Romaneskna posveta gradu Osijeku

Značajnu dionicu hrvatske književnosti kraja devedesetih i prve dekade dvijetisućitih predstavljaju prozni radovi autorâ koji su iz novinarstva zakoračili u književnost. Nedavni izlazak romana Donjodravska obala poznatog istraživačkog novinara Drage Hedla, zaslužnog za razotkrivanje mnogih mračnih tajni ratne i poratne Hrvatske, na prvi se pogled čini nastavkom priče o transferu novinara u književnike. Međutim, tome nije tako, jer je Drago Hedl zapravo počeo kao književnik – još kao gimnazijalac, prije četrdesetak godina objavio je knjigu priča Smijeh na kiši, 70-ih godina izašla mu je knjiga za djecu Žuti vrtuljak, a nakon diplomiranja bio je urednik osječkoga književnog časopisa Revija. Također, objavio je i nekoliko dramskih tekstova koji su bili igrani u osječkom komornom kazalištu, a autor je i više publicističkih knjiga kao i nekoliko filmskih scenarija. Dakle, radi se o književniku koji se nakon tridesetogodišnjeg novinarskog staža svojim romanom vraća u književnost, a u nekim intervjuima najavljuje i mogućnost da potpuno napusti novinarstvo i posveti se isključivo književnom stvaranju.

Donjodravskom obalom Drago Hedl ispisuje romanesknu posvetu rodnome gradu Osijeku, a evocirajući vrijeme svoga odrastanja on prepliće i ukršta ideologiju i intimu, stravu i idilu, zadovoljstvo i strah, prijetnju i ljubav. Iako se radi o fikcionalnome tekstu, rukopis je uvelike utemeljen na stvarnim događajima iz života autora i njegovih bliskih rođaka, čega je potvrda i fotografski materijal smješten na kraj knjige, a koji čitatelju olakšava vizualizaciju rukopisnih dionica. Reminiscencije vremena odrastanja u našoj su suvremenoj književnosti prilično brojne, ali Donjodravska obala razlikuje se od većine tih rukopisa time što radnja nije locirana u atraktivne, prevratničke i uzbudljive šezdesete, već u romanu pratimo događaje koje autorov alter-ego, šestogodišnji dječak Dado i njegova obitelj proživljavaju tijekom nekoliko mjeseci 1956.godine.

Kao i svaka reminiscencija djetinjstva, Hedlov roman obiluje nostalgijom i deskripcijama idile, jer je posrednik priče tj. pripovjedač maleni dječak, nesvjestan tegobnosti vremena u kojemu živi. No, ipak, svakih nekoliko stranica ležernost svakodnevlja zaigranog dječaka oštro biva presječena sugestivnim opisima koji izazivaju nelagodu i slutnjom su prijetnje, pritajene opasnosti – opisi odsijecanja glava kokošima, klanja i tranširanja kunića pred nedjeljni ručak ili dočaravanja procesa pretvorbe životinjskih ostataka u tutkalo u mjesnoj tvornici. Također, tu je i sveprisutni tmurni čovjek s brčićima, u kožnoj jakni, špiclov, čija je presudna uloga u skretanju (ali i prekidanju) životnih putova pojedinih pripadnika obitelji Dade Koeniga. A radi se o obitelji folksdojčera, koje je njihovo njemačko porijeklo u vrijeme neposredno nakon Drugog svjetskog rata osudilo na ispaštanje tuđih grijeha, što autor uvjerljivo oslikava riječima Dadine bake, omame, najvažnije osobe u ranom dijelu njegova života, koja je opetovano naglašavala: Rat je jako gadna stvar, a za one koji ga izgube mir je još gori. Tako je to zapravo i roman o dvije kulture, jednoj kojoj je pripadala prošlost i drugoj kojoj je bila obećana blistava budućnost, a u ime koje se pripadnicima prve otežavala sadašnjost.

Radnja se odigrava na autentičnim osječkim lokacijama od kojih neke još uvijek postoje a neke će roman oživjeti u sjećanju starijih Osječana, pa se roman može iščitavati i kao evokacija prošlosti i hommage nekadašnjem Osijeku. U tu je svrhu na unutarnjim koricama otisnuta karta ulicâ i toponima tadašnje Donjodravske obale, odnosno junakova mikrosvijeta kojim dječačić brodi širom otvorenih očiju upijajući slike, dojmove i iskustva. Tako djetinjstvo i u ovom slučaju, magijom autorova pera, poprima arkadijske, mistične značajke, unatoč neimaštini, bijedi i rigidnosti toga vremena.

Najveća je odlika rukopisa uvjerljivo dočarana atmosfera 50-ih godina, vremena kad su ljudi znali uživati u sitnim zadovoljstvima, nezasićeni i neotupljeli od današnjeg obilja, i nerazmaženi današnjim suviškom izbora. No Hedl sugestivno dočarava i atmosferu susjedske prisnosti, zajedništva i solidarnosti te spremnosti na svakovrsnu pomoć, što je također u današnje vrijeme egoizma, laktarenja i zavisti – puno rjeđe. Zato je Donjodravska obala i sa sociološkog i kulturološkog stanovišta važan roman, jer implicitno govori i o načinima na koje je promjena političko-ekonomskog sustava utjecala na međuljudske odnose i načine ophođenja i ponašanja među ljudima.

Roman je to koji je moguće iščitavati na više razina i načina – kao kroniku jedne obitelji, posvetu gradu, evokaciju prošlosti i vjerno oslikavanje načina života, atmosfere, jezika, ali i kao priču o ljudima viktimiziranima politikom, koji postaju žrtvama rigidne ideologije, vječno obilježeni svojim podrijetlom. Time, iako smješten u pedesete godine prošlog stoljeća, roman upozorava i na ovodobne, aktualne slučajeve obitelji i ljudi koji žive živote obilježene tuđim krivicama, ispaštajući za tuđe grijehe i noseći križ nepodobnosti „pogrešnog“ prezimena, ili vjere. Već sama naslovnica simbolički govori o sadržaju – osim što sugerira nepovoljan položaj manjina, izgorjela šibica sa naslovnice važnu ulogu ima i u radnji romana, jer jedan veliki požar otponcem je za nepravdom uvjetovane promjene životnoga puta malenog pripovjedača i članova njegove obitelji.

Pojedina je poglavlja romana Hedl naslovio prema pojedinim klasičnim djelima svjetske književnosti (Doba nevinosti, Kraljević i prosjak, Jadnici, Samrtno proljeće) i ti su naslovi u tijesnoj i skladnoj korelaciji s tematikom poglavlja kojeg naslovljuju. Međutim, istodobno se kontraproduktivnima ispostavljaju podnaslovi rukopisnih cjelina, jer otkrivaju tijek fabule i dokidaju gradaciju napetosti i neizvjesnosti.

Pripovijedanje je jednostavno, pravocrtno, bez kićenja i pretjerane ornamentike, i Hedl kao da nastoji slijediti uzor poznatih Twainovih pustolovnih romana za djecu (o Tomu Sawyeru i Hucklberryju Finnu). No intencionalna pripovjedačka suzdržanost, a uslijed prilagođavanja izričaja pripovjedačevom dječjem uzrastu, ispostavlja se ograničavajućim faktorom (u smislu stilistike i korištenih pripovjednih tehnikâ i postupaka). Stoga će biti zanimljivo uspoređivati pripovjedni svijet, stilistiku i izričaj Donjodravske obale s onima u skorašnjem romanu (u nastajanju), u kojemu će, kako autor najavljuje, sad već odrasli junak u zreloj dobi potražiti ljude koji su obilježili njegovo odrastanje, kako bi nastavio prekinute priče.