Od mitskog do povijesno-kulturnog i re­alnog

Pjesništvo Nikole Tadića, pa tako i zadnje zbirke, posebice ova koja je pred nama, okuplja se oko nekih središnjih tematskih sidrišta. Ponajprije valja istaknuti ne toliko metajezične koliko a­utopo­etičke pjesme, one na­ime pjesme koje tematiziraju bit i telos same pjesme (pjesništva). Takvih pjesama je više u zbirci, i one uglavnom ističu važnost i potrebu pjesnika za stvaranjem, samonepotrošenost i a­utora i pjesme u njenoj biti (Zašto još pjevam). Međutim, gotovo amblematična je pjesma Moje pjesme. Ona pokazuje na svevremenost i otpornost pjesme, čak i u odnosu na njenu stvarnu nedjelotvornost u smislu mijenjanja zbiljskih događajnih akata. No, i ona je, sama po sebi, podložna smrti, ali ne zbog manjka »stvarna utjecaja« nego zbog mogućeg nestanka estetičnog, zbog utrnjenja njene biti, a to je metaforičnost iskaza. Prema tome, nije prava bit pjesme u njenoj mogućoj funkciji (promjene stvarnosti, društva), nego u njenoj stvarnoj strukturi, u pro­izvodnji estetičkoga, u onom što bi Kristeva nazvala etikom teksta. Držim da je to središnja silnica oko koje se »skuplja« cijela ova Tadićeva zbirka. To joj je određen postament.

Međutim, naveli smo da Tadićeva knjiga ima nekoliko sidrišta. Dakle, na drugoj razini, ta su usredotočenja centrirana toponimski u njegovom zavičaju. Odnosi se to na Hrvatsku Kostajnicu ka­o mjesto rođenja, te Sisak ka­o na grad boravka. Te činjenice, na prvoj se razini odnose dakako na krajobrazno u svom prirodnom stanju i raznovrsnosti, te bi se moglo reći kako i ta svojstva određuju navedene sindrome i nude motivski i tematski reperto­ar, što one i čine. No, i­ako je prepoznati različite rijeke, različita mjesta (locuse), različite pejzažne »sličice«, Tadić nije pejzažni pjesnik u u­običajenom smislu riječi, u onom na­ime smislu da bi lirski subjekt osta­o, poput Vidrića, zatravljen impresijom krajobraznoga prizora koji mu je »nadređen« i osamostaljen. Ovdje je, pak, riječ o nečem drugom.

U njegovu pjesništvu prirodno će se »spojiti« s idejom iskonjenja, dakle antropološkim konstitu­entama, te idejom kulture, dakle povijesnom uljudbom. Ono, međutim, što to dvoje intermedijatizira jest filozofsko pravdanje i utemeljenje, dakle hermene­utičko razumijevanja i osmišljavanje, koje se dakako ucjepljuje u egzistenciju. Stoga se, dakle, može zaključiti kako Tadićevo pjesništvo određuje ideja iskonjenja, stvarnog i mitskog, ideja kulturne pre­obrazbe ljudske povijesti, koja je »začeta« u mitskome, a »nastavljena« u filozofskom »ključu«. To je re­alizirano tako da se, s jedne strane, raci­onalno pjesnički »sređuje« očitosti, pa su to neke vrste »taksativnih činjenica«, stvarnih i/ili mitskih, a s druge strane, pak, da se emotivno alimentira »sa strane« doživljajna subjekta, kako se ne bi po­imale ka­o puka apstraktna konstrukcija ili scijentistička evidencija, nego naprosto ka­o intervencija subjekta koji na taj način gradi odnos u dvovalentnosti vrijednosti – subjektivne i objektivne. Povijesno se jamačno zbiva još od vremena rimskih, što znači prvih značajnih kulturnih intervencija, pa se već tu spaja mitološko i zbiljsko, stvarno i a­uratizirano koje, sada, lirski subjekt priziva nostalgičnim figurama, ali bez bolećive sentimentalnosti.

Čisto vrsno, zbirka je sačinjena uglavnom od duljih pjesama koje ciljaju na opis neke prigode. Ima podosta pjesama posvećenih različitim osobama, uglavnom umjetnicima, koje spajaju njihov obzor, pa se to motivski prepoznaje, i drugog pjesmina sloja koji se osamostaljuje u odnosu na početnu »inerciju« i transcendira pojedinačno s obzirom na bit pjesme, te na taj način univerzalizira i početnu posebnost i pjesminu općost.

Drugi tip pjesama tematski je usredotočen na mitsku protežnost i gotovo svevremenost svoje relevantnosti, jer se ne specificira samo »onodobnost« sa značajkama koje su omogućile »sazrijevanje« do mita, nego se te značajke »prepoznaju« i u sadašnjem trenutku, bilo da je riječ o »preslikavanju« matrice, bilo da je riječ o inicijaciji za kakvo sadašnje zbiljsko, ili je pak riječ o međusobnoj prožetosti koja svjedoči o snazi povijesna vremana izrasloga iz mita i »pretvorena« u povijesno. Kada smo spomenuli zavičajno, upravo je s njim povezano neko mitsko u navedenom značenju, što znači da se zavičajno obogaćuje mitskim, a mitsko konkretizira u stvarnom (zavičajnom), te na taj način postaje djelatno stvarno. Povijesna se arhe­ologija »podupire« dakako i nestalim civilizacijama i kulturama, ka­o što su rimska, starogrčka, keltska i ina, iz istih razgoga i s istim namjenama – stjecanja važnosti (Segestika, Zapadni bedem Sisci­e).

Zanimljivo je pripomenuti da, doduše manji, di­o pjesama osamostaljuje sadašnji stvarni sloj i tematizira re­alno stanje, što bi moglo asocirati na »stvarnosno« pjesništvo, ali je ono daleko od te matrice. Taj tip pjesama katalogizira trenutnost (Sisak ožujak, Crkva Uzvišenja Svetoga Križa) kako bi se aktu­alizirala radost doživljaja ljudske košnice, skupno-živoga (Sisačka tržnica subotom).

Drugi tip pjesama, nešto brojačano manji, jesu pjesme kraće forme (i kitica i stiha) koje su uglavnom usredotočena na izravnije stanje, osjećaj, doživljaj lirskog subjekta. One su, za naše po­imanje estetskog, uspjelije. One za svoj tematski raspon uzimaju motive »čarolije netaknutog svijeta djetinjstva« (I zima će i Božić će) ka­o nostalgične sentimentne geste, te inače prisjećajne radnje (Opčinjen sjećanjima). Često je naslov pjesme kakvo voće (Trešnja) ili cvijeta (Visibaba, Pupoljak ruže), ponajprije u funkciji metaforizacije ka­o sredstva estetičkog, a manje u funkciji pukog flore­alna opisa. Ili je riječ o kakvoj domaćoj životinji (Sivka umiljata), ili pak pjesničkom stanju lirskog subjekta (Ptica zelena, Tko sam). Ova zbirka, dakle, potvrđuje »nadopisivanje« poznatoga Tadića: one projiciraju estetičko u egzistenciju, a filozofsko u estetičko.