Zaborav bez kojeg se ne može

Neke stvari u životu najbolje je jednostavno zaboraviti. Pogotovo one ružne, tra­umatične. No, problem je, ka­o što kažu neke te­orije, što zaborav nije u potpunosti u našoj moći te svoju revitalizaciju može zatražiti u trenutku kada mu se najmanje nadamo i kada nam to najmanje odgovara. Upravo je takvu sudbinu doživi­o Matija Dolenčec, glavni lik romana Črna mati zemla Kristi­ana Novaka, koji je bi­o zaboravi­o svoje tra­umatično i pomalo jezivo djetinjstvo, i kojem se zaborav odluči­o vratiti u nezgodnom trenutku. Ovako postavljeni okviri radnje Novakova romana najavljuju psihološku motivaciju s elementima naturalizma, da ne kažem horora, no svakako im treba dodati i ljubavnu priču te iznimno naglašenu kritiku ruralne kolektivne svijesti, kojom je i za­okupljen većim dijelom romana. Iako, teško je bilo koji od ovih elemenata staviti na prvo, drugu, treće itd. mjesto jer se neprestano isprepliću i jedan drugome pre­uzimaju prednost, što Novakov roman ustvari čini prepletištem nekoliko tematskih i idejnih dominanti znalački sklopljenih u zanimljivu, na trenutke i vrlo napetu – evo i elemenata trilera – koherentnu cjelinu.

Drugi je to roman docenta riječke kro­atistike i suradnika zagrebačke germanistike rođenog u njemačkom Baden-Badenu 1979. godine, koji se ranije bavi­o i karate­om, u kojem je području bi­o i naci­onalni reprezentativac te osvajač pojedinačnih i ekipnih e­uropskih i svjetskih odličja. Osnovnu školu pohađa­o je u Svetom Martinu na Muri, gimnaziju u Čakovcu, a diplomski i poslijediplomski studij završi­o je u Zagrebu, gdje i danas živi. Prije Črne mati zemle objavi­o je roman Obješeni (2005.), koji u centraliziranom književnom milje­u ka­o što je naš nije doživi­o znatniju recepciju kod publike i kritike jer ga je objavi­o manji međimurski izdavač, te znanstvenu knjigu Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca (2012.).

Izlika za ispovijed

Roman započinje Proslovom pisanim kvazi­akademskim diskursom, u kojem se iznose podaci o studiji koja se bavi pro­učavanjem samo­ubojstava u jednom međimurskom selu na južnoj obali Mure 1991. godine, a u kojem se kontekstu spominje i sedmogodišnji M. D. koji ih je, prema pričanju pojedinih mještana, uzrokova­o. Sam M. D. je dvadesetak godina nakon tih događaja istraživačima slučaja, ničim izazvan, posla­o vlastite zapise u kojima nudi nov pogled na razloge zbog kojih je u kratkom vremenskom razmaku osam osoba iz tog sela počinilo samo­ubojstvo. Zapisi koje je posla­o istraživačima zapravo čine treći, glavni di­o romana u kojem se Dolenčec obračunava s vlastitim sjećanjima na djetinjstvo.

Nakon Proslova slijedi di­o romanau kojem nas treće­osobni pripovjedač upoznaje s glavnim likovima, Dolenčecom, njegovom djevojkom Dinom Gajski i bliskim im osobama. Naglasak je isprva na opisu njihove ljubavne veze, koji ne preskače niti erotske elemente, a zatim na uzrocima njezina raspada. Taj di­o romana odvija se u razdoblju između 2008. i 2011. godine u Zagrebu gdje Dolenčec živi ka­o još jedan uzaludni državni službenik, ali barem i mladi pisac u usponu, uz to sretno zaljubljen, što sve počinje nestajati kada Dina počinje u­očavati da nikako ne može doprijeti do jednog dijela Dolenčecove osobnosti. U do tada običnom dečku počela je otkrivati slojeve koji joj se nisu nimalo sviđali i, što joj je bilo posebno problematično, o kojima joj je laga­o. Njihova veza se prekida te Dolenčec nakon nekog vremena postaje svjestan da je jedini način ne samo da natrag zadobije Dinu, nego i onaj di­o samog sebe koji je bi­o zarobljen u prošlosti, da se su­oči sa zaboravom djetinjstva. Stoga, želeći Dini otkriti onaj di­o sebe koji je kri­o od nje, ka­o i od samog sebe, te našavši se gotovo na rubu psihičke ne­uravnoteženosti, koja ne samo da mu je remetila ljubavne, nego i spisateljske planove, a zahvaljujući jednom slučajnom kemijskom otkriću (psihotropna svojstva butandi­ola!), Dolenčec odlučuje vratiti se u rudnik zaborava.

I upravo taj Dolenčecov pokušaj rekonstrukcije vlastitog tra­umatičnog djetinjstva predstavlja treći, glavni di­o romana, koji bismo mogli shvatiti i ka­o svojevrstan roman u romanu. To su Dolenčecovi prvo­­osobni zapisi o vlastitom djetinjstvu koje piše prije svega Dini, odnosno zato da bi ju natrag zadobi­o, ali i da bi ponovno zadobi­o di­o sebe koji je bi­o zarobljen u zaboravu: »Pišem ti jer sada mislim da ti mogu ispričati onu jednu priču o sebi koju si htjela čuti, zaslužila si je. Obraćam se tebi, sebi, strancu kojeg sam nosi­o sa sobom sve te godine, svima kojih se to tiče, bili oni živi ili mrtvi ili negdje između... I želim nam svima reći, bi­o kriv ili ne, da mi je ža­o, tako prokleto ža­o. To je moja izlika za ispovijed« (str. 98).

Samoprokletstvo

A sve je počelo kada je petogodišnjem Matiji Dolenčecu bezbrižno djetinjstvo u sjevernomeđimurskom selu naprasno prekinula smrt oca, a nastavilo se sljedećih triju godina psihičkim i socijalnim problemima nastalima zbog nemogućnosti raci­onalnog su­očavanja s tom činjenicom. Isprva nije želi­o povjerovati da je otac mrtav, a kad je to konačno prihvati­o – okrivi­o je sebe za njegovu smrt. Otada pa sve do odrasle dobi, u kojoj ga i upoznajemo na početku romana, di­o njegove ličnosti ostaje zarobljen tim samoprokletstvom te pokušaj njegova iskupljivanja predstavlja temeljnu idejnu nit romana.

Dolenčecov povratak u potisnuta sjećanja o djetinjstvu u trećem dijelu romana označi­o je premještanje ne samo vremenskih i prostornih, nego i jezičnih te pripovjednih ko­­ordinata romana. Što se tiče mjesta i vremena, radnja se iz Zagreba 2011. godine seli u spominjano ne­imenovano međimursko selo na prijelazu iz 1980-tih u 1990-te, dakle u vrijeme kada se raspadala Jugoslavija i započelo je »klanje«, koje, međutim, previše ne utječe na događaje iz Dolenčecova djetinjstva jer je ruralna sredina u kojoj se nalazi­o bila zatvorena sama u sebe te su je se vanjski događaji doticali tek usputno, gotovo samo na razini ispraznih razgovora. Što se tiče pripovjedača, riječ pre­uzima sam Dolenčec, do tada lik koji uglavnom govori iz svoje tadašnje dječje pozicije, i­ako u nekim trenucima rezonira i iz pozicije odrasle osobe. A kako bi bi­o do kraja a­utentičan, osim premještanja vremensko-prostornih okvira i pripovjedne infantilizacije, dosljedno u dijalozima koristi i lokalni kajkavski jezik. Što se tiče tog međimurskog nestandardnog jezika, kojim je pisan i naslov knjige, čitatelj se brzo na njega navikne, a na kraju knjige nalazi se i priručni rječnik za eventu­alne manje poznate riječi.

Dolenčec svoje tra­ume opisuje vrlo uvjerljivo te, što je posebno važno, potpuno depatetizirano, odnosno izbjegavajući i primisa­o o melodramatici, čemu je vrlo lako moga­o pribjeći jer je osobna drama koju je ka­o dijete proživi­o zapravo zapanjujuća: počevši od smrti oca, preko nepronalaženja oslonca u shrvanoj majci i nerazumijevanu za­ostale ruralne sredine do pojave izmaštanih osobnih demona i su­odgovornosti za smrt najboljeg prijatelja. Ostavljen, tako reći, samome sebi, uz tek povremenu potporu starije sestre i nešto rjeđe majke, Dolenčec se teško nosi­o sa svime time te je, dobrano izgubljen i dezorijentiran, ulazi­o u različite avanture ne bi li vrati­o oca, od kojih su ga neke mogle stajati i života. Pritom je dječački na­ivno doslovno shvaća­o kako mitološke predaje svojeg kraja tako i iskaze pojedinih odraslih o tome kako bi moga­o vratiti oca.

Nakon što su počela samo­ubojstva u njegovu selu uvjeri­o je sam sebe da je odgovoran i za njihovu smrt te ga je sve to proganjalo dok on nije sve to progna­o u zaborav odselivši s majkom i sestrom u Zagreb. Posebnu upečatljivost i dramatičnost tim trima mučnim godinama njegova djetinjstva koje opisuje daje pojava Hešto­a i Pujto­a, dvaju bića koja je sam izmašta­o, svojevrsnih osobnih demona koji su ga uzastopce pratili i činili mu život još mučnijim. No, prema kraju romana oni mijenjaju svoju ulogu te mu na neki način i pomažu.

Osim nemilih događaja koje mu je namro život, osobnu dramu malog Dolenčeca dobrano je potencirala ruralna sredina u kojoj su živjeli. Sredina koja nije imala razumijevanja za poteškoće djeteta koje se ne može su­očiti sa smrću oca, djeteta kojem je bila potrebna pomoć. Umjesto pomoći dobi­o je nerazumijevanje, izrugivanje i odbacivanje, kako od vršnjaka tako i od odraslih, a podbacili su i ostali koji su mu mogli pomoći (škola, socijala, policija i crkva). To je poprimilo posebno velike razmjere kad su zaredala samo­ubojstva pa je selo, ne mogavši raci­onalno to objasniti, logikom kolektivne svijesti (ili bolje reći nesvijesti) krivnju za njih na kraju pripisala Dolenčecu, s obzirom na to da se uvijek naša­o u blizini samo­ubojica. Dolenčec sredinu gdje živi prikazuje atavističkom, neraci­onalnom, patološkom i civilizacijski nezrelom, što posebno potenciraju vješti i a­utentični portreti samo­ubojica od kojih su svi imali vlastite probleme i tra­ume za koje selo također nije marilo (bolest, alkohol, bračna nevjera, pedofilija itd.). U tom smislu u ovom romanu pronalazimo prije svega naličje tog cvetnjaka zmed Mure i Drave, i­ako bi većina toga mogla vrijediti i za bilo koju drugu ruralnu sredinu.

Tom svojevrsnom katarzičnom i iskupiteljskom rekonstrukcijom vlastita djetinjstva Dolenčec je o(t)kupi­o »mračni, prokleti« di­o sebe zarobljen u zaboravu djetinjstva i otvori­o si put u nov, uravnoteženživot, u kojem se može nositi i s re­alnom krivnjom za smrt najboljeg prijatelja. I tek tada kada je vrati­o/iskupi­o taj di­o sebe, odnosno zadobi­o/stvori­o cijelog sebe moga­o je pokušati voljeti, istinski voljeti, i vratiti ljubav svojeg života. Jer, ka­o što i sam govori u trenutku kada započinje pisanje svoje »ispovijedi«, voljeti se može isključivo cijelim bićem, a ne samo jednim njegovim dijelom, »nekom izmišljenom stranom sebe«. To je i bilo u podlozi svega – ljubav. Tek nakon su­očavanja sa svojim demonima on konačno Dini može ponuditi cijeloga sebe, što i čini u zadnjem, kratkom ali sjajnom četvrtom poglavlju romana, koje predstavlja svojevrstan epilog. Činjenicu da je konačno zadobi­o cijelog sebe ne može mu ugroziti niti svjesnost da je ipak možda sve što je zapisa­o zapravo – priča: »Jedino... pitam se... što ako je to samo nova laž? Ako i jest, što nam drugo pre­ostaje? Samo dovoljno dobra laž«. (str. 97). Može li se, u­ostalom, ikada i ikako doći do istine? Postoji li išta što nije priča?

Moderan roman o međimurskom »dičkeru«

U svakom slučaju, Novak je napisa­o sjajan roman koji se, unatoč većem opsegu, teško ispušta iz ruku. Osim napete fabule, koja ima i elemente trilera, roman plijeni pažnju i modernim pripovjedačkim prosede­om, koji obilježavaju slobodan rječnik, nerijetko začinjen vulgarizmima, smisa­o za detalje, sjajne dosjetke, nerijetko na rubu humora, te invektive prema izazovima suvremenosti, a iznad svega uvjerljivi dijalozi, od kojih je većina na lokalnom kajkavskom jeziku. Osim toga, pripovjedač ne preskače niti jedan aspekt o kojem bi se moglo govoriti u kontekstu iznimno tra­umatičnog djetinjstva pa tako u romanu ima mnoštvo naturalističkih elemenata, ka­o što su opisi alkoholizma, bolesti, pedofilije, nasilja, (samo)ubojstava itd., što međutim ne ugrožava temeljnu notu romana, koji je zapravo topla priča o potrazi za ljubavlju. No, dok je u trećem dijelu romana uglavnom okupiran atavističko ruralnim milje­om, u drugom dijelu jednako uvjerljivo prikazuje i trendseterovski urbani milje.

S obzirom na takav pristup, možemo reći da je Novak svojim romanom uspi­o pomiriti različite polariziranosti svojstvene hrvatskoj književnosti. Za razliku od većine naših pisaca koji o ruralnom i tzv. periferiji pišu ili u humoristično-banalizatorskom ili u ide­alističko-tradici­onalističkom kodu, a o urbanom i tzv. naprednom u modernom kodu, Novak je uspi­o napisati moderan roman o suvremenom čovjeku koji je pretežno lokaliziran u tobožnju periferiju i djelomično ispričan lokalnim, nestandardnim jezikom. Uspi­o je modernim pripovjedačkim postupkom ispričati priču u koju je integrira­o lokalnu međimursku mitologiju, ruralnu kolektivnu (ne)svijest, modernu psihologiju, naličje tranzicijskog društva i intimnu ispovijest jednog pisca. Na kraju, ali ne manje važno, uspi­o je u istu, kompleksnu, ali i logičnu narativnu strukturu, uvesti više pripovjedača i više žanrova, od znanstvenih radova, preko objektivnog pripovijedanja do ispovjedno-memo­arskog diskursa, a sve to začinjeno je uglavnom kajkavskim dijalozima. Radi se, dakle, o jezično, kompozicijski, idejno i fabulativno složenom, a ipak logičnom, preglednom i razumljivom te nadasve interesantnom i spoznajno izazovnom romanu koji svojeg a­utora najavljuje – ma što najavljuje, ustoličuje! – ka­o neza­obilazno ime najnovije hrvatske proze.

Poseban osvrt zaslužuju Novakova kajkavština i međimurština. Dok se kajkavština, na­ime, ka­o u­ostalom i čakavština, već dobrano ustoličila ka­o ravnopravan jezik suvremene hrvatske po­ezije, Novakovu pripadaju posebne zasluge što je, nakon nekoliko ipak ne toliko uspjelih, u­ostalom, čini se i pomalo eksperimentalnih pokušaja (Pero Budak, Željko Funda Denis Peričić), uspi­o kajkavski jezik na najbolji mogući način integrirati u moderan romaneskni diskurs i učini­o ga ravnopravnim di­onikom suvremene hrvatske romaneskne proze. Što se pak tiče lokaliziranja priče u Međimurje, Novak je nakon Đure Vilovića i Jože Horvata tu hrvatsku regiju – i­ako s dozom kritičnosti – vrati­o u interes hrvatske proze.

No, osim što je učini­o znatne pomake u kontekstu kajkavske, međimurske i, mogli bismo reći, sjeverozapadnohrvatske književnosti, Novakov roman ipak ne možemo promatrati samo u tom regi­onalnom kontekstu, što čitateljska recepcija i potvrđuje. Na­ime, gledano s pozicije naci­onalne književnosti, Novak je svojim romanom zapravo uspi­o dati adekvatan i do kraja rezolutan odgovor na sve one tobožnje nepremostive kulturološke, idejne, jezične i ine razlike u hrvatskoj književnosti – uspi­o je elegantno i bezbolno, a umjetnički relevantno i moderno anulirati tobožnju nepremostivu polariziranost hrvatskog društvenog bića između tobožnjih centara i periferijâ, metropolâ i provincijâ, gradova i sela, jezika i dijalekata, stvorivši svojevrstan model koji je u mogućnosti odgovoriti na sve izazove našeg na­izgled »prekompliciranog« identiteta.