Pjesnik zakrivenosti

Svojedobno smo napisali kako je jedna od temeljnih tema Hercegove po­ezije ideja samosti u okviru najnovijega hrvatskoga pjesništva. Ta se tema uklapa u onaj model toga pjesništva koji sam imenova­o novone­oegzistencijalističkim, koji upravo tom temom donekle korespondira s hrvatskim ekspresi­onizmom, iz njegove književnopovijesne lociranosti u međuraću, te dakako egzistencijalizmom iz njegove također književnopovijesne faze, koji je upravo temu samosti (Šegedin) dove­o do krajnje izdrživosti egzistencije subjekta. U ovoj, pak, zbirci Herceg je na sličnom tragu kad je riječ o temeljnoj temi i ideji. No, ona je garnirana s »dodacima« koje ju a­uratiziraju. Riječ je o onim »dodacima«, na­ime, koji se mogu podvesti pod nekoliko značajki iz različitih sfera, a »a­uratizacija« pak, sa svoje strane, upućuje na transgresivnost koja tu solipsističku poziciju čini ne/moćnom.

O čemu je, dakle, riječ? U to nas mogu uvesti one pjesme koje imaju pretenziju biti tematski a­utopo­etičke, ka­o što nas mogu uvesti i tipovi pjesama, ili s treće strane dominantna kategorija crnine, tamnosti, temeljna tema i ideja. U prvom slučaju riječ je o pjesmama koje uzimaju u svoju obradu materijale, sadržaje i radnje iz područja određenih konkretnosti, ali ne s pretenzijom »trenutne« stvarnosne validnosti, nego više načelne prototipnosti (univerzalnosti), koje svojom općošću žele potvrditi transvremenitost i transpovijesnost. One (konkretnosti) su upravo zbog toga i do kraja ne­određene, nisu dakle dovršene u svojoj cijelosti, pa su čak ponekad i »upitne«. Na­ime, obilje tih mogućnosti kreće se u rasponu od »svega« do »ničega«, što je primjer stanja i mogućnosti ne­odredivosti.

To je važno, jer se u sličnom rasponu »zbiva« i (lirski) subjekt u svojoj »datosti« (sebe-naspramnosti), u svojim odnosima (drugo-naspramnosti). Prva uspostavlja subjekt u svojoj relativnoj moći uspostavljanja mjesta, a druga pak nudi subjektu mogućnost upitnosti i propitnosti subjekta u njegovu odnosu spram nekog/nečeg drugog. To je njegova ranije naznačena ne/moć. Upravo to, reka­o bih, iznudilo je kategoriju tamnosti, mraka (i ostalih metonimija) ka­o najrelevantnijega mjesta (prostora) mogućega događanja »svega« i »ničega«, ka­o i sebstva. Te kategorije su ne­obvezujuće u smislu određenje konkretne konstituci­onalnosti, osim konkretne tvorbe subjekta smještenog u tom prostoru »svega« i »ničega«. Drugi »dodatak« je jamačno svijest o jeziku, koji unatoč tome što posjeduje imanentnu moć obuhvaćanja svijeta, nerijetko se nadaje ka­o onaj koji uskraćuje tu »svemoć« obuhvata, koji se nudi svojim manjkovima, i zato se ne može jamčiti njegova moć sve­obuhvatnosti (Jezici, Bez posljednje želje, Klopka). Ne/moć odnosa subjekta i jezika se tako »razrješuje« koliko »nemoćnom« metaforizacijom pjesničkog jezika, toliko i temeljnom ontološkom kategorijom subjekta, to jest nemoćnom slobodom (Zaboravljeni). Ta upitnost i problematičnost jedna je od tema ove zbirke i Hercegova pjesništva u­opće.

Drugi način, rečeno je, da se »uđe« u zbirku jest u­očavanje nekoliko tipova pjesama. Jedan je tip pjesama koje u pravilu imaju jednu (obično središnju) kiticu koja je semantički »gusta«, i u stanovitom je smislu iskazna. Ona ne »tumači« samo tu pjesmu (Silu­ete, hologrami, Istočna karta, Zasljepljujuće mijene) nego i Hercegovu središnju po­etičku ideju, zapravo svjetonazor (samost, ideja crnog). Ona je, dakle, i »rezime«, neka vrst gnomskog iskaza, pa smo je zbog toga i nazvali iskaznom jezičnom radnjom. Središnja se pjesnička ideja također »grana«, te smjera prema doslovno-stvarnom, čije konkretnosti nije teško detektirati, nadalje prema metaforičnom skrivanju traga – to je ono na što smo već ukazali nominacijom uskrate »svega« i »ničega« – te prema simboličnoj ne-otkrivenosti smisla (bez-smisla). Nedostatak smisla je dakako dijelom i u tome što solipsizam »ne dopušta« izlazak iz samosti ka­o prevladavajuće kategorije. Drugi tip pjesama (Zadnja točka, U crnim točkicama (Mrak)) nudi dijaloške govorne radnje u kojima se akteri »kroz« taj dijalog situ­iraju i »smještaju« na svoje određene moguće pozicije s obzirom na različite mogućnosti bivanja, zapravo s obzirom na mogućnosti ontologizacije u biti, po čemu bi oni pribavili relevantnost i dignitet, »težinu« subjekta (aktera).

Ima još jedan tip pjesama, uvjetno rečeno, a on je manje brojan (Kad će doći Babilon – po kojoj pjesmi zbirka nosi naziv), koji je po našem mišljenju estetički najuspjeliji, jer sintetizira ono najuspješnije od onih prvotnih tipova pjesama. Na­ime, tom tipu pjesama je metaforički i simbolički sloj »čišći« i »progredirajući« u značenju smislena telosa, te mu tzv. stvarnosni motivi ne smetaju, jer se i ne iscrpljuju u toj stvarnosnosti, nego je transcendiraju metaforizacijskim i simbolizacijskim slojem. Upravo u tom prividnom paradoksu smisa­o je pjesništva, ne dakle u nečemu pred-pjesničkom (svijetu, stvarnosti, akterima društvene zbilje, itd.), u građanskoj bi­ografiji pjesnika ka­o materijalu (stvarnosne) pjesme, nego u sposobnosti jezika pjesme da iskaže navedenu ne/moć tvorbe odnosa subjekta i jezika u rasponu od »svega« i »ničega«.