Netočnosti i nagađanja o novome Hrvatskom pravopisu

U 6. broju Kola (2013.), str. 135–151, časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu s nadnaslovom Stajališta na str. 135–151 objavljen je tekst armenskoga kro­atista iz Baku­a u Azarbajdžanu Artura Rafa­eloviča Bagdasarova o novom hrvatskom pravopisu. Budući da je u tom tekstu izneseno niz netočnosti, nagađanja i konstrukcija o Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i samome Institutu, molim cijenjeno Uredništvo Kola da objavi ovaj tekst ka­o moju re­akciju na nj.1

Ne kanim raščlanjivati sve netočnosti, konstrukcije, pretpostavke i umišljaje koje je izni­o u njemu jer ih je previše, ali bih se zadrža­o na nekima od njih. Budući da je a­utor u članku odluči­o »pokušati ukratko opisati društveno-jezikoslovni prilaz postanku i stvaranju Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (HP IHJ­J)«, važno je naglasiti da on ni na koji način nije bi­o uključen u rad na institutskome Pravopisu, niti je na bilo koji način sudjelova­o u bilo čemu što se tiče institutskoga Pravopisa, čak se nije udostoja­o uključiti se u javnu raspravu o pravopisnim pravilima, pa nije jasno otkuda a­utoru članka znanja pa i pravo »opisivati društveno-jezikoslovni prilaz (što god to značilo) postanku i stvaranju« pravopisa kad niti o postanku, a još manje o stvaranju do­ista nije upućen. Količina tekstova koje je u posljednje dvije godine pro­izve­o o institutskome Pravopisu ni na koji način ne daje mu za pravo da si utvara da je kompetentan, obaviješten i u­opće upoznat s bilo čim što je u vezi s Pravopisom. Upravo suprotno, njegov je prvi uradak (objavljen na portalu w­ww.hkv.hr pod nazivom Načertanije MZOŠ-a i ministrova savjetnika Goldštajna: Jad i čemer hrvatskoga pravopisa) pokaza­o da je pristran, ne­objektivan, podložan tuđim mišljenjima, u­opće da je neznanstven u pristupu znanstvenim stvarima i ka­o takav neprihvatljiv kad se govori o predmetu koji bi rado opisiva­o.

Artur je Rafa­elovič u svojim tekstovima, a ponavlja to i u ovome, napisa­o ipak neke rečenice koje vape za time da budu demantirane, i to stoga što on (a možda i neki drugi) ponavljajući ih misli da ih čine istinitima, ali to jednostavno nije i ne može biti tako.

Primjerice, ka­o začetnicu novoga institutskoga pravopisa a­utor navodi bivšu ravnateljicu IHJ­J-a Dunju Brozović Rončević, a ka­o potkrepu navodi i njezinu izjavu na jednoj od sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (listopad 2006.), u kojoj stoji da je »iznijela stav ustanove koju predstavlja u Vijeću Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude, nego rad skupine stručnjaka na temelju zaključaka Vijeća... Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja a­utorska djela (Katičić, Ježić)...« Iz samoga navoda razvidno je da je dr. Brozović Rončević iznijela stav svoje ustanove, u kojoj se dugi niz godina govorilo o pravopisu, ali je znakovit podatak kako su i predsjednik i potpredsjednik Vijeća za normu promptno re­agirali i otklonili mogućnost da novi pravopis načini »skupina stručnjaka« (možda iz Instituta, ali to nije rečeno), nego da ne treba »isključiti a­utorska djela«. Što se nakon listopada 2006. zbilo, danas je valjda svakomu jasno: Institut pod vodstvom dr. Brozović Rončević nije ni pokuša­o izraditi pravopis, a pravopisi Babić-(Ham)-Moguš spretno su na korice od 2007. stavljali »Usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika«, premda to u mnogim segmentima nisu bili (pisanje jata iza pokrivenoga r, pisanje polusloženica i složenica, pisanje odnosnih pridjeva od stranih imena itd.).

Ili, recimo, a­utor navodi članak u Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. godine, u kojem je g. Slavko Goldste­in ka­o posebni savjetnik premijera za kulturu te nakladnik predlaga­o ondašnjem ministru znanosti, obrazovanja i sporta rješavanje pravopisnoga problema, što je ministar Jovanović »vrlo ozbiljno razmotri­o pa će uskoro, najavi­o je, imenovati tročlanu radnu grupu za izradu Osnovnog pravopisnog rječnika te odrediti jaka lingvistička imena ka­o recenzente.« Što se nakon veljače 2012. dogodilo, također je svakomu jasno: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje odluči­o je u lipnju na sjednici Znanstvenoga vijeća izraditi jedinstveni pravopis na načelima danas već svima dobro poznatima ne obazirući se na savjete bilo čije bilo kome.

Autor se upušta u »povijesnu rekonstrukciju« imenovanja ravnatelja Instituta i navodi kako je Upravno vijeće Instituta imenovalo mene na položaj ravnatelja »umjesto ravnateljice dr. sc. Dunje Brozović Rončević«, što je potpuna ne­istina jer dr. Dunja Brozović Rončević nije osvojila treći mandat u prosincu 2011. zbog krivotvorenja bibli­ografije, pa tako ja nisam doša­o »umjesto nje« jer je dužnost ravnatelja šest mjeseci nakon dr. Brozović Rončević obnašala dr. Nada Vajs Vinja, nego sam ka­o jedan od dvojice kandidata (drugi kandidat također iz IHJ­J-a) u tajnome glasovanju izabran sa svih pet glasova »za«. Članovi Upravnoga vijeća bili su prof. dr. Ivo Pranjković, prof. emeritus Josip Silić, dr. sc. Alemko Gluhak te dva predstavnika Instituta (dr. sc. Lana Hudeček ka­o predstavnica Znanstvenoga vijeća Instituta i dr. sc. Ivana Kurtović Budja ka­o predstavnica svih zaposlenika IHJ­J-a).

O tome koliko je Artur Rafa­elovič objektivan i znanstven govori i njegova rečenica kako u Strategiji Instituta 2010.–2015. »ništa ne piše o projektu pisanja novoga pravopisa« te to potvrđuje citatom iz Strategije da je jedna od temeljnih zadaća »pro­učavanje gramatičkoga ustroja hrvatskoga standardnog jezika ka­o podloge za izradbu normativnoga rječnika, pravopisa (istaknu­o Ž. J.)...« Autor nakon toga skoka u vlastita usta, ničim izazvan, zaključuje da je »ostvarenje pripreme novoga pravopisa naručilo (sic!) MZOS...«. Svaki je komentar zapravo suvišan.

To što a­utor navodi netočan nadnevak predstavljanja Hrvatskoga pravopisa IHJ­J-a u Hrvatskome državnom arhivu, koji nije bi­o 14. nego 15. travnja (a to je podatak koji je vrlo lako provjerljiv), može mu se oprostiti, ali nazivati radnu skupinu za izradu pravopisa podrugljivo »pravopisnom družinom« do­ista je neprimjereno i uvredljivo, premda je a­utorova teza daleko uvredljivija: »Pravopisna družina ... vjerojatno je očekivala da će se u raspravu uključiti strukovnjaci i sve znanstvene, obrazovne, kulturne i medijske ustanove ka­o i ostala za­interesirana javnost, ali nije došlo do odziva ponajprije od strane struke, tj. ustanova bitnih za rad s hrvatskim jezikom (sic!)«. Činjenica je da smo pozvali sve znanstvene, obrazovne, kulturne i medijske ustanove i sve govornike hrvatskoga jezika da kažu svoje mišljenje o predloženim pravopisnim rješenjima iz radne inačice Hrvatskoga pravopisa. Neki su to učinili (čak i a­utor navodi da smo dobili 400-tinjak pisama primjedaba i prijedloga), a neki nisu. Što smo mi očekivali, to a­utor teksta ne može znati. A ono što smo dobili, silno nas je razveselilo jer je do­ista javna rasprava uspjela, predložena pravopisna rješenja pre­inačili smo u skladu s unaprijed izraženim načelima rada i radna je inačica mogla ići Znanstvenomu vijeću na razmatranje i usvajanje. Kako bi potkrijepi­o svoju tezu o valjda ne­uspjeloj javnoj raspravi, a­utor navodi sedam kro­atističkih odjela s hrvatskih fakulteta i sedam kulturnih ustanova koje nam nisu poslale svoje primjedbe. Ne bismo ulazili u motive ne­odgovaranja na naš poziv navedenih kro­atističkih odsjeka, ali a­utor bi treba­o znati da je primjerice Katedra za hrvatski standardni jezik F­F-a u Zagrebu, nakon što je dobila na stručno mišljenje Hrvatski školski pravopis Babića, Ham i Moguša, cijeli rukopis u studenome 2004. proglasila neprihvatljivim i lošim te mu nije dala prolaznu ocjenu. A kako stara latinska kaže Qu­i tacet, consentire videtur, mi zaključujemo da na tekst radne inačice Hrvatskoga pravopisa IHJ­J-a nisu imali primjedaba jer kad su ih u prethodnim slučajevima imali, onda su ih jasno i artikulirali.

To što je radnu inačicu pravopisa Razred za filološke znanosti HAZU-a ocijeni­o ka­o djelo koje unosi »novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja« iz današnje se perspektive može sagledati daleko bolje nego što je to bilo potkraj travnja 2013. godine. Na­ime, Razred za filološke znanosti isprva je ideju pisanja jedinstvenoga pravopisa ocijeni­o ka­o suvišnu, nepotrebnu pa čak i štetnu za hrvatski jezik, da bi potom na izvanrednoj sjednici Razreda 20. svibnja izni­o pisanim i usmenim putem svoje primjedbe na predložena pravopisna rješenja tražeći da ih a­utori usvoje »kako bi im pravopis bi­o prihvatljiv«. Artur Rafa­elovič navodi tu činjenicu, ali budući da nije sudjelova­o u radu na pisanju Pravopisa lapidarno zaključuje kako taj pokušaj nije urodi­o plodom. Arturu Rafa­eloviču na znanje: Znanstveno vijeće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na tematskim sjednicama o Pravopisu u svibnju 2013. godine raspravljalo je o svakoj točki koju je predloži­o Razred za filološke znanosti HAZU-a i neke djelomično, a neke u potpunosti prihvati­o.

Danas je sasvim pak jasno da nikakva nemira i nestabilnosti u jezičnim pitanjima od tada nije bilo. Upravo suprotno! Jedini nemir zahvati­o je dvoje-troje jezikoslovaca, od kojih je jedna Nataša Bašić, drugi je Artur Rafa­elovič Bagdasarov, a Sanda Ham bila je tek lagano uznemirena pravopisnim rješenjima. No, s tolikim se nemirom hrvatsko jezikoslovlje relativno lako nosi.

O tome jesmo li u raspravu o pravopisnim pravilima trebali uključiti i »obične« govornike hrvatskoga jezika, a­utora upućujemo na poruku prof. Hansa Zehetme­iera, bivšeg bavarskog ministra kulture i predsjednika Vijeća za njemački pravopis, koju nam je uputi­o tijekom javne rasprave u travnju 2013. godine, a to su dvije važne stvari: ne isključujte »obične« govornike iz donošenja pravopisnih pravila i nemojte pravopis regulirati prekruto. Niti jednu od tih, kako kaže prof. Zehetme­ier, njemačkih pravopisnih pogrešaka nismo načinili: otvorili smo široku javnu raspravu, a imamo i preporučene i dopuštene inačice.

Nije nam jasno kakva je štetnost za etnolingvokulturu Hrvatski pravopis IHJ­J-a ako je riječ o ideji rješavanja višegodišnjih prijepora u hrvatskome jezikoslovlju (uzgred, pojam etnolingvokultura i pridjev etnolingvokulturni u hrvatski je jezik uve­o upravo Artur Bagdasarov, pa se izraz može smatrati bagdasarovizmom, koji sam rodonačelnik rabi do iznemoglosti: barem dva-tri puta u svakome tekstu).

Zaključno: Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je u napisu u 6. broju Kola (2013.) na str. 135–151 potpuno ne­argumentirano napa­o Artur Rafa­elovič Bagdasarov, izradila je skupina kompetentnih stručnjaka Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, krovnoj i stožernoj znanstvenoj ustanovi za pro­učavanje hrvatskoga jezika. Riječ je javnom znanstvenom institutu Republike Hrvatske koji je u nedavnoj (2013.) re­akreditaciji s međunarodnom povjerenstvom proglašen jednim od najboljih javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj. Institut je na poticaj ravnatelja dr. sc. Željka Jozića pokrenu­o projekt izrade jedinstvenoga hrvatskoga pravopisa u lipnju 2012. godine, a 27. lipnja 2013. objavi­o je mrežno izdanje Hrvatskoga pravopisa na adresi pravopis.hr nakon što je Znanstveno vijeće Instituta (koje broji 23 znanstvenika) usuglasilo i prihvatilo tekst pravopisnih pravila. U godini dana navedenu je mrežnu adresu posjetilo više od pola milijuna ljudi, a preporuku mjerodavnoga ministarstva o njegovoj uporabi u školstvu od šk. god. 2014./2015. prihvatili su svi nakladnici i uskladili sve udžbenike s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Arturu Rafa­eloviču Bagdasarovu na samome kraju mogu poručiti neka slobodno pro­učava i istražuje hrvatski jezik, neka ga slobodno voli do mile volje, ali kad je riječ o pravilima njegove uporabe, kodificiranju njegovih norma, onda taj posa­o neka ipak prepusti nama, hrvatskim jezikoslovcima, koji smo svoj život i sve svoje znanje posvetili upravo tome.

Dr. sc. Željko Jozić,
glavni urednik Hrvatskoga pravopisa
i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje