Roman postmoderne asocijativnosti

Ono što je vidljivo od samoga početka romana Pisma od smrti, prvijenca uglednoga hrvatskoga književnog prevoditelja, diplomata i kulturnog djelatnika Mate Marasa, točnije od njegova uvodnoga dijela pod naslovom »Muka po Petru«, a što kasnije još i više dolazi do izražaja (posebice u 8. poglavlju pod naslovom »Ponoćni dnevnik«) – nesporno je zanatsko umijeće, demonstracija pripovjedačke umješnosti. Kroz cijeli roman protežu se tečni i duhoviti dijalozi, svježe i precizne po­etske slike uz blagu i nenametljivu psihologizaciju šarolikih likova. Lako je u­očiti i bogatstvo »kulturološke«, postmoderne asocijativnosti, kojom se a­utor često služi ka­o »kompostom« iz svoje, ponajviše, prevoditeljske »kuhinje«, ka­o poticajem za bujanje i grananje književne biljke zvane roman. Taj kompost sastavljen od raznih citata, referenci iz književnosti, povijesti umjetnosti, zemljopisa i sl. često posluži pripovjedaču i ka­o vezivno tkivo između pojedinih pisama ili epizoda.

Glavni lik romana, Petar (pripovjedačev i a­utorov otac), u mnogočemu je tipičan Studenčanin, Imoćanin, ali istodobno toliko poseban, zanimljiv i ne­običan da je zavrijedi­o biti glavnim likom jednoga romana. Uostalom, on je na neki način, u mnoštvu pisama napisanih sinu Mati, sam dokumentira­o svoj prebogat život. Zato je pripovjedaču u epilogu lako ustvrditi (obraćajući se pokojnomu ocu) da mu se možda ovo što je napisa­o ne bi svidjelo, ali pisa­o je samo ono što misli da se dogodilo, da je istina. A što je istina o Studenčaninu Petru?

Istina je da je on pronicljiv, sposoban, spretan i kre­ativan, kako to komentira pripovjedač u Lyonu: »Moj Franco­is-Andre, ne znaš ti koliko zanata leži u pozamašnim rukama gospodina Marasa« (str. 205). Istina je da se u njemu mogu prepoznati mnogi Studenčani; da on svjedoči mukotrpan život protkan ranim odlaskom trbuhom za kruhom, pečalbarenjem; da je to karakter formiran na škrtom kamenjaru, bez ikakva materijalnog zaleđa, bez odskočne daske, obiteljske srebrnine, ništa osim gologa života, instinkta za preživljavanje, moralnog zakona u sebi, ka­o i povjerenja u zaštitnicu Majku Božju što je na njegovim dječjim prsima satrla zmiju ljuticu. Istina je, također, da je uvrnut karakter, težak, ne­umoljivo krut, tvrd (ka­o stijena), samoživ, ego­ističan, politički zadrt, itd., ali je u svoj svojoj zaslijepljenosti svjedoči­o i postojanje ide­ala i principa kojih se nepokolebljivo drža­o do samoga kraja. Tako samoživ karakter formiran u okvirima morlačke patrijarhalne tradicije i izložen kanonadi životnih teškoća i nevolja, teška posla i samotnjaštva, iscrpljiva­o je i samoga Petra i zamalo uništi­o cijelu obitelj.

Nakon četrdeset godina dozrijevanja, očekivanja da vrijeme učini svoje, Mate Maras je smoga­o hrabrosti su­očiti se s ovom pripoviješću, s ovim pismima i vlastitim pisanjem, sa svojim i očevim životom, koji je ka­o bujica teka­o vlastitim koritom, ali najčešće se prelijeva­o i prožima­o s njegovim životnim tokom. Tako smo nakon njegove pjesničke knjige iz 2005. dobili još jednu zrelu, kasnu berbu Mate Marasa.Sazreli su i objektivirali se Matini stavovi i zaključci. Sazrele su i njegove namjere s ovim romanom. Svjedočeći o očevu životu posta­o je svjedokom i mnogih drugih životâ, sudbinâ, događaja. Tako se osim opisa svagdana naših ljudi u tuđini ponešto može saznati i o talijanskim zločinima na Studencima tijekom 2. svjetskog rata, o poratnoj komunističkoj otimačini i osveti, o hrvatskoj emigraciji, o sedamdesetima u Hrvatskoj i vrbovanju ljudi u KOS, ali i o potrebi suživota raznih hrvatskih opcijâ. Zrelost pripovjedača prepoznaje se i u mogućnosti odmaka, objektivnijeg odnosa, što se u ovome romanu može iščitati u čestoj pripovjedačevoj ironiji ka­o i u nešto rjeđim trenucima humora, koji unekoliko podsjećaju na Ivana Ra­osa ili Moli­ere­a. O tome npr. govore Petrove te­orije o povezanosti zijevanja i pomirenja s Bogom prije spavanja ili teški razgovori o šparnosti ili dužnicima i novcu.

Dakle, Marasov odnos prema ocu vremenom je sazrijeva­o, mijenja­o se. Svejedno, ostalo je dosta toga što ih je razdvajalo, što ih je činilo strancima – neke karakterne osobine, životni interesi, svjetonazori. Istodobno, uvijek je među njima bila jedna konstanta, nešto što ih je spajalo i što ih je nerazdvojno utkalo jedno u drugo i u ovome romanu, nešto čemu su obojica »izmicala« tražeći se po svijetu, živeći onako kako su morali i mogli, ali čemu se ipak teško može umaći, a to su – Studenci. Pokuša­o je Mate potisnuti i njih, nazvavši ih Kladencima u »Muci po Petru«, i sebe, prozvavši se Antom, ali na kraju nije moga­o zanijekati ni Studence ni tri naraštaja njegove krvi, što leže pod grobnom pločom na vjetrometini vječno okrenutoj prema planini Zavelim. O njihovoj sljubljenosti sa Studencima svjedoče mnoga mjesta u romanu. Ovako Mate s dječačkim ushićenjem piše primičući se Studencima nakon duga izbivanja: »I napokon, kad sam minu­o Grginu ogradu, pojaviše mi se na vidiku pozlaćeni Studenci i kuća u kojoj nikada nije prestalo kucati toplo majčino srce za izgubljena sina« (str. 282). A Petar, daleko u Lyonu, opterećen ne­izvjesnošću zbog operacije koja mu predstoji, piše sinu Mati: »Iako ti nije uspjelo povratiti me živa, bar neka bude mrtva. I svojom rukom da bi me ukopa sa mojim roditeljima u mome lipom mistu Studencim i još lipšoj zemlji mojoj Hrvackoj« (str. 112).

I tako, sada, nakon Marasovih glasovitih i bravuroznih prijevoda soneta talijanskog pjesnika G. G.. Bel­lija s rimskog dijalekta na studenački izričaj, čime je posebno zaduži­o Studence i Studenčane, ovoga puta on udružuje snage sa svojim ocem, s njegovim pismima ka­o njegovom ostavštinom, i podastire nam originalni jezični materijal, zavičajnu baštinu. Dokumente koje će ubuduće morati uzeti u obzir svaki pro­učavatelj studenačkoga govora.

Sljedeći važan aspekt romana je onaj »duhovni«, najčešće s naglaskom na onom – kršćanski. Nije to samo zbog silne spletenosti romana s biblijskim tkivom, značenjima, aluzijama ili citatima, već više zbog puta kojim se ide, zbog načina na koji akteri svladavaju probleme i životne teškoće i zbog spoznaja tj. vrijednosti do kojih stižu. Od samoga početka, od naslova matičnog teksta »Muka po Petru«, potencira se i dominira usporedba glavnoga lika Petra s Kristom, tj. Petrovih životnih patnji s Kristovom mukom. Katkada je to pred nama u ne­upitnom tonu, a katkad i s naznakama pripovjedačevih rezervi. Osim te usporedbe provlači se i usporedba Petra oca s Bogom Ocem. Petar otac je, doduše, u stalnim razmiricama sa svojim zabludjelim sinovima (da bi mu se na kraju zamjerila i kćer – jedina po­uzdanica) i neprestano se poziva na starozavjetni smisa­o Boga ka­o oca čvrste ruke, koji grmi i kažnjava. Kako se čuvstva glavnih protagonista prema kraju ove »sjetne pripovijesti« (kako je višekratno naziva pripovjedač) sve više zagorčuju i zasićuju do krajnjih granica izdržljivosti, kako je sve vidljivije da Muka po Petru zapravo prerasta u Muku po njegovoj obitelji, u samoj završnici ka­o da se priprema pucanje po svim šavovima. Ali, to se ne događa, nego naprotiv, sada se zbiva potpuna pre­obrazba.

Na­ime, Petar je čovjek koji se ponaša­o zapravo ka­o izgubljeni sin koji se nije želi­o vratiti ili bolje rečeno, koji je bi­o uvjeren da se nema kome vratiti; čovjek koji je spletom životnih okolnosti i svojim nepodnošljivo teškim karakterom neprestano razbija­o obitelj, tu osnovnu stanicu ljudske zajednice i sreće. No, čovjek koji je svoje najbliže dove­o do krešenda mučnine i apsurda, sada ih i nehotice ujedinjuje, izvlači iz njih ono najbolje što imaju u sebi, tako da njihova trpnja, žrtvovanje, čin ljubavi i milosrđa pročišćuje, osnažuje i smiruje njihove živote ka­o i ovu pripovijest, koju stoga nipošto više ne možemo zvati »tugaljivom«. Tako se Petrova muka i Muka njegove obitelji dokončuju smrću, ali sada boljom smrću, a njegov »promašeni život« uskrsnućem novih vrijednosti i slutnjom boljega, novoga života. Pisma od smrti su sada pred nama čitateljima, ali su iza Mate Marasa, a­utora, koji nam priprema i već podastire nešto drugo i drugačije, a to su – Pisma od života, kako naslovljava već ukoričena pisma svoje majke Ruže.