Ironični demistifikator globalnih (i lokalnih) mitova

Izazovi »po­ezije iskustva jezika«

* Gospodine Jendričko, kritika je isticala da ste u svojoj prvoj zbirci pjesama Nepotpune dimenzije iz 1969. godine još bili u razlogovskoj brazdi, te da ste hermetizirali i ekonomizirali svoj po­etski izričaj, navraćajući se na naci­onalne arhemitološke izvore u Ponoćnoj kneževini iz 1974. godine. U kakvom su po­etičkom okružju i životnim okolnostima nastajale vaše početne dvije zbirke pjesama?

– Prve pjesme iz svoje knjige Nepotpune dimenzije napisa­o sam u četvrtom razredu srednje škole i objavi­o u Poletu i Telegramu. Pjesme sam pisa­o potaknut nekom unutarnjom spontanošću, bez raci­onalnog stava i očekivanja da će te pjesme za nekoliko godina biti objavljene u knjizi. Ta, ima­o sam svega 19 godina i nije bilo nikakvog plana ni glede po­ezije, a ni hipotetskog sadržaja svoga života pro futuro. Naprosto sam s lakoćom živi­o i ne­opterećeno pisa­o. Nemalo iznenađenje doživi­o sam kada je Slavko Mihalić u Telegramu objavi­o blok pjesama iz rukopisa, u rubrici u kojoj je objavljiva­o etablirane pjesnike. U to vrijeme s užićem čita­o sam Ujevića, Mihalića i Miljkovića. U eseju o mojoj po­eziji objavljenom nekoliko desetljeća poslije, Goran Rem ustvrdit će da se u pjesmama ove knjige mjestimice osjećaja »ujevićevština«. Da ne duljim, knjiga Nepotpune dimenzije objavljena je u mojoj dvadeset i drugoj godini. Tek njenim objavljivanjem shvati­o sam koji pjesnički izazovi stoje preda mnom.

Nakon objavljene prve knjige puno čitam nadre­aliste, Mal­larme­a, ruske futuriste i sada već intenzivnije po­eziju razlogovske generacije, a upoznajem i tada sve aktu­alniju vizu­alnu po­eziju. Otuda je u Ponoćnoj kneževini još naglašeniji hermetizam, uz sve ekonomičnji izričaj. Privilegij je što sam ruske futuriste čita­o tako reći iz prve ruke. Na­ime, od jeseni 1969. gotovo svakodnevno sam se druži­o s Josipom Severom i čita­o njegove svježe prijevode Majakovskog, Hljebnikova i za­umnika Kručoniha.

Naci­onalni arhemitološki izvori u uvodnom ciklusu Razgovor s Ljudevitom (Posavskim) zapravo su os oko koje se tematski vrte manje-više sve pjesme. Godina je to Hrvatskoga proljeća koja je snažno utjecala na mene i naprosto možda nisam moga­o izbjeći taj odsječak sisačke i hrvatske povijesti. Ponavljajući bjeline između zagrada artikuliram svoju nekompatibilnost s tada vladajućom ide­ologijom. Podvojeno je to stanje svijesti koje izražava zaključana bjelina: optimizam što navješćuje ispisivanje nečega novoga u zagradama i istodobno intu­itivno slućeni poraz koji je i uslijedi­o, ostavivši težak trag i na mene osobno.

* Je li nakon prve dvije zbirke Vaš po­etički za­okret prema označiteljskoj sceni, tekstu­alizmu, bi­o u­istinu radikalan, ka­o što se to zna ponekad isticati? Je li Vaša po­ezija osamdesetih godina prošlog stoljeća bila do­ista bitno drugačija od one iz sedamdesetih?

– Neki kritičari već su u mojoj drugoj knjizi u­očili prve navještaje radikalizacije moje buduće po­etike. Da, sve moje knjige do zaključno Zimske katedrale (1999.) ustrajavale su na radikalizaciji jezika, te ozbiljnim po­igravanjem i prevrednovanjem značenjâ. Osobno volim koristiti Mrkonjićev termin »po­ezija iskustva jezika«. Na­ime, uz radikalizaciju jezika u svojoj po­eziji ne odričem se u potpunosti ni korespondencije sa zbiljnošću i svijetom idejâ. Ide­ološkom, metafizičkom, masmedijskom i nadasve tehniciziranom suvremenom slikom svijeta, koja poprilično smjenjuje u mojoj po­eziji do tada prevladavajuće ideje utemeljene na kulturi i prirodi, izražene poprilično na egzistencijalističkom fonu.

Zaključno: ipak ne radikaliziram svoju po­etiku do krajnje granice koja bi mi ubrzo mogla postati omčom oko vrata. Na­ime, iza svake pjesme i knjige ostavljam odškrinuta vrata za izlaske i ulaske novih i donekle novih motiva i unekoliko novijih izražajnih mogućnosti. Najkraće rečeno, ovakav po­etički stav omogući­o mi je da se u svojim knjigama zaključno s knjigom Evolucija ludila re­aliziram u tri po­etske faze. Naju­očljivije pak treća faza počinje knjigom Kada prah ustaje iz 2005. godine. Posve je razumljivo da u treću fazu prenosim ponešto miraza iz prethodne dvije faze.

Hermetizam i motivi iz naci­onalne povijesti

* Jesu li Vaše po­etičke mijene bile u većoj mjeri poduprte i te­orijskim znanjima, primjerice, poststrukturalizmom, ili ste do njih dolazili čitanjem drugih pjesnika, ili ste pak slijedili vlastite intu­itivne impulse u jeziku i tekstu?

– Moje po­etičke mijene bile su nekako istodobno poduprte intu­icijom, te­orijskim znanjima i čitanjem drugih pjesnika. Izuzetak je poststrukturalizam, do kojeg sam doša­o intu­itivno i čitanjem drugih pjesnika, a tek poslije čitanjem te­orije slijedi njegova nadgradnja u mojoj po­eziji. Međutim, nekad je do­ista teško u napisanome prepoznati ono što je pokrenula intu­icija, te­orijsko znanje ili pročitana po­ezija. Interesantno je da po­ezija A. B. Šimića nije ostavila nimalo traga u mojoj po­eziji, a njegovo pjesništvo ostavlja na mene izuzetno snažan dojam i stalno mu se vraćam.

* U kojoj je mjeri na Vaše pjesništvo utjecalo prijateljstvo s jednim od prvaka naše označiteljske scene Josipom Severom? Što Vam je i inače on znači­o?

– Moram naglasiti da mi je Sever, premda stariji od mene, bi­o najveći prijatelj među pjesnicima. S njim sam provodi­o najviše vremena razgovarajući ponajviše o po­eziji. Poslanje predanosti po­eziji ka­o sudbini koju je isijava­o nije me jednostavno moglo mimo­ići, i­ako sam donekle već bi­o svjestan toga u ranoj mladosti. Zahvalan sam mu izuzetno na toj dodatnoj energiji koja me je uvijek osovljavala u kriznim trenucima pisanja. Ipak sam živi­o pjesnički usamljenim životom u Sisku. O tome kako me je upozna­o sa »zvjezdanim jezikom« ruskih futurista već sam istaknu­o. Ovom prilikom spomenu­o bih da mi je Sever recitira­o i svoje prijevode stare kineske po­ezije. To sam iskoristi­o ka­o voditelj književne tribine na kojoj je Sever predstavi­o staru kinesku po­eziju recitirajući pjesme nekih pjesnika. Šteta što od toga nije ništa sačuvano za objavu. Što više reći osim da smo obojica bili bo­emi, s tim da sam ja srećom na vrijeme sta­o na papučicu za gas...

* Zašto ste u pojedinim razdobljima koristili neke motive iz naci­onalne povijesti i kulture (Ljudevit Posavski, glagoljica) i kako ste ih resemantizirali, odnosno, kako ste se prema njima odnosili u svome tekstu?

– Naj­jednostavnije: motive iz naci­onalne povijesti koristi­o sam jer sam domoljub, a politička situ­acija u to vrijeme bila je takva da ne samo da nije marila za hrvatsku povijest, osim one iz I­I. svjetskog rata, nego je implicitno nametala šutnju o njoj. Buntovan po prirodi, gotovo nagonski poče­o sam stoga pisati o Ljudevitu Posavskom. Premda sam mora­o pribjeći hermetizmu, ipak sam nakon objavljivanja knjige Ponoćna kneževina doživljava­o suptilnu omrazu u Sisku. Da se našalim: valjda ipak nisam bi­o dovoljno uvjerljiv hermetičar.

Za motiv glagoljice zahvalan sam kiparu Željku Janešu, a­utoru Aleje glagoljaša u Roču. Na­ime, s njim i nekim sisačkim kulturnjacima posjeti­o sam prvi put Aleju glagoljaša 1987. godine, i ona je na mene ostavila snažan dojam. Odmah po povratku u Sisak napisa­o sam pjesmu Glagoljica leti u nebo i istog dana je posla­o u subotnji Vjesnikov prilog za kulturu, gdje je pjesma bila odmah objavljena. Pjesma je oduševila Željka Janeša, pa smo se dogovorili da sačinimo ekipu koja bi radila multimedijalnu knjigu koju sam odmah imenova­o Svečanost glagoljice. Uglavnom, uz moje pjesme što sam ih u međuvremenu napisa­o objavljeni su crteži i neki spomenički detalji iz Aleje Željka Janeša. Potom je u knjigu uključen mistični tekst akademskog slikara Branka Čačića Kako je glagoljica pala s neba. Na kraju knjige objavljena je i glagoljska abeceda a­utora Frane Para. Supervizor knjige bi­o je Josip Bratulić. Vrijedi napomenuti kako je ta knjiga doživjela ne­očekivan uspjeh i da je objavljena u dva izdanja, 1989. i 1990. godine.

Inače, obje knjige pisa­o sam ka­o i sve svoje knjige, nisam prema njima ima­o neki poseban odnos. Ne bi bilo lijepo od mene kad ne bih spomeno i znanstveni rad o Svečanosti glagoljice diju a­utoricâ, prof. dr. sc. Milice Lukić i prof. Vere Blažević Krezić, objavljen u zborniku Sanjari i znanstvenici Filozofskog fakulteta u Osijeku.

Stvaralačko odupiranje Zlu

* Koje je promjene u Vašoj po­etici, ali i u općenitom doživljavanju života, doni­o Domovinski rat? Kako ste na njega re­agirali po­ezijom, a kako u kolumnama koje ste naknadno objavili u knjizi Novčić za Harona?

– Domovinski rat doni­o je značajne promjene u doživljaju života, premda sam se u­oči prvih nagovještaja rata prisjeti­o misli slovenskog akademika Josipa Vidmara da je rat prirodni izraz civilizacije. Međutim, osobno su­očavanje s ratom poništi sve što smo čitali o ratovima doživljavajući »svoj« rat do tada nam nepoznatim emotivnim i raci­onalnim iskustvima.

Pjesme iz knjige Hrvatska sfinga poče­o sam pisati u ljeto 1991. odmah nakon prvih pokolja Hrvata na Banovini, a knjigu sam završi­o padom Vukovara. U knjizi je unekoliko u­očljivo uvjetno rečeno miksanje svih već poznatih po­etikâ iz mojih ranijih knjiga, s time da svega nekoliko pjesama graniče s plakatnom po­ezijom, a po Daliboru Cvitanu posve je novo u mojoj po­eziji čipotražiteljstvo. Moje okretanje istraživanju zla u ubojitoj tehnici Cvitan kvalificira čipotražiteljstvom što podrazumijeva odmak od klasičnog bogotražiteljstva. To eksplicitno u svom eseju potvrđuje i Sanjin Sorel, napisavši da sam u pjesmi Sudnji Vukovar (2) možda najkonzistentnije definira­o Boga u hrvatskoj po­eziji, temeljeći svoj stav stihovima »Bog je kamera/ gleda u prosuti mozak djeteta«. Te pjesme nisu ni razvidno politične, a niti patetične i univerzalno govore o Zlu. Knjiga je relativno brzo objavljena u Sloveniji, u prepjevu Francija Zagoričnika.

Nasuprot Hrvatskoj sfingi kolumne skupljene u knjizi Novčić za Harona ne libe se politike i žestoko re­agiraju na agresorsku politiku i počinjena ratna zlodjela u Hrvatskoj. Usprkos svemu, sebi ne dopuštam prilikom pisanja izljeve osjećaja mržnje. Osobno bih knjigu možda moga­o okarakterizirati ka­o duhovnu logistiku svima direktno zahvaćenim ratom, ne dovodeći u pitanje ništa od onoga što su napisali neki kritičari o knjizi.

* U Vašoj kasnijoj po­eziji sve više dolazi do izražaja i široko shvaćena religi­ozna svijest. U njoj su vrlo raznolike pa i proturječne slike Boga i raznoliki odnosi prema Bogu. Kroz kakve ste sve mijene tu prolazili, prvenstveno u po­eziji, ali i u životu?

– Do­ista, davno sam pročita­o misa­o jednog istočnonjemačkog te­ologa: »Bog je Tajna. Nikada znanstvenici neće dokazati da Bog ne postoji, ka­o što ni ja ne mogu nikome koji ne vjeruje dokazati da Bog postoji«. Na tom tragu treba čitati sve što sam napisa­o o Bogu. S nedokazivim mogu samo spekulirati. U životu moj odnos s Bogom oduvijek je isti: nekada ga na neki ne­objašnjiv način osjećam, a potom mu izgubim svaki trag. I to se zapravo ponavlja u nedogled.

* Na kriminalnu tranziciju re­agirali ste krajnjim sarkazmom i lucidnim ruganjem. Koliko je Vaša po­ezija u zadnjim zbirkama pjesama zapravo postala svojevrsna borba protiv podivljale stvarnosti i njezinih sve zlokobnijih spektakala? Koja u­opće sredstva u toj borbi može imati pjesništvo?

– Najvažnije je ne ostati ravnodušan na bilo koje društvene fenomene. Prezirem ravnodušne ili one koji se skrivaju ispod staklenog zvona. Posebno sam osjetljiv jer sam želi­o samostalnu hrvatsku državu ne pomišljajući u što će se ona pretvoriti. I da ju nisam toliko žudi­o, isto bih re­agira­o. Nimalo me ne tješi davno proročanstvo Brune Bušića ili romansirana dokumentaristika Meše Selimovića u kojoj su zbivanja u Bosni poslije pada Osmanlijskog carstva poprilično prispodobiva aktu­alnoj hrvatskoj stvarnosti. Ne događa se u Hrvatskoj nešto tako negativno što povijest nije već apsolvirala. Pitate: Koja u­opće sredstva u toj borbi može imati pjesništvo, a ja Vam odgovaram: Ima jezik, mora govoriti! Mora pod reflektor stavljati sve opačine ka­o što su to radili i mnogi pjesnici prije nas u još goroj ili u nešto boljoj stvarnosti. Nema kraja do Sudnjega dana: Povijest ide dalje. Pitam se, što bismo mi pisali, ma kako bismo u­opće živjeli da su generacije prije nas nekim čudom uredile nekakav ide­alan svijet u ovoj Dolini suza?!

Od Dana Svetoga Kvirina i Riječi do – osporavanja

* Vi ste u Sisku osmislili zanimljivu pjesničku manifestaciju Dani Svetoga Kvirina i desetak godina vrlo ste kvalitetno uređivali časopis Riječi u nakladi sisačkog Ogranka Matice hrvatske. Koja je bila temeljna koncepcija te manifestacije i časopisa dok ste ih Vi vodili?

– Prilikom osmišljavanja Dana Svetog Kvirina vodi­o sam se ambici­oznom mišlju da to ne bude samo još jedna u nizu pjesničkih manifestacija. To sam i uspi­o uvodeći u program osim pjesničkih nastupa i znanstvene skupove. Na prva dva skupa šest eminentnih kritičara i te­oretičara književnosti govorili su o po­eziji Josipa Severa i Marije Čudine, koji potječu iz sisačkoga kraja. Potom bi dotični kritičari napisali radove o njihovoj po­eziji koje sam objavljiva­o u Riječima u­oči novih Dana. To isto kasnije sam primijeni­o na po­eziju la­ure­ata nagrađivanih za ukupni prinos hrvatskom pjesništvu. Nekoliko godina kasnije osmisli­o sam nagradu za najbolju knjigu mladih pjesnika do 35 godina starosti objavljenu između Susreta. Prema pozitivnim odjecima u medijima i među pjesnicima – Dani Svetog Kvirina postali su jedna od prestižnijih pjesničkih manifestacija u nas.

Pre­uzimajući pak uređivanje časopisa Riječi odluči­o sam da uredničku koncepciju čvrsto držim u svojim rukama, a ne da mi uređivanja časopisa diktira poštanski pretinac, što znači da sam za svaki broj osmisli­o temu broja i traži­o na domaćem terenu i u inozemstvu kvalificirane suradnike koji to mogu odraditi. Najkraće: raspon tema kreta­o se od portretiranja opusa domaćih a­utora do npr. blogerske proze mladih engleskih proza­ista. Temom broja nastoja­o sam za­intrigirati čitatelje da uzmu časopis Riječi u ruke, a onda u njemu nađu još poneke zanimljive priloge. Ponosan sam na taj peri­od svoga kulturnog djelovanja zbog ostvarene kvalitete i novina koje sam uni­o u domaću časopisnu produkciju.

* U zadnjih petna­estak godina znatno je snažnija recepcija Vaše po­ezije pa Vas nisu mimo­išle ni nagrade. Ovaj put postali ste dobitnik ugledne Nagrade Tin Ujević, koju Društvo hrvatskih književnika svake godine dodjeljuje za najbolju zbirku pjesama. Kako doživljavate tu nagradu?

– Kada mi je urednik Josip Cvenić javi­o da je moju knjigu Evolucija ludila posla­o na natječaj za Nagradu »Tin Ujević« to sam doživi­o ka­o slanje kupona za neku nagradnu igru. Najiskrenije, u međuvremenu sam posve zaboravi­o da se moja knjiga našla u rukama članova Povjerenstva tako da me je informacija iz Društva hrvatskih književnika o nagradi posve iznenadila. I obradovala, jer je to nagrada koju dodjeljuje struka, a i samo ime nagrade ima veliku težinu. Uistinu, što više reći...

* Je li za Vas, ka­o profesi­onalnoga književnika, prednost ili nedostatak, praktično djelovanje izvan književne (i kulturne) metropole, Zagreba? Kako Vas, u tom kontekstu, prihvaća i doživljava Vaša sisačka kulturna javnost?

– Nisam sklon tužaljkama, niti privatno, a kamoli javno, zato ću na Vaše pitanje odgovoriti posljednjom rečenicom Zvonimira Mrkonjića iz njegove kritike moje prve knjige izabranih pjesama Orguljaš za kompjutorom, 1969-1999.: »Zaključimo, Orguljaš za kompjutorom knjiga je koja mijenja kritičku predodžbu o Jendričku i njegovu mjestu u suvremenom hrvatskom pjesništvu« (Zvonimir Mrkonjić, Prijevoji pjesništva I., Altagama, Zagreb, 2006.). Pametnomu dosta.

Odgovor pak na pitanje kako me prihvaća i doživljava sisačka kulturna javnost malo je kompliciran, na­ime odgovor ovisi o vremenu kada je pitanje postavljeno, što znači da me službena kulturna javnost prihvaća prema mom odnosu s aktu­alnom vlašću. Budući da sam sa svim gradskim vlastima više u sukobu nego u idiličnim odnosima, onda sam često u sjeni. Treba spomenuti i moj odnos s nekim lokalnim medijskim moćnicima. Najbolji primjer je i slučaj s Nagradom »Tin Ujević« o kojoj Sisački tjednik naprosto ne želi objaviti ni običnu vjesticu. Dakako, bilo je i ljepših primjera u vremenima kada nisam bi­o u žestokom sukobu s gradskom vlašću ili medijskim moćnicima. Tako sam npr. 2000. godine dobi­o godišnju Nagradu Grada Sisak za unapređenje kulturnog identiteta Grada...

Međutim, važnije je da imam svoj skromni krug vjernih čitatelja koji me cijene među ipak malobrojnim prosvijećenim Siščanima. Kada kažem prosvijećenima, onda morate imati na umu da je Sisak bi­o industrijski centar u kojem je dominirala tehnička inteligencija, a ni u ovo vrijeme ništa se bitnije nije promijenilo. Nemojte smetnuti s uma i kako u­opće stoje stvari s čitanjem po­ezije te da je Sisak manji grad u hrvatskim, a pogotovo u e­uropskim razmjerima.