U 6. broju Kola (2013.), str. 135–151, časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu s nadnaslovom Stajališta na str. 135–151 objavljen je tekst armenskoga kroatista iz Bakua u Azarbajdžanu Artura Rafaeloviča Bagdasarova o novom hrvatskom pravopisu. Budući da je u tom tekstu izneseno niz netočnosti, nagađanja i konstrukcija o Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i samome Institutu, molim cijenjeno Uredništvo Kola da objavi ovaj tekst kao moju reakciju na nj.1
Ne kanim raščlanjivati sve netočnosti, konstrukcije, pretpostavke i umišljaje koje je iznio u njemu jer ih je previše, ali bih se zadržao na nekima od njih. Budući da je autor u članku odlučio »pokušati ukratko opisati društveno-jezikoslovni prilaz postanku i stvaranju Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (HP IHJJ)«, važno je naglasiti da on ni na koji način nije bio uključen u rad na institutskome Pravopisu, niti je na bilo koji način sudjelovao u bilo čemu što se tiče institutskoga Pravopisa, čak se nije udostojao uključiti se u javnu raspravu o pravopisnim pravilima, pa nije jasno otkuda autoru članka znanja pa i pravo »opisivati društveno-jezikoslovni prilaz (što god to značilo) postanku i stvaranju« pravopisa kad niti o postanku, a još manje o stvaranju doista nije upućen. Količina tekstova koje je u posljednje dvije godine proizveo o institutskome Pravopisu ni na koji način ne daje mu za pravo da si utvara da je kompetentan, obaviješten i uopće upoznat s bilo čim što je u vezi s Pravopisom. Upravo suprotno, njegov je prvi uradak (objavljen na portalu www.hkv.hr pod nazivom Načertanije MZOŠ-a i ministrova savjetnika Goldštajna: Jad i čemer hrvatskoga pravopisa) pokazao da je pristran, neobjektivan, podložan tuđim mišljenjima, uopće da je neznanstven u pristupu znanstvenim stvarima i kao takav neprihvatljiv kad se govori o predmetu koji bi rado opisivao.
Artur je Rafaelovič u svojim tekstovima, a ponavlja to i u ovome, napisao ipak neke rečenice koje vape za time da budu demantirane, i to stoga što on (a možda i neki drugi) ponavljajući ih misli da ih čine istinitima, ali to jednostavno nije i ne može biti tako.
Primjerice, kao začetnicu novoga institutskoga pravopisa autor navodi bivšu ravnateljicu IHJJ-a Dunju Brozović Rončević, a kao potkrepu navodi i njezinu izjavu na jednoj od sjednica Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (listopad 2006.), u kojoj stoji da je »iznijela stav ustanove koju predstavlja u Vijeću Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude, nego rad skupine stručnjaka na temelju zaključaka Vijeća... Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja autorska djela (Katičić, Ježić)...« Iz samoga navoda razvidno je da je dr. Brozović Rončević iznijela stav svoje ustanove, u kojoj se dugi niz godina govorilo o pravopisu, ali je znakovit podatak kako su i predsjednik i potpredsjednik Vijeća za normu promptno reagirali i otklonili mogućnost da novi pravopis načini »skupina stručnjaka« (možda iz Instituta, ali to nije rečeno), nego da ne treba »isključiti autorska djela«. Što se nakon listopada 2006. zbilo, danas je valjda svakomu jasno: Institut pod vodstvom dr. Brozović Rončević nije ni pokušao izraditi pravopis, a pravopisi Babić-(Ham)-Moguš spretno su na korice od 2007. stavljali »Usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika«, premda to u mnogim segmentima nisu bili (pisanje jata iza pokrivenoga r, pisanje polusloženica i složenica, pisanje odnosnih pridjeva od stranih imena itd.).
Ili, recimo, autor navodi članak u Jutarnjem listu od 17. veljače 2012. godine, u kojem je g. Slavko Goldstein kao posebni savjetnik premijera za kulturu te nakladnik predlagao ondašnjem ministru znanosti, obrazovanja i sporta rješavanje pravopisnoga problema, što je ministar Jovanović »vrlo ozbiljno razmotrio pa će uskoro, najavio je, imenovati tročlanu radnu grupu za izradu Osnovnog pravopisnog rječnika te odrediti jaka lingvistička imena kao recenzente.« Što se nakon veljače 2012. dogodilo, također je svakomu jasno: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje odlučio je u lipnju na sjednici Znanstvenoga vijeća izraditi jedinstveni pravopis na načelima danas već svima dobro poznatima ne obazirući se na savjete bilo čije bilo kome.
Autor se upušta u »povijesnu rekonstrukciju« imenovanja ravnatelja Instituta i navodi kako je Upravno vijeće Instituta imenovalo mene na položaj ravnatelja »umjesto ravnateljice dr. sc. Dunje Brozović Rončević«, što je potpuna neistina jer dr. Dunja Brozović Rončević nije osvojila treći mandat u prosincu 2011. zbog krivotvorenja bibliografije, pa tako ja nisam došao »umjesto nje« jer je dužnost ravnatelja šest mjeseci nakon dr. Brozović Rončević obnašala dr. Nada Vajs Vinja, nego sam kao jedan od dvojice kandidata (drugi kandidat također iz IHJJ-a) u tajnome glasovanju izabran sa svih pet glasova »za«. Članovi Upravnoga vijeća bili su prof. dr. Ivo Pranjković, prof. emeritus Josip Silić, dr. sc. Alemko Gluhak te dva predstavnika Instituta (dr. sc. Lana Hudeček kao predstavnica Znanstvenoga vijeća Instituta i dr. sc. Ivana Kurtović Budja kao predstavnica svih zaposlenika IHJJ-a).
O tome koliko je Artur Rafaelovič objektivan i znanstven govori i njegova rečenica kako u Strategiji Instituta 2010.–2015. »ništa ne piše o projektu pisanja novoga pravopisa« te to potvrđuje citatom iz Strategije da je jedna od temeljnih zadaća »proučavanje gramatičkoga ustroja hrvatskoga standardnog jezika kao podloge za izradbu normativnoga rječnika, pravopisa (istaknuo Ž. J.)...« Autor nakon toga skoka u vlastita usta, ničim izazvan, zaključuje da je »ostvarenje pripreme novoga pravopisa naručilo (sic!) MZOS...«. Svaki je komentar zapravo suvišan.
To što autor navodi netočan nadnevak predstavljanja Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a u Hrvatskome državnom arhivu, koji nije bio 14. nego 15. travnja (a to je podatak koji je vrlo lako provjerljiv), može mu se oprostiti, ali nazivati radnu skupinu za izradu pravopisa podrugljivo »pravopisnom družinom« doista je neprimjereno i uvredljivo, premda je autorova teza daleko uvredljivija: »Pravopisna družina ... vjerojatno je očekivala da će se u raspravu uključiti strukovnjaci i sve znanstvene, obrazovne, kulturne i medijske ustanove kao i ostala zainteresirana javnost, ali nije došlo do odziva ponajprije od strane struke, tj. ustanova bitnih za rad s hrvatskim jezikom (sic!)«. Činjenica je da smo pozvali sve znanstvene, obrazovne, kulturne i medijske ustanove i sve govornike hrvatskoga jezika da kažu svoje mišljenje o predloženim pravopisnim rješenjima iz radne inačice Hrvatskoga pravopisa. Neki su to učinili (čak i autor navodi da smo dobili 400-tinjak pisama primjedaba i prijedloga), a neki nisu. Što smo mi očekivali, to autor teksta ne može znati. A ono što smo dobili, silno nas je razveselilo jer je doista javna rasprava uspjela, predložena pravopisna rješenja preinačili smo u skladu s unaprijed izraženim načelima rada i radna je inačica mogla ići Znanstvenomu vijeću na razmatranje i usvajanje. Kako bi potkrijepio svoju tezu o valjda neuspjeloj javnoj raspravi, autor navodi sedam kroatističkih odjela s hrvatskih fakulteta i sedam kulturnih ustanova koje nam nisu poslale svoje primjedbe. Ne bismo ulazili u motive neodgovaranja na naš poziv navedenih kroatističkih odsjeka, ali autor bi trebao znati da je primjerice Katedra za hrvatski standardni jezik FF-a u Zagrebu, nakon što je dobila na stručno mišljenje Hrvatski školski pravopis Babića, Ham i Moguša, cijeli rukopis u studenome 2004. proglasila neprihvatljivim i lošim te mu nije dala prolaznu ocjenu. A kako stara latinska kaže Qui tacet, consentire videtur, mi zaključujemo da na tekst radne inačice Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a nisu imali primjedaba jer kad su ih u prethodnim slučajevima imali, onda su ih jasno i artikulirali.
To što je radnu inačicu pravopisa Razred za filološke znanosti HAZU-a ocijenio kao djelo koje unosi »novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja« iz današnje se perspektive može sagledati daleko bolje nego što je to bilo potkraj travnja 2013. godine. Naime, Razred za filološke znanosti isprva je ideju pisanja jedinstvenoga pravopisa ocijenio kao suvišnu, nepotrebnu pa čak i štetnu za hrvatski jezik, da bi potom na izvanrednoj sjednici Razreda 20. svibnja iznio pisanim i usmenim putem svoje primjedbe na predložena pravopisna rješenja tražeći da ih autori usvoje »kako bi im pravopis bio prihvatljiv«. Artur Rafaelovič navodi tu činjenicu, ali budući da nije sudjelovao u radu na pisanju Pravopisa lapidarno zaključuje kako taj pokušaj nije urodio plodom. Arturu Rafaeloviču na znanje: Znanstveno vijeće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na tematskim sjednicama o Pravopisu u svibnju 2013. godine raspravljalo je o svakoj točki koju je predložio Razred za filološke znanosti HAZU-a i neke djelomično, a neke u potpunosti prihvatio.
Danas je sasvim pak jasno da nikakva nemira i nestabilnosti u jezičnim pitanjima od tada nije bilo. Upravo suprotno! Jedini nemir zahvatio je dvoje-troje jezikoslovaca, od kojih je jedna Nataša Bašić, drugi je Artur Rafaelovič Bagdasarov, a Sanda Ham bila je tek lagano uznemirena pravopisnim rješenjima. No, s tolikim se nemirom hrvatsko jezikoslovlje relativno lako nosi.
O tome jesmo li u raspravu o pravopisnim pravilima trebali uključiti i »obične« govornike hrvatskoga jezika, autora upućujemo na poruku prof. Hansa Zehetmeiera, bivšeg bavarskog ministra kulture i predsjednika Vijeća za njemački pravopis, koju nam je uputio tijekom javne rasprave u travnju 2013. godine, a to su dvije važne stvari: ne isključujte »obične« govornike iz donošenja pravopisnih pravila i nemojte pravopis regulirati prekruto. Niti jednu od tih, kako kaže prof. Zehetmeier, njemačkih pravopisnih pogrešaka nismo načinili: otvorili smo široku javnu raspravu, a imamo i preporučene i dopuštene inačice.
Nije nam jasno kakva je štetnost za etnolingvokulturu Hrvatski pravopis IHJJ-a ako je riječ o ideji rješavanja višegodišnjih prijepora u hrvatskome jezikoslovlju (uzgred, pojam etnolingvokultura i pridjev etnolingvokulturni u hrvatski je jezik uveo upravo Artur Bagdasarov, pa se izraz može smatrati bagdasarovizmom, koji sam rodonačelnik rabi do iznemoglosti: barem dva-tri puta u svakome tekstu).
Zaključno: Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je u napisu u 6. broju Kola (2013.) na str. 135–151 potpuno neargumentirano napao Artur Rafaelovič Bagdasarov, izradila je skupina kompetentnih stručnjaka Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, krovnoj i stožernoj znanstvenoj ustanovi za proučavanje hrvatskoga jezika. Riječ je javnom znanstvenom institutu Republike Hrvatske koji je u nedavnoj (2013.) reakreditaciji s međunarodnom povjerenstvom proglašen jednim od najboljih javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj. Institut je na poticaj ravnatelja dr. sc. Željka Jozića pokrenuo projekt izrade jedinstvenoga hrvatskoga pravopisa u lipnju 2012. godine, a 27. lipnja 2013. objavio je mrežno izdanje Hrvatskoga pravopisa na adresi pravopis.hr nakon što je Znanstveno vijeće Instituta (koje broji 23 znanstvenika) usuglasilo i prihvatilo tekst pravopisnih pravila. U godini dana navedenu je mrežnu adresu posjetilo više od pola milijuna ljudi, a preporuku mjerodavnoga ministarstva o njegovoj uporabi u školstvu od šk. god. 2014./2015. prihvatili su svi nakladnici i uskladili sve udžbenike s Hrvatskim pravopisom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu na samome kraju mogu poručiti neka slobodno proučava i istražuje hrvatski jezik, neka ga slobodno voli do mile volje, ali kad je riječ o pravilima njegove uporabe, kodificiranju njegovih norma, onda taj posao neka ipak prepusti nama, hrvatskim jezikoslovcima, koji smo svoj život i sve svoje znanje posvetili upravo tome.
Dr. sc. Željko Jozić,
glavni urednik Hrvatskoga pravopisa
i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
__________
1 Pripomene Uredništva Kola: Budući da se svojom uređivačkom koncepcijom Kolo već dosad potvrdilo kao časopis otvoren za različita relevantna autorska stajališta o aktualnim temama iz književnosti, umjetnosti i kulture, Uredništvo Kola objavljuje i ovaj polemički članak dr. sc. Željka Jozića, ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kao njegovo reagiranje na tekst prof. dr. sc. Artura R. Bagdasarova objavljen u Kolu br. 6/2013. pod naslovom »Novi hrvatski pravopis«.
S tim u svezi Uredništvo ističe kako argumentirana stajališta pojedinih autorâ (o bilo kojoj stručnoj ili znanstvenoj temi) iznesena u njihovim prilozima objavljenim u Kolu najčešće nisu ili ne moraju biti identična stajalištima Uredništva ovog časopisa. Međutim, Uredništvo također s pravom očekuje da će se i najžustriji polemičari – ako im je stalo do vlastita profesionalnog digniteta – u svojim tekstovima suzdržati od pamfletističkih navodâ i uvredljivih aluzijâ na račun svojih oponenata, odnosno neistomišljenika.
Budući da, prema mišljenju Uredništva Kola, upravo takve navode i aluzije sadrži i ovaj tekst dr. sc. Željka Jozića, Uredništvo se od njih ograđuje, a posebice od autorove krajnje netolerantne i zastrašujuće »poruke« prof. dr. sc. Arturu R. Bagdasarovu – inače jednom od dokazano najuglednijih inozemnih kroatista i sveučilišnom profesoru hrvatskoga jezika i sociolingvistike na više moskovskih fakulteta – da se on kao znanstvenik zapravo i ne smije baviti (sic!) »pravilima uporabe« hrvatskoga jezika i »kodificiranjem njegovih norma«, odnosno »taj posao neka ipak prepusti nama, hrvatskim jezikoslovcima«?! Vjerujući da će prof. dr. sc. Artur Bagdasarov odgovoriti na citiranu i druge »poruke« iz reagiranja dr. sc. Željka Jozića, časopis Kolo će njegov tekst objaviti već u svom sljedećem (jesenskom) broju (3/2014.).
2, 2014.
Klikni za povratak