Muzeji cimetne boje

I muzeji i anti-muzeji, slično fotografijama, kradu iz utrobe ribe ka­osa onu dragocjenu i skrivenu leđnu kost reda. Onaj prah koji se neće brzo vratiti prahu, tvar koja se neće raspasti, struliti i skriti. Lukavo i spretno poput mačka kolekci­onari i kustosi izvlače crvenu nit iz sivog i zamumuljenog klupka svijeta. To je vrsta borbe prsa u prsa sa sjenama, s prolaznim, sa skrivenim. Muzeji su svojevrsni odred za složeni red, služba za spašavanje, konzervaciju i zaštitu svake temeljne ge­ometrije u vodi vremena. Iz ka­otičnih i silovitih brzaca vremena strši previše slomljenih kostiju, ostalo je mnogo krvi i modrica; odatle mnogi muzeji ovoga grubog svijeta tematiziraju nasilje. Naprimjer, valjda je jedan od najčešćih muzeja na svijetu – Muzej rata. Od toga nije daleko ni Muzej policije i Muzej vatrenog oružja.

Iz nekog razloga, ljudi vole posjećivati muzeje povezane s patnjom. Potaknuti hormonom tanatosa mnogi turisti u centrima velegradova hrle u one mračne muzejčiće nakrcane oronulim i istrtim spravama za mučenje. I uzdišu, krše ruke, grizu donju usnu. Svi će se složiti da je ponekad i ljudska ljubav sprava za mučenje, pa je na zagrebačkom Gornjem gradu ne­umitnom logikom i inercijom ljudskoga iskustva otvoren Muzej prekinutih veza. (Usput, ovaj mi se muzej čini odveć sterilan, izostaje mu a­ura loma od groma srca.)

Nadalje, u Americi postoji Muzej tragedija u američkoj povijesti i njeguje zvjezdanu a­uru no­ire glamura, a u Be­ogradu odnedavna postoji potresan Muzej nasilja, koji svojim izlošcima egzorcira nasilje nad drukčijima i slabijima. U rimskom zo­­ološkom vrtu ove se godine otvori­o Muzej zločina nad okolišem, čija je svrha podizanje svijesti o ilegalnoj trgovini florom i fa­unom, te svim izumirućim vrstama svijeta. Među njegovim će se eksponatima naći trista čuda, sirova i obrađena slonovača, nakit, suveniri, školjke, oklopi kornjača, razna krzna, koralji. Možda su najčudniji eksponat lijekovi tradici­onalne kineske medicine koji su napravljeni od organa životinja zaštićenih Konvencijom o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje fa­une i flore. Nabrojani inventar aktivističkoga rimskog muzeja podsjeća me na sve one egzotične predmete koji su se mogli naći u slavnom Wunderkam­meru, ili Kabinetu čuda.

Wunderkam­mer je bi­o šarmantna preteča svih današnjih muzeja, a pojavi­o se u bogatoj Europi 16. stoljeća. Osim čuda flore i fa­une, tu su bili bez reda poslagani dijelovi i nacrti ne­običnih strojeva, skeleti mogućih i nemogućih bića, skupocjeno ukrašeno pokućstvo, bodeži, medaljoni i rijetke knjige, tajne zemljopisne karte, rijedak porculan, perje, slike i skulpture. Ne­odoljivo to podsjeća na Schulzove Dućane cimetne boje, u kojima si moga­o naći »kalafonij iz Malabra, kineske preslikače, jaja egzotičnih kukaca, papiga tukana, indigo, nirnberške mehanizme, korijen mandragore, homunkuluse u teglama, rijetke i osobite knjige i mikroskope«. Aristokratski Wunderkam­mer bi­o je mini mundus, trodimenzi­onalna pozornica svijeta i povijesti, i predstavlja­o je patronovu kontrolu nad svijetom kroz njegovu mikorskopsku reprodukciju, što je danas svakako internet. Univerzalni muzej, internet je taj wunderkam­mer, sveprisutna plošna cornucopi­a beskrajnih sličica svijeta od koje te u svakoj sekundi dijeli samo klik mišem. Ipak, kako bi internet moga­o zamijeniti ljudsku potrebu za kretanjem, za opiljivim, protežnim?

Raduje me da danas naše tijelo, ne samo naše oko, može ući kroz vrata najčudnijih muzeja na svijetu, kakvi prije nisu bili zamislivi. Oni se bave malim i nekanonskim povijestima te ne­ukroćenim pripovijestima, u kojima su eksponati izloženi na sasvim osobit način, a teme su sve bizarnije i ponekad šarmantno suvišne. No kako komu; za razliku od većine žena, muškarci će prezrivo izviti obrvu i zapitati se komu normalnome treba amsterdamski Muzej ručnih torbica s više od 4 000 eksponata, od srednjega vijeka do danas. No, sve su to itekako potrebni muzeji nabujale mašte, opsesija, sitneži i rubnoga. Primjerice, u Turskoj je otvoren Muzej kose s više od 16 000 izložaka; u Parizu Muzej kanalizacijskog sustava koji dosljedno smrdi; na Islandu falološki muzej; u Indiji Muzej povijest zahodskih školjki; u Wisconsinu Muzej cirkuskog svijeta; u Francuskoj Muzej slatkiša, u Teksasu Muzej bodljikave žice, u Washingtonu Muzej povijesti banane, u Rimu Muzej duša u čistilištu, u Ulmu Muzej kulture kruha, u Berlinu Muzej slova, u Hondurasu Muzej leptira i kukaca; u Som­mervil­le­u se može (nažalost, ne samo tamo) posjetiti Muzej loše umjetnosti; u Philadelphiji poludjeti u Muzeju tjelesnih abnormalnosti sa čak 200 000 izložaka; u Japanu povraćati u Muzeju ljudskih i životinjskih parazita; u Hol­lywo­­odu skončati u Muzeju smrti; u Min­nesoti vidjeti Muzej upitnih medicinskih instrumenata; u Italiji Muzej kulture uživanja sladoleda; u Sankt Petersburgu Muzej Fre­udovih snova; u Berlinu Muzej zabranjene umjetnosti.

Upravo je takvim malim muzejima nobelovac Orhan Pamuk posveti­o posljednja poglavlja, a ne neki način i cijeli svoj roman Muzej nevinosti, pripovijest o ne­uzvraćenoj ljubavi i nevinosti stvari. Prošloga je ljeta ovaj turski pisac u Istanbulu otvori­o, tj, utjelovi­o Muzej nevinosti, na čijim je eksponatima predano radi­o 13 godina usporedo s pisanjem romana. Muzej je prostorna ekspanzija i opredmećeni negativ njegova romana, pa se u njemu mogu naći – osim starih fotografija, ambalaža, pisama, računa, šalica za kavu, tanjura i zbirkâ soljenki, ključeva i igračaka iz Istambula sedamsedetih godina prošloga stoljeća – čak 4213 opušaka koje je popušila junakinja Fusun, i kako sam kaže, više nego ih izloženih ima Muzej duhana u Parizu. Nekom drukčijom po­ezijom od ove opsesivne proze odiše Muzej nečuvenih stvari u Berlinu, u kojem se, između ostalih rariteta, može naći Benjaminova pisaća mašina, kamen na kojem je sjedi­o Petrarka, spomenik kujici Lajki, voštani zečevi Josepha Be­uysa, krzno posljednjeg patuljastog jelena iz zen samostana Myken Vhu, i dr.

Ka­o pjesnikinja i ljubiteljica svega oko po­ezije, nedavno sam se zapitala – odakle toliki manjak Muzeja po­ezije na svijetu? Pri tome ne mislim na muzejske web stranice i na pljesnjive, samotne rodne kuće pojedinih pjesnika, a pogotovo ne mislim na »muze­ološke« tekstove o po­eziji, recimo uvodni tekst i antologija Muzej modernoga pjesništva H.M. Enzenbergera. Ovdje onako dječje maštam o klasičnom konceptu golemog muzeja na tri kata ka­o elitnog i posvećenog prostora. Recimo, pravi pravcati Muzej svjetske po­ezije kroz stoljeća, koji bi – osim pjesama i pisama – izlaga­o svojevrsne relikvije, diči­o se s jastučićem za igle recimo Cvetajeve, Le­opardijevim ubrusom, srebrnom pljoskom E.A. Po­ea, Whitmanovim nožem, Ujevićevim šeširom, Dragojevićevim starim tenisicama za trčanje Maksimirom i tako dalje. No, kad bi napokon bi­o otvoren, bi li u ovakvo proza­ično doba opsta­o više od nekoliko mjeseci, godina?

Nažalost, jedan od ne­običnijih i grandi­oznijih Muzeja po­ezije, izgrađen u Kyotu, zatvoren je prije dvije godine nakon samo šest godina rada. Možda zato što je bi­o posvećen samo tradici­onalnoj japanskoj po­eziji, točnije klasičnoj antologiji Ogura Hyakunin Is­shu, koja je sadržavala pjesme više od stotinu a­utora. Njegovo zatvaranje zapravo nas čudi, jer se radilo se o zapanjujućem vizu­alnom čudu visoke tehnologije; na­ime, kako to biva u Japanu, iza njegove gradnje staja­o je ekscentrični milijarder, vlasnik Nintenda. A gdje su drugi entuzijasti? I kako bismo mi gledali na muzej hrvatske po­ezije koji bi otvori­o neki korporacijski div? Čini se da se, osim Japana, samo Amerika značajnije pozabavila po­ezijom u muzeju, pa samo u glavnom gradu Amerike postoji živahni American Po­etry Muse­um i Muse­um of Rus­si­an Po­etry posvećen Cvetajevoj, Pasternaku, Ahmatovoj, Gumilevu, Mandelstamu. Vjerojatno bi bilo zanimljivo prošetati se interaktivnim muzejom pjesništva ne­običnog naziva Rural Oklahoma Muse­um of Po­etry...

I to je, koliko je meni poznato, sve. Tako su mnogi »muzeji po­ezije« ostali spljošteni, zarobljeni u nekom nemuzejskom tekstu, izgrađeni i otvoreni posjetiteljima samo u rečenicama i po­etičnim naslovima kojima su njihovi a­utori nakitili svoje proze i romane. Sjetimo se naslova poznatih romana »Muzej tišine«, »Muzej straha«, »Muzej nevinosti«, »Muzej zaboravljenih tajni«, »Muzej bezuvjetne predaje«, »Muzej zaboravljenih sjećanja«, pa i spomenute slavne antologije »Muzej moderne po­ezije« i nešto novije »Iz muzeja šumova«. Zapravo, osim čeznutog monumentalnog Muzeja svjetske po­ezije, možda bi bi­o dovoljan za početak još jedan rubni, neko mjestašce na uglu koje bi spadalo u ovu skupinu »muzeja cimetne boje«: na­ime, muzej slavnih muzejskih naslova i njihovih naslovnica.