Čekati bombone grickajući kisele jabuke

Osim što je neke romane žanrovski podnaslovi­o – Prevođenje lirske po­ezije (2001.) ka­o romanet­to buffo, Zapise i vremena Nikice Slavića (2007.) ka­o hagi­ografiju, a Patnje Antonije Brabec (2008.) ka­o genetski modificiran roman – Ludwig Ba­uer od svoga prvog novopovijesnog romana komunicira s čitateljima uvodnim bilješkama, smjernicama i citatima. Tim prvim romanom kojim otvara najproduktivniji blok novopovijesnih romana suvremene hrvatske književnosti – Kratka kronika porodice Weber (1990.) – napravi­o je duboki rez između tradici­onalnoga povijesnog romana, što se obraća čitatelju s namjerom da ga uputi u izvore ili bijela mjesta velikih povijesnih fabula, i novoga povijesnog romana koji rekomponira službenu povijest razvlašćenim pričama onih Drugih.

U tom kontekstu engleski kovčeg za prekomorska putovanja što ga je na vrtnim kolicima u rujnu 1968. godine dovukla Gizela Weber do kuće svoga bivšeg učenika klavira i povjerila mu ostavštinu porodice Weber koja je živjela u Gradecu gotovo 120 godina, simbolično je (rodno) mjesto Ba­uerove po­etike. U njezinu ishodištu nije materijalna ostavština ni tehnika izgubljenog rukopisa. Ne postoji nikakva građa, ka­o što nije postojala Gizela Weber niti je postoja­o Gradec. Postoji a­utorova namjera da osigura književnu sudbinu onima kojima je bila uskraćena povijesna sudbina jer, kako piše Der­rida, povijesti ne bi ni moglo biti bez ozbiljnosti i napora literarnosti. Zato književna sudbina Webera ne samo da nije bila iscrpljena prvim romanom, nego je postala produktivan predložak jedinstvenog primjera razvedenoga suvremenog hrvatskog bildungsromana – u­okvirenog s jedne strane sažetim obiteljskim portretom domaćih stranaca u Kratkoj kronici porodice Weber, a s druge strane alternativnom a­utobi­ografijom imenjaka Ludwiga Ba­uera, rođenog na neprijateljskoj/poraženoj strani, u drugom najopsežnijem Ba­uerovu romanu Zavičaj, zaborav (2010.). U stihovima Josipa Severa, istaknutim ka­o moto romana Kratka kronika porodice Weber – a kad smo poraz razglobili jako / i protumačili sve znano, / našli smo da je na­opako / naše rođenje prikazano – ključnom se riječju (između rođenja i poraza) pokazuje na­opako. Možda u ovom naznačenom kontekstu na­opako izgleda i to što tek svoj trina­esti roman Toranj kiselih jabuka Ba­uer naziva a­utobi­ografskim, no i opet uz ogradu – pripovijedaju se doduše događaji iz a­utorova života, ali su likovi pritom samo likovi romana.

Autobi­ografske mrvice u prethodnim Ba­uerovim romanima slijedili su i čitatelji i kritičari. Fiktivni Weberi izjednačeni su sa stvarnim Ba­uerima, a Vlado Weber, koji se višekratno pojavljuje u nekoliko romana, shvaćen je ka­o prototipni književni lik samog a­utora. U nizu muških likova (od Borisa Brucknera, Emerika Hal­lera, Jana Brucknera i Martina Ge­igera do alternativnog Ludwiga Ba­uera) – Europejaca, arhetipskih intelektu­alaca s umjetničkim kapacitetima čija je re­alizacija ovisila o čvrstoći zagrljaja žene, obitelji ili politike – nazira­o se obavezno i opet Ba­uer. Nekom bismo vrstom a­utorova odgovora na tu čitateljsko-kritičarsku potragu za a­utobi­ografskim elementima mogli smatrati roman Zavičaj, zaborav. Tezu Vladimira Bitija o tome da je romaneskni svijet stvarniji od stvarnog svijeta utoliko što čitatelj u njemu može iskusiti identifikacijsku pokretljivost koja mu je u svakodnevnom životu uskraćena, u ovom je romanu moguće proširiti i na a­utora.

Nakon što je istraži­o kapacitet ne-ja osobe – a za kriterij provjere promijeni­o ide­ološki predznak svojoj bi­ografiji – Ba­uer je napisa­o i a­utobi­ografski roman Toranj kiselih jabuka. Znakovito je da on obuhvaća, uz odrastanje i školovanje, vrijeme priprema za pisanje, ali ne i književni rad. Kako je u a­utobi­ografskim tekstovima dihotomija fikcije i fakcije zapravo simulirana, otvoreno je pitanje – treba li sada prethodne Ba­uerove književne tekstove razumjeti zapravo ka­o nastavak a­utobi­ografskog romana Toranj kiselih jabuka? Možemo to nazvati i nekom vrstom inverzije u po­etici, no ona i dalje ne mijenja jasnu činjenicu – ne izabire Ba­uer a­utobi­ografiju ka­o neki bahtinovski žanr spomenika, nego je njegov interes usmjeren na mogućnosti koje pruža oblikovanje a­utobi­ografskog materijala u roman.

Slikovito bismo to mogli iskazati ovako: iskustvo praga žanrova supsumira iskustvo grada Praga, alternativnog centra Ba­uerove bi­ografije i bibli­ografije. S jedne strane – Ba­uer, i književnik i književni lik, upravo u Pragu nalazi svoj imaginarni e­uropski zavičaj koji mu omogućava da bude apstraktni Europljanin i udomaćeni stranac, dok s druge strane – Prag iz knjiga i književni Prag definiraju konačno Ba­uerov književni profil. Hrabalov goveđi gulaš u njegovoj šumskoj kući pokraj Labe, Se­ifertova posveta plavom tintom na prijepisu zbirke Morový slo­up, osobni horoskop koji mu izrađuje Kundera, Fuksove groteskne figurice – nisu samo koloritni nostalgični podsjetnici na iskušano praško vrijeme niti potentni književni motivi nego i ozbiljan po­etički kapital. Zato Toranj kiselih jabuka završava Pragom iz kojega je književnik Ludwig Ba­uer doni­o po­etiku – solidno poznavanje književnih te­orija (prvenstveno strukturalizma), Čapekov humor, Hrabalovu naraciju, Fuksovu zanatsku vještinu pa i Kunderinu liniju angažiranosti. A što je bilo nakon Praga – čitamo još od Webera...

U bi­ografiji Ludwiga Ba­uera grad Prag predstavlja i liniju razdvajanja profesi­onalnih interesa. Iako je onamo otiša­o na poslijediplomski studij, iz Praga se vrati­o s jasnim književnim opredjeljenjem. Da je riječ o književniku opće prakse u čijem opusu nema slabih stranica, književna je povijest ka­o i književna kritika tumačila upravo ovim bi­ografskim elementom – Ba­uer je dobro obrazovan pisac, odlično upućen u po­etiku i stilistiku, štoviše erudit pa i poliglot. Ne može mu se zato dogoditi da ga u sintagmi a­utobi­ografski roman zanese više pridjev, da umjesto epizoda iz vlastitog života koje imaju ozbiljne romaneskne kapacitete izabere primjerice one čitateljima dopadljivije. Prije bi trebalo vjerovati da poznaje razmatranja A. Z. Newtona o a­utobi­ografiji, koja doduše ugošćuje različite vrste beskućništva (kada je dom pripovjedno ja), ali je najuspješnija onda kada se napušta u korist romana. Čak i vrijeme izabrano za pisanje Tornja kiselih jabuka korespondira s rezultatima istraživanja D. Dra­­aisme koji pokazuju da pravi trenutak za pisanje a­utobi­ografije, uz adekvatnu starosnu dob, podrazumijeva i tzv. efekt reminiscencije što se začuđujuće pojačava onda kada kondicija pamćenja slabi. Budući da se bolje sjećamo onoga što je vremenski udaljenije, takvi su tekstovi obilježeni izrazitom asimetrijom pa će najranija životna dob zahvatiti neproporci­onalno velik di­o teksta.

Četverodijelna kompozicija Tornja kiselih jabuka prati naravno kronološki četiri formativna razdoblja budućega književnika, a u svakom od njih otkriva se i promišlja, uslojava i usložnjava, dimenzija narativnog oblikovanja – od čitanja omiljene lektire preko prvih književnih prijateljstava i društva ozbiljnih književnih imena do prihvaćanja poziva/pisanja u Isusovim godinama. Koliko je u tome sudjelovala stvarna a koliko mentalna ge­ografija turbulentnoga poslijeratnog nevremena, ilustriraju najbolje živopisni likovi kre­irani u pravilu prema stvarnim predlošcima, prosijani od onih najčešće neprovjerljivih a lakopamtljivih višaka, a­utentični i funkci­onalni. Dječačić koji je osta­o bez oca prije no što je izgovori­o prve rečenice, obilježen je riječima Molim bombona što ih je izgovori­o kad ga je neki čovjek preni­o preko lokve na vukovarskoj ulici, Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić kojima ga je dida Marko i zave­o i nave­o na čitanje, Man­novim Za­uberbergom kojim se na vrhu Medvednice liječi­o od tuberkuloze, odlaskom u Rusiju s Josipom Severom, već spomenutim češkim književnim salonom... Vratimo li se uvodnim napomenama, zaključit ćemo da svaku od tih fabula Ba­uer gradi u skladu sa stihom (iz pjesme Razglednica) – da se razvedrim time / što se sjećam samoga sebe, / s puta u prošlosti – ali i mot­tom D. H. Lawrence­a: Never trust the artist. Trust the tale. Ako je priča važnija od a­utora, a istina ispripovijedanog od istine pripovjedača, onda je romaneskni format važniji od a­utobi­ografske građe, roman od a­utobi­ografije. Premda se pojavom romana odmah pojavilo i pitanje nastavka, Toranj kiselih jabuka ka­o roman o profiliranju književnika može imati tek jednu vrstu nastavka – samo pisanje. Prema tome, nastavak ovog romana već postoji, a čine ga sve prethodno napisane Ba­uerove knjige, osobito romani.

Iako bi se svjetonazorski moglo govoriti o pisanju jedinstvene knjige i stvaranju srodnih junaka, u stilskom je smislu svaki Ba­uerov roman novi i drugačiji projekt. Za razliku od lapidarne suzdržanosti, gotovo faktu­alistički spartanske, u preciznom opisivanju junaka i događaja u Kratkoj kronici porodice Weber, ili napregnute razlivenosti neprekinutih rečenica u romanu Zavičaj, zaborav, Ba­uer se u Tornju kiselih jabuka okreće disciplini klasičnog pripovijedanja, na­oko lišenog eksperimentiranja i stilskih skokova, a opet zadržavajući gotovo isti onaj naboj izričaja i ironiju superi­ornog pripovjedača koji pruža sve elemente za potpuni doživljaj, a ipak ga ne servira u sasvim dovršenom obliku, nego ga tek naznačuje prepuštajući čitateljima da doživljaj djela dograde sami. Ba­uer se ne boji pre­uzimanja sirovog materijala iz svakodnevnog života. U njegovu romanu ni najobičnije nije sasvim obično, i najdovršenije krije u sebi put prema daljnjem prodiranju u slojeve koji mogu ostati i ne­otkriveni na prvi pogled, ali dojam da oni negdje postoje – sasvim je ne­izbrisiv. Bez obzira na tečnost i glatkoću pripovijedanja, na lakoću i zavodljivost čitanja, nema sumnje da i ovim romanom Ba­uer ostaje pisac naknadne recepcije.

Posebno bi se moglo govoriti o etičkim dimenzijama Ba­uerove umjetnosti i životne filozofije. Poput Webera iz Kratke kronike porodice Weber, koji bi u svojoj savršenoj moralnoj čistoći bili nestvarni da ih majstor umjetnosti riječi nije učini­o sasvim stvarnim, i a­utorsko se ja odlikuje na­ivnim, gotovo dječjim povjerenjem u to da je svijet moguć ka­o dobar i etički ispravan pa se gotovo svi pripovjedačevi brodolomi, svaki zagriz u trpko-resku sočnost kisele jabuke motivira zabludom da je dovoljno postupiti ispravno da bi i rezultat bi­o takav – prečesto na­ime nije u vrtlogu političkih prljavština, manipulacija i neproduktivnog oportunizma svih onih koji se uvijek dočekuju na noge i uvijek se uspijevaju snaći. Ba­uer im ne pokušava biti moralni sudac, čak ih i ne izvrgava ruglu, ali daje čitateljima mogućnost da osjete gorčinu takvog konteksta, a zrnca ironije, zrnca humora koja čine takva stanja smiješnim (više hipotetički nego do kraja re­alizirano), zapravo je di­o a­utorove a­utokritičnosti, nedovoljne prilagođenosti svijetu koji je za razliku od njega nespreman u bilo što vjerovati na­ivno, sasvim bez rezerve – ma kako se snažno svakom prilikom mahalo različitim poželjnim zastavama.