Oltar

»... jer, u protivnom, lizat će ognja paklenoga dovijeka.« Florijan Tratinčec dovrši posljednju rečenicu oglasa, pridigne se i snažno uzdahnu. Njegove se oči zacakle, lice ozari i pogled mu se prikova za mali oltar u kutu sobe. Prišavši mu svojim nespretnim i gojaznim tijelom, gotovo dječački, savi se pred njime netremice ga gledajući te upali električne žaruljice što ga obrubljivaše. Već je bila pukla zora i tišina se razlijegala vrtom koji se širi­o ispred oglašivačeve kuće koju je, još do nedavna, dijeli­o s onemoćalom majkom. Šljiva je već procvala u voćnjacima trešnjevačkim, topli su dani prohodali i bližili se ljetu.

Temperatura je bivala višom, a Florijan Tratinčec postaja­o je nemirnijim. Prije dvije godine, ka­o također i sada, neki se nemir ušulja­o u njegovo tijelo, sta­o se podmuklo poput mrava verati po nogama, goneći ga da hoda. Da bi smiri­o dušu, a ponajprije tijelo, bi­o se prijavi­o na hodočašće. Pronašli su ga tjedan dana kasnije u Karlovcu, gotovo bez svijesti, što vrli hodač nije zna­o nikako objasniti.

Prije nego što će obući sive vunene čarape on blagoslovi svoje omiljene plastične natikače znakom križa te promrmlja: »Ove bi sada izdržale i četrdeset godina lutanja po pustinji«. Spusti­o se Florijan hitro niz stube. Bi­o je primijeti­o da će dan biti sparan. Noge su ga nosile put crkve.

Na raskrižju ga dočeka glas konobarice iz obližnjeg kafića:

»Dobar dan, kapelane! Kuda jurite?«

»Ha! Kapelan!«, odvrati Florijan pomalo gnjevno i počeka časak te prozbori:

»A znate li, draga susjedo, da sam ja nedostojan da odriješim pojasa našem kapelanu, a kamoli svetom Florijanu, mome zaštitniku!«

Bujica je riječi potekla iz njegovih ustiju. Više se nije moga­o obuzdati; šankerica je već odavno otišla, a slušateljima su ostala samo djeca. Pričajući, razmaha­o se rukama, ka­o da želi premjeriti nebo ili poletjeti put sunca. Bi­o bi lamata­o još satima da nije primijeti­o kako ga jedan od derana povlači za hlače. Srdito, on se okrene mališanu i podvikne:

»A znadeš li ti, derište jedno, da te za stotinu godina neće biti među živima!?«

»Pa ni Vas!«, odvrati jedan, a ostali prasnu u smijeh. Bijesan on se sagnu da dohvati kamen, ali se mališani razbježaše.

»Strela bu vas Božja vubila!«, grmi­o je Florijan idući put crkve. Vidjevši je, on zastane pa se zamisli. Osjeća­o se poput djeteta koje je priznalo svoju prvu krađu te iz njega izmigolji glasić pun stida pa potom gotovo zaplače:

»Jadna betlehemska dječica, nisu ona kriva«, reče tiho. Pred njim je staja­o stup i njega obuze posve drugo raspoloženje; plazi­o je jezikom oblizujući usne dok je pribija­o oglas na drvo.

Kovčeg bi bačen u prašinu. Za njim su poletjele i ostale stvari. Margarita je mogla samo s razočaranjem gledati kako vlasnik noćnog bara »Scorpi­on« gužva i kida plakat koji je najavljiva­o nastup Vatrene Lili. »Možda bih trebala pokušati nešto drugo«, pomisli bivša plesačica.

Pogledala je gazdu još jednom, nijemo mičući usnama i zabacivši kosu unazad. Valjalo je krenuti. Pošla je s kovčegom i još jednom neprospavanom noći. Hodala je bez misli; pored nje prolazili su kućerci iz kojih bi, od vremena do vremena, zamirisala hrana ili se čula glazba.

Zaputila se Božjakovečkom. Negdje na pola ceste polomi joj se potpetica. A onda prisjeti se da bi mogla svratiti do gospođe Kavran. Sve se više i više približavala kući obrasloj u bršljan.

Bile su joj dobro znane zavojite stepenice kojima će se spustiti u sobetak. Gospođa bi je Kavran često primala da ovdje prenoći. Unišavši, Margarita spusti prtljagu i strovali se na krevet. Tek što je obuze san, probude ju bučni udarci po vratima. Pred njom je staja­o njen stari poznanik. Iako je bila u dvorištu, nagnuta pored suterenskog prozora, starica nije čula ništa. Jedino je primijetila papirić što ga je došljak bi­o gurnu­o u Margaritine ruke. Gužvajući ga dlanovima ona se pridigne ka­o da snohvatice nije ni bilo. Nešto kasnije kuća se gospođe Kavran do­imala poput kakve sive mrlje što se gubi iza Margaritinih leđa...

Ubrzo bje oglas istrgnut i pročitan. Margaritine su oči dva puta klizile po sitno ispisanoj cedulji, a onda su zastale i pogledale nebo. Čitala ga je sa znatiželjom. Presavila je papir i stavila u malenu crnu torbu.

Načas zastane pa se zaputi u crkvu. Ušla je u hram i dugo je nije bilo. Bit će da joj je godila hladnoća unutrašnjosti crkve. Napuštajući sveto mjesto ona zatvori molitvenik što ga je listala, pogleda u daljinu ne­određeno pa se nasmiješi samoj sebi; radost ju obuze posvema. Hihotavim se glasom obrati samoj sebi: »Pa kako se toga nisam sjetila ranije!«

Veselo je počela kopati po torbici. A onda izvadi iz nje bijele končaste rukavice i krene. Zatim zastade i promrmlja: »Samo da mi nebo bude milostivo...« Izlazeći iz hrama oćuti gromor gričkog topa. Ulica je bila nedaleko.

Florijan joj Tratinčec otvori vrata. Ušla je u stan krotkim korakom. Zapahne je vonj teškog i kiselkastog zraka te joj nadraži nozdrve. Njene su se oči prilagođavale uskom, dugom i mračnom hodniku. Pred njima se stvori sobetina čiji su zidovi umjesto tapeta bili oblijepljeni svetačkim slikama. Pažnja joj se zadrži na prizorima križnoga puta zarobljenim u masivnim, zlatnim okvirima.

Učas gošća prekine tišinu.

»Recite svoju cijenu«, obrati mu se Margarita napuklim altom.

»Sto četrdeset i četiri tisuće.«

Margarita ga zbunjeno stade promatrati. Pa upita: »Čega?«

»Spašenih, gospođo...«

Nije se više obazira­o na nju. Njegove su noge kružile sobom. Uspori­o je hod pa će djevojci: »Niste li, možda, gladni gospođice?«

»Pa... i jesam«, odvrati ona pomalo nestrpljivo.

»Obilno ću vas nahraniti«, odgovori joj Florijan.

Vrati­o se s tanjurom u ruci na kojem ležahu dvije limenke sardina. I dok ih je otvara­o, prozbori:

»Mnogi je narod bi­o nahranjen sa samo tri ribice, a kako ne ćemo nas dvoje sa dvije konzerve...«

»Sjetila sam se, vidjevši plakat na crkvenim vratima, da bi bilo dobro da odete na hodočašće u Mariju Bistricu ove nedjelje.«

»Pođite i vi sa mnom«, uzvrati Florijan ushićeno.

»Ne, pođite sami. Ja bih Vam za to vrijeme uredila i počistila stan. To bi možda bilo pametnije«, predloži mu Margarita.

Nasta muk; tišina je bivala tišom. A onda je domaćin prekine.

»Samo pazite na oltar«, reče gospodin Tratinčec s nekom plahošću i zebnjom. Onda joj otvori srednja vrata. Čim je ušla u prostoriju zapahne ju vlažan, težak zrak neprovjetrene sobe. Požuri­o je da razmakne zavjese. Svjetlost banu u prostoriju i poče se igrati česticama prašine. Zasta­o je kod sata i reče: »Sve mora biti isto onako kako je bilo kada je moja majka umrla. Ovaj sam sat za­ustavi­o kada je ona otišla u Božje krilo. Ni drugu sobu ničija ruka dugo nije dirnula«. Kada joj je pokaza­o oltar, Margarita izvadi rupčić te ga stane brisati. Zadivljen njenim postupkom on poče trljati dlanovima.

»Pokazat ću vam gdje ćete spavati«, obrati joj se Florijan. Kad su ušli u sobz on skine plahte što prekrivaše namještaj. Sve se u prostoriji do­imalo starinskim. Uza desni zid prostira­o se bračni krevet iz devetna­estog stoljeća. Dobro je bi­o očuvan i sjaji­o se od pozlate. Nasuprot ložnici smjesti­o se ormar koji također bijaše pripada­o minulim vremenima.

»A ako Vam bude hladno«, prekine ju domaćin u razgledavanju, »moći ćete se ogrijati uz ovaj kamin.«

Prišla je prozoru s kojeg je puca­o pogled na sjevernu stranu.

»Kanim kupiti veći i raskošniji oltar«, reče Florijan stiskajući šakama te nastavi: »Ako ne će dostajati novaca bit ću prisiljen prodati livadu ili šumu u Vugrovcu.«

Slušala ga je ne prozborivši ni riječi. Margarita nije mogla usnuti. Začula je jecanje iz Florijanove sobe. Polako je spustila noge s kreveta tražeći njima papuče. A onda, kako su šumovi postajali jačima, stade osluškivati. Oko joj upi prizor koji ju iznenadi. Florijan se šeta­o sobom osvijetljen plamenjem svijeća. Moglo se vidjeti kako grči lice pucketajući se remenom po golim leđima...

Buknula je zora i nagovijestila sunčan dan kada se Florijan zaputi­o na hodočašće. Pod miškom je stiska­o zavežljaj hrane koji mu je Margarita priredila. Njegova se prilika sve više približavala a­utobusu ispred odredišta.

Noć je već carevala gradom kada se Florijan vrati­o. Pun presvetog Otajstva gotovo i nije gleda­o kuda ga noge nose. Ulice su već pozaspale i muk bi prekinut tek kakvim mija­ukanjem ili vriskom. Eto, uskoro će i njegova ulica; još malo pa će dotabati do svog stana. Pogled spusti sa zvjezdanog neba i primijeti kako su ga četvorine prozora dočekale bez svjetla. »Mora da spava«, primijeti, te zatvori molitvenik, pošto je pod uličnom svjetiljkom bi­o zasta­o da pročita traženi redak.

Bile su već drobne noćne ure kada je, poput tata, uljeznu­o u stan.

»Margarita! Margarita! Ta gdje ste za boga miloga«, procikta Florijan pred njenim zaključanim vratima. Još počeka trenutak, nestrpljivo, tapkajući na mjestu, a onda se zaputi u središnju sobu. Tamo ga je dočeka­o samo oltar. Plazi­o je pogledom po zidovima i zagledava­o se u bijele kvadrate na kojima su još do pred nekoliko dana bile visjele slike. Prostorije su sada zjapile prazne. Nije bilo ni novaca niti namještaja. Još se neko vrijeme vrzma­o hodnicima, a onda sjede pa se obrati oltaru:

»Ostali smo samo nas dvojica«, reče to i zašuti.

Jutrilo je, a Florijan je Tratinčec još uvijek nepomično zuri­o u oltar.