Patos i etos zavičajnosti

Mile Klarić, profesije medicinske, u čemu nije osamljen primjer u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, svoje pjesničke radove poče­o je objavljivati još u Poletu, a pripadnošću spada­o bi u »zadarski krug«, uz niz drugih a­utorâ toga kruga (od R. Dobre do T.M. Bilosnića). Taj je krug, primjerice u 19. stoljeću probuja­o oko kulturne i književne djelatnosti Zore Dalmatinske koja je, zajedno s urednikom A. Kuzmanićem, bila ve­oma važan časopis u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda u­opće, a posebno u Dalmaciji. Već je taj krug izrazi­o nezadovoljstvo što Zagreb donosi odluke, a da se ne dogovara s kulturnim akterima Dalmacije. Dalmacije je na­ime imala iznimnu kulturnu i književnu tradiciju, a izdavala je i političke novine (»Kraglski Dalmatin«) prije Gajevih »Novina«. Već je, dakle, i tada bilo jasno da se provincija, koja svojom kulturnom težinom nije bila provincija, donekle marginalizira i gura na periferiju važnosti.

Nego, zbirku koja je pred nama čini šest ciklusa, te uvodna i završna pjesma. Pridodani epilog, na čemu je izgleda inzistira­o urednik knjige, na­ime tekstovi spomen-ploča, ne spada u ovako strukturiranu zbirku. Knjiga je popraćena čak s dva napisa, što je inače značajka zbirki objavljenih izvan centra, čime se želi dati priznanje, opravdati značaj i učiniti afirmacijsku gestu. Riječ je o predgovoru (Ilka Despota) i pogovoru (Zrinke Dobra-Opačić), koji prijateljskom gestom upozoruju na određene značajke zbirke, prvi više patosno, drugi više analitički.

Uvodna pjesma (Riječi) i završna (Vapaj) zacijelo se nadaju ka­o svojevrstan prolog i epilog, u temeljnom smislu jezika i teme. Njihov je tematski opseg, na­ime, značenje riječi, ali ne ka­o puke semantičke, ili pak leksičke, razine, nego – značenja riječi ka­o određenih etičkih pozicija u rasponu od blagosti i terape­utike (što se može označiti ka­o psihološka dimenzija), do prijetvornosti i nanošenja zla (čime se želi uputiti na ontološku dimenziju). Riječi, dakle, ka­o nositeljice značenja posjeduju resurse za konstitu­iranje bića, odnosno samosvojnosti subjekta. One tako reći nose identitetska obilježja okolnosvjetskog, izvanjskog koje prilazi subjektu kako bi ga predikatizirala. Završna pak pjesma signira životnu »posljedičnost« procesa što su ga »započela« značenja, pa se pred kraj života moli za spokoj duše. Između tih etapa životna puta Klarić smješta, po ciklusima, različite teme, različite etape u povijesnoj, događajnoj, prisjećajnoj i osjećajnoj dimenziji subjekta i njegove intersubjektivnosti.

Naveli smo, također, da se pjesnik usidruje i zavičajni are­al (Klarić je rođen u Stankovcima, a Zadar mu je mjesto života i rada, i time je pravi predstavnik zadarskoga književnoga kruga). Stoga mu lokus amo­enus predstavlja ne samo krajobraznu (pejzažnu) sličicu, u stilu primjerice impresi­onističkoga pjesništva, nego mu je ono ujedno i sveto mjesto, u smislu trajnosti, u smislu transpovijesne univerzalne vrijednosti, i u smislu religijske zaštite. Razvidno je da je ovdje naglasak na etičkomu. Etičkomu je, dakle, medij kako osobno tako i univerzalno, kako pojedinčano tako i transpovijesno. Zato je ono popraćeno a­ure­olom patosa (Moj grad), jer ga upravo taj patos, da tako reknemo, mitski posvećuje, uzdiže ga i čini središnjom okosnicom bilo kakva zbivanja. Zavičajno, nadalje, može pružiti smiraj (Kuća uz more), ka­o što može imati i psihološki učinak prizivanjem nostalgičnih figura ka­o resentimentne geste (Korijeni i zbilja). Zavičajno tvore jednako antropološki akti ka­o što ga tvore i zo­­omorfni i flore­alni mediteranski motivi, te priroda općenito. U zavičajnomu, ka­o »spoju« pojedinačnog i univerzalnog, jest etičko ka­o pred-postavljeno. To bi ujedno bila i temeljna dubinska tema zbirke.

Ovdje trebamo ukazati, nadalje, na jednu formalno-morfološku, a bitnu značajku. Na­ime, Klarić piše pjesme dvojakoga tipa. Jedne su dulje, višestrofne, građene slobodnim stihom ili vezanim tipom stiha; stoga takve pjesme uzgred rečeno djeluju »starinski«, i one su uglavnom opisne karakteristike. U njima lirski kazivač govori nešto o različitim podražajima koji nisu nužno povezani s intimnom sferom njegovom, nego su objektivni opisi kakve pojavnosti, kakve refleksije, kakva stava. Drugi tip pjesama je znatno kraći, u pravilu jednostrofni (od četiri do sedam kraćih stihova, od peterca do sedmerca). Te su (»ha­iku­izirane«) pjesme lirskije i metaforičnije, i prema našem sudu u pravilu umjetnički uspjelije (Visibaba, Izgubljen, Vrutak života i dr.).

Dok je drugi ciklus tematski usredotočen na egzistencijalna stanja lirskog subjekta (Bivstvo, Samoća) i njegove ontološke validnosti, što znači da je usmjeren prema biću i generičkom njegovom statusu, treći ciklus svojim naslutima propitkuje modalitete pojavnosti bića u njihovu »opipavanju« izvanjskog i okolnosvjetskog (Čovjek, Sidrište duha). To znači da je više usmjeren prema društevnom statusu bića. Četvrti ciklus tematizira zapravo »ženske portrete«, tipove osjenčane kako ironijom (Usidjelica), ali također i stanovitom kazivačevom kritičkom zajedljivošću (Dama umrežena). Sljedeći je ciklus, slično, tematizacija »muških portreta«, zapravo tipova različitih u spektru društvenom i karakterološkom (Pijanica, Lice bez obraza). U tom se smislu naslovna pjesma Tama praznine očituje u manjakvosti ljudske dimenzije motrenih aktera, a ne nekih graničnih stanja egzistencije. Zato su to društveno-kritičke teme, a ne egzistencijalističke. Zadnji, najkraći, ciklus tematski je usredotočen na ekstatičnu vrijednost života ka­o takvog (Elipsa života, Bogataš), i time je više usmjeren na subjekt i njegova pojašnjenja različitih životnih odnosa.

Razvidno je iz navedenoga da je Klarić kompozicijski ustroji­o zbirku dosta konzistentno. Na­ime, bilo mu je stalo da prikaže temeljne životne datosti ka­o nužne etape u sazrijevanju i odnošenju prema drugima i svijetu. Dok su mu dulje pjesme, uz neke iznimke, manje estetički uspjele, kraća forma, donekle zgusnuto ha­iku­izirana, koncentrirana je na trenutak i stanje primjereno takvoj temporalnosti; takva forma više je lirska, i više je usmjerena na stanje subjekta u njegovom duševnom, doživljajnom segmentu.