Kro­atološka sinteza o čile­anskim Hrvatima i njihovoj književnosti

Željka Lovrenčić naša je prva doktorica kro­atologije, mlade znanstvene discipline koja se bavi hrvatskom kulturom u svoj složenosti njezine dijakronijske i sinkronijske životne i znakovne mreže. Ona je u svome doktoratu cjelovito i iscrpno elaborirala vrlo zanimljivu temu hrvatskoga iseljeništva u Čile­u te povijesti i sadašnjosti čile­ansko-hrvatske književnosti, odnosno mnoštva čile­anskih književnika hrvatskoga podrijetla. Svoj je doktorat, dakako ponešto prilagođen književnoj namjeni i uknjiženom obliku, nedavno objavila ka­o knjigu pod naslovom Od pustinje do ledenjaka – književnost čile­anskih Hrvata. Može se slobodno reći da je u ovoj svojoj dosad najambici­oznijoj knjizi Željka Lovrenčić u velikoj mjeri ujedinila svoje razgranate književne interese. A to su široka hispanistička literarna poljâ, intenzivna i vrlo uspješna praksa prevođenja književnih i publicističkih djela sa španjolskog na hrvatski jezik i obrnuto, za­uzeto promicanje hrvatske književnosti u hispanofonim zemljama i književnosti španjolskoga jezika u Hrvatskoj te prikupljanje građe i pisanje o hrvatskome iseljeništvu i njegovoj književnosti i publicistici. Spomenimo i da je Željka Lovrenčić ujedno voditeljica Zbirke inozemne Cro­atice u Naci­onalnoj i sve­učilišnoj knjižnici, u koju pripadaju djela hrvatskih a­utora objavljivana na različitim jezicima i ona na hrvatskome jeziku objavljena u inozemstvu, te djela o Hrvatima i Hrvatskoj, ka­o i iseljenički tisak.

Svestrane se a­utoričine književne kompetencije, dakle, skladno udružuju u knjizi Od pustinje do ledenjaka pa hispanistička znanja pomažu kro­atističkim, a sve to skupa završava u kro­atološkoj sintezi, odnosno za­okruženoj studiji o oglednom primjeru dodira hrvatske s drugim kulturama, što je i jedan od važnijih naglasaka kro­atologije ka­o humanističke discipline. A upravo taj međukulturni dodir, bolje rečeno, dubinsko, intenzivno prožimanje različitih kulturâ baš se – na vrlo osebujan način – dogodilo na primjeru naših iseljenika u Čile­u. Zanimljivo je, na­ime, da se sasvim izniman utjecaj hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u toj zemlji moga­o zbiti tek po cijenu njihova odustajanja od vlastita jezika i punoga ulaska u hispanofoni oce­an. To je posljedovalo njihovim posvemašnjim uklapanjem u sve segmente čile­anskoga društva, što ipak nije značilo i odricanje od snažnih sentimenata prema svojem hrvatskom podrijetlu i svemu onome što kroz to podrijetlo neprestano dolazi do prezentnosti. Zato se knjiga Željke Lovrenčić zapravo sustavno bavi poviješću jedne od naših najuspješnijih iseljeničkih skupina koja je u tri naraštaja dala neke od vodećih ljudi u više područja čile­anskog društvenog života i koja danas čini oko jedan posto stanovništva Čile­a.

Knjiga tako nije samo usko književno impostirana, već je vrhunska književnost koju pišu neki čile­ansko-hrvatski a­utori donesena ka­o šlag na tortu ukupne priče o prisutnosti Hrvata u Čile­u. Dapače, a­utorica na početku knjige donosi temeljne odrednice i najvažnije primjere opće povijesti hrvatskog iseljavanja od vremena turske opasnosti sve do 20. stoljeća, raščlanjujući naše iseljenike na one koji su bili pomorci i misi­onari u okviru svjetske kolonizacije, te na one koji su se iseljavali iz gospodarskih ili političkih razloga. Tek nakon tih uvodnih poglavlja Željka Lovrenčić zapravo dolazi do one teme, mogli bismo čak reći i svojevrsne »velike priče«, koja joj je najbliskija – do Hrvata i njihovih potomaka u Čile­u. Na brojnim živopisnim primjerima pi­onira naših čile­anskih iseljenika ona gotovo u stopu slijedi razvoj triju hrvatskih nukle­usa na iznimno dugom pa posljedično i klimatski raznolikom čile­anskom teritoriju koji se proteže od pustinje Atacame do ledenjakâ Ognjene zemlje. Riječ je o žarkim predjelima sjevernoga Čile­a (prvenstveno gradu Antofagasti), u koje je velik broj naših iseljenika privukla industrija salitre; zatim o klimi bliskoj mediteranskoj u središnjem dijelu zemlje (osobito u glavnome gradu Santi­agu), te o ledenome čile­anskom jugu (u prvome redu gradu Punta Arenasu), gdje se »nakon zlatne groznice naši ljudi posvećuju ovčarstvu«.

Autorica s jedne strane ocrtava cjelovitu povijest našeg iseljeništva u Čile­u, ali i posebnosti Hrvata sa sjevera i iz središnjeg dijela zemlje, koji su dali neke od najuspješnijih čile­anskih poduzetnika i općenito najbogatijih ljudi te zemlje, ka­o što su Paško Baburica Soletić (1875.-1941.) i Andrónico Luksic Abaro­a (1926.-2005.), ka­o i onih s juga, u pokrajini Magal­lanes, koji su se posebno istaknuli u književnosti. Uistinu pak je zadivljujući popis najistaknutijih čile­anskih Hrvata koji a­utorica navodi u knjizi Od pustinje do ledenjaka. Riječ je, do­ista, o mnoštvu ljudi koji su, primjerice, za­uzimali visoka mjesta u crkvenoj hijerarhiji, bili istaknuti poduzetnici, političari, diplomati, sve­učilišni profesori, znanstvenici, akademici, liječnici, dva kandidata za predsjednika Čile­a (Radomiro Tomic i Hernán Büchi Buc), nekoliko ministara, dvadesetak akademika i šest dobitnika čile­anske Naci­onalne nagrade.

S druge strane, a­utorica ponešto mijenja metodologiju elaboracije kada se zatječe na terenu koji joj je joj je za­ista najbliskiji i po kojem je, uz Jerka Ljubetića, sigurno najstručnija u Hrvatskoj, a to su pisci hrvatskoga podrijetla u Čile­u. Ona se sada od obavijesnog diskursa pomiče prema onome koji sadrži i znatan udjel (književne) interpretacije. Pri tome koristi i svoja hispanistička znanja jer stvaralaštvo čak oko dvjesto pisaca hrvatskoga podrijetla, koji u Čile­u objavljuju svoja djela na španjolskome jeziku već stoljeće i pol, uklapa u razvoj hispanskih književnosti općenito, a posebno one čile­anske. Tako biva razvidno da su navedeni pisci intenzivno sudjelovali u svim razdobljima i strujanjima čile­anske književnosti, od romantizma do danas, a a­utoričini portreti tridesetak najvažnijih književnika hrvatskoga podrijetla pokazuju da je čak riječ i o nekim od vodećih čile­anskih književnika u određenom vremenu, naraštaju i pojedinom stilskom usmjerenju. U tim portretima dolazi do izražaja kontinu­itet Željke Lovrenčić u bavljenju čile­anskim piscima hrvatskoga podrijetla. Portreti su, na­ime, rezultat dugodišnjega prevođenja i interpretacije tih književnika, odnosno intenzivnog komuniciranja s nekima od njih i njihovog predstavljanja hrvatskome čitateljstvu.

Spomenuti interpretativni udjel u a­utoričinu diskursu kulminira pak u završnom dijelu knjige koji za­uzima gotovo polovicu njezina opsega, a to su studije o trima iznimno važnim čile­anskim piscima hrvatskoga podrijetla koji pripadaju trima naraštajima – Nicolásu Mihovilovicu Rajcevicu (1916.-1986.), Antoniju Skármeti Vranicicu (1940.) i Andrésu Moralesu Milohnicu (1962.). Za Mihovilovica Rajcevica a­utorica kaže da je »pripadnik prvoga naraštaja čile­anskih pisaca hrvatskih korijena« i da je »prije svega magal­lanski pisac«, a da su mu »tri romana o toj pokrajini napisana s puno ljubavi prema rodnome kraju omogućila da postane jedan od najboljih čile­anskih pisaca o moru i beskraju«. Dodaje da taj pisac »može pripadati i hrvatskoj književnosti, jer u njegovu opusu zapravo nema djela u kojemu ne govori o sunarodnjacima«, ali i da je »upravo on prvi značajniji čile­anski pisac hrvatskih korijena, koji je preša­o granice Magal­lanesa«.

Za Skármetu Vranicica a­utorica pak tvrdi da je »bez sumnje, jedan od vodećih latinsko­američkih književnika svojega naraštaja (naraštaja 1972. godine, nazvanog,Oni posljednji’)«, da je »svojim romanima postiga­o planetarnu slavu« te se ka­o »siromašni unuk bračkih doseljenika vinu­o u sam vrh svjetske književnosti«. Zaključuje kako bi on, »po svim elementima, osim jezika, moga­o biti i hrvatski pisac« te kako je »možda došlo vrijeme da se njegova djela počnu čitati usporedo s Marinkovićevim, Šegedinovim ili Novakovim, da se u njima potraže sličnosti ili razlike te da se otkriju mnogobrojna značenja njegova alegorijskog jezika«. A za Moralesa Milohnica a­utorica ističe da je »jedan od ponajboljih hispano­američkih pjesnika«, najmlađi čile­anski akademik i dobitnik iznimno ugledne Nagrade Pablo Neruda za 2001. godinu, ka­o i mnogih drugih čile­anskih i međunarodnih nagrada. Pjesnik je »modernoga i hermetičnog izričaja, doktor književnosti i sve­učilišni profesor«. Također, »jedan je od vodećih promicatelja hrvatske kulture u Čile­u«: bi­o je ravnatelj Hrvatsko-čile­anskoga kulturnoga centra u Santi­agu i jedan od pokretača osnivanja Katedre za hrvatski jezik na vodećem sve­učilištu u Čile­u, Universidad de Chile.

Na kraju, zaključimo da je dr. sc. Željka Lovrenčić svojom knjigom Od pustinje do ledenjaka, koja je pisana vrlo zanimljivo i slikovito, a opet sa svom znanstvenom aparaturom i erudicijom, dala cjelovit prikaz i interpretaciju jednog fenomena – čile­anskih književnika hrvatskoga podrijetla – koji bi treba­o imati znatno važnije mjesto u pro­učavanju cjelokupne hrvatske kulture, osobito njezinih intenzivnih preplitanja s drugim kulturama u povijesti našega iseljeništva. Autorica je, nadalje, u svojoj knjizi podastrijela ozbiljne argumente koji govore da bismo spomenute književnike, uz njihovu nedvojbenu pripadnost čile­anskoj literaturi, trebali smatrati i dijelom hrvatske književnosti (hrvatske teme, motivi i izrazi u njihovim djelima, sličnost s hrvatskim piscima, nostalgija prema Hrvatskoj, osobna želja tih pisaca da pripadaju i hrvatskoj kulturi, dvojno državljanstvo) te ih intenzivnije prevoditi na hrvatski jezik kako bi ta njihova dvojna pripadnost postala još očiglednija. Uistinu, najveći korak prema uklapanju čile­anskih književnika hrvatskoga podrijetla u našu kulturu napravila je sama Željka Lovrenčić, i to upravo ovom svojom knjigom. Ta će knjiga biti cjelovit i neza­obilazan priručnik za sve buduće istraživače ovog tako bogatog kulturnog, odnosno književnog područja koje je dosad u (pre)velikoj mjeri izmicalo pozornosti naših kro­atista.