Slavko Jendričko primio je za zbirku pjesama Evolucija ludila jednu od najvažnijih domaćih nagrada za poeziju – Tin Ujević, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Nagrada mu je uručena 5. srpnja 2014. u Vrgorcu, rodnome mjestu Tina Ujevića i na godišnjicu rođenja velikog hrvatskog pjesnika pjesnika. To je bio i povod za razgovor sa Slavkom Jendričkom za »Kolo«, a kao uvod na ovome mjestu donosimo cjeloviti tekst obrazloženja navedene nagrade:
– Od jednoga od negdašnjih nositelja označiteljske scene u suvremenome hrvatskom pjesništvu Slavko Jendričko postupno se prometnuo u pjesnika koji značenjsku deautomatizaciju ne nastoji dostići prvenstveno označiteljskim sredstvima, već nešto tradicionalnijim postupcima figurativnog oneobičavanja stvarnosnih referencija. Jendričkova novija poezija u prvome redu nastaje po mjeri samoga njezina subjekta. U njoj kao da se, usuprot Derridaovom postuliranju odsutnosti, zbiva baš neka pomalo paradoksna prisutnost. Deklarativno onemoćali, ponekad i samoironični subjekt zapravo se smije u brk rupičastoj, a kadikad i posve propusnoj stvarnosti te od vlastite mašte, virtuozne asocijativnosti i lucidnog poigravanja svakodnevnim situacijama stvara prostor gustog postojanja i najveće prisutnosti koja može biti dana čovjeku u neveselim zemaljskim uvjetima. Ustvrđujući tu kvalitativnu progresiju Jendričkove poezije, ali i honorirajući njegov početni (post)avangardizam, više važnih književnih kritičara uvrstilo ga je u krug vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika. Takvo je mišljenje verificirano i s nekoliko njemu dodijeljenih nagrada za poeziju.
Slavko Jendričko u zbirci pjesama pod naslovom Evolucija ludila u još znatnijoj mjeri centrifugalno uvlači stvarnost i tekst u vrtlog svoga pjesmovnog subjekta. On si, u poetski svjetotvornom smislu, uzima kompetencije umjetničkog demijurga. Nije to, dakako, kakav patetični stvaratelj novih svjetova i »velikih priča«, nego lucidni, ironični, crnohumorno zaigrani razotkrivatelj šupljih globalnih mitova i njihovih lokalnih kopija, ali i »šupljikavosti«, nakaradnosti života kao takvog. Života koji i u samom subjektu posljeduje raznim ograničenostima, manama, u jednu riječ – umanjenom egzistencijom. A s takvim heideggerovskim »bitkom prema smrti« Jendričko se suočava cervantesovskim ruganjem, parodiranjem, čak i ponekom izravnijom poetskom invektivom, ali počesto i osebujnim humanizmom koji se osovljuje iz sućutne spoznaje o ljudskoj nesavršenosti i nemoći. Sve to ovaj pjesnik postiže svojim vrlo osebujnim poetskim »tonom«. On je, u kombinaciji igrivosti, virtuozne asocijativnosti, grotesknog humora i sarkazma, posve rijedak na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni te svojim svagda iskošenim pogledom prokazuje abnormalnost prividno normalnoga, a – s druge strane – istinitost izmaštanoga.
Za takve značenjske pomake, za tu iskošenost čitavoga svijeta Jendričko ne mora ići u kakve daleke pjesničke prostore. On »zgodu« svoje poezije svagda nalazi u mikrosituacijama, svakodnevici, provjerljivom kronotopu koji baš svojom tupom pa i zlokobnom banalnošću postaje provokacija za poetsko preoblikovanje. A prostori te banalnosti, kojima se Jendričko ruga, gotovo su sveobuhvatni – od podivljalog kapitalizma koji iza sebe ostavlja svakovrsnu ljudsku pustoš te prežvakanih, značenjski okamenjenih i zloupotrebljenih religijskih i kulturoloških toposa do onanijskih internetskih prostora koji su samo nastavak naših opačina drugim sredstvima.
Da u svoj toj, naslovom akcentuiranoj, evoluciji ludila itekako ima sistema, jasno je i po tome što Jendričkove značenjski »pomaknute« pjesme vrlo često izgovaraju neke gotovo proročanske, u svakom slučaju mudrosne uvide, upravo hamletovska razobličavanja svih trulosti »države Danske« – metafore ne samo »tranzicijske« Hrvatske, nego zapravo i čitavog današnjeg svijeta. U tako deziluzioniranom svijetu, u životu koji se primiče spoznajama o svekolikoj prolaznosti i trošivosti, nije ni čudo da Jendričko u jednoj od pjesama iz knjige Evolucija ludila kaže: »Nekoć sam se s pastusima propinjao/ prilikom svakog čitanja Šimićeva stiha// Čovječe, ne hodaj malen ispod zvijezda//A sada svaku pomisao na propanj/ Doživljavam poput izblijedjelog krika// Koji se rasipa sa zvijezda/ i presađuje u oblačić iz krematorija«. No, jednako tako, u iznimno uspjeloj, očuđujućoj slici »njegove prijateljice ptice« s kojom sa zračne luke Pleso polijeće za Pariz, u cijeloj pjesmi Izlet s prijateljicom, koja odiše nekom »drskom vedrinom«, Jendričko pokazuje da za lucidnog umjetnika kao što je on uvijek postoje prostori u kojima može prevariti stvarnost. Pokazuje da se zbiljskom ludilu može suprotstaviti ljekovitim pjesničkim »protuludilom« i odgoditi današnju društvenu standardizaciju i unifikaciju smrti.
Upravo ludilo, zajedno sa snijegom, temeljni su motivi spomenute zbirke pjesama, a na jednome mjestu Jendričkov pjesmovni subjekt čak kaže da je »lud poput snijega«. Ta je ludost zapravo metonimija za iracionalnost, za »ludo« stanje svijeta, ali i za mogućnost da se svaki svjetski poredak i fenomen u poeziji posve izokrene. Iracionalnost je tako glavni alat pjesništva za prodor u slobodu u kojoj je »sve moguće«, za ironično i karnevaleskno izvrtanje svake banalne ozbiljnosti prizemnih životnih uloga i kičastog primitivizma Stoga je takvo ludilo istinska povlastica pjesnikā koji u zrcalu sumorne stvarnosti neobičnim kombinacijama riječi uspijevaju zaiskriti neku duhovitiju i potpuniju zbilju. Jendričkove pjesme baš zato i djeluju snažno na čitatelja jer u sebi još nose jake stigme tragičnog i olinjalog svijeta, a onda im efektno i bljeskovito, rekli bismo »ludim« preskocima, daju sasvim drugačija značenja, kontekste i intonacije.
S druge strane, snijeg je kod Jendrička istodobno ispunjenje ludila i oslobađanje od njega. Naime, svojom apsolutnom bjelinom snijeg u sebi sadrži sve mogućnosti, a njihovim ih ispunjenjem zapravo i ukida. Ostaje tek snježna bjelina i eteričnost kao nešto što je sasvim suprotno grubosti stvarnog života. No, kako je takva blagost rijetka čak i u pjesmi, snijeg se Jendričku zapravo pojavljuje tek kao rijetki podsjetnik na mogućnost nadilaženja stvarnosti. Zato, u takvom lucidnom pa i poetski blaženom trenutku kaže: »Svladao sam hrvatsko-snježni// Da bih raspamećen/ Mogao podviknuti snijegu// Odvezi me saonicama u nigdje«.
Možemo zaključiti da nakon mnoštva zbirki pjesama Jendričkov tekst i u knjizi Evolucija ludila ostaje jednako zaigran i asocijativno svjež, opor u seciranju trule stvarnosti te maštovit u poetskim mogućnostima njezina preoblikovanja i nadilaženja. Upravo su te temeljne kvalitete njegova novijeg pjesničkog rukopisa i potaknule članove Prosudbenog povjerenstva DHK-a da ove godine nagradu Tin Ujević dodijele Slavku Jendričku i njegovoj spomenutoj knjizi – zaključuje se u obrazloženju stručnog žirija koji je Slavku Jendričku dodijelio nagradu Tin Ujević.
Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu, pokraj Siska. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike suvremene hrvatske poezije. Bio je glavni i odgovorni urednik Riječi, časopisa za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske u Sisku. Dobitnik je Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000.), Plakete svetog Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006.) te Povelje Visoka žuta žita za životno djelo u Drenovcima 2011. godine.
Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Nepotpune dimenzije (1969.); Ponoćna kneževina (1974.); Tatari/kopita (1980.); Naslov (1983.); Autoritratto con melo (izbor pjesama na talijanskom jeziku, 1983.); Crvena planeta (1985.); Proroci, novci, bombe (1986.); Svečanost glagoljice (1989. i 1990.); Hrvatska sfinga (1992.); To si ti (1995.); Hrvaška sfinga (izbor pjesama na slovenskom jeziku, 1995.); Zimska katedrala (1999.); Orguljaš na kompjutoru (izabrane pjesme 1969.-1999.); Podzemni Orfej (2001.); Kada prah ustaje (2005.); U kući malih pustinja (2007.); Pacifička kiša nad Kupom (2010.); Diktatura ljubavi (2010.); Srijemske zamke (2011.); Ovdje. Gdje? (2011.); Kronika snobdije: Odabrane pjesme, 2001.-2011. (2012.); Evolucija ludila (2013.). Objavio je i knjigu eseja: Novčić za Harona (1995.).
* Gospodine Jendričko, kritika je isticala da ste u svojoj prvoj zbirci pjesama Nepotpune dimenzije iz 1969. godine još bili u razlogovskoj brazdi, te da ste hermetizirali i ekonomizirali svoj poetski izričaj, navraćajući se na nacionalne arhemitološke izvore u Ponoćnoj kneževini iz 1974. godine. U kakvom su poetičkom okružju i životnim okolnostima nastajale vaše početne dvije zbirke pjesama?
– Prve pjesme iz svoje knjige Nepotpune dimenzije napisao sam u četvrtom razredu srednje škole i objavio u Poletu i Telegramu. Pjesme sam pisao potaknut nekom unutarnjom spontanošću, bez racionalnog stava i očekivanja da će te pjesme za nekoliko godina biti objavljene u knjizi. Ta, imao sam svega 19 godina i nije bilo nikakvog plana ni glede poezije, a ni hipotetskog sadržaja svoga života pro futuro. Naprosto sam s lakoćom živio i neopterećeno pisao. Nemalo iznenađenje doživio sam kada je Slavko Mihalić u Telegramu objavio blok pjesama iz rukopisa, u rubrici u kojoj je objavljivao etablirane pjesnike. U to vrijeme s užićem čitao sam Ujevića, Mihalića i Miljkovića. U eseju o mojoj poeziji objavljenom nekoliko desetljeća poslije, Goran Rem ustvrdit će da se u pjesmama ove knjige mjestimice osjećaja »ujevićevština«. Da ne duljim, knjiga Nepotpune dimenzije objavljena je u mojoj dvadeset i drugoj godini. Tek njenim objavljivanjem shvatio sam koji pjesnički izazovi stoje preda mnom.
Nakon objavljene prve knjige puno čitam nadrealiste, Mallarmea, ruske futuriste i sada već intenzivnije poeziju razlogovske generacije, a upoznajem i tada sve aktualniju vizualnu poeziju. Otuda je u Ponoćnoj kneževini još naglašeniji hermetizam, uz sve ekonomičnji izričaj. Privilegij je što sam ruske futuriste čitao tako reći iz prve ruke. Naime, od jeseni 1969. gotovo svakodnevno sam se družio s Josipom Severom i čitao njegove svježe prijevode Majakovskog, Hljebnikova i zaumnika Kručoniha.
Nacionalni arhemitološki izvori u uvodnom ciklusu Razgovor s Ljudevitom (Posavskim) zapravo su os oko koje se tematski vrte manje-više sve pjesme. Godina je to Hrvatskoga proljeća koja je snažno utjecala na mene i naprosto možda nisam mogao izbjeći taj odsječak sisačke i hrvatske povijesti. Ponavljajući bjeline između zagrada artikuliram svoju nekompatibilnost s tada vladajućom ideologijom. Podvojeno je to stanje svijesti koje izražava zaključana bjelina: optimizam što navješćuje ispisivanje nečega novoga u zagradama i istodobno intuitivno slućeni poraz koji je i uslijedio, ostavivši težak trag i na mene osobno.
* Je li nakon prve dvije zbirke Vaš poetički zaokret prema označiteljskoj sceni, tekstualizmu, bio uistinu radikalan, kao što se to zna ponekad isticati? Je li Vaša poezija osamdesetih godina prošlog stoljeća bila doista bitno drugačija od one iz sedamdesetih?
– Neki kritičari već su u mojoj drugoj knjizi uočili prve navještaje radikalizacije moje buduće poetike. Da, sve moje knjige do zaključno Zimske katedrale (1999.) ustrajavale su na radikalizaciji jezika, te ozbiljnim poigravanjem i prevrednovanjem značenjâ. Osobno volim koristiti Mrkonjićev termin »poezija iskustva jezika«. Naime, uz radikalizaciju jezika u svojoj poeziji ne odričem se u potpunosti ni korespondencije sa zbiljnošću i svijetom idejâ. Ideološkom, metafizičkom, masmedijskom i nadasve tehniciziranom suvremenom slikom svijeta, koja poprilično smjenjuje u mojoj poeziji do tada prevladavajuće ideje utemeljene na kulturi i prirodi, izražene poprilično na egzistencijalističkom fonu.
Zaključno: ipak ne radikaliziram svoju poetiku do krajnje granice koja bi mi ubrzo mogla postati omčom oko vrata. Naime, iza svake pjesme i knjige ostavljam odškrinuta vrata za izlaske i ulaske novih i donekle novih motiva i unekoliko novijih izražajnih mogućnosti. Najkraće rečeno, ovakav poetički stav omogućio mi je da se u svojim knjigama zaključno s knjigom Evolucija ludila realiziram u tri poetske faze. Najuočljivije pak treća faza počinje knjigom Kada prah ustaje iz 2005. godine. Posve je razumljivo da u treću fazu prenosim ponešto miraza iz prethodne dvije faze.
* Jesu li Vaše poetičke mijene bile u većoj mjeri poduprte i teorijskim znanjima, primjerice, poststrukturalizmom, ili ste do njih dolazili čitanjem drugih pjesnika, ili ste pak slijedili vlastite intuitivne impulse u jeziku i tekstu?
– Moje poetičke mijene bile su nekako istodobno poduprte intuicijom, teorijskim znanjima i čitanjem drugih pjesnika. Izuzetak je poststrukturalizam, do kojeg sam došao intuitivno i čitanjem drugih pjesnika, a tek poslije čitanjem teorije slijedi njegova nadgradnja u mojoj poeziji. Međutim, nekad je doista teško u napisanome prepoznati ono što je pokrenula intuicija, teorijsko znanje ili pročitana poezija. Interesantno je da poezija A. B. Šimića nije ostavila nimalo traga u mojoj poeziji, a njegovo pjesništvo ostavlja na mene izuzetno snažan dojam i stalno mu se vraćam.
* U kojoj je mjeri na Vaše pjesništvo utjecalo prijateljstvo s jednim od prvaka naše označiteljske scene Josipom Severom? Što Vam je i inače on značio?
– Moram naglasiti da mi je Sever, premda stariji od mene, bio najveći prijatelj među pjesnicima. S njim sam provodio najviše vremena razgovarajući ponajviše o poeziji. Poslanje predanosti poeziji kao sudbini koju je isijavao nije me jednostavno moglo mimoići, iako sam donekle već bio svjestan toga u ranoj mladosti. Zahvalan sam mu izuzetno na toj dodatnoj energiji koja me je uvijek osovljavala u kriznim trenucima pisanja. Ipak sam živio pjesnički usamljenim životom u Sisku. O tome kako me je upoznao sa »zvjezdanim jezikom« ruskih futurista već sam istaknuo. Ovom prilikom spomenuo bih da mi je Sever recitirao i svoje prijevode stare kineske poezije. To sam iskoristio kao voditelj književne tribine na kojoj je Sever predstavio staru kinesku poeziju recitirajući pjesme nekih pjesnika. Šteta što od toga nije ništa sačuvano za objavu. Što više reći osim da smo obojica bili boemi, s tim da sam ja srećom na vrijeme stao na papučicu za gas...
* Zašto ste u pojedinim razdobljima koristili neke motive iz nacionalne povijesti i kulture (Ljudevit Posavski, glagoljica) i kako ste ih resemantizirali, odnosno, kako ste se prema njima odnosili u svome tekstu?
– Najjednostavnije: motive iz nacionalne povijesti koristio sam jer sam domoljub, a politička situacija u to vrijeme bila je takva da ne samo da nije marila za hrvatsku povijest, osim one iz II. svjetskog rata, nego je implicitno nametala šutnju o njoj. Buntovan po prirodi, gotovo nagonski počeo sam stoga pisati o Ljudevitu Posavskom. Premda sam morao pribjeći hermetizmu, ipak sam nakon objavljivanja knjige Ponoćna kneževina doživljavao suptilnu omrazu u Sisku. Da se našalim: valjda ipak nisam bio dovoljno uvjerljiv hermetičar.
Za motiv glagoljice zahvalan sam kiparu Željku Janešu, autoru Aleje glagoljaša u Roču. Naime, s njim i nekim sisačkim kulturnjacima posjetio sam prvi put Aleju glagoljaša 1987. godine, i ona je na mene ostavila snažan dojam. Odmah po povratku u Sisak napisao sam pjesmu Glagoljica leti u nebo i istog dana je poslao u subotnji Vjesnikov prilog za kulturu, gdje je pjesma bila odmah objavljena. Pjesma je oduševila Željka Janeša, pa smo se dogovorili da sačinimo ekipu koja bi radila multimedijalnu knjigu koju sam odmah imenovao Svečanost glagoljice. Uglavnom, uz moje pjesme što sam ih u međuvremenu napisao objavljeni su crteži i neki spomenički detalji iz Aleje Željka Janeša. Potom je u knjigu uključen mistični tekst akademskog slikara Branka Čačića Kako je glagoljica pala s neba. Na kraju knjige objavljena je i glagoljska abeceda autora Frane Para. Supervizor knjige bio je Josip Bratulić. Vrijedi napomenuti kako je ta knjiga doživjela neočekivan uspjeh i da je objavljena u dva izdanja, 1989. i 1990. godine.
Inače, obje knjige pisao sam kao i sve svoje knjige, nisam prema njima imao neki poseban odnos. Ne bi bilo lijepo od mene kad ne bih spomeno i znanstveni rad o Svečanosti glagoljice diju autoricâ, prof. dr. sc. Milice Lukić i prof. Vere Blažević Krezić, objavljen u zborniku Sanjari i znanstvenici Filozofskog fakulteta u Osijeku.
* Koje je promjene u Vašoj poetici, ali i u općenitom doživljavanju života, donio Domovinski rat? Kako ste na njega reagirali poezijom, a kako u kolumnama koje ste naknadno objavili u knjizi Novčić za Harona?
– Domovinski rat donio je značajne promjene u doživljaju života, premda sam se uoči prvih nagovještaja rata prisjetio misli slovenskog akademika Josipa Vidmara da je rat prirodni izraz civilizacije. Međutim, osobno suočavanje s ratom poništi sve što smo čitali o ratovima doživljavajući »svoj« rat do tada nam nepoznatim emotivnim i racionalnim iskustvima.
Pjesme iz knjige Hrvatska sfinga počeo sam pisati u ljeto 1991. odmah nakon prvih pokolja Hrvata na Banovini, a knjigu sam završio padom Vukovara. U knjizi je unekoliko uočljivo uvjetno rečeno miksanje svih već poznatih poetikâ iz mojih ranijih knjiga, s time da svega nekoliko pjesama graniče s plakatnom poezijom, a po Daliboru Cvitanu posve je novo u mojoj poeziji čipotražiteljstvo. Moje okretanje istraživanju zla u ubojitoj tehnici Cvitan kvalificira čipotražiteljstvom što podrazumijeva odmak od klasičnog bogotražiteljstva. To eksplicitno u svom eseju potvrđuje i Sanjin Sorel, napisavši da sam u pjesmi Sudnji Vukovar (2) možda najkonzistentnije definirao Boga u hrvatskoj poeziji, temeljeći svoj stav stihovima »Bog je kamera/ gleda u prosuti mozak djeteta«. Te pjesme nisu ni razvidno politične, a niti patetične i univerzalno govore o Zlu. Knjiga je relativno brzo objavljena u Sloveniji, u prepjevu Francija Zagoričnika.
Nasuprot Hrvatskoj sfingi kolumne skupljene u knjizi Novčić za Harona ne libe se politike i žestoko reagiraju na agresorsku politiku i počinjena ratna zlodjela u Hrvatskoj. Usprkos svemu, sebi ne dopuštam prilikom pisanja izljeve osjećaja mržnje. Osobno bih knjigu možda mogao okarakterizirati kao duhovnu logistiku svima direktno zahvaćenim ratom, ne dovodeći u pitanje ništa od onoga što su napisali neki kritičari o knjizi.
* U Vašoj kasnijoj poeziji sve više dolazi do izražaja i široko shvaćena religiozna svijest. U njoj su vrlo raznolike pa i proturječne slike Boga i raznoliki odnosi prema Bogu. Kroz kakve ste sve mijene tu prolazili, prvenstveno u poeziji, ali i u životu?
– Doista, davno sam pročitao misao jednog istočnonjemačkog teologa: »Bog je Tajna. Nikada znanstvenici neće dokazati da Bog ne postoji, kao što ni ja ne mogu nikome koji ne vjeruje dokazati da Bog postoji«. Na tom tragu treba čitati sve što sam napisao o Bogu. S nedokazivim mogu samo spekulirati. U životu moj odnos s Bogom oduvijek je isti: nekada ga na neki neobjašnjiv način osjećam, a potom mu izgubim svaki trag. I to se zapravo ponavlja u nedogled.
* Na kriminalnu tranziciju reagirali ste krajnjim sarkazmom i lucidnim ruganjem. Koliko je Vaša poezija u zadnjim zbirkama pjesama zapravo postala svojevrsna borba protiv podivljale stvarnosti i njezinih sve zlokobnijih spektakala? Koja uopće sredstva u toj borbi može imati pjesništvo?
– Najvažnije je ne ostati ravnodušan na bilo koje društvene fenomene. Prezirem ravnodušne ili one koji se skrivaju ispod staklenog zvona. Posebno sam osjetljiv jer sam želio samostalnu hrvatsku državu ne pomišljajući u što će se ona pretvoriti. I da ju nisam toliko žudio, isto bih reagirao. Nimalo me ne tješi davno proročanstvo Brune Bušića ili romansirana dokumentaristika Meše Selimovića u kojoj su zbivanja u Bosni poslije pada Osmanlijskog carstva poprilično prispodobiva aktualnoj hrvatskoj stvarnosti. Ne događa se u Hrvatskoj nešto tako negativno što povijest nije već apsolvirala. Pitate: Koja uopće sredstva u toj borbi može imati pjesništvo, a ja Vam odgovaram: Ima jezik, mora govoriti! Mora pod reflektor stavljati sve opačine kao što su to radili i mnogi pjesnici prije nas u još goroj ili u nešto boljoj stvarnosti. Nema kraja do Sudnjega dana: Povijest ide dalje. Pitam se, što bismo mi pisali, ma kako bismo uopće živjeli da su generacije prije nas nekim čudom uredile nekakav idealan svijet u ovoj Dolini suza?!
* Vi ste u Sisku osmislili zanimljivu pjesničku manifestaciju Dani Svetoga Kvirina i desetak godina vrlo ste kvalitetno uređivali časopis Riječi u nakladi sisačkog Ogranka Matice hrvatske. Koja je bila temeljna koncepcija te manifestacije i časopisa dok ste ih Vi vodili?
– Prilikom osmišljavanja Dana Svetog Kvirina vodio sam se ambicioznom mišlju da to ne bude samo još jedna u nizu pjesničkih manifestacija. To sam i uspio uvodeći u program osim pjesničkih nastupa i znanstvene skupove. Na prva dva skupa šest eminentnih kritičara i teoretičara književnosti govorili su o poeziji Josipa Severa i Marije Čudine, koji potječu iz sisačkoga kraja. Potom bi dotični kritičari napisali radove o njihovoj poeziji koje sam objavljivao u Riječima uoči novih Dana. To isto kasnije sam primijenio na poeziju laureata nagrađivanih za ukupni prinos hrvatskom pjesništvu. Nekoliko godina kasnije osmislio sam nagradu za najbolju knjigu mladih pjesnika do 35 godina starosti objavljenu između Susreta. Prema pozitivnim odjecima u medijima i među pjesnicima – Dani Svetog Kvirina postali su jedna od prestižnijih pjesničkih manifestacija u nas.
Preuzimajući pak uređivanje časopisa Riječi odlučio sam da uredničku koncepciju čvrsto držim u svojim rukama, a ne da mi uređivanja časopisa diktira poštanski pretinac, što znači da sam za svaki broj osmislio temu broja i tražio na domaćem terenu i u inozemstvu kvalificirane suradnike koji to mogu odraditi. Najkraće: raspon tema kretao se od portretiranja opusa domaćih autora do npr. blogerske proze mladih engleskih prozaista. Temom broja nastojao sam zaintrigirati čitatelje da uzmu časopis Riječi u ruke, a onda u njemu nađu još poneke zanimljive priloge. Ponosan sam na taj period svoga kulturnog djelovanja zbog ostvarene kvalitete i novina koje sam unio u domaću časopisnu produkciju.
* U zadnjih petnaestak godina znatno je snažnija recepcija Vaše poezije pa Vas nisu mimoišle ni nagrade. Ovaj put postali ste dobitnik ugledne Nagrade Tin Ujević, koju Društvo hrvatskih književnika svake godine dodjeljuje za najbolju zbirku pjesama. Kako doživljavate tu nagradu?
– Kada mi je urednik Josip Cvenić javio da je moju knjigu Evolucija ludila poslao na natječaj za Nagradu »Tin Ujević« to sam doživio kao slanje kupona za neku nagradnu igru. Najiskrenije, u međuvremenu sam posve zaboravio da se moja knjiga našla u rukama članova Povjerenstva tako da me je informacija iz Društva hrvatskih književnika o nagradi posve iznenadila. I obradovala, jer je to nagrada koju dodjeljuje struka, a i samo ime nagrade ima veliku težinu. Uistinu, što više reći...
* Je li za Vas, kao profesionalnoga književnika, prednost ili nedostatak, praktično djelovanje izvan književne (i kulturne) metropole, Zagreba? Kako Vas, u tom kontekstu, prihvaća i doživljava Vaša sisačka kulturna javnost?
– Nisam sklon tužaljkama, niti privatno, a kamoli javno, zato ću na Vaše pitanje odgovoriti posljednjom rečenicom Zvonimira Mrkonjića iz njegove kritike moje prve knjige izabranih pjesama Orguljaš za kompjutorom, 1969-1999.: »Zaključimo, Orguljaš za kompjutorom knjiga je koja mijenja kritičku predodžbu o Jendričku i njegovu mjestu u suvremenom hrvatskom pjesništvu« (Zvonimir Mrkonjić, Prijevoji pjesništva I., Altagama, Zagreb, 2006.). Pametnomu dosta.
Odgovor pak na pitanje kako me prihvaća i doživljava sisačka kulturna javnost malo je kompliciran, naime odgovor ovisi o vremenu kada je pitanje postavljeno, što znači da me službena kulturna javnost prihvaća prema mom odnosu s aktualnom vlašću. Budući da sam sa svim gradskim vlastima više u sukobu nego u idiličnim odnosima, onda sam često u sjeni. Treba spomenuti i moj odnos s nekim lokalnim medijskim moćnicima. Najbolji primjer je i slučaj s Nagradom »Tin Ujević« o kojoj Sisački tjednik naprosto ne želi objaviti ni običnu vjesticu. Dakako, bilo je i ljepših primjera u vremenima kada nisam bio u žestokom sukobu s gradskom vlašću ili medijskim moćnicima. Tako sam npr. 2000. godine dobio godišnju Nagradu Grada Sisak za unapređenje kulturnog identiteta Grada...
Međutim, važnije je da imam svoj skromni krug vjernih čitatelja koji me cijene među ipak malobrojnim prosvijećenim Siščanima. Kada kažem prosvijećenima, onda morate imati na umu da je Sisak bio industrijski centar u kojem je dominirala tehnička inteligencija, a ni u ovo vrijeme ništa se bitnije nije promijenilo. Nemojte smetnuti s uma i kako uopće stoje stvari s čitanjem poezije te da je Sisak manji grad u hrvatskim, a pogotovo u europskim razmjerima.
2, 2014.
Klikni za povratak