrvanoj majci i nerazumijevanu zaostale ruralne sredine do pojave izmaštanih osobnih demona i suodgovornosti za smrt najboljeg prijatelja. Ostavljen, tako reći, samome sebi, uz tek povremenu potporu starije sestre i nešto rjeđe majke, Dolenčec se teško nosio sa svime time te je, dobrano izgubljen i dezorijentiran, ulazio u različite avanture ne bi li vratio oca, od kojih su ga neke mogle stajati i života. Pritom je dječački naivno doslovno shvaćao kako mitološke predaje svojeg kraja tako i iskaze pojedinih odraslih o tome kako bi mogao vratiti oca.
Nakon što su počela samoubojstva u njegovu selu uvjerio je sam sebe da je odgovoran i za njihovu smrt te ga je sve to proganjalo dok on nije sve to prognao u zaborav odselivši s majkom i sestrom u Zagreb. Posebnu upečatljivost i dramatičnost tim trima mučnim godinama njegova djetinjstva koje opisuje daje pojava Heštoa i Pujtoa, dvaju bića koja je sam izmaštao, svojevrsnih osobnih demona koji su ga uzastopce pratili i činili mu život još mučnijim. No, prema kraju romana oni mijenjaju svoju ulogu te mu na neki način i pomažu.
Osim nemilih događaja koje mu je namro život, osobnu dramu malog Dolenčeca dobrano je potencirala ruralna sredina u kojoj su živjeli. Sredina koja nije imala razumijevanja za poteškoće djeteta koje se ne može suočiti sa smrću oca, djeteta kojem je bila potrebna pomoć. Umjesto pomoći dobio je nerazumijevanje, izrugivanje i odbacivanje, kako od vršnjaka tako i od odraslih, a podbacili su i ostali koji su mu mogli pomoći (škola, socijala, policija i crkva). To je poprimilo posebno velike razmjere kad su zaredala samoubojstva pa je selo, ne mogavši racionalno to objasniti, logikom kolektivne svijesti (ili bolje reći nesvijesti) krivnju za njih na kraju pripisala Dolenčecu, s obzirom na to da se uvijek našao u blizini samoubojica. Dolenčec sredinu gdje živi prikazuje atavističkom, neracionalnom, patološkom i civilizacijski nezrelom, što posebno potenciraju vješti i autentični portreti samoubojica od kojih su svi imali vlastite probleme i traume za koje selo također nije marilo (bolest, alkohol, bračna nevjera, pedofilija itd.). U tom smislu u ovom romanu pronalazimo prije svega naličje tog cvetnjaka zmed Mure i Drave, iako bi većina toga mogla vrijediti i za bilo koju drugu ruralnu sredinu.
Tom svojevrsnom katarzičnom i iskupiteljskom rekonstrukcijom vlastita djetinjstva Dolenčec je o(t)kupio »mračni, prokleti« dio sebe zarobljen u zaboravu djetinjstva i otvorio si put u nov, uravnoteženživot, u kojem se može nositi i s realnom krivnjom za smrt najboljeg prijatelja. I tek tada kada je vratio/iskupio taj dio sebe, odnosno zadobio/stvorio cijelog sebe mogao je pokušati voljeti, istinski voljeti, i vratiti ljubav svojeg života. Jer, kao što i sam govori u trenutku kada započinje pisanje svoje »ispovijedi«, voljeti se može isključivo cijelim bićem, a ne samo jednim njegovim dijelom, »nekom izmišljenom stranom sebe«. To je i bilo u podlozi svega – ljubav. Tek nakon suočavanja sa svojim demonima on konačno Dini može ponuditi cijeloga sebe, što i čini u zadnjem, kratkom ali sjajnom četvrtom poglavlju romana, koje predstavlja svojevrstan epilog. Činjenicu da je konačno zadobio cijelog sebe ne može mu ugroziti niti svjesnost da je ipak možda sve što je zapisao zapravo – priča: »Jedino... pitam se... što ako je to samo nova laž? Ako i jest, što nam drugo preostaje? Samo dovoljno dobra laž«. (str. 97). Može li se, uostalom, ikada i ikako doći do istine? Postoji li išta što nije priča?
U svakom slučaju, Novak je napisao sjajan roman koji se, unatoč većem opsegu, teško ispušta iz ruku. Osim napete fabule, koja ima i elemente trilera, roman plijeni pažnju i modernim pripovjedačkim prosedeom, koji obilježavaju slobodan rječnik, nerijetko začinjen vulgarizmima, smisao za detalje, sjajne dosjetke, nerijetko na rubu humora, te invektive prema izazovima suvremenosti, a iznad svega uvjerljivi dijalozi, od kojih je većina na lokalnom kajkavskom jeziku. Osim toga, pripovjedač ne preskače niti jedan aspekt o kojem bi se moglo govoriti u kontekstu iznimno traumatičnog djetinjstva pa tako u romanu ima mnoštvo naturalističkih elemenata, kao što su opisi alkoholizma, bolesti, pedofilije, nasilja, (samo)ubojstava itd., što međutim ne ugrožava temeljnu notu romana, koji je zapravo topla priča o potrazi za ljubavlju. No, dok je u trećem dijelu romana uglavnom okupiran atavističko ruralnim miljeom, u drugom dijelu jednako uvjerljivo prikazuje i trendseterovski urbani milje.
S obzirom na takav pristup, možemo reći da je Novak svojim romanom uspio pomiriti različite polariziranosti svojstvene hrvatskoj književnosti. Za razliku od većine naših pisaca koji o ruralnom i tzv. periferiji pišu ili u humoristično-banalizatorskom ili u idealističko-tradicionalističkom kodu, a o urbanom i tzv. naprednom u modernom kodu, Novak je uspio napisati moderan roman o suvremenom čovjeku koji je pretežno lokaliziran u tobožnju periferiju i djelomično ispričan lokalnim, nestandardnim jezikom. Uspio je modernim pripovjedačkim postupkom ispričati priču u koju je integrirao lokalnu međimursku mitologiju, ruralnu kolektivnu (ne)svijest, modernu psihologiju, naličje tranzicijskog društva i intimnu ispovijest jednog pisca. Na kraju, ali ne manje važno, uspio je u istu, kompleksnu, ali i logičnu narativnu strukturu, uvesti više pripovjedača i više žanrova, od znanstvenih radova, preko objektivnog pripovijedanja do ispovjedno-memoarskog diskursa, a sve to začinjeno je uglavnom kajkavskim dijalozima. Radi se, dakle, o jezično, kompozicijski, idejno i fabulativno složenom, a ipak logičnom, preglednom i razumljivom te nadasve interesantnom i spoznajno izazovnom romanu koji svojeg autora najavljuje – ma što najavljuje, ustoličuje! – kao nezaobilazno ime najnovije hrvatske proze.
Poseban osvrt zaslužuju Novakova kajkavština i međimurština. Dok se kajkavština, naime, kao uostalom i čakavština, već dobrano ustoličila kao ravnopravan jezik suvremene hrvatske poezije, Novakovu pripadaju posebne zasluge što je, nakon nekoliko ipak ne toliko uspjelih, uostalom, čini se i pomalo eksperimentalnih pokušaja (Pero Budak, Željko Funda Denis Peričić), uspio kajkavski jezik na najbolji mogući način integrirati u moderan romaneskni diskurs i učinio ga ravnopravnim dionikom suvremene hrvatske romaneskne proze. Što se pak tiče lokaliziranja priče u Međimurje, Novak je nakon Đure Vilovića i Jože Horvata tu hrvatsku regiju – iako s dozom kritičnosti – vratio u interes hrvatske proze.
No, osim što je učinio znatne pomake u kontekstu kajkavske, međimurske i, mogli bismo reći, sjeverozapadnohrvatske književnosti, Novakov roman ipak ne možemo promatrati samo u tom regionalnom kontekstu, što čitateljska recepcija i potvrđuje. Naime, gledano s pozicije nacionalne književnosti, Novak je svojim romanom zapravo uspio dati adekvatan i do kraja rezolutan odgovor na sve one tobožnje nepremostive kulturološke, idejne, jezične i ine razlike u hrvatskoj književnosti – uspio je elegantno i bezbolno, a umjetnički relevantno i moderno anulirati tobožnju nepremostivu polariziranost hrvatskog društvenog bića između tobožnjih centara i periferijâ, metropolâ i provincijâ, gradova i sela, jezika i dijalekata, stvorivši svojevrstan model koji je u mogućnosti odgovoriti na sve izazove našeg naizgled »prekompliciranog« identiteta.
2, 2014.
Klikni za povratak