Ljubav za dosadne knjige

Nisam zadovoljan ovim naslovom, jer nije ni lijep ni točan. A opet, nikako ne može biti drugačiji. Jer, riječ ljubav u njemu je dvoznačna: opisuje ona naklonost prema jednoj vrsti knjiga, ali se odnosi i na onu pravu ljubav, kod koje knjige mogu biti samo posrednici. Isto tako, termin dosadne ponešto je neodređen, jer pod dosadnim knjigama ja zapravo podrazumijevam teške knjige: teške su knjige većini ljudi dosadne, dok lake obično ne držimo dosadnima, premda one to i te kako mogu biti. Bilo kako mu drago, pripovijedat ću ovdje o knjigama i o ljubavi, o raznim vrstama knjiga i raznim vrstama ljubavi. A sve je počelo od osobe koja je voljela dosadne knjige.

Zvala se Stanka Perak. Zapravo se i sad tako zove, ali ja sam odlučio pripovijedati o njoj u prošlom vremenu, a čitatelj će već razabrati koji su razlozi te moje odluke. Upoznao sam je kao studenticu postdiplomskog studija književnosti, na kojem sam tada – u drugoj polovici osamdesetih godina – držao kolegij o starijoj hrvatskoj epici. Grupu su činile osobe koje su završile studij na različitim neofilološkim odsjecima, pa i na različitim fakultetima, te nije uvijek bilo jasno kakvo je njihovo prosječno znanje i kako im treba predavati. Zato sam se nadao da ću više doznati od dvoje studenata koji su za svoj magisterij već bili odabrali temu iz epike, te sam im ja bio određen za mentora: računao sam da ću u razgovoru s njima razabrati i kakvi su ostali slušači, koliko znaju i što ih zanima. Jedno od to dvoje bila je Stanka Perak, a drugo momak po imenu Mladen Višić, o kojemu ću poslije govoriti nešto podrobnije. Oboje su počeli redovito dolaziti k meni na konzultacije i tako sam ih onda bolje upoznao.

Najprije sam upoznao Stanku. Bilo joj je tada manje od dvadeset i pet godina, ali mi se činilo da je kao osoba već potpuno formirana, osobito kad je riječ o književnom ukusu i o snalaženju u kulturnim pitanjima. Uostalom, već je u to doba naveliko surađivala u časopisima širom Jugoslavije, prateći proznu produkciju, osobito roman, ali osvrćući se često i na teorijske knjige, domaće i strane. Ti su njezini tekstovi bili utemeljeni i dobro napisani, tek što mi se činilo da su sudovi što ih Stanka u njima izriče možda malo previše zaoštreni. Jer, ona je i knjige koje su očito bile usmjerene samo na to da zabave čitatelja podvrgavala ozbiljnoj analizi i tražila u njima filozofske implikacije i literarne inovacije, a kad ih ne bi našla, izricala bi negativan sud, ne uviđajući kako ni pisac ni njegov potencijalni čitatelj ne mare ni za filozofiju ni za literarnu inovativnost. Ipak, ne bi se moglo reći da je Stanka u tim kritikama bila pretenciozna, niti da je nastojala paradirati pameću i naobrazbom: jasno se vidjelo da je njoj jako stalo do književnosti i da nju pitanja o kojima piše najozbiljnije muče, tek što je odgovor na ta pitanja – tako mi se činilo – ponekad tražila na krivome mjestu.

Susret s njom potvrdio je ono mišljenje što sam ga o Stanki stvorio na temelju njezinih tekstova. Ona je na konzultacije dolazila redovito, a uvijek je bila i dobro pripremljena, pri čemu se jasno razabiralo kako njezin trud nije štrebersko nastojanje da ostavi što bolji dojam, nego da Stanka shvaća književna pitanja kao pitanja svojega života, pa da tako i na mene ne gleda kao na svojega budućeg ocjenjivača, nego kao na čovjeka koji joj – kao stariji i iskusniji – može pomoći da se snađe u dvojbama koje je muče. To je valjda bio i razlog što ona nikada nije činila ono što čine mnogi kandidati u odnosu na svojega mentora: nije se nastojala intimizirati sa mnom govoreći mi o svom osobnom životu i o svom kritičarskom radu. Obratno, svagda je nastojala razgovor zadržati u strogo stručnim granicama, a i tada me pitala više o književnosti općenito, a manje o svojoj budućoj magistarskoj radnji. Meni je takav odnos odgovarao, a pokazalo se poslije da je on dobar i zato što sam tako, s distance, mogao bolje promatrati ono što se sa Stankom događalo, pa da sam je mogao bolje i savjetovati onda kad je savjet zatražila. A da i ne govorim kako je upravo ta distanca i razlog što danas – nakon toliko godina – mogu sve to razmjerno objektivno sagledati i hladnokrvno opisati. A nadam se da mogu i prilično točno procijeniti ima li u tim događajima onoliko simbolike koliko mi se u ono doba činilo da ima.

Da, upravo simbolike. Doduše, ja tu simboliku ispočetka nisam zapažao i tek sam nakon nekog vremena shvatio da sam se našao usred zbivanja koje ću – znao sam već tada – pamtiti jako dugo i kojega ću se sjetiti svaki put kad budem sebi postavljao načelna i dalekosežna pitanja o književnosti. Jer, kad sam zapazio da je Stanka Perak, jedina od svih mojih slušača, pročitala sve epove koje sam na nastavi spominjao – a i neke koje nisam – to me nije osobito iznenadilo. U svakoj takvoj skupini uvijek ima nekoga tko je već otprije upućen u predmetno područje, ili nekoga tko se želi osobito istaknuti, pa se onda javi za riječ i priredi vatromet znanja i pameti. Ali, ovdje se radilo o nečemu drugom, i ja sam se o tome imao priliku osvjedočiti onda kad smo stali razgovarati o razlozima Stankina zanimanja za Juditu, Vilu Slovinku, Vazetje Sigeta grada i slične tekstove. Većina studenata tvrdila je kako su im ti tekstovi teško razumljivi, kako im je problem pratiti pripovijedanje u stihu, a napokon bi mi – negdje pri kraju seminara, onda kad bismo se već svi opustili – otvoreno priznavali kako su njima ti spjevovi dosadni kao smrt, pa klonu i zadrijemaju već na trećoj stranici.

I, tu se Stanka razlikovala od svih ostalih: ona je tvrdila kako nju privlači upravo ono što njezine kolege odbija, kako njoj stari tekstovi nisu dosadni nego zanimljivi, pa kad jednom zađe u njih, ne može ih više pustiti iz ruke. Kad smo je upitali što je to za nju tako privlačno u tim epovima, ona je rekla kako joj se sviđa upravo otpor što ga oni pružaju razumijevanju: treba se oko toga trsiti, treba kombinirati, zastajkivati, mozgati, prisjećati se onoga što znaš i naslućivati ono što ne znaš. A upravo u tome – tvrdila je Stanka – leži za nju užitak u čitanju: prvo se malo mučiš, a onda za to budeš nagrađen. Kao da uspješno riješiš tešku križaljku, sjećam se da je upotrijebila upravo tu usporedbu. A sjećam se zato što je tu metaforu još i proširila rekavši kako nema ništa dosadnije nego rješavati križaljku u kojoj sve odgovore znaš, pa se sav posao sastoji u upisivanju slova u one kućice. I studenti i ja bili smo u prvi mah pomalo razočarani Stankinim objašnjenjem, jer ono je svodilo književni tekst na rebus. Ipak, poslije će se pokazati da cijela stvar nije ni izbliza tako jednostavna i da se nipošto ne može objasniti Stankinom enigmatskom strašću.

Jer, ubrzo sam imao priliku otkriti da se njezina naklonost prema onome što je u tekstovima teško i problematično – prema onome što je drugima dosadno – ne ograničava samo na stare epove, nego da ima mnogo širi obuhvat. Stavila mi je do znanja kako želi pročitati što više literature o predmetu, te se tako kod mene stala raspitivati i za neke knjige koje nisu bile na popisu. A nisu bile na popisu zato što se i nisu ticale epike, nego su govorile o književnosti općenito, kao o procesu i kao o fenomenu. Ja sam, dakako, uviđao kako bi bilo dobro da studenti dobiju uvid i u neka najopćenitija pitanja, ali te knjige ipak nisam stavio na popis literature zato što mi se činilo da će one studentima biti teške, odnosno – da kažem sasvim otvoreno – da će im biti dosadne. Jer, u to je vrijeme upravo bujala teška teorijska literatura: ne samo da se u tim knjigama dokazivalo kako se o književnosti ništa ne može znati jer nam njezin smisao stalno izmiče, nego se onda još i ta defetistička tvrdnja izricala na silno kompliciran način, na način koji je kod nekih autora podsjećao na najteže filozofske stranice, a kod nekih drugih na kakvu egzaltiranu pjesmu u prozi. Ukratko, Stanka je za te knjige znala, neke je od njih bila i pročitala i željela je sa mnom o njima razgovarati. A mene je njezina ljubav za dosadne tekstove već do toga trenutka bila zainteresirala, pa sam stvar uredio tako da na konzultacijama ona meni govori o onome što ju je u tim teorijskim knjigama privuklo. I, tu se još bolje pokazalo kakva je narav njezina interesa za tešku literaturu.

Doista, jasno mi je rekla da nju u tim studijama i raspravama ne privlače toliko njihove teze – koliko god da su joj bile zanimljive ideje o vječnoj semiozi, o semantičkom ponoru i o igri zrcala – nego više njihova tekstura, način na koji su napisane. Bile su to duge i komplicirane rečenice, sintaksa je bila nesvakidašnja, dok su se mnoge riječi rabile kao metafore, ali su te metafore ujedno bile i termini, pa nije bilo lako doprijeti do njihova smisla. I, upravo je to Stanku očaravalo: probijala se polako i mukotrpno kroz te tekstove, ali nikad ni jedan nije ispustila iz ruke, a da ne bi potpuno razumjela ono što se u njemu kaže. Ako je trebalo, čak je čitala s olovkom i papirom u ruci, pa je ono što ne bi dobro razumjela prevodila na običan, svakodnevni jezik, i nije odustajala sve dotle dok joj ne bi sve bilo jasno.

Ali, nije ni to bilo najvažnije, nego je najvažniji bio užitak u čitanju: ti su joj se teorijski tekstovi činili silno bogatima, jer u njima je svaka riječ imala po nekoliko značenja, svaka sintagma vodila u nekoliko smjerova, svaka rečenica sastojala se od bezbroj slojeva. Tako joj je teorijska rasprava bila nalik labirintu – a mnoge su od tih teorija tvrdile kako upravo to književni tekst svagda i mora biti – pa je zaključila da su i te rasprave više literarne nego teorijske tvorevine. Jer sve je u njima bilo baš kao u književnom tekstu: svako poglavlje knjige bilo je nekakav mali univerzum u kojem ima svega i svačega i u kojem postoje bezbrojni odnosi i bezbrojna značenja. A to se Stanki činilo kao dokaz da je i univerzum oko nas – veliki univerzum – još i neizmjerno složeniji, pun obećanja, a mi da smo sretni što u njemu postojimo, te da je zato vrijedno i živjeti i čitati. Mislim, nije to Stanka rekla baš tako patetično kako ja to ovdje prenosim, ali na to se stvar svodila: što je tekst bio teži, to je i rezultat čitanja bio vedriji, i davao je više životne radosti. Pri tome uopće nije bilo važno da tekst bude pametan i lijep, bilo je važno samo da bude težak.

Dosljedno tome, oni tekstovi koji su se lako podavali razumijevanju bili su za Stanku neprivlačni i ona ih je bila sklona odbaciti čak i onda kad su govorili neke važne istine. A sve je to još bolje izašlo na vidjelo onda kad smo na konzultacijama razgovarali o suvremenoj književnosti. Ta tema nije imala neposredne veze s onim o čemu sam u kolegiju predavao, a ni s onim o čemu će Stanka pisati u svojoj radnji. Ali, ja sam namjerno potaknuo taj razgovor: tada su se u našoj književnosti zbivale važne stvari, pa sam htio doznati što Stanka – koja prati svu tu produkciju – misli o novim knjigama i kako rangira najzapaženije naslove. I, tu se pokazalo kako ona u suvremenoj hrvatskoj književnosti voli i razumije isključivo ono što je teško, komplicirano, i što svome recipijentu postavlja kojekakve prepreke i zamke. Drugim riječima, nije ona cijenila ni Aralicu, ni Fabrija, ni Tribusona, pa čak ni Cvitana, nego je prednost davala eksperimentalnim tekstovima nekakvih početnika za koje ja jedva da sam bio i čuo. Kad sam je upitao što u tim tekstovima nalazi, Stanka je objasnila da i nije važno što nalazi, nego da je važan sam proces traženja: to ide teško, to je napor, i upravo to je dobro, jer tako bi, po njezinu mišljenju, moralo biti u svakoj dobroj literaturi. Upitao sam je zar joj se baš nikad ne javlja osjećaj da se uzalud mučila, ako na kraju razabere da je tekst koji čita doduše kompliciran, ali zato prazan ili glup. Ona je na to odgovorila da ne postoji uzaludno mučenje, jer da svako odgonetanje na kraju ima nekakva smisla. A meni je to bio konačan dokaz kako je za Stanku muka – čitateljska muka – zapravo smisao književnosti.

I, tu mi je, kad smo već poveli razgovor o suvremenoj našoj literaturi, Stanka prvi put priznala nešto osobno i intimno: rekla mi je kako ima problem, jer sve teže nalazi za sebe lektiru. Tvrdila je kako se mnogi pisci u novije doba trude da se približe publici, pa zato i da pišu što jasnije i što razumljivije. A upravo to njoj smeta. Mrsko joj je – tako je rekla – kad kroz tekst prolazi kao kroz zrak, bez otpora, a to joj se događa praktički sa svakim suvremenim hrvatskim romanom. Još malo pa neće ni imati što čitati. Izjavila je to vrlo ozbiljno i vrlo zabrinuto, dodajući kako njoj bez čitanja nema života, pa sam jasno vidio da tu više nema šale. I, počeo sam se pitati što će dalje biti sa Stankom: ako suvremena književnost ide prema sve većoj lakoći, onda će Stanki biti sve teže. I gdje će to završiti?

Tu sad na scenu stupa Mladen Višić, kojega sam već prije jednom spomenuo, drugi moj magistrand i sjajan student, kao i Stanka. Jer, dogodilo se da su njih dvoje počeli dolaziti zajedno k meni na konzultacije, a to je onda o mnogočemu odlučilo. Ovako je bilo. Stanka je dolazila jednom mjesečno, petkom oko dva popodne, jer je imala takvo radno vrijeme da joj je jedino tada to bilo moguće (radila je u nekoj knjižnici). Onda je Mladen došao s izjavom da bi i njemu najviše odgovarao upravo taj termin, jer da živi u Ivanić Gradu i zaposlen je u školi. Isprva smo radili tako da bih najprije razgovarao sa Stankom, a onda s Mladenom. Ali, meni je bilo žao da momak visi na hodniku i čeka da se nas dvoje napričamo, pa sam zato upitao Stanku ima li ona što protiv da nam se Mladen pridruži. Prijedlog sam temeljio na činjenici da su teme njihovih magistarskih radova vrlo srodne – ona je radila Obsidu sigecku, a on Odiljenje sigecko – pa Stanka nije mogla odbiti ni da je htjela. Tako smo se onda stali sastajati utroje. I, tu je između njih dvoje počelo ono što je počelo, a ja sam u tome bio svjedok, pa i neka vrsta posrednika.

Neka se čitatelj ne žuri sa zaključkom da je to što je počelo bila ljubav. Ne kažem da nije bilo ljubavi, ali ona je došla tek poslije, a do nje je vodio cijeli niz stranputica i prepreka. No, najbolje će biti da sve izložim redom.

A u tom redu najvažnije je to što je Stanka bila lijepa. Do sada nisam o tome govorio jer nije bilo važno, a sad važno postaje, pa moram govoriti. Bila je, dakle, ljepotica. Imala je zelene oči i malo veća usta, dug vrat, bila je tanka u struku, ali su joj bokovi bili naglašeni, kao i grudi, a imala je i malo jače noge. Bila je, ukratko, ono što se uličnim izrazom zove komad, a taj je termin nastao baš nekako u to vrijeme, i to valjda upravo zato da bi opisao takve žene kakva je bila Stanka. Moram još reći da je Stanka svojega izgleda bila, naravno, svjesna, ali da ga nije koristila onako kako to mnoge žene rade: nije tražila da je tretiraju kao nešto posebno – pogotovo ne u stručnim stvarima – i nije mislila da joj pripadaju nekakve povlastice. A to je uz onoliku ljepotu djelovalo kao iznimna skromnost, pa su je ljudi općenito doživljavali kao dobru i blagu osobu, što se ženama sviđalo, a muškarce privlačilo.

Kao što je privuklo i Mladena Višića. Ne znam, doduše, kad ga je privuklo, ali znam da ga je privuklo snažno i zauvijek. Ne znam, dakle, je li Mladen uredio sve ono s terminima za konzultacije tako kako je uredio zato što mu se Stanka otprije sviđala, pa je našao izgovor da joj bude što bliže, ili je doista imao problem organizacije vremena, pa je onda, viđajući se sa Stankom često, pomalo osjetio u srcu ono što je bilo normalno da osjeti. Ali, znam ovo: kad je to jednom krenulo, onda povratka više nije bilo, i Mladen se u Stanku zaljubio strasno i sudbonosno, toliko da sam to i ja – koji sam bio samo promatrač – morao zapaziti.

A zapazio sam znakove koji su mi mnogo rekli o Mladenovu karakteru i otkrili mi činjenice zbog kojih sam počeo s mladićem suosjećati, pa ga čak pomalo i žaliti. Jer, njegova se ljubav manifestirala na donekle kompromitantan način: bio je u Stankinoj blizini zbunjen, crvenio je, zamuckivao, a kad je mislio da ona to ne opaža, zurio bi u nju pobožno kao u svetu sliku. Nije, dakle, bio ni poduzetan, a kamoli napastan, nije mu čak pošlo za rukom da Stanki nedvosmisleno stavi do znanja kakvi su mu osjećaji i kakve namjere. A ja sam se snebivao gledajući kako se momak muči kao kakav petrarkist i pitao sam se kako će sve to završiti.

Jer, znao sam da bi on imao i razloga i argumenata da se ponaša drugačije. Mladen Višić bio je, naime već tada – u svojim kasnim dvadesetim godinama – pisac od imena, sjajno ocijenjen u kritičkim napisima i mnogo čitan u javnim bibliotekama, i prisutan na top-listama koje su se tada počele objavljivati u subotnjem kulturnom prilogu “Vjesnika”. Davao je intervjue, pojavljivao se na televiziji, dobio je i neke prilično ugledne nagrade, pa bi se moglo reći da je on među svim mojim slušačima uz Stanku bio jedini afirmirani autor. Imao je, dakle, Mladen puta i načina da se približi Stanki: već po toj svojoj prisutnosti u javnosti, njih dvoje bili su nekako izdvojeni od ostalih i upućeni jedno na drugo, a ako se još uzme u obzir i Mladenova relativna slava, bilo bi sasvim logično očekivati da se on u svome pohodu na Stankinu pažnju osloni na te svoje adute.

Ali, on to nije činio. Obratno, zapazio sam da mu je neugodno kad se pred Stankom spominje njegov književni rad, jer tada bi se uzvrpoljio i brzo mijenjao temu, premda je inače sa mnom nasamo bez zazora razgovarao o onome što piše i objavljuje. Gotovo da sam imao dojam kako se on svoga književnog rada pred Stankom stidi. Očito, Mladen je naslutio – ili možda nekako i pouzdano doznao – ono što je meni Stanka priznala istom nakon više susreta, a i tada u strogom povjerenju: da ona voli samo teške knjige. A on takve knjige nije pisao. Sasvim obratno, pisao je lake.

Zapravo, moglo bi se reći da je Mladen Višić bio u to doba jedan od posve rijetkih naših humorista. Pisao je romane i novele o svakidašnjem životu, slikajući društvene tipove i apsurdne situacije, pripovijedajući malene ali efektne anegdote i slažući ih u veliki mozaik tadašnjega našeg društvenog stanja. Ako bih trebao usporedbom ilustrirati kakva je to proza bila, onda ne bih govorio ni o Slavku Kolaru ni o Hrvoju Hitrecu, nego bih se najprije sjetio čeških prozaika poput Hašeka, Hrabala ili Šotole, koji pripovijedaju neke nepretenciozne zgodice, a na kraju ispadne kako je rezultat zapravo dijagnoza jednoga društva, pa čak i cijele jedne civilizacije. Mladenu je taj način išao od ruke, jer imao je oko za situaciju i za karakter, imao je efektan stil i imao je dovoljno ukusa da općenite zaključke skrije iza nepretencioznog načina kazivanja. Pa ako se još uzme u obzir da humorističku prozu tada u nas jedva da je tko i pisao, kao i da je publika Mladena prigrlila objeručke, bit će jasno da je on u onu moju sobu na fakultetu, na sastanke sa Stankom, pristigao s priličnim moralnim kapitalom.

Ali, on je, čini se, osjećao sve to prije kao teret nego kao kapital. Jer, njegova je proza, hoćeš-nećeš, bila laka. Ne samo zato što je bila humoristička, nego još više zato što je bila tako pisana: jednostavne, sintaktički uredne rečenice, pregledan razvoj fabule, jasna i efektna poanta. Teško je bilo zamisliti čitatelja koji bi s Mladenovim pričama imao kakvih problema. Ukratko, za Mladenovu se prozu moglo reći svašta, samo se nije moglo reći da je teška. A on je shvatio – i shvatio je, mislim, sasvim ispravno – da mu je to kod Stanke hendikep, a nipošto prednost.

On na to, čini se, nije želio pristati. On taj svoj navodni hendikep i nije shvaćao kao hendikep, nego kao porok. Nije, dakle, svoj način pisanja uzimao kao nešto s čim se rodio – kao da, recimo, ima crvenu kosu ili dubok glas – nego kao nešto za što je sam kriv, kao kad bi, šta ja znam, bio žestok pušač ili kad bi bio sklon kockanju. Pa je zato mislio da se toga poroka može riješiti i da nakon toga može postati drugačiji čovjek, odnosno pisati drugačije. Da se, ukratko, može svidjeti Stanki.

Ja ne znam kako je on došao do tog zaključka, jer mi o tome nije nikad govorio, a za to nije bilo ni prilike: ispočetka bih s njim ponekad i ostajao nasamo, a onda više toga nije bilo. Zato ne znam što je bilo prije, a što poslije. Ne znam, dakle, je li Mladen prije zaključio kako se Stanka za njega kao muškarca ne zanima, pa pomislio da će se zanimati za njega kao pisca ako počne pisati drugačije, ili je možda osjetio da se ona nešto malo zanima za njega kao muškarca, ali da je tome zanimanju prepreka način na koji on piše. Ne znam, napokon, je li mu Stanka ikada išta o tome natuknula, jer mi nije poznato jesu li njih dvoje, odlazeći od mene, svraćali nekamo na kavu ili su se pred vratima fakulteta rastajali i odlazili svako na svoju stranu. Znam samo da je Stanka u nekim svojim kritikama – kad bi pisala o kojem drugom autoru, pa usput spomenula i Mladena – nabacila nešto o njegovim potencijalima za drugačije tipove književnoga pisma osim humorističkog. A to je onda njega, onako zaljubljenog, moglo navesti na pomisao da je literatura jača od života, pa da će, ako promijeni način pisanja, promijeniti i život, i svoj i Stankin. Zato je valjda i odlučio da počne pisati drugačije.

A pisati drugačije, u njegovu je slučaju značilo pisati teško, jer do tada je pisao lako. Još više, značilo je – ako dobro slutim – pisati dosadno, jer je do tada pisao zanimljivo. Dobro se sjećam nekih intervjua što ih je prije bio davao: u njima je tvrdio kako mu je osnovna ambicija da piše tako da čitatelju čitanje bude užitak a ne muka. Tada bi nagađao kako neki pišu teško zato što se na taj način žele sakriti: ako ne razumiješ što pisac zapravo govori, ne možeš znati ni je li to što govori dobro ili loše. U svakom slučaju, bilo mi je jasno kako je Mladen sad došao u priliku da požali zbog takvih izjava i kako će zbog njih osjećati još veću potrebu da Stanki pokaže kako se promijenio.

Ali, ljubav je očito bila jaka i on se upustio. Ponavljam, ne znam je li ga Stanka izravno potaknula, ali dobro pamtim kako je sve počelo. Ja sam u to vrijeme bio jedan od urednika u časopisu “Republika”, i to zadužen upravo za prozu, i tako mi je jednoga dana Mladen donio svoj novi tekst. Nije mi ga donio – što osobito naglašavam – na fakultet kad je dolazio na konzultacije, nego u Društvo književnika, gdje je “Republika” i tada imala uredništvo. Dapače, nije on taj tekst ni predao izravno meni, nego je došao u dan kad je znao da ja neću biti ondje i svoju prozu ostavio kod tajnice. Kad sam vidio čiji je tekst, bio sam vrlo zadovoljan, ali kad sam bacio pogled na prvu stranicu, bio sam zbunjen, jer ta je prva stranica bila ispunjena vrlo dugim rečenicama, bez dijaloga, u kojima se minuciozno analiziralo nečije emocionalno stanje. Upitao sam tajnicu, gospođu Nevenku, nije li možda u pitanju kakva zabuna, nije li autor tkogod drugi, sličnog imena i prezimena, ali ona mi je odgovorila da nije, jer rado je inače čitala Mladenove knjige, a njega je samog poznavala sa slika u novinama. Poslije, dok se čekalo da tekst izađe, Mladen mi ga ni jednom riječju nije spomenuo, ne znam da li iz urođene delikatnosti, ili možda zato što je tu svagda bila i Stanka, pa se bojao da štogod ne pokvari.

Znam da bi sad bilo od mene pristojno – a to i čitatelj očekuje – da kažem kakav je točno bio taj Mladenov tekst i o čemu je govorio, ali ja to naprosto nisam kadar, pa molim da mi se oprosti. Jer, pripadao je on u onu vrstu tekstova s kojom sam ja oduvijek imao problema, pa mi je svagda bilo mučno kad bi se od mene tražilo da ih prepričavam ili karakteriziram. Uostalom, tu se zapravo i nema što prepričavati: bilo je to zbivanje u svijesti neke osobe za koju se u prvi mah čini da je žena, pa da je muškarac, pa da je dijete, pa da je mačka, a napokon i da je zidni sat, pri čemu je ostalo nejasno je li to sve jedna svijest koja doživljava razne transformacije, ili likova u priči ipak ima više. A o čemu su te osobe (ako ih je doista bilo nekoliko) mislile, teško je kazati: najviše valjda ipak jedne o drugima ili same o sebi. Slično je bilo i sa stilom, odnosno s načinom izlaganja: i dalje se dobro vidjelo da je tekst napisao netko tko ima razvijen osjećaj za jezik, ali su izrazi koji put bili bizarni, bilo je mnogo arhaizama, bilo je dijelova teksta koji su bili ritmizirani kao stihovi, a bilo je i takvih koji su kao stihovi bili i napisani, premda su upravo oni bili najmanje ritmični. Pa, koliko god da mi je bilo stalo do Mladena – a sad sam već bio počeo i navijati za njega u njegovu pohodu na Stanku – moram iskreno priznati: nisam nikada stigao do kraja toga teksta. Ali sam ga ipak odlučio tiskati, a ostatak uredništva nije imao ništa protiv kad je čuo o kojem se autoru radi. Tako je tekst izašao.

A nije se na to dugo ni čekalo, jer smo baš u tome času oskudijevali proznim prilozima, i tako se ubrzo broj “Republike” s Mladenovim prilogom našao u mojim rukama. I ne samo u mojim, nego i u rukama šireg čitateljstva. Treba, naime, znati da su u to doba časopisi još uvijek nešto značili, da su se mogli kupiti u knjižarama (čak i na kioscima) i da su ljudi pratili ono što se u njima piše, te se često citirala ona riječ Stanislava Šimića kako su časopisi motori književnosti. I, tako se sad jedan od tih motora pojavio pred nama, a u njemu je i Mladenov tekst bio važan dio, i ostalo je samo da se vidi što će motor pokretati i koliko će dugo raditi. Govorim sve to zato da bih objasnio kako je “Republika” s Mladenovim prilogom vrlo brzo dospjela i do Stanke, te kako je ona – nema nikakve sumnje – tekst pročitala, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je sad nešto bolje poznavala i autora. A da je doista pročitala, to se jasno vidjelo.

Ne znam hoće li mi se vjerovati ako kažem da se učinak mogao naočigled pratiti. Budući, naime, da se Stanka i Mladen – kako sam s vremenom shvatio – nisu sastajali nigdje drugdje nego samo u mojoj sobi na fakultetu, onda se moglo znati da će sljedeći termin za konzultacije značiti i prvi njihov susret nakon što je Mladenova proza izašla i nakon što je Stanka tu prozu pročitala. Tako je i bilo, a ja mogu posvjedočiti da je taj susret štošta promijenio. Ne govorim sad o onome što se eventualno moglo zaključiti po držanju, pogledima ili nijansama u glasu; govorim o onome što je kazano izravno i o čemu ne može biti sumnje. Jer, Stanka je tada, kad smo bili na kraju konzultacija, odlučila progovoriti o Mladenovu tekstu. Nisam se začudio što se to dogodilo: shvatio sam da ona uzima mene za svjedoka i tako daje cijeloj stvari poluslužbeni karakter. Da je rekla Mladenu nasamo ono što mu je kanila reći, to bi zvučalo odviše intimno, i izgledalo bi kao da ona čini prvi korak. Zato je, kad su već oblačili kapute spremajući se da izađu, kazala:

– Kolega, pročitala sam vašu prozu.

A pri tome je pogledala mene, u znak da je svjesna kako sam ja tu prozu tiskao i kako onda valjda o njoj mislim dobro. Mladen se vidljivo lecnuo, premda je svakako upravo to priželjkivao. Ili se lecnuo baš zbog toga? U svakom slučaju, uspio je promucati:

– I, što vam se čini?

– Sviđa mi se – rekla je ona. – Dapače, rado bih pročitala cijelu knjigu takvih pripovjedaka. Doduše, ima tu još uvijek nešto koncesija vašem dosadašnjem načinu pisanja, ima malo podilaženja čitatelju, ali, sve u svemu, dojam je vrlo povoljan.

– Mlad sam i perspektivan – rekao je Mladen. – Još ću napredovati.

I, na tome je ostalo. Izašli su skupa, ali mislim da više o Mladenovoj prozi nisu razgovarali. Vjerojatno su slutili da je toj temi suđen dalji razvoj, i to prilično slikovit. A što je bilo suđeno, to se i ostvarilo, jer svi su sudionici – uključujući tu i mene – spremno pristajali da se podvrgnu nalozima sudbine, pa su čak nastojali i da joj se umile, nastojeći unaprijed pogoditi što to ona s njima smjera, pa da to učine i sami.

I doista, nije prošlo mnogo, a u “Quorumu” se pojavio novi Mladenov prozni tekst, ovaj put još dulji od onoga prvog, a što je osobito važno – još teži. U iskušenju sam da dodam i kako je bio i dosadniji, ali se nekako snebivam da to učinim, jer ne znam zašto bih baš Mladenov tekst tako okarakterizirao: moj magistrand, naime, nipošto nije bio jedini koji je tešku prozu tiskao u tom časopisu, pa bi se čak moglo reći da je “Quorum” u ono doba poticao i njegovao upravo takvo usmjerenje u našoj pripovjednoj književnosti. Ne znam kako su reagirali čitatelji časopisa, ne znam što su o svemu mislili književni kritičari, ali meni, koji sam cijelu stvar pratio izbliza, činilo se kako nema nikakve sumnje da Mladen pomalo radikalizira svoj način pisanja. Jer, ako je u onome prvom tekstu – onome što sam ga ja objavio u “Republici” – samo polako, minuciozno i u beskrajno dugim rečenicama opisivao sitnice i detalje, pri čemu se nije vidjelo čemu taj opis služi, sad je otišao još i korak dalje, pa stao izostavljati interpunkciju, te je cijeli tekst – nekih valjda tridesetak kartica – bio jedna jedina rečenica. Osim toga, uveo je nekakve slobode u sintaksi, pa mu se pridjev nije slagao s imenicom u rodu, broju i padežu, pomoćni glagol ostajao je bez participa i obratno, ali se pri tome jasno vidjelo da je to učinjeno namjerno, a ne previdom, i da se tim postupcima nešto osobito hoće reći. Napokon, dijelovi teksta bili su otisnuti drugačijim tipom slova, premda se ni tome nije vidio jasan razlog, budući da se s jednoga na drugi font nije prelazilo zato što bi se pojavio neki zaokret u fabuli, niti zato što bi se pojavio novi lik; ne, s jednog na drugi tip slova preskakalo se odjednom, usred rečenice (usred jedne od manjih rečenica koje su činile jednu veliku, a ta je opet činila priču). Ja se nikako nisam mogao domisliti što je tome razlog i što se time hoće reći. I zaključio sam kako to što se hoće reći – a nešto se svakako htjelo – i nije upućeno meni, niti bilo kojemu drugom običnom čitatelju: to što se htjelo reći – sve te sintaktičke burgije i sve te promjene tipa pisma – bilo je upućeno Stanki, i ona je to svakako znala i razumjela. I to je meni – kao zainteresiranom promatraču cijeloga procesa – bilo dovoljno.

Bilo mi je dovoljno pogotovo zbog toga što sam dobio i potvrdu za to svoje nagađanje, kad sam izravno upitao Mladena kako stoje stvari. Dogodilo se, naime, da je s jednih konzultacija Stanka ipak izostala – bilo je proljeće, a ona je bila alergična na pelud – te smo tako nas dvojica ostali sami. Tada mi se pružila prilika da s Mladenom porazgovaram oči u oči, i ja tu priliku nisam propustio. Naravno, nisam ni jednom riječju spomenuo Stanku, niti sam mladiću stavio do znanja da znam kako on piše na nov način zbog ljubavi. Postavio sam stvar sasvim profesionalno, pa sam kazao Mladenu kako sam zapazio promjenu u njegovu pisanju, te kako imam želju da o toj promjeni porazgovaramo. Odmah sam vidio da se on snebiva, pa sam se požurio dodati da ne pitam zašto je do promjene došlo, nego kako se on s njom nosi. Je li mu, dakle, teško pisati tako kako piše, je li taj novi način izraz neke dosad nepoznate strane njegova talenta, vidi li on kakav kontinuitet između onoga prije i ovoga sad?

Odgovorio mi je kako ga ovo što sada radi silno zaokuplja, i kako ga zaokuplja mnogo više nego ono što je pisao prije. Ono prije bilo se počelo pretvarati u rutinu, a ovo je nekakav novi izazov, ovo je prepreka koju treba savladati. A u tom savladavanju prepreka on nalazi neko osobito zadovoljstvo. I, tu je Mladen, na moje golemo iznenađenje, sam spomenuo Stanku. Rekao je:

– Sjećate li se onoga što je kolegica ovdje govorila kako su joj dosadni tekstovi kroz koje prolazi lako kao kroz uredno posijane redove kukuruza? I kako više voli šikaru kroz koju se treba probijati, katkad i uz pomoć mačete? E, pa kako je sa čitanjem, tako je i s pisanjem. I stvaranje te šikare daje čovjeku mnogo više zadovoljstva nego sijanje kukuruza. Kukuruz može sijati i stroj, a stvaranje šikare pomalo je nalik na djelovanje prirode same.

– Znam, ali priroda… – zaustio sam, u namjeri da kažem kako u literaturi nema ničega prirodnog, nego je sve umjetno i upravo se o tome i radi. Onda sam samo dodao: – Da, možda imate pravo.

Prekinuo sam se zato što sam razumio kako je Mladen potegao onu metaforu sa šikarom i s kukuruzom – koju, uostalom, ja od Stanke nikad nisam čuo – ne zato da objasni ono što sad radi, nego da zamagli prave razloge toga zaokreta. Njemu je bilo do Stanke, a ne do nekakvih metafora. On je – shvatio sam u tome času – bio spreman žrtvovati svoj stil, svoj doživljaj svijeta, svoj uspjeh kod publike, svoj literarni identitet – i sve to staviti na oltar ljubavi. Mene je to impresioniralo, jer takva se poniznost ne susreće svaki dan, pa sam zato shvatio da čovjeka ne treba mučiti još i tko zna kakvim načelnim razgovorima.

Doduše, da sam tada znao ono što ću uskoro saznati, možda i ne bih bio tako sentimentalan: jer, doznao sam da je Mladenova žrtva prihvaćena, da se momku nasmiješila sreća. A tko je sretan u ljubavi, taj ne može biti sretan i u kartama. Karte su u ovom slučaju bile kartice Mladenovih književnih tekstova: on i Stanka igrali su za tim kockarskim stolom, dok sam krupije bio ja. Znam da je metafora nategnuta i neprimjerena, ali ne mogu odoljeti da je ne upotrijebim, naprosto zato što sam tada osjetio da se tu radi o velikim ulozima – o sreći i nesreći – pa ne vidim sa čime drugim da to usporedim, ako ne s pokerom. Ukratko, Stanka je popustila pred Mladenovom opsadom. Ja ne znam kako se to dogodilo niti kada, a ne znam ni je li tvrđava odmah posve zauzeta ili se to događalo postupno, ali znam da su Stanka i Mladen, kad su sljedeći put došli k meni na konzultacije, bili momak i djevojka.

Oni su se, doduše, trudili da to prikriju, ali, znate već kako to ide: tu su pogledi, nijanse u glasu, geste i sve ono ostalo što jasno i nedvojbeno otkriva o čemu se radi. Uostalom, da ne bi tkogod pomislio kako se ovdje razmećem svojom intuicijom i svojom moći zapažanja, kazat ću još i ovo: bila je jedna stvar po kojoj bi i onaj tko nije dobar promatrač, a i onaj koga za cijelu stvar nije briga, morao odmah zapaziti što je posrijedi. Prije se, naime, njih dvoje često nisu slagali u mišljenjima; a sad su odjednom u svemu bili suglasni. Još više, Stanka i Mladen su – možda ne baš na tim prvim konzultacijama, ali onda na sljedećima – jedno drugome završavali rečenice, kimali glavom i pogledavali se u oči u znak zadovoljstva što su uskladili mišljenja.

Ako na trenutak mogu biti osoban, reći ću kako ja pripadam među one ljude koji zaziru od savršenstva, bilo to savršenstvo pozitivno ili negativno, pa se zato uvijek – nenamjerno, gotovo refleksno – trudim relativizirati i sreću i nesreću, i radost i tugu. Tako je bilo i ovaj put, premda se ta relativizacija zbila samo u mojoj glavi. Upitao sam se, naime, koliko će Mladen morati platiti za ovo blaženstvo i koliko će daleko u tom plaćanju morati ići. Hoće li svaki novi korak u približavanju Stanki značiti novi korak prema težini i nerazumljivosti njegove proze? Hoće li zagrljaje kupovati stilemima, a poljupce literarnim eksperimentima? I koliko toga on ima na zalihi?

A uskoro se i to vidjelo. Vidjelo se, naime, da se Stanka ne predaje bez otpora. Ne mislim tu na pitanje jesu li njih dvoje u tom trenutku već spavali skupa (vjerujem da jesu), nego mislim na činjenicu da je Stanka njihov odnos uredila tako da se Mladen stalno mora pred njom dokazivati, i da se mora dokazivati nikako drugačije nego upravo svojom prozom. Svjestan sam da se govoreći ovo nalazim na skliskom terenu, jer nemam nikakvih dokaza da je uistinu bilo onako kako tvrdim da je bilo, osim kronologije samih događaja i osim posljedica što su ih ti događaji izazivali. A kronologija je bila ova: Mladen je objavio još nekoliko teških tekstova u časopisima, i svaki je od njih bio žešći od prethodnoga. Postupno, sintaksa se posve razlabavila, fabule više nije bilo ni u tragovima, raznim tipovima slova sad su se pridružile i druge grafičke kerefeke poput matematičkih simbola, glazbene notacije i kemijskih formula, a onda su krenule stvari kojima se od Mladena nitko ne bi nadao: tekstovi u kojima sve riječi počinju na isto slovo, tekstovi u kojima se ni jednom ne upotrebljava slovo e i slične svari. A kad bi čovjek, u potrazi za podrijetlom tih čuda, otvorio kakav dobar priručnik stilskih figura, vidio bi da je sve preuzeto odande, ali bi također vidio da ondje tih figura ima toliko da Mladen može još dugo tako tamburati. I sve se više dokazivati pred Stankom.

Ukratko, njih su dvoje dosegli neku vrstu savršenstva, postigli su ono za što se inače misli da ne biva u zbilji, nego samo u lijepim maštarijama umjetnika i njihovih poklonika. Jer, evo što se dogodilo: Mladen je uz pomoć svojega teksta našao idealnu čitateljicu i osvojio ženu (onoliko, naime, koliko se žena može osvojiti), a Stanka je stekla pisca koji piše samo za nju, po njezinu ukusu i zato da bi se njoj svidio. Ja sam – sumnjičav kakav jesam – zaključio da takva situacija ne može trajati dugo, a ako se kojim slučajem dogodi da ipak potraje, onda da će trajati vječno, što će biti nesumnjiv znak da je riječ o čudu.

Nije se dogodilo ni jedno ni drugo, i ja sam se – opet jednom – pokazao kao loš prorok. Ali, što se jest dogodilo, to ja ni u ovom času nisam kadar jasno kazati, jer ne znam što je bilo važnije a što manje važno, i što je bilo uzrok a što posljedica. Nabrojit ću zato činjenice, pa će se možda iz njih razabrati kako su se stvari zbivale, ako već ne i zašto su se zbivale.

Najprije je Mladen objavio knjigu. Začudo, to nije bila zbirka onih proza što ih je tiskao po časopisima, nego nešto posve novo, cjelovito i zaokruženo. Da je cjelovito vidjelo se po tome što je tekst tekao od prve do posljednje stranice bez prelaženja u novi redak, pa je barem to garantiralo za konzistenciju cijele stvari. Knjiga se zvala Osip Caragam, gdje se autor pouzdavao da će se čitatelji već sjetiti da taj naslov pročitaju naopačke. A to već ponešto govori i o karakteristikama samoga teksta, pa zato na njih neću gubiti vrijeme: sve je bilo još radikalnije i luđe nego prije, s još manje konvencionalne sintakse, s još manje uobičajenih morfema, a s još više tvorenica, arhaizama i termina iz tko zna kojih sve struka i područja. Ja nisam razumio savršeno ništa.

Ali, zato su razumjeli drugi. Knjiga je dobila nekoliko pozitivnih kritika. Nisu, doduše, bile baš onoliko oduševljene kao kritike što ih je Mladen dobivao za svoje humorističke romane i priče, ali su zato bile učenije i polemičnije, pa se čak Mladenova proza isticala kao primjer kako bi trebalo pisati. Bilo je, doduše, i nešto negativnih recenzija, u kojima se cijeli taj tip literature rezolutnom gestom bacao kroz prozor, te se tvrdilo kako je od svih grijeha što ih pisac može počiniti najveći grijeh – dosada. S negativnom se kritikom Mladen suočio valjda prvi put u životu, pa sam se pitao kako mu sve to pada.

A ubrzo sam doznao i to: kad smo se ponovno sreli, činio mi se smiren i zadovoljan. Došli su, naime, opet jednom njih dvoje skupa k meni na konzultacije, ali ne zato da bi se konzultirali, nego zato da bi mi rekli kako kane na neko vrijeme prekinuti studij na trećem stupnju, da bi se vjenčali i skućili. Ja sam im, naravno, čestitao, ali sam rukovanje što se tom prilikom obavilo shvatio kao oproštajno. Jer, znao sam dobro kako to ide s tim magistrandima: oni se upišu na postdiplomski studij zato da ne stoje besposleni, dok još imaju kondicije u učenju, ali čim se pojavi neka prepreka ili neka životna šansa – recimo brak – oni nestaju netragom i njihovi radovi ostaju nedovršeni. Bio sam uvjeren da će se tako dogoditi i sa Stankom i Mladenom. I, bilo mi je žao, jer su oboje bili pametni i talentirani. A bilo mi je žao i zbog toga što sam znao da ću izgubiti kontakt s njima, te da neću znati što se dalje dogodilo. Jedino što me je tješilo, bilo je to što sam vidio da Mladenu sjaju oči od sreće, a da Stanka izgleda smireno i sigurno, kao da ju je Mladen posve zadovoljio, bilo svojom prozom, bilo svojim milovanjem. Nerado sam se s njima rastajao, ali nisam mogao učiniti ništa.

Utoliko više što sam imao i druge stvari na umu. Bila je to valjda već osamdeset i deveta godina, svjetovi su se stali rušiti oko nas, politika se i u Zagrebu valjala ulicama, pa sam ja imao o čemu misliti i za što se brinuti, a gubitak kontakta sa Stankom i Mladenom nije mi pao onako teško kako bi mi pao u neko mirnije vrijeme. Uostalom, i s njima dvoma bi se zacijelo dogodilo drugačije nego što se dogodilo da je vrijeme bilo mirnije. Premda se u prvi mah činilo kao da vrijeme na njih nikako ne utječe.

Doista, došla je devedeseta, pa devedeset i prva, došao je rat, a kod Stanke i Mladena kao da se ništa nije promijenilo. Tako sam, naime, zaključio po posrednim znakovima. Jer, Mladen je i dalje objavljivao i nije ni za milimetar odstupao od onoga načina pisanja koji mu je priskrbio Stanku, a time i sreću u životu. Njegovi tekstovi (priče u časopisima, a i jedna nova knjiga) bili su sve teži i teži, sve enigmatičniji, i ja ih više nisam ni pokušavao čitati: čovjek je pisao tako da je onaj Finnegans Wake prema njegovim tekstovima bio uzor jasnoće i proničnosti. Po tome sam vidio da Mladen i dalje napreduje, a da Stanka i dalje voli njegove tekstove. Osim toga, neki od studenata koji su održavali s njima kontakt rekli su mi da su njih dvoje očito sretni. Meni je to, naravno, bilo drago, ali sam se svejedno pitao što će biti dalje. A da će nešto biti, u to nisam sumnjao, koliko god da sam se već bio nekoliko puta opekao sa svojim olakim proročanstvima u vezi sa Stankom i Mladenom.

No, sad sam pogodio, premda mi to nije bilo nimalo drago, nego bih, dapače, bio više volio da sam promašio i ovaj put. Jer, prošla je još koja godina, došla je i devedeset i treća, ili možda devedeset i četvrta, vladalo je ono turobno stanje ni rata ni mira i svi smo imali osjećaj da nam se vlastiti život izmaknuo iz ruku. Tada se sa Stankom i Mladenom – koje ja, za sve te godine, nisam ni jednom susreo, jer sad su živjeli u Varaždinu i rijetko dolazili u Zagreb – opet počelo nešto događati. A meni za to nisu trebale ničije usmene potvrde, jer imao sam pred sobom pisani dokaz.

Tada je, naime, Mladen opet objavio knjigu. Ta knjiga – moram to reći grubo, jer drugačiji način ne postoji – bila je jednostavno grozna. Nisam se mogao sjetiti kad sam posljednji put čitao nešto toliko mucavo, toliko promašeno, toliko jadno u svojoj pretencioznosti, a u isto vrijeme i sposobno da izazove sažaljenje, prije svega prema autoru. Jer, ta je knjiga bila nekakav monstrum, eto, nemam druge riječi, pa tko hoće, neka mi vjeruje, a tko neće, neka kaže da pretjerujem. Bila je monstrum u tom smislu što je u sebi spajala nespojivo. Jer, u njoj se pripovijedalo o nekome mladom čovjeku koji u jesen devedeset i prve dolazi s ratišta u Zagreb, i tu počinje osjećati tjeskobu i odvratnost prema normalnom životu, kao i neodoljivu i želju da se što prije vrati na prvu crtu, gdje je glava neprestano u torbi. Do toga mjesta sve je bilo u najboljem redu, pogotovo zato što je Mladen, koliko sam čuo, i sam proveo tri mjeseca na prvoj crti, pa je, dakle, znao o čemu govori. Nevolja je međutim bila u načinu na koji je sve to bilo ispričano. Dok je pripovijedao o ratištu i o odnosima među dečkima u postrojbi, sve je teklo razmjerno glatko i bilo ispričano s dosta topline, koliko god da je bilo i prilično usiljeno. Ali, kad junak dođe u Zagreb, odjednom krenu nekakvi prikazi njegove smušene svijesti, krene ono što se nekad u kritici zvalo psihološka previranja, a tekst pomalo postaje sve teži sve nerazumljiviji, da bi se završio u čistom buncanju i u neprohodnoj guštari riječi i rečenica. Na kraju se ne zna ni što je bilo s junakom ni zašto se o njemu uopće pripovijedalo.

I sad, još bi najbolje bilo kad bih mogao reći da je taj tekst bio spoj dvaju načina pisanja što ih je Mladen do tada prakticirao, onoga iz prve faze – lakog, humorističnog – i onoga iz druge faze, teškog i neprohodnog. Ali, ne mogu to reći, jer je onaj prvi dio priče bio daleko ispod razine Mladenovih tekstova iz doba kad je bio humorist, a drugi dio daleko ispod razine onih tekstova koje je pisao zavodeći Stanku. I, što je još gore, jedno je drugome smetalo i sve je ispadalo u isto vrijeme i iritantno i žalosno. Po tome sam znao da se s Mladenom nešto događa.

A onda mi je to i on sam potvrdio, kad je jednoga dana banuo k meni na fakultet, turoban, bojažljiv, i očito u namjeri da od mene potraži savjet. Nije se bio mnogo promijenio od vremena kad smo se redovito viđali, tek što je bio nešto mršaviji, žilaviji, kao da je fizički očvrsnuo. I, tek što su mu se s obje strane usta urezale dvije duboke bore, kao od nekakva ogorčenja. Ili možda od brige? Pozdravio me srdačno, a onda, nakon konvencionalnih pitanja, sjeo i zašutio. Bilo je jasno da ja moram povesti razgovor. Zato sam rekao:

– Pročitao sam vašu knjigu.

– Ne valja, je li tako? – brzo je rekao i zagledao mi se u oči.

– Ne bih je mogao unedogled hvaliti.

– Svjestan sam toga i sam – rekao je. – Ali, ja naprosto ne mogu drugačije. Ništa mi drugo ne ostaje.

Trebalo mi je neko vrijeme da razaberem što želi reći, a onda sam shvatio: on za nisku kvalitetu svoje proze krivi okolnosti kojima nije dorastao. A koje bi to okolnosti mogle biti?

– Stanka? – upitao sam.

– Stanka – uzdahnuo je.

Do toga mjesta, još se moglo misliti da je možda riječ o uobičajenim bračnim trzavicama i da je problem među njima dvoma nastao iz životnih razloga, a ne iz literarnih, pa da se Mladen ne može koncentrirati na pisanje. Ali, zar bi onda došao k meni po savjet? Moralo se raditi o onoj drugoj mogućnosti. A opet, nisam se usudio izustiti pitanje, nego sam izrekao polurečenicu:

– Teške knjige…?

– Tako je – složio se Mladen spremno. - Ne voli ih više.

– Kako se to dogodilo? – zinuo sam.

– Ne znam ni ja – slegao je ramenima. – Od danas na sutra. Samo odjednom… Jedino znam da se dogodilo nad jednim mojim tekstom.

– Otkud to?

– Ne radi se o ovoj knjizi što ste je sad i vi pročitali, nego o nečemu drugom. Bio sam tek završio jednu priču i ona ju je čitala, i nije stigla ni do pola, a odjednom je rekla kako to nema smisla.

– Što nema smisla? Vaša priča?

– Ne, nego način na koji je bila napisana. Rekla je otprilike da više nije moguće tako pisati, da se to iscrpilo, da su društvene potrebe odviše velike…

– Društvene potrebe? Otkad se ona obazire na društvene potrebe?

– Odnedavno – rekao je s uzdahom. – To je valjda zbog rata.

– I nije više ništa objašnjavala?

– Nije. A što i treba objašnjavati? Sve sam shvatio kad sam je ulovio kako čita one moje stare knjige, one iz vremena kad sam bio humorist. Činila je to kad je mislila da je ja ne vidim, i bilo mi je jasno da u toj lektiri uživa.

– I onda ste se vi pokušali vratiti…?

– Da, ali to ne ide, kao što ste i sami vidjeli – rekao je. – Postao sam težak pisac i tu više nema pomoći. Znate li što je najgore? To što više ni mene ne zadovoljava pisati lako i jednostavno, nego mi pero samo od sebe…

Tako sam shvatio da on i nije došao po savjet, nego na ispovijed. Bilo mu je potrebno da nekome kaže to što ga muči, premda se rješenju nije nadao. Ukratko, valjalo mu je ponovno osvajati Stanku, a on za to više nije vidio načina ili nije imao snage. Trebalo je da se vrati nekadašnjem sebi, a nije nalazio put povratka. Bilo je to tužno i ja sam ga tješio koliko sam znao i umio, premda sam uviđao da ga utješiti ne mogu. A ujedno sam imao osjećaj da sve to skupa i dalje nije gotovo, nego da će se nastaviti.

Kao što se i nastavilo. Nastavilo se tako što je k meni došla Stanka. Ona je, doduše, svoj posjet malko zakamuflirala, za razliku od Mladena: uvjerila je sebe i druge kako želi nastaviti s magisterijem i završiti ga, i tako je jednoga dana osvanula u mojoj sobi na fakultetu. Bila je lijepa kao i prije, čak možda i ljepša, jer je zrelost nešto pridodala njezinom izgledu, premda joj je koža oko očiju bila namreškana. Pomislio sam kako su ona i Mladen dali bore jedno drugome. U svakom slučaju, Stanka je povela razgovor o toj svojoj radnji, ali sam jasno vidio kako jedva čeka da porazgovaramo o nečemu drugom, naime o njoj i Mladenu. Bilo je očito zašto je došla k meni: ja sam kumovao njihovoj vezi, pa i braku – zvali su me i u svatove, ali sam tada bio na putu – pa je pomislila da sam ja prava adresa sad kad je veza u krizi. Zato sam odlučio biti izravan i ne dati joj priliku da me uvuče u svoju strategiju. Naprosto sam upitao:

– Što se dogodilo s vašom ljubavlju prema teškim knjigama?

Imao sam tada o tome već i nekakve pretpostavke. Pomišljao sam, recimo, da se Stankina ljubav prema dosadnim knjigama naprosto iscrpila, stigla do kraja, kao što se to s ljubavlju i inače ponekad događa. Pomišljao sam također da joj je Mladen, pišući sve teže i zakučastije, naprosto ogadio svu tu muku: mislio je da pišući učvršćuje njezinu ljubav – i prema teškoj prozi i prema sebi samome – a ispalo je da tu ljubav potkopava i razlabavljuje. Ili možda nije bila važna književnost, nego pisac? Možda je, naime, Stanki naprosto dodijao Mladen, pa je tako zamrzila i ono što on piše, koliko god da je on to pisao za nju i radi nje? Nisam imao odgovora, a ni Stanka mi ga nije bila pripravna otvoreno dati. Jer, uzvratila mi je pitanjem:

– Čitali ste Mladenovu knjigu?

– Čitao sam. Ne valja – odgovorio sam.

– Ja ne razumijem što se to dogodilo – kazala je. – Kako čovjek može izgubiti sposobnost, ili ako hoćete vještinu, kojom je jednom ovladao?

– A koja bi to vještina bila?

– Pa, da piše jasno i jednostavno!

Bio sam na trenutak u dvostrukom iskušenju. Jedno, da počnem s njom polemizirati, pa da joj nabijem na nos kako je ona u dobroj mjeri zaslužna za taj Mladenov gubitak sposobnosti. A drugo, da joj kažem kako je Mladen bio kod mene na razgovoru (što očito nije znala) i kako mi se učinilo da je prilično izgubljen, pa da bi mogla prema njemu biti malko milosrdnija. No, ograničio sam se na to da upitam:

– A zašto bi to bilo potrebno?

– Zato što su ovo takva vremena – rekla je. – Nije ovo doba za literarne kerefeke. Književnost treba da zahvati u život, da djeluje na ljude, da ih uvjeri, utješi, pouči, šta ja znam, a ne da se piše za tamo neke sladokusce…

Taj tamo neki sladokusac bila je još donedavno i ona sama. A sad je bila spremna da se toga statusa odrekne i da ga osudi.

– Promijenio se, dakle, duh vremena?

– Upravo tako.

– Imamo li za to kakvih dokaza?

– Što će nam dokazi? Dokaz je zbilja oko nas – uzviknula je.

Da joj je prije koju godinu netko došao sa zbiljom kao kriterijem prema kojem književnost treba da se ravna, bila bi mu oči iskopala. Ali, naravno, bio sam svjestan da se nije promijenila samo ona, da su se promijenili i mnogi drugi, da smo se promijenili svi, pa da se promijenila i sama naša književnost. Da je možda Stanka u pravu. Jer, više tešku knjigu ne možete naći ni za lijek, a kad se neka i nađe, to je isto kao da i nije teška, jer ljudi je čitaju površno i bezbrižno, kao što čitaju i sve ostalo. Mladen je još jedan od posljednjih teških pisaca, i njega treba žaliti. Zato sam i sad, umjesto da se upustim u raspravu sa Stankom, opet svrnuo razgovor na njezina muža. Upitao sam:

– A što ako se Mladen ne može vratiti na staro?

– Pa, neka se ne vraća – rekla je odlučno. – Neka piše kao i dosad. Ja samo tražim za sebe pravo da to ne čitam.

E, to me je doista uznemirilo. Tu više nisam mogao ostati objektivan ni onoliko koliko mi je to do toga časa uspijevalo. Nego sam joj dobacio:

– A što ako on i piše samo i isključivo zato da ga vi čitate? Što ako za njega pisanje nema smisla ako ne piše za vas?

Zagledala se u mene kao da se boji da sam sišao s uma. Čak joj se na licu pojavio nekakav smiješak pun nevjerice, kao da se čudi kako sam uopće mogao pomisliti da će ona prihvatiti tako apsurdnu pomisao. Kazala je:

– Mislim da pretjerujete. Nisam ja tako važna. On piše iz jedne dublje potrebe.

Je li moguće da ni prije nije zapazila koliko se Mladen trudi da joj se svidi, je li moguće da nije shvatila kako se svojedobno presaldumio samo zato da se njoj približi, je li moguće da nije vidjela kako se živ pokidao da bi udovoljio njezinoj potrebi za sve težim i težim tekstovima? Nisam imao odgovor na ta pitanja, ali sam znao da tu dalje rasprave nema.

Tako sam promijenio temu, vratili smo se opet na taj Stankin magisterij, koliko god da sam znao da od njega neće biti ništa. Jer, ona i nije bila došla k meni radi magisterija. Došla je vjerojatno – kao i Mladen – po podršku, ali ja tu podršku ni njoj – kao ni njemu – nisam mogao pružiti.

A nakon toga razgovora vidio sam da je gotovo. Mladen više nije mogao očaravati Stanku svojim tekstovima, a ona je očarana morala biti. Mladen se zato vratio teškoj i neprozirnoj prozi – koja, doduše, više nije bila onako radikalna – a Stanka je stala čitati angažirane romane, ponajviše o ratu, i o njima je napisala čak i dvije knjige.

I, dakako, njih dvoje su se rastali. Ne znam je li Mladen našao drugu idealnu čitateljicu, drugu ljubiteljicu teške literature, ali budući da i dalje piše, pretpostavljam da jest. I ne znam je li Stanka našla autora koji će pisati samo za nju i unaprijed pogađati njezine želje, ali budući da i ona dalje piše, pretpostavljam da jest. Znam samo da su oboje zasnovali nove brakove i da više ne dolaze k meni ni po savjet ni po kakvom drugom poslu, što bi moralo značiti da su mirni i bez dilema.

Moralo bi značiti, ali ne znači, jer bez dilema danas nije nitko. Sve je teže i teže reći je li ovo doba lakih ili doba teških tekstova, i koji su primjereniji ovome vremenu. Čini se da tek treba vidjeti što će biti dalje. Sve se miješa, sve se izjednačuje. I zato nisam bio iznenađen kad mi je netko rekao – u povjerenju, ali iz pouzdanih izvora – da se Stanka i Mladen ponovno sastaju, sada kao ljubavnici. To možda i nije najbolje rješenje u životnom smislu, ali jest najpravednije u književnom.