Blistavo more koje nas je stvorilo (El deslumbrante mar que nos hizo, 2013.)

1.

U blistavome moru
koje nas je stvorilo,
u isparavanju iz
srebrne tunike valova,
u mlakim vodama
gdje plivaju jata riba,
u zvjezdanom skladu
unutar našega srca,
u uskome području
gdje se u lelujanju stoljeća
lašti kamenje
i izranjaju akvamarini,
klešemo spomenik ovome slankastome oceanu
i onima koji su se umjeli penjati na vrhovima prstiju
kako bi čuli odjek ljubavi
i osjetili nalete hrabrosti.

2.

U uskome prolazu
gdje su se stapale vode,
u tankome prečacu u moru,
postoje prvobitno ribarsko naselje,
stablo s vitkim i pepeljastim deblom,
s korijenjem od meda i soli,
blistava krhka riba
ultravioletni leptir.
Tu je i prebivalište raža,
čarobna uvala
sa svojim zakucima od silicija
u kojima živi školjka bisernica,
i čudesna podnevna svjetlost
što prosvjetljuje naše duše
prožete oceanom koji ih grli.

3.

Nastanjivao sam val
I školjku,
palmu i korito iz kojega se izlijeva voda,
liticu i koraljni greben.

Živio sam u toj zemlji nerazdvojivoj od mora;
u profinjenome šavu od srebrnih niti i djelića svjetlosti,
u nevjerojatnome trenutku nailaženja plime,
u velikoj vlazi,
u huku ljubičastoga vjetra
i u prostranome granju guayacana.
Među vjetrom i soporom
moja je zemlja;
između neba i vode
moj je dom;
između zemlje i oceana,
moja ogromna,
nemjerljiva i obožavana domovina.

4.

U neprestanome hodu,
praćeni vodenim pokrivačem
krenuli smo preko glečera
i snježnih savana
prema nepoznatoj vrućini
ove lebdeće iluzije:
mi smo nomadi mirnih vremena,
oni koji su naoštrili kremen i
napravili koplje:
oni koji su uz povike
napali vepra,
skrenuli medvjeda s puta
i ćulili uši.

Mi, raspršeni po stepama,
toliko bojažljivi da gotovo nemamo sjene,
nanjušili smo snježnu lavinu
i naučili voljeti
dok smo godinama hodali morskim miljama
kako bismo stigli u ovu blaženu zemlju.

Bili smo drevni moreplovci
koji su krenuli na more,
prošli vodeni labirint
pristali na plaže ovih
plavih, smaragdnih i tirkiznih obala.

5.

U tome zrakastome morskom loncu
ukorijenili smo se uz obalu,
udjenuli se u pjenu
preplanuli od sunca i etera
te tekuće svjetlosti.
Uvijek će ostati trag
na kormilu broda,
nabori usana
koje su pile iz jedne posude,
znoj s napuklih dlanova,
uže prožeto salitrom,
bolna modrica
od komada metala.
Ocean uvijek vrati
raspadnute ostatke
brodolomaca
pa prestaje grozna praznina zbog odsutnosti
bez oproštaja.
Nečujan glas zastao u grlu
i očajničko čekanje
guše zvuk samrtnih hropaca;
vraćaju neuništene stvari,
mokre i raspršene uspomene
koje se nisu potopile
i jedra prepuna sumpora
koja nam ukazuju na točno mjesto
gdje možemo pronaći
one koje smo izgubili u
neutješnome moru suza.

6.

More se također može razboljeti i krvariti.

Tada zavija
i žvače tišinu.

Nikada ga nisi vidio da plače?
Nisi vidio njegova pluća puna rana i morske izmaglice,
crveni morski madež koji se širi plavetnilom?
Njegove smrdljive tragedije i uništavanje
planktona?
Istreslo nas je kihanje
prečasnoga bojažljivog boga,
čuvara, ali i onoga tko uznemiruje,
koji je bdio nad našom radosti i
otjerao naše krhke snove.

U ključanjima bjeline
i sukljanjima dima od topaza,
u toj vijugavoj zemlji,
od početaka loze
žene i muškarci,
djeca i unuci
jednoga proživljenog vremena,
oni živi i oni koji će živjeti,
razmnažali su se
poput rakova i jastoga.

7.

More nikada nije nepomično.

Ono je škrinja
isklesana u planetu,
kristalno područje,
neizmjeran list papira,
znojna Kiklopova leđa,
duboka i plemenita čežnja,
tekućina iz koštane srži i iz mrežnice.
Nikada ne otkriju tu škrinju,
nikada je smetlar
ne izvuče iz katakombi.

Ni vrijeme zamrznuto u dubinama
nije moglo učiniti vidljivim
ovu čvrstu utvrdu
života.
Kamenje, voda, blato, sedefne školjke i kamenice
udružili su se u obrani
ljepote ovoga zavodljivog mjesta.

Bučna je agonija šutljivih morskih pasa
I vjetropirastih delfina.
Nemirna je oseka
zbog skrutnutoga blata s opljačkanih i odbačenih stvari.

Ocean pati.
Bol ga prožima i
potresa;
grozničavo more puno slomljenih kosti
gotovo je nalik na božanstveno biće,
na ljudsku krhkost,
na planetarnu veličanstvenost.
Šibano je i smućeno
zbog kuge i pljačke,
zbog jake morske struje.
Na naboranoj plaži
uz bolan jauk sklupčanih valova,
ispružen je div
slomljen tugom i
pomirenim sa sudbinom.

8.

Došlo je vrijeme straha
zapisano u zvijezdama,
koje je presjeklo suhonjav dan
i oslobodilo buku i lavu.

Mračna čarolija
ugasila je vatre i pjesme,
izobličeno zujanje zavladalo je
plažama i svježom travom,
putovima
i krošnjama drveća.

Bilo je to vrijeme slomljenoga ptičjeg krila
I rasklimanih gatova
gdje smo uzalud čekali.
Jer, nitko se nije vratio s mora.
Bila je to nemilosrdna utakmica,
drastičan udarac,
neobjašnjiva pustoš.

Čvrstoga pogleda usmjerena prema visinama,
prema zmiji i kondorima,
prema nepomičnome zraku
i obronku, pozivali smo
ljude na novi početak.
Zbog pokolja koji je nanio štetu, isklesao se usjek.

Na konkavnome nebu ponovo se nazrelo
štivo jednako onome koje navješćuje
novu kataklizmu.

Ne prekidajući plovidbu,
pristalo se uz molitvu i taštinu,
začuđujuće mudro
i smiono do rugla.

Posvuda su se palile baklje
i čuli se nerazumljivi glasovi.

Došli su oni koji tu nikada nisu bili,
oni koji su naišli na mjesto
na koje nisu pošli.
Bio je to početak lavine koja će se
kretati, sumnjati, suočavati se.

Pojavili su se lovački psi,
ugriz i komadanje,
nemilosrdnost,
podmukla agonija koju su uzrokovali
polubogovi od metala i vatre,
zaslijepljeni
sjajem zlata i
obuzeti pohlepom.
Započeo je čudan i pakleni delirij,
međusobno ubijanje.

9.

Pozorni na zvuk školjke,
s maglom na plećima
u nepomičnom danu,
praiskonski vlasnici
izvora, oceana i
kanala za navodnjavanje,
krenuli su strmoglavim visinama
prema gustoj prašumi
na rub ponora.
Napustili su hramove,
ali su sa sobom ponijeli svoja božanstva.
Uništili su svoja groblja,
ali su uzeli svaku uspomenu.
Zapalili su baklje,
ali nisu izbrisali tintu od aloe sa svojih nogu.

U središtima svojih naselja
podigli su nasipe od pepela.
Povorke su krenule u
unutrašnjost visoravni
gdje je nedostajalo svjetlosti
i prema vrhu
gdje ošamućuje vrtoglavica.

Pridržavajući se planova,
kamenom voljom
i čvrstoćom planinskog lanca,
zazvali su duhove zaštitnike
kako bi ih upitali
je li došao kraj i hoće li zlo prestati.

Nezaboravne su nacije
štitile nježne tajne
vjekovnog labirinta
i rođenja svijeta.
U šupljinu od granita i kvarca
pokopale su svjetlost
koja se nikada ne gasi
i otkriva stazu povratka
onima koji su krenuli onkraj smrti,
u drugi ponor,
u nedokučiv svijet bez soli,
u dublje smeđe slojeve zemlje
i u bezdušno polusjenu.

10.

Nismo bili smetnja u zlatnim palačama;
nismo sjeli na prijestolje
niti smo pili iz srebrnih i smaragdnih čaša
čekajući vijesti o otimačini.

Bili smo zlato umrljano krvlju,
suhe lubanje na drvenim ogradama,
zvjerski istrebljivani.

Bili su okrutni,
nečasni
barbari
obuzeti ludilom.

Valovi što se lome o obalu
još uvijek donose tugu zbog ubojstava,
zbog pritisnute aorte
odvojene od srca,
zbog suza, gnojnih mjehurića
i raspadnutoga mesa.

Slani vjetar i
bučne oluje
u ovome eliptičnom kutku zemlje,
pričaju o tome kako smo uspjeli izbjeći
mač i kremenjaču,
kako smo naučili prenoćiti u spiljama
kao krtice koje ne žeđaju,
kako smo naučili spavati malo i otvorenih očiju,
preživjeti jedući korijenje.
Ali, nismo se predali.

Pitajte more.
Ono je naš svjedok.

11.

Još uvijek se može vidjeti kako prolazi
avetinjski brod,
lađa s nemoćnim robovima
bačenim u tamnicu
zbog pobune.
Odavde se još može vidjeti kako
šutljiva povorka ulazi u zaljev
i zatim nestaje.
U izbrazdanoj vodi
neizbrisiva je slika
prezrenoga mnoštva
u putovanju bez povratka;
slika robova koji dolaze u crnim flotama i bez zastava.
Njima su trgovali preko bijesnih oceana.
Pokidani su lanci
i strašna je kazna.
Oni su pjevali ne bi li otjerali nesreće
i bili uspravni pred bičem;
oni su bili izudarani i stavljani
u kaveze,
s modricama u kostima
i bijesom smotanim iza zuba.
Prisilni apatridi
u stranu zemlju
koja je na kraju postala njihova
a ne zemlja onih koji su upravljali
njihovom sudbinom.
Naša je povijest
ropstvo i sloboda,
stizanje i vraćanje,
dolasci i povratci,
oproštaji i ponovni susreti.
Uvijek se nosi u sjećanju
vječna voda
i mirnoća njezinih veličanstvenih pučina.

12.

U vrijeme ljetnog solsticija
nemoguće se boriti protiv vrućine.

Zapara na obzorju
cijedi naše čežnje
koje padaju u more
kao kapi znoja omotane dimom,
kao biseri što se raspadaju u zraku,
koje nitko neće pronaći.

Savijaju se cinčani krovovi
pod sunčevim snopom svjetla;
znojimo se u podnevnom mamurluku,
u dnevnome snu,
ispred plaže izbrazdane
kobilicom broda koji više neće ploviti.

Obuhvaća nas neopisiva nostalgija
da se vratimo u svoju daleku zemlju
iz koje potječu naši predci,
kako bismo ih pokopali među njihovim drvećem,
njihovim leopardima
i njihovim nebom.

Jer, krv gori plamenom,
ražarena željom za povratkom
žuđenome prvobitnom korijenu.

13.

U nenaseljenim zakutcima,
na rubovima tišine
koja se širi među mirisnim otocima
i njihovim spužvastim voćnjacima;
u uskome zaljevu
koji ne spava
i jauče uz lelujanje mora,
u gradu opasanom zidinama
i obavijenom strahom,
pred tvrđavom
i topovima s bojnog broda,
uz odjeke koje prate vika i pljačka,
u pregibima obzorja,
dan za danom,
uvijek u isti sat,
u more se bacaju blaga
koja nisu mogli ponijeti.
Živahna divota
prati pad sunčanog medaljona
na granicu prostranoga oceana
i naše grozničavo srce
zarobljeno u plimi.

14.

Kiklopski,
ogromni
osvajači
kreću se kičmom otoka.

Tako ih dobro poznajemo da ih se više ne bojimo.
Gledamo ih u lice
kako bismo
prepoznali naše uništavatelje.

Budući da tolike godine slušamo njihovo urlanje,
pripremamo se za smrtonosni udarac i čekamo
njihov osvajački korak
koji nas proždire i rasplinjuje se.

Snažni vjetrovi će se i dalje vraćati
sa svojim kišama pretvorenim u oluje,
točni,
besprijekorni i zloćudni,
bez milosrđa
nad nesrećom slomljenih stabala
i riba raskomadanih na koraljnim
preprekama.
Ali mi, slični leptirima,
nismo se uplašili
bijesa koji nas je obuzeo
ni tame.
Uvijek ćemo trajati.

15.

Uz oproštaje koji se bliže,
tu će se kotrljati
naše suze.

Ostarjeli, bolnih nogu,
zavijat ćemo od nemoći
i ispljunut našu sudbinu
u odsjaj salitre.

Tu ćemo ležati,
nepodmitljivi,
raspuknuta srca i zgrčenih ruku.

Argonauti u ponoru
nedokučivih voda
gdje se tek nazire zamućenost.

Čudesno pucketanje
između vode i zore
koje je pripomoglo našem rođenju
ponovno će se pojaviti uz purpurnu lađu,
uz lepršanje žalosnih zastava,
uz pratnju ptica
i tužnih riba, kako bi bilo uz nas na samrti.

I svakoga ljeta
doći će pelikani
da nam donesu cvijeće
dok čekamo da konačno dođe očekivani trenutak
da izronimo iz duge obamrlosti,
da ponovno otvorimo oči,
da se prilagodimo svjetlosti
i nepoznati, strani,
uronimo u mnoštvo mekušaca i školjaka
koje vlada ovim obalama.

16.

Jedan galeb leti u smjeru sjeveroistoka.
Sam je i trag mu se gubi u zalasku sunca.

U zraku ne ostaje ni obris,
ni nabor,
ni lepet krila.

Na nebu indigo boje,
iznad pjenušavog mora,
odjednom se pojavljuje jato ptica
koje lete u istome smjeru.
Poziv,
neopoziva sudbina,
povorka u zraku,
prolazna mrlja sačinjena od malenih ptica
crvenih kljunova
čija srca ubrzano lupaju.

Kriještanje
koje se pojavljuje niotkuda
sve je jače dok se pjevuše pjesmice
i opisuje junaštvo
nevjerojatnih podviga.

Tu sam rođen i tu ću umrijeti (Aquí nací y moriré)

Tu sam rođen;
u sićušnom zrnu soli
što je
plutalo prepušteno moru
i smjestilo se u majčinu posteljicu boje
akvamarina.

Njezina majka,
moja baka, imala je grubu kožu
kao i svi oni koji su stigli iz dalekih sela
na afričkoj obali.

Tu sam odrastao,
uz udare valova o stijene
i snažne oluje na plažama;
među zarđalim željezom
koje je narušilo čistoću i finoću pijeska.

Od staroga drveta
napravili smo kuću i križeve,
mol za dobrodošlice i oproštaje,
kanue koji su nas nosili u velike daljine
i bili trajni kao prolaz vremena u kojemu je
mladi ratnik postao starac.

Bio sam vilinski konjic
i letio među veličanstvenim morem
šarenih leptira.
Bilo je jako dirljivo vidjeti
kako se po obalama očuvanih djevičanskih plaža
šire grimizna, ljubičasta i crvena boja.

Nagomilao sam godine
slušajući kucanje bliskih srdaca
koje još uvijek odjekuje u istrošenim bubnjevima
koji se raspadaju,
u znojnim bokovima majki koje su se, rađajući djecu,
otvorile kao cvjetovi.

Jako sam dugo,
gotovo čitavu vječnost, živio u rascjepu
između gorko-slatkog djetinjstva
i starih iskrivljenih kostiju
nagriženih dnevnim preživljavanjem i
godinama kad sam bio bez zuba da mi više
ne ujedaju dušu.

Vratit ću se u maleni zaljev svojega djetinjstva,
do zida o koji udara more,
na ulice prekooceanskoga grada
gdje teku svitanja i sutoni,
u sivilo pljuskova,
u lokve na pločniku,
i pred drvena vrata.

Nebesko plavetnilo me je opijalo i raznježivalo;
gledao sam kako vrijeme,
uz sjaj kamena lazura
koji me je ispunjavao beskrajnom srećom
i uz nepodnošljive gubitke i odlaske
što su pustošili moju dušu,
nepovratno prolazi.

Lagano ću pasti u sjajnu vodu
u kojoj sam plivao pod velom slobode.

Umrijet ću poslijepodne
- i neću moći ugledati sljedeću zoru -
kad ishlapi moje podrijetlo,
neizbježna i samotna
mrvica soli,
i pretvori se u atome što lutaju;
kad je pobijedi svjetlost,
kad se na plaži raspadne
posljednji val koji vide moje oči
i kad se od obale ponovno počne odbijati valovlje
koje će me, kao oštećeno deblo,
kao prepolovljenu školjku,
kao slomljenu riblju kost,
kao vlažnu mumiju obavijenu u krpe od algi,
rascjepkane utrobe
i samljevenoga srca, bez krika i jauka,
odnijeti na mjesto gdje se miješaju slana voda
i slatka zemlja.
Zaplovit će papirnati brod
koji sam napravio kao dijete i izgubio ga;
ali neću plakati kao tada.

I dalje ću kaskati zajedno s morskim konjicima
u vodenim vrtovima
kao da preživljavam neko drugo djetinjstvo,
kao da obnavljam godine
i skupljam raspršene djetinje radosti.

Pojavit će se druga djeca,
majke drugih majki,
a ovdje će biti i njihova sveta domovina.

Tu ću ostati zauvijek;
u mjestu gdje sam rođen.

U toj profinjenoj svjetlosnoj niti
koja je ušla u moje zjenice kad sam rođen
i nestat će iz njih kad budem umro;
u tome povlaštenome i ljupkome
komadiću zemlje,
između dva čudesna oceana.1

Prijevod sa španjolskog i bilješka o piscu:
Željka Lovrenčić