Vrsni umjetnik riječi

1.

Uvijek se u sličnim (svečanUvijek se u sličnim (svečanim) prigodama nastoji o bilo kojem hrvatskom pjesniku izreći isključivo ono najbolje; uvijek ga želimo prikazati ka­o iznimno vrijedna, iznimno uspješna i vrsna pjesnika. Vrsnoga umjetnika riječi, osobnost koja je znala pretakati obično u ne­obično, osobnost koja je umjela kovati riječi ka­o najbolji kovač, osobnost koja je od svojih po­imanja svijeta stvarala kovine, zlatom optočena i mnogoznačno obilježena pjesnička tkanja. Znamo se diviti njihovu umijeću, kadšto precjenjivati njihove po­etske svjetove. U Krklečevu slučaju možda bi valjalo ustvrditi: bi­o je pjesnik ekspresi­onističkoga koncepta od 1914. do 1928. godine, a nakon tog razdoblja svoje je pjesništvo usmjeri­o čvrstim i strogim formama, oblicima vezanoga stiha, vrlo često sonetima.

One godine kada objavljuje svoju prvu zbirku pjesama, riječ je o 1919., susreće ga Miroslav Krleža, zadivljen Krklečevom lijepom valovitom kosom i prozirnim plavim očima. Pita ga odakle mu ta prirodna ljepota, odakle mu takva apolonska, starogrčka božanska ljepota. Krklec odgovara, moja je majka Engleskinja, Wel­lsova sestra, sestra onoga pisca koji je napisa­o Vremenski stroj, koji je bi­o britanski špijun, koji je pisa­o sci­ence ficti­on, koji je među prvima pokuša­o dočarati Rat svjetova i navijestiti u literaturi ono što danas držimo paradigmom znanstveno-fantastične literature. Takav, plavokos i plavo­­ok Krklec poziva u dvorac kraj Varaždina jadnoga Antuna Branka Šimića, ugošćuje toga tuberkulana, nezavršena gimnazijalca, čovjeka s kojim će Krklec najprije biti vezan mnogostrukim sponama, a zatim se definitivno razići, polemizirati i kojega će se odreći, ka­o što se samoga Krkleca odreka­o Šimić, Hercegovac, zaljubljen u jedinstveno zvjezdano nebo i izgubljen u ispražnjenosti i pustoši nebeskoga plavetnila.

U jednoj je prigodi Josip Vaništa upita­o Krležu: »Je li bi­o burzovni senzal?«, a ovaj bez milosti odgovara: »Ne, bi­o je jedan od tri Stojadinovićeva tajnika«.1 U Krklečevu životu, ma koliko ga Augustin Stipčević nastoja­o prikazati u najboljem svjetlu,2 bilo je i ostalo mnogo nepoznanica, mnogo se toga u tom životu prikazalo i dogodilo gotovo nevjerojatno, no voljeli ga ili ne voljeli, Krklec se uvijek zna­o postaviti kako valja, kako je to određenom režimu odgovaralo: u rasponu od Austro-Ugarske Monarhije, Države SHS, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske do socijalističke Jugoslavije.

Dakako, navedene bi­ografske činjenice nimalo ne umanjuju njegovu pjesničku vještinu, njegovo po­igravanje riječima, njegov élan vital, njegovu životnu razbarušenost, erotomaniju, sklonost ženama i piću, vazda ne­utaženu žeđ za sjetilnim senzacijama. Čovjek koji bijaše konzulom u Zemunu za NDH, a netom nakon 1945. djelatnim sudi­onikom Suda časti Društva književnika Hrvatske i akademikom već 1951. Da, bi­o je Krklec vazda miljenik svake vlasti, koliko one kraljevske, kad je zabavlja­o gripom shrvana Karađorđevića, toliko one komunističke, kad je vicevima zna­o u Dvercima uveseljavati družbu Broza Josipa Tita, Vladimira Bakarića i Steve Krajačića. Kažu, bi­o je toliko blizak s konobaricama i kuharicama da bi ga kroz prozor pripuštale u svečane odaje kraljevske i komunističke, a on bi se snalazi­o poput ribe u vodi i pliva­o umješno i vješto ka­o kakav pelivan ili pliskavica, nijedno mu sklisko tlo nije moglo pomutiti ravnotežu...

Prisjećamo ga se na onoj čuvenoj fotografiji kako u Društvu književnika Hrvatske, s obveznom cigaretom, razgovara s Dobrišom Cesarićem, Dragutinom Tadijanovićem, Milanom Marjanovićem i Marijanom Matkovićem. Fotografija za pamćenje. Sve sami velikani, samo im još nedostaju Miloš Crnjanski i Miroslav Krleža.

Krklec, srcolomac, sućutan prema ženama, osobito ženama patnicama, konobaricama i bludnicama, sklon bo­emi, vičan dobroj kapljici, vješti kozer i vicmaher, zapravo je čudesna pojava u hrvatskoj književnosti koju je naša kritika navlačila na razne Prokrustove posteljice, spominjući uz njegovo ime Vladimira Nazora, Rilke­a, Matoša i »gričane«, Vidrića, Domjanića i Krležu, a od kojih ga je navlačenja brani­o »argumetima drukčije forme mentis« još 1926. godine mudri Antun Barac.3 Njegova bo­ema koju je zna­o njegovati ka­o i svoju kosu svrstavala ga je uz bok pjesnicima poput Matoša, Ujevića i Wi­esnera.

Čudan je Krklec bi­o svat, nipošto bezazlen, a uvijek u središtu pozornosti. I premda je ispisa­o čitave kanconijere, bavi­o se zdušno feljtonistikom kakve danas više nema i prevodi­o je svjetske klasike, ali on još uvijek nema, bez obzira na činjenicu što se o njemu mnogo pisalo, svoje monografije, bolje rečeno, još uvijek nema istinskoga pravorijeka o vrjednotama njegove literature. Odabrana mu djela obasežu pet svezaka, ali lišena pravoga predgovora i suda.4 Augustin Stipčević trudi­o se za potrebe Pet stoljeća hrvatskeknjiževnosti frizirati njegovu bi­ografiju i kritički valorizirati njegov opus ka­o samoniklu i izvornu umjetničku tvorevinu; drugi kritičari, posebice u vrijeme njegovih prvih knjiga pjesama, dočekaše ga ka­o iznimnu vrijednost, da bi ga, u najnovije vrijeme, utemeljeno i s valjanim razlozima, uz ekspresi­onizam veza­o Cvjetko Milanja.5

2.

Dok je još traja­o Prvi svjDok je još traja­o Prvi svjetski rat i raspadala se Austro-Ugarska Monarhija, Krklec odlazi u Beč gdje upisuje Hochschule für Bodenkultur. U Beču je sluša­o predavanja Karla Kra­usa, upoznavši se s ekspresi­onizmom avant-let­tre. U Beču je dočeka­o raspad Monarhije i vraća se u domovinu »s vojnicima neke bosanske regimente« i nosi u svojem putnom kovčegu čitava godišta časopisa Karla Kra­usa Di­e Fackel, berlinsku ekspresi­onističku reviju Der Sturm i nekoliko knjiga Rilke­ovih, Bahrovih i Altenbergovih. Naramku tih knjiga i časopisa koji su bitno utjecali na hrvatsku književnost od 1914. do 1928. godine treba pridodati Ge­orga Trakla, Heyma, Däublera, Lo­erke­a, Dehmela... Dakako, sva ostala izvorišta valja tražiti u Ni­etzsche­a i njegovu po­imanju i patosu Novoga čovjeka.

Na samom izdisaju hrvatske moderne, prije točno stotinu godina, po smrti Matoševoj i objavljenoj Hrvatskoj mladoj lirici, nakon sarajevskoga atentata i početka Prvoga svjetskog rata sve se bitno mijenja: nestaje ljepoduhnosti »mladih liričara«, iščezava »gričanska« formula pisanja... Krklec, u dobroj mjeri određen Matoševom bo­emom i impresi­onističkim stilskim značajkama svojih prvih pjesama, vrlo brzo zajedno s Donadinijem, Šimićem i Žarkovićem tvori prilično zatvorenu po­etičku skupinu na temelju ekspresi­onističkoga koncepta književnosti. Istina, nikada se Gustav Krklec ne će osloboditi impresi­onističkoga i novosimbolističkoga uzorka pisanja, no njegove zbirke pjesama Lirika s predgovorom Donadinijevim iz 1919. godine, Srebrna cesta s predgovorom Milana Bogdanovića iz 1921., Nove pesme iz 1923., Izlet u nebo iz 1928. – uglavnom su u znaku ekspresi­onističke po­etike. Koliko su Krklečeve dodirne točke s ekspresi­onizmom vidljive i prepoznatljive, dovoljno je zaključiti iz njegova pokretanja – zajedno sa Šimićem – časopisa »Juriš«, ali i kasnijih Krklečevih članaka o ekspresi­onizmu (»Zapis o Karlu Kra­usu« iz 1961. godine, »In memori­am G. Groszu« iz 1959. i »Plavi jahač« iz 1961.).

Krklec doživljuje ekspresi­onizam ka­o »općenitu oznaku za pokret koji dodiruje sva područja duhovnoga života u znaku otpora protiv dotadašnjeg ‘čulnog’ po­imanja utisaka spolja, suprotstavljajući mu ‘duševni’, unutarnji izraz, ili tzv. ekspresiju«.6 Začudo, i­ako se raziša­o sa Šimićem, u svojim svjedočenjima o ekspresi­onizmu ka­o bitnom i snažnom poticaju koji se i u njegovim stihovima sve do 1928. godine može razvidno pratiti, Krklec s popriličnom jasnoćom i spontanim doživljajima temeljaca ekspresi­onističke struje iskazuje veliku informiranost i po svoj prilici još uvijek nedostatno osvijetljenu svoju vlastitu ekspresi­onističku stazu. Uza tu stazu, Krklec ostaje vjeran već spomenutoj impresi­onističkoj i novosimbolističkoj po­etici. Pokušajmo samo u naznakama oprimjeriti na nekim Krklečevim pjesmama čiste ekspresi­onističke reflekse.

Primjerice, u pjesmi »Umorno jutro« on dakako slobodnim stihom, šimićevskom inscenacijom, šimićevskim ugođajem praznoga, umornoga, mutnoga jutra iskazuje svu suvišnost života i životnih radosti. Sve izgleda strano i daleko, otuđeno i bez smisla: »Sve su stvari daleke i strane. / Svjetlo bode oči hladnim šiljcima. / Prhnuli su krikovi iz tijela / ka­o divlje ptice iz kaveza. / Mrtva leži na dnu duše strast. / U prozorima šume teški oblaci. / Mutno, sivo jutro dolazi / u moju sobu krotkim korakom / ka­o bludnica«. Sam ugođaj ove pjesme, osjećanje lirskoga subjekta, odsječni stihovi, sloboda riječi, sve je zapravo teška ekspresija unutarnjega stanja pjesnikova, koje može biti uzrokovano različitim razlozima, u prvom redu, razlogom egzistencijalne izgubljenosti.

Promotrimo li pjesmu »Pjesma samotnog stabla«, opet susrećemo inventar tipičan za ekspresi­onistički koncept pjevanja: »Pjeva stablo usred žute livade, / žute, ljetne molitve, / radost vrelog ljeta«. Krklec isto tako, opjevavajući grad ka­o otuđenost, ka­o gubitak svake nevinosti, ka­o prijetnju, ka­o moralnu kaljužu, u pjesmi, zapravo po­emi »Grad« su­očuje nas s izvornom metaforom grada ka­o »zelenoga pa­uka« koji proždire svaku ljudskost i kojega je žrtvom suvremen i moderan čovjek, a posljednji stih »Smrt«, pisan velikim slovom opet podsjeća na isto­imenu Šimićevu pjesmu. Dok je Šimićeva pjesma »Grad« kratka ekspresija, u Krkleca je zapravo po­ema, ali izrečena, rekli bismo, dinamički, kinetički, ubrzano, filmično – ka­o da se pred nama odvija film brzih, više nego turobnih slikâ; na­ime grad, ta zvijer, proždire i prijeti, ka­o surov gospodar života i smrti u kojemu nema milosti ni za koji sloj, i od toga se gospodara života i smrti ne može umaknuti, pobjeći od njega ili mu uteći. Ne, on je poput zvijeri u pustinji i čeka, vreba sa svakoga raskrižja, iz svake kuće, sa svake strehe; zeleni pa­uk koji vampirski želi ljudsku krv i djetinje tijelo...

3.

Čitamo li Krklečeve stihoveČitamo li Krklečeve stihove od prvih pjesama, negdje iz 1917. godine pa do pjesama ispjevanih 1928. – istinski se nalazimo ka­o »opustošene duše«, osobnog osjećanja istrošenosti i potpune iscrpljenosti; svi se prisjećamo i poznatog uzvika kako je nakon Auschwitza nezamislivo pisati pjesme; stječe se dojam kako su tijekom Prvoga svjetskoga rata i prvih godina versajskoga mira životne stvari bile toliko krhke, popucale su u raznim ligama naroda, kako se na ruševinama pobijeđenih i pobjednika polako uzdižu aveti, sablasti novih ide­ologija i totalitarizama u koje pjesma ili pjesnik više ne može vjerovati. Štoviše, pjesnik je sav u beznađu, sav je ru­ina, sav je – makar bi­o snažna zdravlja i volje za životom – sama smrt, prolaznik za kojim ne će ostati ništa. Ulice su zmije, ulice su ubojice, smrt i prolaznost tada su temeljna Krklečeva duhovna izvorišta. Istina, naći će se unutar njegovih tadašnjih stihova i transcendencije, personalnih doživljaja Boga, primjerice u pjesmi »Stvaranje Boga« koju valja razumjeti ka­o čovjekov uzaludni postupak da sebi ostvari kakvu-takvu nadu; Bog u Krklečevu svijetu može biti prisutan po svome kre­aci­onističkom načelu, ili može, ka­o u Antuna Branka Šimića, svojom blagošću bdjeti nad »svakim našim grijehom« (ka­o u pjesmi »Sunce Božje dobrote«). Kadšto ga pjesnik i doziva – ka­o primjerice Silvije Strahimir Kranjčević – da zadovolji etičku pravdu i ravnopravnost među ljudima, npr. u pjesmi »Dozivanje Boga«.

Krklec ka­o pjesnik ipak nije toliko retoričan, patetičan ili društveno za­uzet ka­o što su to bili recimo Cesarec ili Krleža. U Krkleca više prevladavaju njegova izdvojenost, samoća, osjećaj prolaznosti i uzaludnosti života. No s druge strane, i to je u određenom smislu paradoks, jer Krklec je vitalistički nastrojen, on ljubi i žudi, on bi žarko hti­o uživati život. Koliko mu je u tom pogledu značila bo­ema, odnosno koliko ga je nosila opijenost ženskim elementom i svim životnim radostima, u neku je ruku dihotomija njegova unutarnjega »ja«, njegova bića. Razapetost – gotovo kranjčevićevska – ka­o da obilježuje njegov pjesnički svijet: s jedne strane jak osjećaj smrtnosti, s druge pak neza­obilazna vedrina.

Zna se isto tako počesto naglašavati Krklečeva zavičajnost, znaju ga promovirati u predstavnika zagorskoga kruga, poput Milkovića, Wi­esnera, Häuslera, Prpića, Galovića, Domjanića. Istina, naći ćemo u Krklečevoj po­eziji mnogo stihova koji su zavičajne naravi, koji ga izravno povezuju npr. uz maruševečke pejzaže i varaždinske vedute, no daleko je Krklec od prostodušnoga, na­ivnoga i djetinje bezazlenoga, usko zavičajnoga. Svakako ne u svojim početcima pa sve do 1928. godine, a onda se sa zbirkama Ljubav ptica iz 1926. i Izlet u nebo iz 1928. Krklec približuje misa­onom, refleksivnom i meditativnom pjesništvu. Možda to ne će ostati nekim značajnim prinosom, jer neki kritičari spominju potonju zbirku ka­o lirski pad, no svakako se od 1928. godine čita novi, drukčiji Krklec.

Taj novi Krklec, koji se nakon pršteće slobode stihova vraća sonetnoj formi, njeguje zatvorene oblike, rabi jedana­esterac, riječju, piše vrlo solidnu po­eziju na vidljivom tragu novosimbolističke po­etike. To se u prvom redu odnosi na zbirke Darovi za Bezimenu iz 1942. i Tamnicu vremena iz 1944. godine. Potonja je zbirka posvećena Mihovilu Kombolu i njegovu izvrsnom prijevodu Dante­ove Božanstvene komedije, uglavnom riješena u dvostisima i jedana­estercima; međutim, ne bih se, ka­o što je to učini­o Augustin Stipčević, usudi­o govoriti o zbirci koja navješćuje i pjeva o strahotama Drugoga svjetskoga rata; prije bih reka­o kako je to – ka­o što je to bi­o slučaj i s Jamom Ivana Gorana Kovačića – refleks na kongenijalan Kombolov prijevod, dakako u prvom redu refleks na Dante­ov »Paka­o«. Osim toga, brojne su mu pjesme objavljene prije 1941. godine i ne mogu se dovoditi u neposrednu vezu s ratnim događanjima. Istina, svojim naslovima pjesme se rječito naslanjaju na Dante­ov »Inferno« (primjerice »Pomrčina«, »Suze«, »Strah«, »Trulež«, »Zgarište«, »Zmije« i sl.).

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata Gustav Krklec je svoj opus obogati­o vrsnim epigramima, ali i po­ezijom za djecu, ka­o što su Telegrafske basne. No nije odoli­o zahtjevima vremena pa se i u njegovoj po­eziji mogu naći stihovi koji prate socijalistički razvoj zemlje i koji su izravno društveno angažirani.

Spominjujući se, dakle, u prigodi 115. obljetnice Krklečeva rođenja, spominjujući se njegove ljubavi prema međimurskom, varaždinskom i zagorskom podneblju, spominjujući njegovu vitalnost i vedrinu, ali i klonuća i teških osjećaja prolaznosti, posebno ističemo njegovu ekspresi­onistički prodahnutu liriku od 1919. do 1928. godine te strogo vezani stih kojim se oglašuje četrdesetih godina. Ne smije se mimo­ići i njegovu feljtonističku djelatnost, posebice njegova Pisma Martina Lipnjaka iz provincije iz 1956. i Noćno iverje iz 1960. godine, brojne zapise koji nam uvelike pomažu razumjeti njegovu osobnu po­etiku i njegove odnose s nizom hrvatskih i stranih književnika. Ti zapisi odraz su mnogih pojava i događaja iz hrvatskoga kulturnoga života, na neki način pregled naše kulturne povijesti.

Napokon, ne možemo mimo­ići i njegovu prevodilačku djelatnost: Krklec je prevodi­o – ne ćemo reći sustavno – ali prevodi­o je s ruskoga, mađarskoga, engleskoga, slovenskoga, slovačkoga i njemačkoga jezika. Prevodi­o je Babelja, Kästnera, Brechta, Puškina, Prešerna, Rilke­a... Vješt versifikator i iznimno osjetljiv stilist u svojoj vlastitoj lirici, iskaza­o se i ka­o vrstan prevodilac. Je li pak njegova vrlo poznata, pa i čuvena pjesma Srebrna pjesma dug Ra­ineru Mariji Rilke­u i u kolikoj mjeri – neka se s time pozabave u prvom redu germanisti. Pa ipak, nikako ne bismo htjeli umanjiti vrijednosti ove Krklečeve pjesme: ta nekada su se sadržajne srodnosti znale vrlo često priznavati i na njih se vrlo često upućivalo.