Šegrt Hlapić – c’est mo­i

Kad me je prije više od četiri godine prof. Vinko Brešić pozva­o da sudjelujem u projektu objavljivanja sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić trebalo mi je neko vrijeme da odvagnem svoju spremnost za jedan takav posa­o o kojem sam imala samo djelomičnu predodžbu. Kritička izdanja djela hrvatskih pisaca još uvijek su malobrojna, a svi moji kolege, koji su se okušali u tom poslu, nisu ga mogli, po zahtjevnosti i pozornosti koju traži, usporediti ni s jednim aspektom svoga znanstvenoga i stručnoga rada. Ohrabrena najviše profesorovom podrškom i ponešto, ubrzo će se pokazati pogrešnom, mišlju kako prirediti knjigu članaka Ivane Brlić-Mažuranić, a­utorice koja i nije prvenstveno poznata po svojim člancima i javnim istupima, sigurno neće biti neki »kunst«, prihvatila sam ovaj ljubazni poziv i krenula na posa­o.

Na tom mi je putu postalo najprije jasno da je ta moja ideja kojom sam se kuražila posve pogrešna. Na­ime, metodološki, priređivanje knjige članaka pokazalo se – u prepisivanju i uspoređivanju pojedinih rukopisnih inačica teksta – podjednako zahtjevno, ka­o i priređivanje bilo kojeg drugoga kritičkog izdanja. No potraga za ne posve po­uzdanim bibli­ografskim jedinicama, tim kojekuda razasutim člancima – povremeno se pričinjala ka­o nedohvatljiv i uzaludan posa­o. Stranice časopisa na kojima je, prema postojećim bibli­ografijama, trebalo pronaći neki – meni tada još nepoznat – tekst Ivane Brlić-Mažuranić ili nisu postojale u tom godištu ili se na njima smiješi­o naslov nekog drugog pisca. Pojedini su časopisi u kojima je objavljivala imali manji opseg stranica ili već objavljenu bibli­ografiju (»Hrvatska«, »Hrvatska revija«), ali kroz neke, poput »Obzora«, bilo je ne­izvedivo nasumično prolaziti: bilo je to poput potrage za iglom u plastu sijena. Kad su se uz to uplele i zavrzlame koje suvremene tehnologije, režimi pojedinih knjižnica i dostupnost građe nose sa sobom – već samo prikupljanje članaka je počelo zapinjati.

Vremenom je, ipak, većina tih nedo­umica na ovaj ili na onaj način otpala: članci su, ponekad ne­običnom »slučajnošću«, nakon dugog prelistavanja, pronađeni na nekoj bliskoj stranici, a­utoričin rukopis na mikrofilmovima je posta­o nekako čitljiviji, a u bjelinama između riječi osjeća­o se ritam misli. Neke od tih zagonetki su, nažalost, još uvijek ostale: npr. tekst O priredbi pod brodskim brdom koji sam pronašla u rukopisu i za koji se tamo navodi da je objavljen 1929. godine u »Posavskoj štampi«, nismo mogli pronaći. S obzirom na ‘’rasuti teret« ove građe, moguće je da postoje još i neki drugi članci Ivane Brlić-Mažuranić koje smo previdjeli ili su ostali izvan evidencije u godinama između njihova pisanja i sakupljanja Arhiva obitelji Brlić.

Za mene je prepisivati riječi i rečenice, odgonetati prekriženo, crte i brojeve koje tumače dinamiku i razvedenost teksta, uspoređivati verzije, odgonetnuti onu koja je bila prije, a koja kasnije (sve su prepravljane)... značilo biti blizu jednom dugotrajnom procesu pisanja i mišljenja. Na trenutke mi je taj pothvat nalikova­o na slijeđenje tragova u snijegu. Otisci olovke na papiru, korekcije, bilješke... arhitektura pobočnih greda koje su podupirale zdanje teksta koje se diže.

Bila sam zahvalna na prilici da svjedočim genezi jednog pisanja, genezi koja nikako, kako je sama Ivana Brlić-Mažuranić jednom napisala (2013: 167), ne može raščiniti pravi izvor pisma. Sada su se stvari slagale, tekst je teka­o glatko: ka­o da je čeka­o moje mirenje s ulogom oka koje prati tekst, razliku i pismo, ruke koja slijedi oko. Tek s tim »zenom« koji svoj smisa­o vidi samo u pozornosti na malim pokretima, raslo je i moje po­uzdanje u vlastite oči i ruke, ali i ritam a­utorskog pisma koji sam slijedila. Daleko od svih »brzih čitanja« koje svi, a da ne odemo na popularne tečajeve, već prakticiramo: čitajući brzo i često površno, ovdje sam se zatekla kako pratim slovo po slovo, jedno slovo uz drugo, rukopis koji se otima brzini, koji za­ustavlja i traži spokojno disanje.

Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić u ovoj kritičkoj redakciji koju je uredi­o Vinko Brešić, obuhvaćaju sve njezine za života objavljene naslove: romane (Šegrt Hlapić, Jaša Dalmatin, priredi­o Berislav Majhut sa Sanjom Lovrić, 2010.), Bajke i basne (Tvrtko Vuković i Ivana Žužul, 2011), Pjesme i priče (Cvjetko Milanja i Kristina Grabar 2011.) i Članke (Marina Protrka Štimec, 2013.). U njima je Ivana Brlić-Mažuranić dobila relevantne i po­uzdane publikacije u kojima su ispravljene mnoge slučajne pogreške ili uredničke intervencije iz ranijih izdanjâ, koja su ponekad odstupala od a­utorskih redakcijâ i s kojima, zbog toga, a­utorica nije bila zadovoljna.

Ovakav projekt istraživače nužno vraća materijalnoj provjerljivosti rukopisa, čime se u prvi plan stavlja funkcija a­utora, što znači da nam se ovom knjigom članaka otkriva jedna cjelovitija slika o Ivani Brlić-Mažuranić, a­utorici koja je do sada percipirana u prvom redu kroz obzor dječje književnosti. Ovdje vidimo kako su teme koje su je zanimale i o kojima je pisala puno šire nego što bi se unaprijed moglo pretpostaviti: od socijalnih, pedagoških, filozofskih i religi­oznih – do literarnih opservacija koje potvrđuju jedan sasvim izgrađen a­utorski habitus. Poredane kronološki, one otvaraju prostor onim vrstama čitanja koje, ka­o npr. metoda usporednih odlomaka, angažiraju različite a­utorske tekstove kako bi, njihovim međusobnim uspoređivanjem, potvrdila svoje razumijevanje određene ideje ili teksta. To znači čitati Priče iz davnine i u njima izražen kompleks majčinstva usporedno s člancima Mir u duši, Ljubav, Autobi­ografija, Izjava a­utorice o postanku ‘’Priča iz davnine’’, Majka i socijalna skrb, O postanku ‘’Šegrta Hlapića’’, Rečenica koja obuhvaća svijet ili, usporedo s njezinim odgovorom na anketno pitanje, člankom Vedro pisanje, bez sumnje je danas pravo herojsko djelo. Ovaj posljednji članak, ka­o i di­o ranije navedenih (Mir u duši, Ljubav i članak o Šegrtu Hlapiću) značajni su i za njezin cjelokupni a­utorski prosede, jer u njima eksplicira svoje etičke i estetske stavove.

Razumije se da ćemo i ove »nefikci­onalne« tekstove, koji svojim žanrom sugeriraju istinitost i dokumentarnost, čitati »cum grano salis«, što znači da nam neće poslužiti ka­o izvor doslovnoga značenja a­utoričinih fikci­onalnih tekstova. Čitamo li, tako, članak O postanku »Šegrta Hlapića« koji je objavljen u »Komediji« 1934. godine, s podnaslovom »Pred premijeru napisala za ‘Komediju’ Ivana Brlić-Mažuranić«, danas ćemo se svakako odmah sjetiti da je taj tekst zapravo pisala ka­o odgovor na pitanje češkog izdavača, o čemu svjedoči i njezino pismo koje se čuva u Arhivu Brlić, pisano prije premijere i članka u »Komediji«. Ovaj »gene­aloški« tekst jednako je »fikci­onalan« ka­o i Izjava a­utorice o postanku ‘’Priča iz davnine’’, što znači da je njegova narativnost podređena vlastitoj referencijalnosti. Pri tom nam je gotovo sporedno je li Ivana Brlić-Mažuranić »stvarno« susrela dječaka koji joj je posluži­o ka­o inspiracija za roman. Ovaj i slični tekstovi su nam relevantni zbog toga što u njima možemo pročitati eksplicitne a­utoričine stavove koje je svjesno upisivala u roman, ili za koje je držala da su pri čitanju njezina romana i priča važni.

U tim se a­utorskim izjavama i pismima nalazi sukus onoga što je ona sama željela da se zna o njezinim bestselerima. Takvi su članci svojevrsna a­utorska uputa za čitanje, čak i onda kad su ovako dovitljivo napisani ka­o dokument vremena. Zadržimo li se na tekstu o Šegrtu Hlapiću vidjet ćemo kako ga a­utorica pokazuje likom iz »stvarnog života« koji joj je svojim »žustrim poslovanjem«... »zape­o za oko«: »Kad bi sa svojim drugom nosi­o na dugačkoj motci poredane opanke, da ih izloži pod šatorom, sklizali su opanci sve polako po motci prema malome, jer je nosi­o prvi kraj motke, a bi­o je mnogo niži od svoga druga. Konačno je gotovo sav teret leža­o na leđima maloga hlapca. No on je i nadalje fućka­o, a njegovo garavo, dobrano zamusano, no još uvijek nasmijano lice nije odavalo nikakove gorčine nad ovom nepravednom podjelbom tereta«. (2013: 235)

Ovako narativizirana, njezina Izjava upućuje na potrebu da se s jedne strane implicite uputi u zakonitosti staranja književnog teksta (slike iz života, »otvorene« a­utorske oči, život koji donosi iznenađenja), a s druge da se – eksplicite i sadržajno – upozori na osnovnu temu romana: radost, okretnost, marljivost ka­o principe humanizma na kojima počiva (bolji) svijet. Šegrt Hlapić je malen, sam (siroče), ali vrijedan, pravedan, marljiv i vese­o. Njegove su vrline još u­očljivije (ka­o i potreba za njima), kad ga se prikaže ka­o antipod majstoru kod kojeg služi: »Pošla sam jednog dana da vidim, kod koga taj mali posluje, i ugledala sam pod šatorom poslodavca: čistu opreku malome šegrtu. Surova, ružna i nemila vanjština, a grubi neskladni glas, koji je bez daljnjega moga­o da posluži – Majstoru Mrkonji! Pomislih: čudnovate li razdi­obe ljudi, ne samo na brodskoj pijaci, nego i po čitavome svijetu! Zašto ovako umiljatom djetetu ovako nemili gazda?« (ibid: 235-236)

Zaključna rečenica pokazuje kako priča nema perspektivu jednog ne­običnog slučaja koji se dogodi­o negdje davno, jednom na svijetu... već ima tendenciju u­općavanja »čudnovate li razdi­obe ljudi... po čitavome svijetu!«. Dakle, taj čitavi svijet (a­utoričin svijet i svijet čitatelja, naš svijet) je perspektiva kojoj se obraća, postavljajući svoj roman na os modernističke potrage za pravednijim i boljim svijetom: rješenjem iz krize.

Pisanje književnog teksta je od početka 20. stoljeća mnogim a­utorima mjesto razotkrivanja aktu­alne političke, ekonomske, društvene i moralne krize. Ivana Brlić-Mažuranić se opetovano u svojim člancima vraća pitanjima odgovornosti, pravednosti, uloge žene, a­utorstva, pisanja, tradicije, novog... Njezin Hlapić tako bježi od Majstora Mrkonje, putuje svijetom i čini dobra djela, noseći svoj opančarski pribor i veselo srce. Kad ga pitaju čiji je i od kud ide, on se ne žali na mrkog majstora već veselo odgovara: »Ja sam šegrt Hlapić. Šalje me car da njegovu sinu razgazim čizme, i ako treba kome pomoći u njegovu carstvu, da mu pomognem«. Isto ponavlja kasnije, odgovarajući prosjakinji Janji čije opanke krpa, na što mu ona odgovara: »Ako je tako, onda bi trebalo da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji«. (...) »Tražili su više takvih, ali nije nitko hti­o da ide za tim poslom, osim šegrta Hlapića. A to sam ja.«

Takav šegrt Hlapić »malen ka­o lakat, vese­o ka­o ptica, hrabar ka­o Kraljević Marko, mudar ka­o knjiga, a dobar ka­o sunce« zapravo je posve nestvaran i sasvim »nedječji« lik. Prije bi ga se moglo uzeti ka­o metaforu određenoga ethosa koji je a­utorica zagovarala ne samo u ovom romanu nego i drugdje. U članku Mir u duši oslikava isto tako jedno malo biće, ptičicu koja usred ratišta nastavlja poslovati, u miru, oko svoga gnijezda. Malenost šegrta Hlapića, slike jednog a­utorskog uvjerenja i djelovanja, metafora je ljudskih tjelesnih snaga, dok ga njegovo veselje, mudrost i dobrota, koji daleko nadilaze te tjelesne snage, čine paradigmom ispravnog djelovanja u svijetu.

Šegrt Hlapić je odgovor Ivane Brlić-Mažuranić na temeljna pitanja i izazove svijeta s početka 20. stoljeća i zbog toga, i­ako »u zabavi i po­uci« adresiran na najmlađe čitatelje, u osnovi postavlja zahtjev prema »velikima«: onima koji žive, kroje i/ili na ovaj ili onaj način podržavaju taj svijet krize. Zato se ni ovdje, ka­o ni u njezinim pričama, ne događa transformacija maloga, već »velikih« junaka: na kraju romana se smekšava srce Majstora Mrkonje, dok je Šegrt Hlapić na kraju i na početku opisan istim riječima. Njegovo veselje, mudrost i dobrota su poput lakmus papira koji u velikoj epruveti povijesti olakšava transformaciju nesreće, grubosti i boli u mekoću i ljudskost.

Angažman Ivane Brlić-Mažuranić je ovdje, ka­o i u mnogim drugim prilikama, za­ogrnut plaštom građanske korektnosti. Pod tim plaštom čitali smo njezine knjige u kalupima žanrova i moralke, ka­o tekstove »od kapitalne vrijednosti«, pisane za »male čitatelje«, ne videći načina na koji bi se kapital tih tekstova tica­o nas koji o njima pišemo. Time smo ih, postavljajući ih u sentimentalno konstru­iran svijet »nevinog« djetinjstva, lišili temeljnih okvira koje im je a­utorica postavila: odgovornosti, rada, poštenja, vedrine i humanosti, svega onoga čime je, daleko od pustolovnosti i humora kojima se obraća »malima«, svoj pogled i izazov uputila nama »velikima«, Majstoru Mrkonji u svakome od nas.