Obiteljske, društvene i povijesne okolnosti nastanka Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića

Usred već uznapredovalog pisanja romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivana Brlić-Mažuranić piše kćeri Nadi1:

[...] Ja sam sada marljiva u pisanju. Pišem jednu pripovijest za Ristu »Čudnovato putovanje šegrta Hlapića«. [...] A pomisliš li da ne imam već mjesec dana sobarice da sam pače Mandi odkazala (š njenom promjenljivom ćudi bilo je odviše borbe) onda moraš priznati da mi je još uz mnoge misli koje me okupiraju za sve vas, ovaj Hlapić krasno utočište! – U mojoj glavi se doduše križaju njegove fiktivne sgode s pravim i živim sgodami koje se s vama sbivaju i vrlo često (ka­o n. pr. ovaj put) upotri­ebim komad Hlapićevog papira za njegove najozbiljnije konkurente. Neka samo gospodin Bog izvede s vama sve tako povoljno i veselo i – last non le­ast – tako brzo, ka­o što ću ja nastojati izvesti Hlapića iz neprilika.

Više od trećine romana je već za njom a ona, zastavši na trenutak s pisanjem, opaža kako se u njezinom duhu »križaju« Hlapićeve fiktivne zgode s »pravim i živim« događajima koji se zbivaju njezinoj djeci. No, ta razmjena dobara ne ide samo u jednom smjeru i ne teče struja samo iz stvarnosti u fikciju, ne dobiva samo fikcija od stvarnosti. S druge strane, neće a­utorica Hlapiću, to jest fikciji, uzeti samo papir da bi ga upotrijebila za pismo svojoj djeci, te dala stvarnosti, već će ona uzeti i di­o misli namijenjenih Hlapiću (kojih je u tom trenutku puno) i, di­o tih misli, usmjeriti »njegovim najozbiljnijim konkurentima«. Ono što želi reći u tom pismu jest – da su usko povezane te dvije razine (fikcije i stvarnosti) i kako su prelijevanja iz jednog u drugo gusta i supstancijalna. Ponekad će to biti pre­uzimanje nekog motiva ili crte nekog lika, ponekad samo atmosfera ili sličnost ugođaja u jednom i u drugom, a poneki put neće odoljeti iskušenju, kad se stvarnost i fikcija nađu u opasnoj blizini, da istakne porazne i smiješne sličnosti: osobito u jednostavnom i na­ivnom svijetu Šegrta Hlapića koji će iskoristiti da se našali i naruga stvarnosti što okružuje roman.

U mnogim ćemo nama suvremenim prikazima romana na­ići na tezu kako je Šegrt Hlapić zapravo bajka ili neka vrsta romana-bajke, a ka­o potvrda tome uzima se i Hlapićevo samo­­određenje:

Ja sam šegrt Hlapić. Posla­o me car, da njegovu sinu razgazim čizme, i da vidim treba li komu pomoći u njegovom carstvu, pak da mu pomognem.2

Hlapića, na­ime, u misiju šalje car da razgazi čizme te da, ako bi ikome trebalo pomoći u carevini, to, usput, i učini. Baš kako je napisala Maja Bošković-Stul­li, a toliki za njom ponovili:

Razumije se, a­utorici nije bilo na kraj pameti da se pišući Hlapića, povodi za bajkom. Veze su dublje, unutarnje. Hlapić na više mjesta u šali kaže da ga car šalje po zemlji da putuje i da pomogne kome treba pomoći u njegovu carstvu. To je doduše šala, distancirana od bajke, ali ujedno ipak pogađa suštinu Hlapićeve avanture.

Ako tako gledamo knjigu o Hlapiću, nećemo je više držati re­alističkom i moći ćemo se potpunije predati svoj ne­običnosti i šarenilu njezinih zgoda [...] (Bošković-Stul­li 1967:79)

Dakle, »car« i »carstvo« su tu da signaliziraju bajkovito pripovijedanje. Maja Bošković Stul­li kaže: »...ako tako gledamo knjigu o Hlapiću, nećemo je više držati re­alističkom«3. Međutim, »car« i »carstvo« nisu likovi i zemlje iz bajki već su živi ljudi i stvarne državne institucije4 iz re­aliteta koji okružuje a­utoricu. Car je u vrijeme kad piše roman itekako stvaran te ona i njezini čitatelji ne mogu reći »car«, a da pritom ne pomisle na državnog poglavara carevine u kojoj žive5. On nije lik iz bajke već je najviši državni a­utoritet. Međutim, u njegovoj carevini 1912. godine stvari su se posve otele kontroli: žbiri i špicli na sve strane, legalna tijela vlasti su raspuštena jer se ne priznaje demokratska volja glasača, đaci su izašli iz škola i štrajkaju. A sve što čini car je da šalje jednog šegrta da pomogne ako u njegovoj carevini kakva sitnica eventu­alno nije u redu pa da je, usput dok razgazuje čizme, popravi.6

Naprosto, a­utorica nije mogla odoljeti iskušenju e da se zlobno ne naruga stvarnosti. Čudno je da se do sada nije primjećivala ta satirična crta u Šegrtu Hlapiću. Uzroke možemo tražiti u rasponu od toga da istraživači, zavedeni na­ivnim i priprostim pripovjedačkim tonom, nisu niti mislili da bi dječji roman moga­o imati ironijski potencijal, do toga da se, ako roman shvatimo ka­o bajku, posve reže svaka veza s konkretnom stvarnošću. Sličan ironičan istup u romanu događa se u trenutku kada Gita pita Hlapića:

Kako to, Hlapiću, da stražari nisu ulovili crnoga čovjeka i Grgu, kad su se ova dvojica dovezli u grad na vrancu?

Hlapić joj odgovara na­ivno dječje, a zapravo pogađajući meritum stvari: »To je zato, jer ovdje stražari stoje na uglu, a zlikovci se voze posred ceste [...].« Dok stražari paze na ono što se događa među običnim prolaznicima na pločniku, iza njihovih leđa sredinom ceste se u kočijama voze zlikovci među visokim osobama posve ne­ometano. Majci Henri­et­ti 18. ožujka 1912. u povodu đačkog štrajka Ivana piše:

Ipak se moraju ljudi čuditi i uviditi da negdje mora u toj zemlji velika glava smrditi, kad se sad takove stvari dogadjaju!

Također, kad bi nas netko upita­o kakav je bi­o šegrt Hlapić mi bismo mu odgovorili riječima samog romana, da je bi­o »malen ka­o lakat, vese­o ka­o ptica, hrabar ka­o Kraljević Marko, mudar ka­o knjiga a dobar ka­o sunce« i mislili bismo pod tim da su malenost lakta, veselje ptice, dobrota sunca i hrabrost Kraljevića Marka ono što najbolje definira osobine pripisane liku dječaka. No, tako mislimo mi, ljudi koji živimo stotinu godina nakon prvog objavljivanja Šegrta Hlapića, i posve smo ispražnjeni od onih sadržaja koji su ispunjavali duhove onoga vremena. Ivana Brlić-Mažuranić pisala je svoju pripovijest za djecu onoga doba, a kako pokazuju pisma, nije imala protiv ni kad su odrasli uzeli u ruke njezinu knjigu. Takvim ju je čitateljima i namijenila. Ono što je ispunjavalo a­utoričin duh i duh ljudi onoga doba za­uvijek je izgubljeno. Za njih je roman mora­o imati drugačije značenje nego nama današnjima. Tako je usporedba šegrta Hlapića s Kraljevićem Markom manje za svrhu imala zazivanje slike maloga, borbenog junaka, a više je bila politička gesta koju moramo tražiti u političkim događajima onoga vremena.

Na idućim ćemo stranicama, ne pretendirajući da rekonstru­iramo cjelinu ondašnjih sadržaja, naznačiti njihovo mjesto i značaj te ukazati na obiteljske, društvene i povijesne okolnosti u kojima je nasta­o Šegrt Hlapić. Jedan, možda ne i zanemariv razlog zašto ne možemo prikazati supstanciju ondašnjega duha, leži u činjenici što mi u odnosu na opisivani povijesni trenutak koristimo »naknadnu pamet«, te točno znamo kakav tijek su povijesni događaji, pa i osobne sudbine imali. To oduzima sva ona očekivanja koja ispunjavaju ljudski duh su­očen s budućnošću. Sva ta nadanja, zebnje, predviđanja razvoja situ­acije, osobne i društvene projekcije, planovi »a« i »be«, sve je to supstancija koja čini sadašnji trenutak, a posve nestaje iz perspektive ostvarene povijesti.

Pismo je medij koji naročito dobro konzervira i čuva za buduće naraštaje taj aspekt očekivanja i nadanja, budući da mu je ka­o mediju upravo u srži neposredna sadašnjost, kojoj je budućnost posve zakrivena. Još jedan važan aspekt pisma je njegova vezanost za neposredni trenutak u kojem je nastalo. U pismima često nalazimo aluzije ili nastavke šala koje neposredno prethode pismu i koje korespondenti dijele. Nama, koji dolazimo sa strane, mnogo toga će ostati zakriveno i nerazumljivo, jer nam manjka ta margina stvarnosti oko teksta koja mu daje puni smisa­o.

Pismima Ivane Brlić-Mažuranić i drugih a­utora pokušat ćemo rekonstru­irati obrise, ako ne i supstanciju misli koje su ispunjavale duhove, a prije svih Ivanu Brlić-Mažuranić te, 1912. godine.

Djeca Ivane Brlić-Mažuranić: Nada i Ivo

Zima je 1911. došla kasno jer još 20. studenoga 1911. godine Ivana piše kćeri Nadi u Zagreb:

Evo ti šaljem ljubičice da vidiš kakvo je kod nas proljeće. Divota! Jučer smo bili u vinogradu pak je gotovo nevjerojatno kad bereš ljubice i režeš ruže, da će za nekoliko nedjelja biti Božić!

Ali kad je zima došla, onda je nesmiljeno stegnula i dugo u 1912. nije popuštala stisak, tako da 15. travnja 1912. Ivana piše mami7 u Zagreb:

Snijeg pada već treći dan a svako jutro je voda smrznuta a termometar ispod nule. Sad (prije podne) samo dva iznad nule. (AoB, kutija inv. br. 70, svežnjić 11.)

No, zima, niti kad je bila na vrhuncu, nije mogla spriječiti Ivanu u redovitoj šetnji obalom zamrznute Save u Brodu, čak ni za vrlo niskih temperatura u siječnju 1912. O čemu je razmišljala na tim samotnim šetnjama do udaljenih i nikad prije posjećenih mjesta? Doduše, ne možemo znati što joj je sve prolazilo mislima, ali s priličnom sigurnošću možemo pretpostaviti na koje je teme mislila i od kojih je željela pobjeći koračajući žustro prema »šlajsu«8. Imala je nekoliko tema na koje su joj misli na samom početku 1912. neminovno morale svraćati. Jedna od njih svakako je bi­o trenutni boravak njezina najstarijeg djeteta, kćeri Nade9 u Berlinu. Briga koja ju je mučila i u čije rješenje je investirala nemali misa­oni trud bi­o je i sin Ivo10, i nesporazumi u koje je uvuka­o Ivanu i njezine roditelje.

Jednu, a zapravo tri takve šetnje11, opisala je u pismu od 23. siječnja 1912. godine kćeri Nadi u Berlin:

Dok se ti korak po korak penješ na društvenih ljestvicah i već bližiš onoj najvišoj Hohenzol­lernskoj iza koje više ne­ima ništa nego Luft – dotle mi istom progresijom silazimo po toj ljestvici i već smo tamo došli na onu zadnju, medju ciganske šatore, iza kojih dolaze samo još dabrovi rovovi. – Odkrila sam ovdje, pod nasipom bosanske željeznice, napram »šlajsu« jedno naseljenje cigana. Bilo je onda 10° izpod nule, kad sam onuda šetala – a ja Ti vidim djecu i ljude gdje izviruju iz onih kukuruznih i ilovih kolibica faktično goli – bar djeca. Ima tamo 7-8 koliba za ljude i 2 za konje – sve jednake. Ta zima, taj dim, ta vlaga unutra i ta odrpanost na ljudima – (ima ih oko 50 duša) – ne­opisiva je i uz pojam cigana. Bila sam unutra i pogledala si ta čuda ljudske mogućnosti. Drugi dan sam odvela tatu i Zdenku – a treći dan je već čitavo družtvo išlo tamo da ih vidimo – svaki sa velikim paketom kojekakve stare robe. Dakako da je i to sve malo bilo, al to skakanje i plesanje i radost cigančadi, to guranje i taj žamor i čudjenje u tom crno­­okom, živahnom i bučnom naseljenju – već to ti je bilo da Ti srce razigra. Djeca su upravo krasna – a jedan mali od 3 godine, krasan dečkić, puši lulu – a Nataša je držala da je to »stari čovjek samo tako mali« – ka­o nekoć Buliček: čovjek male štature! (AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Slučajni na­ilazak na cigansko naselje na obalama Save mora­o ju je podsjetiti na dječji roman koji je prije nekoliko godina čitala svojoj djeci, a u kojemu jedan mali kovač12 ostavši bez roditelja luta selima na obali Save, doduše nešto uzvodnije oko Siska. U tom romanu desetogodišnji kovački šegrt Ivan pobjegne od se­oskoga gazde kod kojega je naša­o privremeni dom. Gazdina druga žena toliko ga je zlostavljala da je mora­o pobjeći. Lutajući na­iđe na cigane koji ga primaju u čergu, gdje u jednom šatoru primijeti zlostavljanu djevojčicu Maricu, koju su cigani oteli istom onom se­oskom gazdi od kojega je i sam pobjega­o, oslobađa ju i spašava iz zarobljeništva.

Posve je moguće da je jedna od tih šetnji bila poticaj Ivani Brlić-Mažuranić na ponovno razmišljanje o davno zamišljenoj vlastitoj knjizi.

Citirano pismo je 23. siječnja 1912. napisano najstarijoj kćeri Nadi koja je tada bila u Berlinu kod Alke13, Ivanine sestre. Nada je prethodne godine, 1911., na veliko veselje majke i oca, maturirala na liceju, no to u majčinim planovima nije bi­o kraj Nadinu obrazovanju. Od sve svoje djece vidjela ju je najsličnijom sebi:

Ti si ipak na ci­elom svi­etu najviše meni slična i moj frac [kikić, preve­o dr. sc. Tihomir Engler. Dalje u tekstu »prev. T. E.«], Bog te poživi! Osim toga imaš prilike viditi na meni sve što je guravo, pak bi tako mogla iz sebe učiniti, iz tog valjanog materijala, vrlo uspjeli lik – tako da ne bi nitko ni opazi­o di­e Ahnlichke­it der Gründzüge [sličnost osnovnih crta, prev. T. E.]! (AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Zato je Ivana željela da se Nada otisne u drukčiji način života od nje same. Rano se udala za dr. Vatroslava Brlića14, odvjetnika u Brodu na Savi, i roditeljski dom zamijenila domom u kojem je ona bila roditelj, a da nije nikad iskoračila »iz svog najužeg kruga«, a takvo životno iskustvo želi prištedjeti Nadi. I zato joj je nastojala omogućiti izlazak u svijet:

Nemogu Ti, di­ete moje, reći kako mi je milo da si Ti tako rano došla u svi­et. Pošto samo po sebi možemo pravo prosudjivati učinke pojedinih odgoja to znam da je za mene posve nenadoknadiv onaj gubitak koj je nasta­o za me usljed toga što još nikada nisam izašla iz svog najužeg kruga. Ja znam da kraj mojih svojstava ne bi ni u svi­etu vani puno kapirala von dem Gethu­e [od sve te strke, prev. T. E.] – ali barem bi bila posve sigurna da je e­igentlich [zapravo, prev T. E.] sve i svuda posve jednako. Razmišljanjem i te­orijom došla sam dakako do toga zaključka i ovako – al praksa bi mi bila oduzela po svoj prilici (ka­o što i po tebi vidim) onaj nimbus tajinstvenosti i charme-a, koj za mene ovija ono što se zove svi­etom i koj radja još uvi­ek čežnju, na uštrb miru duševnosti.– Kad je ovako kod mene sa 38 godina – možeš si misliti koliko Ti je toga prištedjeno time da već s 19 godina imaš prilike viditi i pro­učiti život izvan roditeljske kuće – i tako svesti na pravu mjeru Tvoje čežnje ili antipatije napram njemu. Predstavi si za koliko izkusnija ćeš u mnogom pogledu biti nakon ovog boravka – i pričinit će Ti se odma sve ono što te »šokira« – ka­o ne­obhodno nuždna životna operacija ili pilula – koja Ti se pruža usred cvi­eća i sladkiša! 14. ožujka 1912. (Nadi u Berlin, AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Na­ime, Ivana je s majkom Henri­et­tom skovala plan prema kojem je Nada krajem 1911. otputovala u Berlin teti Aleksandri i njezinoj obitelji. Baka Henri­et­ta morala je u tim planovima imati ključnu ulogu, jer Ivana zdušno ukazuje Nadi na zahvalnost koju duguje baki. S druge strane, s mnogo brige i takta ne­umorno usmjerava i moderira odnose između roditelja, svoje braće i sestara i svoje vlastite obitelji (supruga Vatroslava15 i djece):

Da znaš, bez šale di­ete moje, kako Ti stara mama svuda i uvi­ek u svi­etu udešuje Tvoju stazu da Ti bude lahka i li­epa – i kako ona to pravim i razboritim razumijevanjem čini – onda bi istom znala koliko joj zahvalnosti duguješ. – Pomisli samo da sad ploviš u gotovu luku Alkinog Berlinskog družtva – jer ti je stara mama sigurno tu luku izgradila ter ti sada ideš po »bonaci« u nju! (Nadi 7. prosinca 1911., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 6.)

No, uslijed toga što se Alka razboljela te bila prisiljena neko vrijeme provesti u sanatoriju, Nadin boravak u Berlinu se oduži­o sve do 15. lipnja 1912. godine, gotovo na šest mjeseci. Isprva lepršava pisma Ivane Brlić-Mažuranić kćeri zamijenit će u svibnju zabrinutiji tonovi, jer se uplašila hoće li se Nada moći nositi s atmosferom brige za zdravlje i hipohondrijom stalno prisutnom u Alkinu berlinskom domu. U jednom trenutku, iskreno zabrinuta za Nadino duševno zdravlje, predbacuje joj da suviše lako potpada pod utjecaj bolećivosti u berlinskom kućanstvu te se boji da njezina hereditarna nagnuća (Ivani je itekako svježe sjećanje na vlastito potonuće u depresiju 1909.) ne budu inducirana i pojačana obiteljskim utjecajima, pogotovo bake Henri­et­te:

Stara mama mi šalje svako Tvoje pismo, i uživa u Tvojoj točnosti i potankosti. Ali zar nebi za nju i za Tebe bolje bilo da svaku predmni­evu i gatanje na zlo potanko ne opisuješ? Uostalom to ćeš ti bolje znati, jer istina da stara mama oduvijek uživa u dobrim i lošim detaljima. (Pismo Nadi, 25. svibnja 1912.)

U ranijem podsjećanju Nade na zahvalnost baki Henri­et­ti bilo je i malo obiteljske politike. Prema zamisli Ivane Brlić-Mažuranić, Nada je trebala svojim držanjem i ponašanjem donekle ublažiti srdžbu bake Henri­ete i djeda Vladimira16 prema unuku Ivi. Krizu je Ivo izazva­o negdje u studenom 1911. U to je vrijeme bi­o gimnazijalac (7. razred) i stanova­o u Jurjevskoj kod djeda i bake. U jednom trenutku je zatreba­o novaca pa je, izgleda, do njeg pokuša­o doći tako što je proba­o prodati jednu djedovu vrijednu knjigu u antikvarijatu Mirka Breyera, koji je, usprkos Ivinu nastojanju da ga u tom spriječi, javi­o Vladimiru Mažuraniću o postupku njegova unuka, koji je sve uporno nijeka­o. Ivana je stala na stranu sina, no ni u siječnju se stvar još uvijek nije slegla: djed Vladimir i dalje se ljuti na unuka i ne želi govoriti s njim, a Ivo se još prije mjesec dana iseli­o iz njihove kuće u Jurjevskoj. U pismu od 18. siječnja 1912. Ivana moli mamu da utječe na muža Vladimira kako bi se presta­o ljutiti na Ivu:

Danas mi piše Ivo, te mi »na Zorkin17 savjet i prekoravanje« piše da se tata na njega još uvi­ek srdi, da neće da š njim govori radi one knjige (o kojoj mi je Ivo u ostalom već pripovjeda­o) – »a mene to jako žalosti« zaključuje Ivo »jer sam misli­o da će to pomalo proći.« – Nemogu Ti reći kako su istom meni ovakove stvari težke – na­ime radi toga jer se bojim da se iz svega toga ne­izleže neka trajna averzija. Dvojim da ću ovim svojim pismom štogod na tom popraviti – ali ga samo pišem iz prepuna srdca. – Ako sam odma prihvatila Tvoju odluku da Ivu premjestimo kud drugda i ako nisam pokušala da ga i opet zadržiš – bilo je to zato, jer sam htjela da budete ri­ešeni njegovih svagdanjih ne­ugodnostih ili ne­uljudnosti, koje u kući bivaju nesnosne – pak sam se nadala da će time i bolji osjećaji nastati. – Još uvi­ek, moram reći, nadam se tomu. – Radi knjige smo ga mnogo ukorili – a ja te, draga mama molim Tebe i tatu da pregledate ovu sgodu – a ako se još koja sgodi da još i nju izpričate i da pomislite da je sve u svemu ovo dobar, ambici­ozan i marljiv dečko, uztrajan i pun dobrih nakana te koj će sigurno sam sebe do valjanoga čovjeka dotjerati. Tako izkusna ka­o što si Ti, moraš to bolje znati nego ja i znati, kako temperamentne pogreške baš u ovim godinama bivaju najteže za svladati. Svakako se uzdam više u vašu ljubav naprama nama negoli u ovo pismo koje je možda i opet remek-djelo nespretnosti u ovakovom slučaju [...] (AoB, kutija inv. br. 70, svežnjić 15.)

Ivana strastveno brani sina jer joj je silno stalo da on ne izgubi naklonost njezinih roditelja. Bit će da je za šetnji obalom zamrznute Save smišljala i vagala riječi kojima će nastojati smekšati stav svojeg oca, skloniti ga na opraštanje. Samo četiri dana kasnije opet piše mami, odgovarajući na pismo u kojem baka optužuje Ivu za rastrošnost i rasipnost. U Henri­et­tinu i Vladimirovu verziju događaja morala je povjerovati, a najbolji dokaz tomu je što je odmah pristala da se Ivo iseli iz djedove kuće u Jurjevskoj. Ipak, u tom pismu majci Ivana navodi da je cijela stvar do te mjere nemoguća te je na nju već i zaboravila. Dapače, cijelu tu obiteljsku aferu nastoji ona umanjiti time što dopušta da se još koji put može dogodi slično (a to onda znači da je to što se dogodilo gotovo rutinska nezgoda do kakvih, nažalost, dolazi »baš u ovim godinama«). A i u tom slučaju ona traži od svojih roditelja da već unaprijed oproste Ivi:

Ivo mi je pripovijeda­o i onu drugu književnu sgodu točno ka­o i Ti u Tvom pismu – al ja sam ju zaboravila, jer nisam držala za moguće da mu nevjerujete pošto vam je reka­o da nije on odni­o knjigu. To bi samo po sebi bilo nečuveno, da ju je iša­o prodati – a kamo li da onda ne kaže da ide dolje k Bre­ieru lagati etc. etc. Kako rekoh, to su tako fantastičke nemogućnosti za mene bile, da sam na tu stvar posve zaboravila, a ako Ti to sve možeš misliti (ka­o što se iz Tvog pisma čini) onda si je Ivo sbilja grozan renomé kod tebe načini­o i neka mu to služi za opomenu, kakove sve posljedice i pozicije može da si stvori čovjek kroz drzkost i ne­uljudnost! Uvjerena sam, hvala Bogu, da će budućnost meni dati pravo i bude li njegov odgoj još staja­o i truda i jada i novaca, to ipak znam, da će rezultat biti taj, da će taj dečko nama svima od velike koristi i pomoći biti! Ono što pišeš o njegovim željama i troškovima podpuno je istina – o tome rupfe ich täglich me­in Hünchen [se svaki dan natežem, prev. T. E.] š njim, nu i tu se već otvara njegova uvidjavnost. – Ne mogu se nikako složiti s Tobom kad kažeš: das wäre schli­es­slich ke­in Verbrechen [to i­onako nije neki naročiti zločin, prev. T. E.]. Ja držim da bi [... tu se pismo prekida jer nisu sačuvani daljnji listovi]. (Ivana majci 22. siječnja 1912., AoB, kutija inv. br. 70, svežnjić 15.)

Usprkos Ivaninu nastojanja situ­acija se nije popravljala, pa je napetost na relaciji Ivo – Ivanini roditelji i dalje ostala ka­o nešto što će ju još dugo ozlojeđivati, tako da i pet mjeseci nakon ovih svojih pisama rezignirano primjećuje:

Dakako sa starom mamom (a uslijed toga i sa starim tatom) nemože se o nijednoj stvari koja se Ive tiče razgovarati, i ja sam tu temu posve i netragom izbrisla iz razgovora sa starom mamom i starim tatom. Ja držim da će se ta njihova aversija težko ikada izpraviti – a nedvojbeno je da pretjeravaju. (Nadi u Berlin 5. svibnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Evo, to su bile brige o djeci18 na koju su misli Ivane Brlić-Mažuranić posve sigurno svraćale tijekom šetnji uz obale Save.

Tomislav Ivkanec

Dana 2. ožujka 1912. umro je Tomislav Ivkanec. U korespondenciji Ivane Brlić-Mažuranić nije zabilježena ta činjenica, i­ako je za nju ka­o strastvena čitateljica novina morala doznati, jer su Narodne novine u ponedjeljak 4. ožujka 1912. donijele nekrolog:

U subotu o podne umro je ovdje naglom smrću od kapi umirovljeni profesor učiteljske škole Tomislav Ivkanec. [...] Pokojnik je prije dvi­e godine poče­o poboljevati, ali je još dan pred smrću po svom običaju šeta­o gradom, a u subotu ga je iznenada, kad je sjedi­o kod pisaćeg stola, pogodila kap, od koje je oko podneva blago preminu­o. (***1912c)

A Obzor je već u nedjeljnom broju od 3. ožujka objavi­o svoj nekrolog:

Ime je njegovo poznato od naše najmladje do najstarije generacije, jer nema valjda pismena čovjeka u Hrvatskoj, koji za mladjanih dana svoga djetinjstva nije ima­o u rukama njegova »Smilja« ili koju od prevedenih i preradjenih dječjih pripovjedaka koje su ga ka­o prva njegova djela uvele u čitalački svi­et.

Sedamdesetih godina osnovan je list »Smilje« za školsku djecu pučkih škola i [nakon, umetnu­o B.M.] dvi­e godine izlaženja, kad pokretači misle, da napuste list, uzimlje ga u svoje ruke Ivkanec, da ga izdaje, uredjuje i kiti pro­izvodima svoga pera sve do svoje smrti.

Godine 1881. priredjuje već »Izabrane basne« sa slikama za mladež, god. 1882. »Pripovi­etke za mladež«, 1884. »Dragušice« pripovi­edke i pjesmice za malu djecu [...] (***1912d:1)

Početkom ožujka misli su Ivane Brlić-Mažuranić posvećene književnosti okrenute na drugu stranu, no smrt Ivkančeva dovela joj je u sjećanje književne planove koje je prije nekoliko godina morala napustiti. Već drugi puta, te 1912., vanjski događaji skreću njezine misli na Hlapića: prvo cigansko naselje i prisjećanje na Koščevićev roman, a potom Ivkančeva smrt. Ivkanec je na važnomu mjestu urednika Smilja bi­o punih 38 godina (1874. – 1912.). K tomu je uređiva­o i Knjižnicu za mladež, u kojoj je očit njegov utjecaj urednika Smilja. Čvrsto je vjerova­o da kratke pripovijetke djeca čitaju radije nego dječje romane, a njegova je urednička politika znatno utjecala na važno i osjetljivo razdoblje hrvatske dječje književnosti. Upravo je on 1905. Ivani Brlić-Mažuranić objavi­o zbirku priča i pjesama za djecu Škola i praznici, ali je 1906. godine odbi­o proto-Hlapića, kojega mu je a­utorica predložila, proglasivši ga neprikladnim za dječju publiku zbog opširna pripovijedanja, drugim riječima, zato što je bi­o – roman.

Pjesnička zbirka Slike

Sumirajući početak 1912. godine Ivana će sredinom travnja napisati mami:

(...) hoću da opet malo nastavim naš prošlogodišnji bul­letin, što je ove godine usljed moje po­ezije i dječjeg štrajka za­ostalo čak do travnja! (15. travnja 1912., AoB, kutija 70, svežnjić 11.)

Pisma koja se pišu u obitelji rijetko su upravljena jednoj osobi, naprotiv, kruže u obitelji ka­o nositelji obiteljskih novosti19. Dakle, ono što joj je odnijelo najviše vremena i najviše je za­okupilo u prvim mjesecima 1912. su đački štrajk i zbirka njezine po­ezije Slike, koja je izašla u vlastitoj nakladi negdje krajem ožujka. Predgovor na početku zbirke datiran je u ožujak 1912. godine, a sama zbirka morala je izaći iz tiska negdje krajem ožujka.

Prosim Te reci Markoviću da su »nesvjestice« grozna tiskarska falinga a isto tako i »nasta­o« umjesto »nasto«. – Lucerna mi se danas20 zahvaljuje za Slike, a ja sam joj sad pisala karticu da izpravi ove grde grješke. Ka­o što vidiš, prešla je naša korespondencija sasvim na literarno polje – to Ti je grozno kako čovjek svojoj sudbini ne­uteče! Sada sbilja vidim kako Ot­to ima pravo kad veli, da svaki čovjek na koncu makar i pod stare dane, ono postane što je od djetinjstva žudi­o – i da će n. pr. naš He­intzl sigurno bilo kakav glumački direktor postati! (Majci u Zagreb 29. ožujka 2012., AoB, kutija inv. br. 70, svežnjić 15.)

Ivana Brlić-Mažuranić jamačno misli na sebe kad govori da »svaki čovjek na koncu makar i pod stare dane«, i­ako ima tek 38 godina i za pet će godina opet postati majkom. A što je to, što čovjek postane žudeći za tim još od djetinjstva, čedno zavija u pošalicu o He­intzlu:

I tako ja, utonula u materinske dužnosti i brige, nemogu pravo ni da pomislim da sam u »dokonim« časovima bila spisateljica i pjesnikinja i da su mi dolazile vizije o korabljama i Černobozima. Je, tak ti je to kod promjenljivih psiha. Još nisi jedno izdanje dospi­o fiksirati na papir – a već je slika posve druga. – Nek mi teta samo piše svoju humorističnu kritiku. Darka nemože nadmašiti! On mi je na­ime o Svetovidu tako sjajnu skicu načini­o, da nadmašuje unapred sve obiteljske viceve o mojem duševnom pro­izvodu! – Ja sakupljam kritike u jednu škatulju. I tvoja je došla unutra. Zora se samo čudi da mi nitko nepiše: »Misli su dobre ali pjesme nedotjerane. Uztrajte i dalje!« – I tako je moje djelo mnogo doprini­elo živahnosti ovih štrajkaških ferija – djelomično razašiljanjem knjiga a djelomično sakupljanjem kritika! (Nadi u Berlin 4. travnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Krajem ožujka i početkom travnja Ivana je sjajno raspoložena. Cijela obitelj sudjeluje u recepciji zbirke pjesama Slike: sestra Alka će poslati kritiku, kći Nada je napisala osvrt, a zbirku su prikazali Franjo Marković i otac Vladimir Mažuranić. A Božidar Darko21, mlađi a­utoričin brat, a­ustro­ugarski mornarički časnik i avijatičar, u skladu s reputacijom vrsna crtača, načini­o je karikaturu za pjesmu Svetovid. Poslavši Ivani crtež, iskoristi­o je priliku i izvijestiti sestru o svojim avijatičarskim doživljajima:

Možda ću skoro dobiti jedan sasma novi aparat – Na ovom, koga Ti eto danas na ansichts karti [razglednici, prev. T. E.] šaljem puknula mi je pred nekoliko dana, baš kada sam se hoti­o uputiti u Beč, os od propelera u visini od jedno 300 m. – Srećom sam još moga­o, pošto nisam bi­o daleko od »flugfelda« [slijetne staze, prev. T. E.] sići na ravno polje tako da se nije ništa dalje dogodilo (AoB, kutija inv. br. 78, svežnjić 36.)

Iako još usred misli o zbirci Slike, za­okupljena je i mislima o novim spisateljskim planovima: »Još nisi jedno izdanje dospi­o fiksirati na papir – a već je slika posve druga«:

Mama još fort razpačava i razpačava – a ja primam kritike i punim škrinjicu. (Nadi u Berlin 12. travnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7)

Mama se i dalje bavila kolporterskim poslom, jer otisnute je primjerke trebalo razdijeliti. Cijela obitelj sudjeluje u njezinu književnom postignuću, pomažući marketingu i moralnom potporom:

Moram Ti ipak priznati da me Tvoj i Danin sud najviše zanima­o i veseli­o. Meni se sve čini da posve odrasli ljudi nikada neznaju kako se meni to sve čini! (Nadi u Berlin 12. travnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Ipak, razmišljanja Ivane Brlić-Mažuranić sve više se okreću od odrasle publike koja ju slabo razumije: »Meni se sve čini da posve odrasli ljudi nikada neznaju kako se meni to sve čini!« Nije li to znak da ozbiljno razmišlja o nastavku obraćanja djeci nakon Valjanih i nevaljanih iz 1902. godine, Škole i praznika iz 1905., te izleta u vode književnosti za odrasle, što su zapravo bile Slike? U šali, štrudle i pjesme vidi u istoj ravnini:

Nadam se da ste primili u redu moje štrudele i da ste uvidili da moje pjesme nisu germte­igu [dizanom tijestu, prev. T. E.] naškodile – što je uvijek moj najveći strah! (Kćeri Nadi u Berlin 12. travnja 1912.)

A nekoliko dana kasnije u pismu majci Henri­et­ti kaže:

Po ovom mom listu mogla bi suditi da su mi moje »Slike« jako važne. A nemogu ti reći kako mi se sada nevažno čini i kako mi nikad ne padne na pamet što će tko reći o njima, odkada su tata i Marković rekli da su dobre. To ti je zato, jer kad sam ih pisala i kad mi štogod nije bilo pravo i nije uspijevalo, uvi­ek mi je zadnja i odlučna pomoć bila pomisa­o bili se to tati ili Franceku dopalo? – Osim toga izgubile su sad, odkad su izišle iz moje tajne ladice, za mene onaj intimni čar, pak ako ih tko hvali il špota ne čini mi se ka­o da hvali il špota moju djecu nego ka­o da hvali il špota dekoraciju moje kuće na Ti­elovo 21. travnja 1912. (Pismo majci, AoB, kutija inv. br. 70, svežnjić 15.)

Na jednoj strani su kritike ove ili one težine koje dolaze od njoj bliskih osoba, a na drugoj je život koji će Slike imati u književnoj areni, gdje će na njihovu recepciju utjecati mnogi čimbenici, od kojih nije najmanje važna stranačka pripadnost njezinih prikazivača i kritičara ili urednička orijentacija pojedinih književnih glasila:

Predstavi si tu dilber sramotu: Matanić je da­o moje »Slike« Krnicu i javlja mi da će taj napisati kritiku o njima u »Dra­u« – to je onaj list kojega nazivlju »alte Piskaren« [»starim piskaralima«; riječ je vjerojatno o germaniziranom izrazu za piskaralo, prev. i primjedba T. E.] – i u »Savremenik«! Schön scha­u mer a­us! [nemušti izraz čuđenja na njemačkom, vjerojatno u smislu: Baš zgodno! prev. i primjedba T. E.] Ako Matoš pročita »nesvjestice« a Krnic uztvrdi da su to »nevjestice« moglo bi doći do du­ela. – Najviše me je strah sada Šegvića koji jako zamjera što se u Nodilovom nekrologu iztiče da se je klanja­o bogovima koje su štovali stari Slaveni po svojim šumama i vodama. Šegvić veli da se danas nijedan razuman čovjek neklanja oluji i vjetru te suncu i silama – osim gospode oko Savremenika. (Nadi u Berlin 1. lipnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Zbirka Slike je na­išla na širu recepciju (Krnic22, Matoš, Begović, Vojnović, Kučera), a pohvalne kritike stižu Ivani i od najvećih književnih a­utoriteta.23 Tako je Ivo Vojnović na drugoj stranici svoje fotografije posla­o ove laskave riječi:

Blagodarim na krasnome daru Vaše vile. Sretan sam što nagjoh napokon vrelo prave po­ezije. A kako ne bih kad izvire iz gordih visočina Mažuranićevih divskih pećina! (Ivo Vojnović, 14. travnja 1912., AoB, kutija inv. br. 78, svežnjić 35.)

Štrajkaši

I dok se škatula punila kritikama, a svežnjevi otisnutih primjeraka Slika smanjivali, Hrvatsku je tresla ustavna kriza, dotičući se i svakodnevice u Brodu na Savi. Ivo i Zora zbog štrajka đaka u Zagrebu i raspuštenih škola vratili su se kući u Brod 15. ili 16. ožujka 1912. godine.24 Njihov nenadani dolazak mora­o je izazvati priličan ka­os u ustaljenoj Ivaninoj svakodnevici. U kući ih je dotad bilo samo troje: Ivana, muž Vatroslav i najmlađa kći Zdenka. Vatroslav Brlić bi­o je kandidat Hrvatsko-srpske ko­alicije (1906.– 1911.) koja je u studenome 1911. godine osvojila većinu u Saboru. Slavko Cuvaj imenovan je banom 10. siječnja 1912., a kako su politički ciljevi bana i većine u Saboru bili suprotstavljeni, ban je već 28. siječnja raspusti­o Hrvatski sabor, što je izazvalo veliko ogorčenje među studentima. Oni 1. veljače 1912. sazivaju protestnu skupštinu koja je zabranjena, a studenti za sutradan najavljuju štrajk. Već 2. veljače policija je okružila zgradu Sve­učilišta, opsada je trajala jedan i pol dan, Cuvaj je najzad povuka­o policiju omogućivši studentima da napuste zgradu Sve­učilišta a da se ne osjete pobijeđenima, no Sve­učilište je ostalo zatvoreno. Nakon toga, u znak solidarnosti sa zagrebačkim sve­učilištarcima, izbijaju demonstracije u Sarajevu koje su trajale od 11. do 21. veljače 1912. Demonstracije je brutalno suzbijala vojska, pri čemu je ranjen učenik Salih Šahinagić, a kako je u Zagrebu plasirana netočna vijest da je ubijen, demonstranti su stalno uzvikivali njegovo ime, koje je postalo simbol otpora omrznutoj vlasti.

Tih dana Ivana Brlić-Mažuranić boravi u posjetu majci, pa je sačuvano njezino svjedočenje o raspoloženju u Zagrebu iz prve ruke:

U utorak smo se bacili, kako tko, u frakove i svilene oprave, metnuli smo na glave tko špangu sa briljantima a tko cilinder od svog tasta – i pošli smo u streljanu na redontu: tata i ja i kumovi Filipović. Al hoćeš da! Fićuk i fijuk i vika i sprdnja a na ulazu Streljačke ulice žandari pod bajunetama etc. etc. Nedadu »naši dečki« da se održi redonta radi smrti djaka Šahinagića koj je u Sarajevu u demonstracijama za Hrvatsku ranjen (medjutim još nije umro, bila je kriva vi­est). Kad sam vidila bajunete i okonjenu silu Cuvajevu za­ista mi nije gustalo da se pod zaštitom njegove pre­uzvišenosti idem zabavljati (premda on naravno nije bi­o pozvan) a i tata je bi­o za povratak, te se tako povratismo kući! Najljepše je bilo to da sam ja bila do Boga ponosna da je demonstrantima uspjelo raztjerati našu malu zabavu, tako da je odbor zasjeda­o istu večer u streljani kod ugašenih lampah – ka­o eklatantni dokaz da je zabava za­ista razpuštena. (Nadi u Berlin 22. veljače, AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Protesti protiv Cuvaja ne prestaju već izbijaju svom žestinom u Sušaku u nedjelju, 3. ožujka 1912. Na­ime, vlast je tamo zabranila javnu skupštinu i uhitila nekoliko đaka. U utorak, nakon što su vlasti otklonile prijedlog đaka da se ne provodi istraga protiv uhićenika, đaci viših razreda gimnazije i trgovačke akademije u 12 sati stupaju u štrajk. U srijedu 6. ožujka pridružuje im se solidarno i bakarska Na­utička škola, a štrajk najavljuju i u Vinkovcima:

Već je 8. ožujka po zagrebačkim srednjim školama zavladala uzbuđenost u višim razredima. Raspravljalo se o događajima na Sušaku, pogotovo o sukobima u Sarajevu. Bosna je naglo postala moćni ferment zbivanja. Đaci su uskoro izašli na ulicu. Pokret je povela gornjogradska gimnazija, pridružile su joj se re­alka i Trgovačka akademija, u tim danima najdinamičnija. Uredne su đačke povorke pjevale ulicama stare ilirske davorije Hej Slaveni, pa Onam, onamo..., u uvjerenju da je to srpska himna. Klicalo se Šahinagiću i sušačkim drugovima. Popodne je zavlada­o mir. Komentirajući istup omladine, glasilo Ko­alicije Pokret napalo je profesore da su špicli i štreberi, a režimske su Narodne novine o pokretu pisale podrugljivo. Onda su 10. ožujka nastavljene demonstrativne manifestacije. Pridružile su se i ženske škole: licej, te stručna i viša djevojačka škola. Općinstvo je pljeskalo omladini. (Horvat 2006:116)

U to vrijeme Ivo Brlić je u sedmom razredu gornjogradske gimnazije (dakle, »u višim razredima« gimnazije koja je povela prosvjed). Vatroslav Brlić, Ivin otac, jedan je od osnivača Hrvatsko-srpske ko­alicije i naprosto je logično što je Ivo ima­o stanovitu ulogu u vodstvu tih demonstracija. To će u­ostalom pokazati i jesenji upis kad, usprkos sjajnim obiteljskim vezama, nije bi­o primljen u Gornjogradsku gimnaziju25 u kojoj je prove­o prethodnih sedam godina. Naci­onalistička omladina demonstrira onim što najviše iritira vlast: iskazivanjem naklonosti prema Srbiji. Karakteristično je da to čini na nemušti način, budući da i ne zna što je srpska himna. U domu Brlićevih u Brodu posve je izvjesno kome su priklonjene simpatije. U isto vrijeme ta naklonost sigurno nije samo deklarativna već se u njoj vrlo strastveno sudjeluje. Uostalom, u tome Brlićevi nisu bili iznimka nego istaknutiji pobornici.

U utorak 12. ožujka vladine novine javljaju roditeljima da će zatvoriti sve zavode ako im se djeca ne vrate u škole do četvrtka 14. ožujka, a u petak 15. ožujka škole se i zatvaraju:

Re­alnost je i onako ovdje sada opasna. Ivo demonstrira sa hiljadama i hiljadama djaka – licejke im mašu rubčićima sa licejskih prozora čak dolje u Gundulićevu ulicu, kud kreće povorka. Rezultat će biti da će nam valjda naše djake vratiti kući na ne­odredjeno vri­eme. Dakako da će to mnogima biti veliki udarac – a i Ivin švicarski put time odpada, jer će u ljetu onda biti škola. (Nadi u Berlin 14. ožujka 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7)

O pravim posljedicama »opasnosti« Ivana Brlić-Mažuranić tada ne piše. Strah od špijuniranja, otvaranja pisama, uhođenja, prevelik je, jer je u pitanju ne samo vlastita sudbina nego i sudbina ostalih u obitelji. Jedina konzekvencija koju spominje je otkazivanje Ivina puta u Švicarsku.

Tako strašno oduševljena za poduzeće štrajka – ka­o Pokret i Žofka Kvedrova – ipak nisam, jer se bojim da ima ako i bez znanja djece, u tom puno La­usbübere­i-a [vragolija derana, klipana, prev. T. E.] – ali ako sve daljnje bude pametno, možda ipak »zdorovo budet«. Ipak se moraju ljudi čuditi i uviditi da negdje mora u toj zemlji velika glava smrditi, kad se sad takove stvari dogadjaju! (Majci Henri­et­ti 18. ožujka 1912.)

Dana 4. travnja suspendiran je Ustav, a Slavko Cuvaj prestaje biti ban i postaje komesar, pa su opet otvorene škole. Ivo i Zora ostali su u Brodu sve do iza Uskrsa 7. travnja 1912., a onda su se vratili u Zagreb nazad u školu:

Moji su mali štrajkaši dakle otišli. Zadnja dva dana njihovog boravka (a to je baš bi­o uzkrs i uzkrsni ponedjeljak) bila su dva sjajna dana... (Nadi u Berlin, 12. travnja 1912.)

Stvari su se u Brodu vratile u na­izgled mirnu kolotečinu:

Sada su kod nas mirni komisarijatski dani, pak se svaki bavi samo oko lonaca i kokoši. Jeli baš pametno da nam višje oblasti daju toliko vremena da sakupimo dozu latentnih sila, to ja neznam. Nu to je njihova stvar. Ovih dana mi je jedan jako veliki hrvatski gospodin reka­o da ako oni misle komisarijat tako dugo uzdržati dok mi nepočnemo ljubiti Magjare – da će onda za­ista jako dugo morati Cuvaj poživiti. – Nas sve je prvi čas taj komisarijat silno uzbudi­o. Nu pošto za­ista za sada nitko pod tim ne trpi, a najmanje će trpiti patri­otizam, to puštamo sada da vri­eme – ili ta pa­uza u borbi – prodje ka­o što prolaze pomrčine sunca: bez ikakve štete. To nemože dugo potrajati.

Inače ne­ima ništa novoga, jer smo sad nakon štrajkaških ferija pali opet svom silom svaki u svoj zanat. Ja proširujem i produljujem opravice, čistim srebro de Blagaj, zadubljujem se u kućne račune i proračune. Tata je opet u brizi za svoje vinograde i voćke kraj ovog vremena – a inače uvijek u kancelariji. Zdenka uči i šlinga i govori da bi ona najradije »dostojanstveno prestala ići u školu«. U obće je š njom ci­eli dan smi­eh i šala. (Nadi 12. travnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

I u­istinu mir nije dugo potraja­o. Već 15. travnja 1912. godine, kad je Titanic doživi­o brodolom, Ivana piše mami:

Nadi sam poslala jedan tirolac, pol orehnjače, bi­elih štangerla i paprenjaka jednu škatulju i nekoliko krušaka i pisanica. Ka­o majka sa sela! (Kutija 70, svež­njić 11.)

Kako se Titanic moga­o dogoditi u svijetu u kojemu takvom nepogrešivom sigurnošću orehnjače i paprenjaci putuju iz Broda u Berlin? Svijet se čini tako sigurno mjesto! Možda se i može prihvatiti pomisa­o da je brodolom uvijek moguć jer ovisi dijelom i o prirodi, o slučaju, o bezumnoj slijepoj sili. Ali zato bi u takvom svijetu barem rat, koji u potpunosti ovisi samo o ljudskoj volji i može ga pro­izvesti samo čovjek, mora­o biti nemoguć. Golemost Titanica pokazatelj je moći ljudskog djelovanja! Srećom, ljudskim svijetom, svijetom uljudbe, dostignutih humanih vrijednosti, svijetom civilizacije, svijetom koji je samo ljudski i na koji priroda nema utjecaja, svijetom koji možemo izuzeti od slučajnih hirova prirode, na sreću ne plutaju goleme, podmukle sante...

Početak pisanja Šegrta Hlapića

Krajem travnja na četiri dana u posjet u Brod dolaze Ivanini roditelji na proslavu dvadesetogodišnjice braka Ivane i Vatroslava: vjenčali su se na 18. Ivanin rođendan, 18. travnja 1892. prije ravno dvadeset godina. Za vrijeme toga posjeta Ivana ni jednom riječju nije spomenula Hlapića, a ka­o novost prvi put ga spominje tek u pismu majci od 16. svibnja. Bit će da to nije učinila zato što ga još uvijek nije započela pisati. S pisanjem Hlapića morala je početi ubrzo nakon odlaska roditelja iz Broda, dakle, odmah iza 5. svibnja 1912.

Iako se Nada po prvobitnim Ivaninim i Henri­et­tinim planovima trebala vratiti iz Berlina već za Uskrs, Alka je zamolila Ivanu da Nada još ostane u Berlinu, jer joj nije bilo dobro, pa da tek u lipnju otputuje u Zagreb zajedno s njezinim malim sinom Ristom.

Krajem svibnja u Brodu su boravila i četiri vojna broda, što je dalo povoda, posve ne­očekivano, i jednom očito sentimentalnom Ivaninu prisjećanju:

(...) bila su na­ime ovdje četiri Dunavska monitora sa oficirima marine. Medju inima odkri­o mi se je – u jedno li­epo svibanjsko predvečerje, kad sam na pergoli zali­evala bi­eli karanfil – jedan davni i djevojačkom srdcu vrlo zanimivi mornar »opaljena lica i tamnih još uvi­ek vrelih očiju«. Tek je »vri­eme urezalo oko ustiju neku crtu pri­egora rezignacije, koje crte u ono doba nije bilo. Ona ga nije u sumračju prepoznala« – a za­ista ni on nje nebi bi­o prepozna­o da nije bilo – - – gdje. Rakasović! Ona ga je dovela pod balkon – a onda gore i sastanak je bi­o vanredno vese­o i brbljav. To je na­ime neki sada Fregat­tenkapitan [kapetan fregate, prev. T. E.] Malinarić, kojeg će se valjda i Alka sjećati. Medjutim je, za moj guštuš, strašno star posta­o – /možeš si misliti šta on istom svojem bratu /ako ga ima/ o meni piše/! – ali tata i svi ostali imali su Ha­upthetz [zbijali su šalu, prev. T. E.] sa našim sastankom. (Nadi, 1. lipnja 1912.)

U tom trenutku Alka ima druge stvari na pameti, a ne prisjećati se davnih ljubavi. Kako je bugarski car početkom lipnja bi­o u posjetu njemačkom caru, to je on prilikom posjeta bugarskoj ambasadi odlikova­o veleposlanika Dimitrija Nestoroffa visokim bugarskom odlikovanjem26. Ne može se ne osjetiti, čitajući Ivanina pisma koja se odnose na taj događaj, malu dozu sestrinskog rivaliteta. Carevi su toliko stvarni da su se upleli i u sestrinske odnose.

Atentat na Cuvaja

Dana 8. lipnja izvrši­o je Luka Jukić atentat na komesara Slavka Cuvaja. Kako je do atentata došlo negdje oko 13 sati, ta vijest još nije stigla do Broda gdje Ivana piše pismo kćeri Nadi, ne znajući za događaje u Zagrebu. Pismo započinje riječima »Na pragu novog doba«, pa se na trenutak do­ima ka­o da je proročki nesvjesno proniknula u budućnost, i­ako je iz onoga što slijedi posve jasno da misli na Nadu kojoj piše:27

Kako rekoh: privatno dobro [živimo], ali u zemlji i javnom životu upravo strašno. Ta se ri­eč može u politici samo onda upotri­ebiti kad počnu ljudski životi stradati sa nećudorednosti vlade. A to se je eto počelo u Magjarskoj dogadjati, kako si sigurno čitala. Nas se je ci­eli taj niz dogadjaja jako dojmi­o – (»jer tko stariji muke iste...« etc.) – a da je konačna ubojita scena tih dogadjaja strašan putokaz za daljnji razvitak, o tom ne­ima dvojbe). Kod nas pako speci­alno u Brodu tako se bezobzirno širi pod okriljem komisarijata magjarska propaganda, da se upravo čovjeku gadi zaviriti u taj posa­o i makinacije. Ovih dana ima biti velika svečana posveta škole magjarske (gimnazije) koja je ogromna ka­o grad. Sadanja škola ima 500 djaka – koliko će sada tek imati! Na posvetu pozvane su sve naše škole! – Osim toga došla je sad u Brod magjarska kazalištna družina i daje (pomisli!) u Kasini deset predstava. Brodski mladići (Sekulić ka­o kolovodja) bili su odma prvi dan zatvoreni jer su pravili propagandu proti toj družini – a sada magjarska muza bez zapri­eke širi svoje zvukove na obali Save. Ovo su upravo odvratne okolnosti – i kod nas i u Magjarskoj – okolnosti koje svaku kombinaciju i eventu­alnost dopuštaju zamisliti. Ka­o što vidiš, sve ovo nam je sada najviše na srdcu i tako je za­uzelo ovo pitanje ci­eli arak mog pisma. (Nadi u Berlin 8. lipnja 1912., AoB, kutija inv. br. 72, svežnjić 7.)

Temperatura političkih prilika u Hrvatskoj nakon atentata na komesara Cuvaja dosegla je opasnu i nepredvidljivu razinu:

Nesreću koju si nam opisala saznali smo i mi iz novina. Za­ista je grozna, jer će joj valjda tri čovjeka pasti žrtvom. U Brodu smo svi vrlo potreseni sa svih tih žalostnih dogadjaja. [...] Kad bi pravednost vladala u svi­etu onda za­ista do ovih atentata nebi moglo doći. (Kćeri Zori [Jokušu] 10. lipnja 1912., AoB, kutija inv. br. 74, svežnjić 5.)

Tri čovjeka o kojima govori Ivana Brlić-Mažuranić su banski savjetnik Ivo pl. Hervo­ić koji je pa­o od Jukićeva metka, zatim stražar Petar Borščak, također strada­o od njegova metka, i napokon sam Jukić koji će bez sumnje biti osuđen na smrt.28

U nedatiranom pismu majci, koje je vjerojatno napisano 11. lipnja, svjesna težine situ­acije i bojeći se da ne kompromitira ni sebe ni one kojima adresira pisma, Ivana piše:

Već dugo ti nisam pisala. Ali nije ni čudo! Ja sam sa mojom korespondencijom upravo sirota Gal­lmajerica29! A uz to su tako težka i ne­ugodna vremena nastala sa svih strana, da je najbolje da si svaki čovjek svoje osjećaje sam za sebe zadrži i prokuha!

U pismu majci od 14. lipnja 1912. isprva je ogorčena što joj na pošti čitaju pisma, ali onda, usred pisma, shvaća da upravo tu okolnost što činovnici na pošti čitaju privatna pisma može okrenuti u svoju korist, pa da na taj pomalo bizaran način, preko špicla na pošti, javi višim vlastima da je sin Ivo samo benigno za­igrano dijete bez imalo smisla za politiku:

Ivi sam danas pisala. Moglo bi se dakako svašta slučiti u ovakvoj zemlji, u kojoj čovjek svako obiteljsko pismo mora pisati tako da ga poštarski činovnik može mirne duše čitati i da nedozna iz njega ništa drugo nego da je on prasac. – Nadam se u ostalom da će sa Ivom mirno proći. On nije nimalo ratoboran bi­o kad je doša­o iza štrajka u Brod, pak dvojim da bi pisma bojovna bila. On u­obće ne­ima ni talenta ni smisla za politiku, te je za­ista sve u tom pogledu kod njega djetinjasti fexere­i [nestašluk, prev. T. E.].

Iako je što se tiče političkih tema suzdržana, jer je uvjerena da joj na pošti otvaraju pisma, preko zapisa u povodu sv. Vinceka saznajemo da Ivo za vrijeme đačkoga štrajka baš i nije staja­o po strani, nego vrlo aktivno sudjelova­o u vodstvu, čega su se prilikom jesenskog upisa u gimnaziju prisjetile i školske vlasti pa mu zabranile upis u gornjogradsku gimnaziju:

Ivo, koji je vrativši se iz Švicarske doša­o na dva dana u Brod, odputova­o je dne 7/9 u Zagreb u škole. Radi njegovog sudjelovanja kod vodstva djačkog štrajka (koji je mjeseca ožujka 912 proveden na svim školama u Hrvatskoj radi političkih prilika pod vladom Cuvaja i radi teške ozli­ede djaka Šahinagića u Sarajevu) i radi nekih privatnih stvari, nije ravnateljstvo gornjogradske gimnazije htjelo da primi Ivu ka­o redovitog djaka, te smo bili prisiljeni upisati ga u donjogradsku gimnaziju. To je tim više za požaliti što je Ivo dosada bi­o odličan djak, pohadja­o 7 godina gornju gimnaziju. (Ažman 2008: 59)

Ljeto 1912.

Od 19. lipnja do 1. kolovoza 1912. Ivana boravi u Zagrebu, a 15. lipnja vratila se Nada iz Berlina, pa u tih mjesec i pol dana nema pisama na relacijama Ivana–Nada–Henri­et­ta. (Ivana je željela ostati u Zagrebu zbog majčine bolesti, ali i zato da otprati Ivu na put u Švicarsku. A kako je on pohađa­o školu do 15. srpnja, to je moga­o otići tek nakon tog datuma.)

U pismu majci Henri­et­ti 10. kolovoza 1912. opisuje kolovošku svakodnevicu. Osim velikih blagdana, ka­o što je onaj Velike Gospe, tu su i razna brodska slavlja:

Kod nas je pudarski život u punom razvoju – uz to dolaze razni blagdani špeci­alno brodski: Sv. Petka sa proštenjem u šumi, Sv. Lovrinac sa pohadjanjem groblja, Sv. Rok za koj blagdan da bude veselje u selu seljaci voze Brodjanima gnoj za vinograde, ali uz plaću u vinu /kola gnoja – 10 litara vina/ – zatim Sv. Stjepan, kad se igra seljačko kolo u Brodu pod našim balkonom.30

U tim pismima nema traga o re­akciji na osudu Luke Jukića. Očito i dalje sumnja da joj na pošti čitaju pisma, pa se jamačno zato ne želi izjašnjavati o politički osjetljivim temama.

Ivinim odlaskom srednja kći Zora ispunila je mjesto u Jurjevskoj kod djeda Vladimira i bake Henri­et­te, pa 30. kolovoza piše majci:

Dragi moj mamić! Jučer sam primila Tvoje pismo i ljubim Ti mnogo puta ruke. Prema tomu bi Zora za 8 dana bila u Zagrebu. Nemogu Ti reći kolikimi željami pratim taj njezin korak u vašu kuću, koja je vašom dobrotom postala drugim domom moje djece. Najveća mi je pako od svih želja: da bi Zora razumjela biti vam u kući ugodno i milo di­ete. Bože daj!

Ona sama obožava graju mladeži oko sebe, o čemu majci piše 2. rujna 1912.:

Kod nas kiša i odura – a ipak blaženstvo u dječjem svi­etu. »Ständcheni« [podoknice, prev. T. E.] dolaze i po kiši – osim toga tarok i »šloganje« kartah, pa onda glasovir, muzika i plesanje! Uvjeravam Te da nisu u neprilici što će raditi! Sada i Nadina kolegica Zlata Spanba­uer ovdje i Ankica Šrepelova – a od mladih ljudi neki medicinar /koji za mjesec dana svršava doktorat/ po imenu Dufek, zatim tehničar We­is­s, pa obadva Prebega i dva Brlića, te osim toga sijaset mladjih djaka, tako da sam neki dan vodila na šetnju društvo od 12 »mladarije«.

Dana 16. rujna 2012. Nadi u Zagreb piše zanimljivo pismo, očiti nastavak neke ranije šale o tome kako bi trebala otići u samotnički život u svrhu duhovnog pročišćenja, baš ka­o što je to učini­o Purum Bhagat u Kiplingovoj priči The Miracle of Purum Bhagat31 iz druge Knjige o džungli.32 Do šale o povlačenju iz svjetovnog života u osamljeničku potragu za višom mudrošću vjerojatno je došlo na poticaj trenutne lektire33, ali i iz potrebe za mirom i nužnom usredotočenosti na završetak pripovijesti o Hlapiću, što je ukućanima pružilo priliku za zadirkivanje. Bilo kako bilo, ona prihvaća šalu i u pismu iznosi inačicu vlastita povlačenja iz svjetovne užurbanosti u mir Brodskoga Brda:

Ja sam dakle danas34 učinila prvu probu za Himalaju. Odma iz početka sam konstatirala da je prvi uvjet za uspješno samovanje: sunce, ovako bistar dan i kaka­o sa milihbrotom. Tmurni i hladni dani bez toplog fruštuka – bili bi nepodesni za eremite na Himalaji. – Zatim je doša­o Pavo i reka­o da treba tresti orahe. Ja sam /ko na Himalaji/ doduše odmah pomislila da su orasi stvoreni za vjeverice i puhe – ali Pavo je ima­o tako izvanredno dugački kolac u ruci i takovim je uvjerenjem čeka­o da počne tresti orahe da ja za­ista nisam imala kuražu da mu razložim stvar sa vjevericami. Počeli su dakle tresti i brati orahe – i sva filozofija koju sam tom sgodom mogla upotri­ebiti sastojala je u tome da sam se učinila ka­o da nevidim kako djeca trpaju orahe u žepove: 4 djece = 16 žepa! Pri tom sam dakako razmišljala kako li je to, da ja ovim svojim filozofskim mučanjem odobravam gri­eh, koji bi svakako moralo ljudstvo najprije izpustiti iz svoje duše, kad bi htjelo da dozrije do obćeg sjedenja na Himalaji. – Medjutim su si svi već uzeli što im je trebalo – a na koncu me je Pavo osupnu­o, jer je reka­o, opazivši da su ostala još dva tri oraha na vrhu: »neka budu! to je za vjeverice!« Du verfluchter Kerl! [prokleti deran, op. B.M.] sa jednoga je oraha zadovolji­o toliko nas – i još k tomu nije propala vjeverica! Možda je ovo rješenje?

Poslije objeda sam bila pospana, ali sam vidila da mravi i ruže nespavaju pak sam ostala budna i promatrala prirodu. Odjednom je doša­o stršen. Ja sam se sjetila da je Purum Bagat svojim mirom upitomi­o den wilden Barasing hirsch und »er stre­ichelte den Sam­met se­ines Gewe­ihes« [divljeg jelena barshinga i milova­o dlačice njegova rogovlja, prev. T. E.]. Ali da je tko vidi­o što je taj stršen spravlja­o u a­ure­oli mojega mira! I zaleti se napokon na me i – i frknuše u isti čas salvete, čaše, vilice i a­ufsatzi [stolni ukrasi, prev. T. E.] sa stola. I stršen nestade! – Meni je bilo poslije jako ža­o.

Poslije podne su kružila dva ogromna jastreba i kliktala. Sve naše pipice su jatomice pobjegle pod ciprese. To je bilo dobro. Ali pod cipresom je bi­o tanjur iz kojega je mačka baš jela. Bezobrazne pipice otjeraju dobroćudnu mačkicu i pojedu rižu na mli­eku. Ali mačka je već opazila na cipresi malog vrabca i smuc! već ga je imala i pojela ga je na veliki jad jastreba koji su sve to pratili. –Situ­acija je bila tako komplicirana za prosudjivanje, da sam bila vrlo sretna kad je telefon pozvoni­o i Pra­us mi je javi­o da su jaja samo 5 za dva seksera. Tu je bar jasno da nije nitko kriv nego jajar Herzog – a ja, kokoš i snaša smo filozofi.

Zatim je doša­o Andro – pa onda Cica, pa onda Merkadićka pa Rafo, pa Šimunovićka. Htjela sam da ih dočekam mističkim mirom i šutljivošću – nu odma sam osjetila, da mi to ne bi pružilo traženog zadovoljstva kod ovog posjeta. A osim toga sam se bojala da bi oni držali e mi je samovanje ljuto nahudilo! Zato podjoh ka­o uvi­ek vivkovim korakom pred njih – i zabavih ih ništetnim stvarima, ali izvrstno, do pred noć. Onda odoše.

Do toga je došla i Zdenka iz škole iz Broda. I još malo te podjosmo večeri /tog himalajskog dana peti obrok!/. Za večerom sam nabacila nekoliko lijepih tema i osbiljnih na­uka – ali konačno smo ostale Zdenka i ja kod razgovora: jeli Stjepušin dobar tancme­ister ili nije, i kako može on biti ujedno i tancme­ister i kre­isler i graditelj tambura? To veliko pitanje nije mi očito još naknadno u noći dalo mira. Kon što legosmo svaka na tri jastuka i pod dva popluna – zasnusmo odma. I ja sam /ka­o rezultat tog himalajskog dana mudrosti i samoće/ sanjala ci­elu noć o nekom dječjem maskiranom bal­lu koji sam imala prirediti, te na koji sam pozvala 40 djece i najmila prostorije u crvenoj kući – a prigodom bala dobila sam migrenu od zabrinutosti, jer je bilo pozvano premalo plesača a suviše plesačica.

Ovaj san me je konačno uvjeri­o o mojoj momentanoj nesposobnosti »für di­e re­ine Vernunft« [za čisti razum, prev. T. E.]. Radi toga sam u nedjelju imala ci­eli dan goste. Merkadićku na objedu, Laxaricu i Dot­termana na južini, Popovića i Merkadiće na večeri! – Tarok!

Pismo je zanimljivo iz mnogo razloga. Ivana čita Kiplinga35 u njemačkom prijevodu, a i svojoj djeci često preporučuje dječje knjige na njemačkom i francuskom jeziku, da bi uz korisnu lektiru vježbali i jezike.36 I dok Kipling piše o harmoniji između starca i divljih životinja koje prepoznaju njegovu svetost, kod Ivane pojava stršljena izazva pravu malu katastrofu za stolom, i dok u Kiplinga medvjed, majmuni i jelen žive u skladu koji manifestira kozmičku harmoniju, u Ivaninu dvorištu priroda nije drugo nego potvrda hranidbenog lanca pojedenih i proždiratelja (pipice su potencijalne žrtve jastreba, ali su otimači macinog obroka, a mačka je pak krvožedni ubojica vrapca, itd.). Drugim riječima, krvavo klupko instinkta i nagona, kljunova i očnjaka, baš onako kako na­učavaju prirodne znanosti.

Upravo poput Puruma Bhagata i Ivana Brlić-Mažuranić nastoji povući se u samoću, ali odmah potom samo­ironično primjećuje kako je jedva dočekala da dođe bilo tko s kime bi podijelila, umjesto duhovne hrane sveca Puruma, nekoliko posve trivijalnih tema. Tako će se potraga za duhovnošću u uvjetima Brodskog Brda pretvoriti u beskrajnu društvenost (u nedjelju ima goste i na ručku i na užini i na večeri!) te u pretresanje kozmički prilično irelevantnih sposobnosti Stjepušina.

Možda je u pismu i prikazana svakodnevica na komičan način, no sigurno je da je kostur dnevnog rasporeda manje-više ne­izmišljen. Ako je tomu tako, onda u pismima majci i nema baš puno istine u onom stalnom naglašavanju pre­opterećenosti kućnim poslovima, dužnostima majke koje joj ne daju raditi ništa drugo (pa stoga može za književno polje samo tu i tamo ukrasti pokoji trenutak). Njezino bacanje naglavačke u trivijalne razgovore jako sliči na ono opće poznato iznenadno zanimanje za pranje suđa (ili bilo koju drugu inače odbojnu aktivnost), koje se zna pojaviti u trenucima kada treba ne­odložno pri­onuti kakvoj zahtjevnoj i duhovnoj zadaći. Bit će da je ‘’himalajski dan’’ zapravo zamišljen ka­o dan kad će se ona povući u osamu da bi se posvetila svom književnom radu na Šegrtu Hlapiću.

Balkanski rat

Dana 8. listopada 1912. Crna Gora objavljuje Turskoj rat i to je početak Prvoga balkanskog rata. U zapaljivoj atmosferi hrvatske političke scene, srpske i bugarske pobjede daju novo gorivo onim snagama koje zagovaraju Srbiju ka­o Pijemont južnoga slavenstva. U pismu kćeri Nadi 10. listopada 2012. Ivana kaže: ‘’Hi­er j’a­i écrit à tante et je cro­is qu’el­le va venir vers la fin d’octobre et qu­e la gu­er­re turco-bulgare n’y changera ri­en’’.37 Međutim, tursko-bugarski rat (tj. Prvi balkanski rat, koji se tada tako još nije moga­o zvati) promijenit će puno toga. Tako u pismu 14. listopada 1912. obavještava urednika Josipa Škavića:38

Velecijenjeni gospodine! Pošto mi je osobito mnogo stalo do toga da moja pripovjest: »Čudnovate sgode Šegrta Hlapića« bude tiskana još ove godine za božić, to sam se požurila sa poslom, te je ista jučer dovršena.

Dakle pisanje Šegrta Hlapića započeto negdje nakon 5. svibnja 1912., bilo je dovršeno 13. listopada 1912. U Brodu se snažno osjećaju odjeci ratnog uzbuđenja u susjednim zemljama. Osobito se u kući Brlićevih s velikim interesom prate političke prilike i ratni sukobi, te Ivana 20. studenoga 1912. piše o tomu kćeri Zori u Zagreb:

Kod nas se nemisli i negovori ništa nego o Balkanu i sve veća je uzbudjenost i uzrujanost – osobito u našoj obitelji.

A 14. studenoga 1912. godine majci Henri­et­ti piše:

Ja sam sada tako obuzeta šivanjem, pošiljkama i korespondencijom da se već sama sebi činim ka­o verfluchter Leporel­lo [prokleti Leporel­lo, prev. T. E.]. Nu nadam se da će za nekoliko dana biti taj odsjek obiteljskih posala gotov. Onda ćemo valjda pogotovo sasvim utonuti u novine i karte balkanske. Znaš da me već Naca u brigu stavlja, jer se je odviše uživi­o i udubi­o u tu stvar. Po noći sanja o njoj, po danu čita upravo bezbrojne vi­esti i novine – razgovara sam sa sobom o tim stvarima od samog ne­izcrpivog oduševljenja s jedne strane a »rage« s druge strane. Znaš kako je on vanredno nagal – a dakako da svi ovdašnji Germani i Židovi nisu mogli postati tako dobri patri­ote wi­e der Südslawe a­us Koburg [poput onog Južnog Slavena iz Koburga, prev. T. E.] – a Naca je odma spreman svakoga »pojesti htjeti« koji nemisli ka­o mi. Moje lično po­uzdanje vanredno se je diglo odkad sam u »Pres­se« čitala le Ma­istrovo mni­enje o uztrajnosti slavenskih ideja.

Prema ovom pismu majci izgledalo bi da je samo Naca taj koji se udubi­o u »novine i karte balkanske« dok je ona »obuzeta šivanjem, pošiljkama i korespondencijom«, čitaj obiteljskim i kućnim poslovima žene u provinciji koja mnogo vremena mora trošiti na veze s onima (svojom djecom, roditeljima, braćom, rođacima, poslovnim partnerima, prijateljima) s kojima bi se, da je u Zagrebu, najvećim dijelom mogla i usmeno sporazumjeti.

No, praćenje političkih prilika nije bilo u obitelji Brlić rezervirano samo za saborskog zastupnika dr. Vatroslava Brlića. Njegova supruga također je strastveno sudjelovala u pomnom, a često i pomamnom čitanju izvještaja s ratišta. Tako u pismu Nadi 10. rujna 1906., dakle, u prilikama ipak znatno manje dramatičnima od ovih trenutnih 1912., piše:

Draga Nadice! Srdačna Ti hvala na Tvom dugačkom pismu. Iz njega sam više zanimivog doznala nego iz svih 5 novina koje danomice pročitam jer je ono sve više manje ili službeno ili politički pisano – a iz Tvojeg sam pisma doznala ono što bi od prilike i mene samu najviše bilo zanimalo motriti.

Pratiti pet novina dnevno ne znači samo događaje sagledavati iz različitih političkih i svjetonazorskih kutova već i moći svakodnevno posvetiti tomu dobar komad vremena. Dakle, pomno pratiti političke prilike nije bila aktivnost koju su kod Ivane izazvale iznimne povijesne prilike. To je nešto što je duboko ugrađeno u njezin habitus.

Posa­o oko pregledavanja i konačnog oblikovanja teksta očigledno se oduži­o, jer uredniku Škaviću tek 28. studenoga 2012. šalje gotov rukopis:

Veleci­enjeni gospodine! Danas sam odaslala na Vašu cj. adresu podpuni prepis moje pripovjesti »Čudnovate zgode šegrta Hlapića«.

Pritom okolnosti koje su izazvale kašnjenje nikako nisu bile izazvane obiteljskim ili kućanskim obvezama, ili kako već glase clichéi i stere­otipi u koje se ona pokušava ugurati. Slijedeći upravo njezine sugestije iz prethodnih pisama o za­okupljenosti obvezama žene u provinciji, koje su izravno suprotstavljene ambiciji za književnim stvaranjem, većina se istraživača slaže da do kašnjenja i odugovlačenja u izvršavanja književnih obveza s obzirom na unaprijed utanačene rokove, dolazi zbog političkog i društvenog angažmana oko skupljanja pomoći za Crveni križ ratujućih balkanskih država, koji je bi­o organizacijske i još više političke naravi, o čemu čitamo u pismu majci 20. studenoga 1912. godine:

Mi smo od prekjučer ovdje čudo stvorili za balkanski crveni krst. »Neću da se hvalim« veli se u Brodu »ali da ne­ima mene nebi ništa bilo«. Ovdje na­ime nije nitko misli­o na sabiranje za crveni krst – jedino srpsko gospojinsko družtvo pobrinulo se za dozvolu i jučer je bi­o dan da počnu sabirati. Sad je dakako uzplamtila u meni konkurencija, da valjda ipak nisu Srbi jedini Slaveni u Brodu na Savi. I tako sam Ti ja oj sretna majka koja me rodila – prekjučer za jedan dan bila dva put kod kotarske oblasti, izhodila dozvolu za sabiranje, napisala molbu na vladu, napisala molbu na gradsko vi­eće da votiraju nešto u tu svrhu, sazvala sam sjednicu »gradjanova« – stvorili smo odma odbor – i već smo odma jučer sakupili 600 Kr. – Srbkinje, kojima sam /kraj mog srbofilstva/ najprije ponudila da zajednički sabiremo – odbile su nas, i tako je sada nastala konkurencija koja će sutra svršiti, jer je sutra gotovo sabiranje. Ovdje se svi jako srde na Srpkinje, što je meni ža­o – ali falinga je samo sa strane ostalog gradjanstva, koje nije prije nastojalo da učini odbor. Premda sam se sad ovdje u listu dosta nahvalila – to sam ipak iz same čednosti tako dugo čekala i nisam htjela da taj odbor ja sazivljem – gdje sad Naca i ja nećemo u Brod da pačamo ka­o »le­aderi«.

Posljednja izjava u pismu kako ona, Ivana, i Vatroslav Brlić ne žele u Brodu biti »le­aderi« ne odgovara posve istini, jer su upravo Brlići od svih pojedinačnih prinositelja izdvojili daleko najveći doprinos. Očito su željeli osobnim primjerom pokazati ne samo politički stav već i svijest o važnosti povijesnog trenutka, kako bi ih i drugi slijedili u tim izvanrednim okolnostima. Najizdašniji pojedinci-uplatitelji, i to triput više od drugoga pojedinca-uplatitelja, Brlići su u rangu donorstva banke.39 Neskrivena naklonost za srpsku stranu donijela je Ivani i praktičnih ne­ugodnosti kakva je npr. poziv na saslušanje Kr. redarstvenog povjereničtva za grad Brod 5. prosinca 1912. godine.

Prema tomu, svako svođenje Ivane Brlić-Mažuranić na sliku osobne i umjetničke žrtve patrijarhalnih odnosa u društvu početkom 20. stoljeća parcijalno je i nužno zahtijeva dopunu. Ona je kompleksna društvena pojava svoga vremena (politički angažman, dobrotvorni rad, društveni rad) i vješto koristi mogućnosti koje joj takvi društveni odnosi otvaraju. Na ovom primjeru moguće je činjenicama potkrijepiti (a ne na osnovi impresije i samo­ironično sugerirane slike Fra­u von Kem­meter) i pokazati kako su angažirani društveni rad i živo za­uzimanje za politička stajališta utjecali na njezin književni rad. Odnos prema književnom stvaranju složeniji je od slike koju je sama sugerirala, to jest, da su majčinske i kućanske dužnosti sprečavale puni razmah njezina stvaralačkog talenta.

Čudnovate zgode šegrta Hlapića napisane su, dakle, između 5. svibnja 1912. i 13. listopada 1912. Ona tada ima 38 godina, troje njezine djece (Nada, Ivo i Zora) najveći su di­o godine izvan roditeljskog doma; Zdenka ima 13 godina, i kad nije u školi zabavlja se u dvorištu ili u vrtu; muž Vatroslav ima 50 godina i po cijeli dan je u kancelariji ili je na putu ili se brine o vinogradu; majka Henri­et­ta pobolijeva, a otac Vladimir je upravo otiša­o u mirovinu. Zbirkom po­ezije Slike započinje kratko blistavo vrijeme nadahnuća od 1912. do 1916. Posljednje Ivanino dijete, Nedjeljka, rodila se 1917. Vrijeme je to zapravo obiteljskoga labuđeg pjeva: svi su još na okupu, i Ivanini roditelji i oni sami (Ivana i Vatroslav) na vrhuncu su životnih postignuća, a djeca su još uvijek u obitelji i tek se spremaju zakoračiti u vlastite živote. A pitanje budućnosti propitkuje i ova pjesma:

Mladoj godini1913. Pozdrav izrečen na silvestarskoj zabavi Hrv. gospoj. dobrotv. družtva u Brodu na Savi 40

Ponoć je blizu. Kazalo tanko
Diže se tiho na uri od zlata.
I kucnut će mlado ljeto na vrata!

 A naša su srca čudnovato tiha.
Mi pitamo: Tko će unići na dveri?
Jesi li Ti to, godino mlada,
I sjajiš li srećom, oj sunčana kćeri?
Il ćeš unići u sjeni i hladu,
Krijući tužno ljepotu si mladu?

A jesi li sama, ili Radost je s Tobom?
I hoće li ona obasuti cvi­etom
Prage nam mile i domove tihe,
Ili će hitrim i varavim li­etom
Čas pasti pred onog koj čeko ju nije
Čas proći kraj onog kog grljaše prije?

Mi pitamo mnogo, oj gospe preli­epe,
Mi pitamo mnogo, oj gospodo vrla,
Al tiho tihano da čekati znamo,
Pitajuć nebi briga nas trla.
Stišajmo slutnje, želje i nade,
Ta saznat će svatko što želi da znade!

Jer knjigu nam nosi ta godina nova
Sa pečata sedam – i tajna su slova –
Al godina mlada, još ne­uko di­ete,
Kidat će redom te pečate svete,
I tajne što sad ih krije pred nama,
Dan će za danom odavati sama.

Stišajmo dakle i slutnje i nade
Ta saznat će svatko što želi da znade! [...]

Godina je to zlatnoga sjaja: obitelj je na okupu, svjetski rat još nije poče­o, a ljudi oko nje ka­o da nemaju sjene. Iako će i kasnije biti radosti (izvanredan uspjeh Priča iz davnine 1916., rođenje Nedjeljke 1917.), uvijek je tu prisutno nešto što u potaji vreba i prijeti: strahovi koje donosi rat 1914.–1918., smrt majke Henri­et­te 1919., muža Vatroslava 1923., te oca Vladimira 1928. godine. Radosnih godina još ima, no sjene su sve dulje. U Hrvatskoj je pak 1912. nabujalo nezadovoljstvo postojećim stanjem, pa i kad teku »mirni komisarijatski dani«, osjeća se da je to samo zatišje pred buru.

Puno značenje romana Šegrt Hlapić s njegovim ironičnim ekskursima i političkim aluzijama moguće je iščitati tek ako ga situ­iramo u okolnosti u kojima je nasta­o. Tako je npr. spominjanje Kraljevića Marka41 demonstracija protiv službene politike, kojoj je svako spominjanje Srbije (ovdje srpskih simbola) u pozitivnom kontekstu mrsko, a zatim i ka­o izraz podrške onim snagama koje su se živo za­uzimale za ujedinjenje južnoslavenskih zemalja, što je s pozicije tadašnje državne vlasti bi­o protudržavni čin.42

Na više mjesta u Šegrtu Hlapiću probija se ironija. Autorica ne odolijeva iskušenju da komentira suvremena društvena zbivanja. Dovoljno se prisjetiti njezina ogorčenja zbog prakse otvaranja privatnih pisama na pošti i drugih oblika egzerciranja državne vlasti, pa da čitatelj shvati kako ljupko i na­ivno izrečeni stavovi o stražarima u romanu imaju posve suprotno značenje, a a­utorica se drži za trbuh od smijeha dok ih dječji na­ivno opisuje: »Obćinski su stražari vrlo hrabri, oni čuju i vide vrlo daleko i gdje oni straže tu se ne može nikomu ništa dogoditi«. Jer stražari su »hrabri«, ali samo ka­o eksponenti grube državne sile, oni »čuju i vide vrlo daleko«, jamačno do­ušničkim metodama i uhođenjem, te osiguravaju da se »ne može nikomu ništa dogoditi«, osim što na obavijesni razgovor privode zbog humanitarnog rada ili dojavljuju kako se ne bi moglo upisati u školu koju se sedam godina pohađalo. Ka­o da se na trenutke i sama a­utorica uplašila društveno-kritičkih stavova koje je izrekla, pa ih je povukla iz konačne redakcije teksta. Tako je primjerice u konačno otisnutoj verziji romana izostavljen di­o teksta gdje Hlapić tvrdi kako su najbolje šegrtske škole, jer postoje gospoda koja su izučila visoke škole pa svejedno ne znaju za Boga.

Onaj tko se želi ozbiljno baviti Šegrtom Hlapićem mora pokušati odgovoriti na čudan paradoks: kako to da usprkos što je riječ o pripovijedanju koje predstavlja re­alni svijet i re­alne odnose, ne možemo odgovoriti na elementarno pitanje – u kojem prostoru, u kojoj zemlji i u kojem kraju se odvija radnja romana. Možda odgovor na to pitanje i nije moguće naći u tekstu romana, jer se krije u odnosu romana i povijesnih okolnosti njegova nastajanja. Tek kad se uspostavi su­odnos romana s političkim, društvenim i obiteljskim okolnostima njegova nastanka, otkriva se puni smisa­o a­utoričinih ironičnih aluzija na svijet iz kojega je roman izrasta­o i koji ga je nadahnu­o.