Svestranije upoznavanje Ruđera Boškovića

Može li se u četrdeset i pet minuta pročitati Ruđer Bošković? Ako može, tko će to učiniti? Ako ne može, ima li smisla ulagati vrijeme u objavljivanje višejezične knjige na preko tisuću stranica? Svako toliko se na Internetu pojavi članak koji nas upućuje na činjenicu kako je koncentracija prosječnoga konzumenta elektronskoga pisanoga sadržaja brojiva u jednoj i pol kartici teksta ili u minutama, u oko četrdeset i pet minuta koliko je dovoljno da pročita, razmisli i – zaboravi sadržaj teksta.

Kada je 2013. objavljena knjiga Pisma, pjesme i rasprave Ruđera Boškovića, u okviru Matičine biblioteke “Stoljeća hrvatske književnosti”, moja znanstvena i čitateljska znatiželja probudila se nakon duže uspavanosti zbog nedostatka sadržaja sličnoga tipa. Povjesničar znanosti i teoretičar Stipe Kutleša, priređivač knjige, odradio je majstorski posao odličnim izborom sadržaja koji ovu knjigu čini najcjelovitijim uvidom u manje poznati dio Boškovićeva djelovanja i života, u njegovu književnost.

Ruđer Bošković, rođen u Dubrovniku 1711., umro je 1787. godine u Milanu. Bio je pripadnik isusovačkoga reda, matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof i književnik. Objavio je više knjiga, a najpoznatija među njima je Teorija prirodne filozofije. Pisao je poljskom kralju Stanislavu Poniatowskom o opsadi i bombardiranju Dubrovnika, bilježio epigrame na latinskom jeziku te vodio dnevnik putovanja iz Carigrada u Poljsku. U Pomrčini Sunca i Mjeseca/ De Solis ac Lunae defectibus, u stihovima, po uzoru na rimske književnike Lukrecija i Vergilija, tumači prirodne, kozmološke i mitološke fenomene, ulazeći u dijalog sa znanstveno-teorijskim postavkama Newtona, Keplera, Kopernika i Galilea.

U prvom dijelu Matičine knjige nalazimo predgovor koji potpisuje Kutleša, a koji daje iscrpan uvod u veliku temu Boškovićeva doprinosa svjetskoj znanosti te prati razvoj njegova profesionalnoga puta (od Dubrovnika, Italije, Francuske do Engleske), kao i ljetopis i bibliografiju (izdanja djela Ruđera Boškovića i sva važnija literatura o Ruđeru Boškoviću). Prve stranice knjige mogu biti korisne sadašnjim i budućim istraživačima Boškovićeva lika i djela, ali i zaljubljenicima u umjetnost koji znaju prepoznati veličinu Boškovićeve, ne samo matematičke i astrofizičke, već i umjetničke misli, o kojoj će tek biti riječi u znanstvenim krugovima. Bošković šalje pisma sestri Anici te braći Bartolomeju (Baru) i Božidaru kao i dubrovačkom isusovcu i pjesniku Benediktu Stayu (Benediktu Stojkoviću, 1714.-1801.) te dubrovačkom Senatu. Pisma Anici opsegom su kratka, pisana su iz Italije i grafički su razdijeljena crvenom i crnom bojom pa je tako crvenom bojom pisan tekst na hrvatskom, a crnom tekst na talijanskom jeziku. Pisma Baru pisana su iz Beča, Pariza, Versaillesa i Cesene, na talijanskim jeziku (crna boja) s umetnutim hrvatskim rečenicama (crvena boja).

Dok Bošković s Anicom uglavnom razgovara o zdravlju i obavještava je da je s njim sve u redu, Bara obavještava i o političkim prilikama u zemljama u kojima se nalazi kao i o važnim ličnostima koje susreće, te o poslovima na koje čeka ili koje obavlja. Pomalo zaštitnički, ali odnos pun poštovanja s Anicom podsjeća na korespondenciju Galilea sa kćeri, sestrom Mariom Celestom (1623.-1634.), u kojima ona pokazuje zanimanje i oduševljenje očevim znanstvenim radom, ali duboko razumijevanje i suosjećanje za situaciju u kojoj joj se otac našao (kućni pritvor kao zamjena za odbacivanje hereze od strane pape Urbana VIII.). Takav senzibilitet u odnosu koji je prvenstveno obiteljski, ali i više od obiteljskoga jer ima težinu javnoga/političkoga jer se u oba slučaja radi o iznimnim intelektualcima i vizionarima, možemo pretpostaviti i u Anice jer ga Rudže ima i pokazuje spram nje. U dva pisma bratu Boži iz Bečkog Novog Mjesta, Bošković ga moli da se brine o Anici, a zadovoljan je i majčinim dobrim zdravljem. Ostala dva pisma, Benediktu Stayu i dubrovačkom Senatu iz Pariza svjedoče o diplomaciji kojoj je bio sklon kao i o vezama s konzulima i ljudima koji su bili zaduženi za održavanje trgovinskih odnosa i političke stabilnosti Europe toga doba.

U dijelu knjige koji donosi Boškovićeve pjesme izdvojene su ekloga ispjevana na javnoj sjednici arkađana prvoga dana Olimpijskih igara (1753.) i apoteoza kralju Stanislavu I., na latinskom jeziku, kao i hrvatski prepjev pjesme Virgo sine labe concepta (Djevica bez grijeha začeta) njegove sestre Anice Bošković. Znatno vještiji i zanimljivi od spomenutih pjesama su Boškovićevi epigrami o rasporedu planeta i sunčevim pjegama, jer mu kraća forma puno bolje pristaje. Takvom formom uspijeva pojednostaviti/prilagoditi svoj bogati stil širokom krugu čitatelja, blago klizeći prema ironiji i samoironiji što ga čini puno suvremenijim književnikom nego što se to u prvi mah čini. Ako priroda između Marsa i Venere ljude/ Smješta, zar njihova vlast ikome čudna bit će? (epigram o rasporedu planeta: Zemlja između Marsa i Venere, str. 503). Iako je njegov stil gdjegdje suviše kićen, njegov je jezik jednostavan i bez obzira na predznanje različitih disciplina koje su čitateljima potrebne da bi tekst svladali (barem što se tiče onih o matematici i astrofizici), njegove se pjesme i epigrami tiču svakodnevnice pa je aktualnost tema kojima se bavi, od umjetnosti do politike, vrlo zahvalna za pronalazak novih poklonika i danas (u Hrvatskoj i svijetu).

Posljednji dio knjige donosi nam poznate rasprave o zakonu neprekinutosti, zakonu sila, teoriji prirodne filozofije i dodatak o duši i Bogu. U tom dodatku vrijedi izdvajiti dio u kojem Bošković piše kako Bog za naše dobro odabire brojna sredstva što nas vode do cilja, tj. naglašava potrebu stalnoga podsjećanja na zahvalnost prema Bogu i prema njegovim dobročinstvima. Iako znanstvenik, svjestan je ograničenja prirodne filozofije o kojoj najčešće promišlja te zaključuje da samo ograničen i nesposoban um kakav je naš može sumnjati u tolika dobročinstva Boga (dodatak koji spada u metafiziku, O duši i bogu, str. 957). Knjiga je inače obogaćena slikovnim materijalom koji donosi fotografije Boškovićeve rodne kuće, naslovnice nekih njegovih knjiga, ilustracije znanstvenih dokaza kao i fotografiju spomenika Ruđera Boškoviću (autor Ilija Skočibušić) koja je 2011. godine, u povodu 300. obljetnice Boškovićeva rođenja, postavljena u Orahovu Dolu, rodnome mjestu njegova oca.

Sam kraj ove velike (i značajem!) knjige donosi tumač imena i izraza, rječnik, kazalo osobnih imena i pojmova za lakše snalaženje, jer se ipak radi o knjizi koja se ne čita samo od sprijeda prema kraju, nego na sve moguće (ne)znane načine jer otvara mnoga pitanja za raspravu. Jedno od njih je svakako ono postavljeno na početku, a to je: Može li se Bošković pročitati u četrdeset i pet minuta? Odgovorno tvrdim da može, pa se nadam se da će se neki to i usuditi učiniti. Kao što sam spomenula, Bošković književnu zrelost najuspjelije pokazuje u epigramima posvećenima planetima, ali i u epigramima kojima se obraća svojim uvaženim kolegama, i gdje im odgovara na pitanja iz života s/u umjetnosti. Kao da u tim stihovima oslobađa sav eros i kao da s tim stihovima njegova filozofija života dobiva novu, neponovljivu dimenziju kakav je i život sam; vječna/beskonačna je to materija koja pretpostavlja Stvoritelja. Na pitanje kako to da mu glazba ne proizvodi nikakvo osjetilno zadovoljstvo, Bošković piše: Sav uronjen u skladnom nadzemaljskom, što nude ih/ bezbrojna zviježđa,/ Ostajem nedostupan harmoniji zemlje (epigrami neuvršteni u zbirke, str. 539). Ovi prelijepi stihovi lišeni su svakoga patosa pjesnika koji je pomiren sa sobom, nema u njemu onoga Brunovoga prkosa, nego samo ushita zbog svijeta/svemira kojega je, na sreću, znao sagledati iz gotovo pa svih sfera.

Znanstvenik, filozof i književnik koji je jednako dobro pisao na nekoliko svjetskih jezika ovom je knjigom od strane priređivača zadobio našu pozornost da ga sagledamo iz književno-povijesne i teorijske perspektive u budućnosti. Četrdeset i pet minuta dovoljno je da se započne put koji nije rezerviran samo za učenike vatikanske Gregoriane, već i za sve nas koji se ne libimo oduševljavati tisućama stranica/stihova o zvijezdama, europskim državama, međuljudskim odnosima, umjetnosti bez straha od ovozemaljskoga zaborava. Jer vježbanje čitanja talijanskih i(li) hrvatskih i(li) latinskih stihova može biti dobar početak za razumijevanje svijeta/svemira/društva kakvoga danas poznajemo, zar ne?